Samanj je uvijek najveseliji dan u mjesecu u Žminju. S nestrpljenjem se čeka druga srijeda u mjesecu. Jer baš tada je u mjestu Žminj u centru centra Istre jedan od najvećih pučkih sajmova koji se ne propušta. Starija generacija Istrijana dobro planira svoj odlazak u Žminj taj dan. Jer uvijek treba nešto- od rankuna, kosira, do robe, prasca ili kokoške. Ali i robe i pastoli. Uz onaj u Pazinu i Vodnjanu, samanj u Žminju glavni je društveni događaj u mjestu i šire, mjesto susreta, razgovora, kupovine, ali i dobre marende. Jer žminjske oštarije, odnosno konobe Pod Ladonjom i Žminjka tada su krcate. Jede se već od devet sati ujutro. A posebni specijaliteti te sajmene srijede su juneće tripice i kapuz z ovcon.
Iz raznih dijelova Istre se poteže do centra Istre kako bi se razmijenilo koju ćakulu uz ove domaće specijalitete, vječne klasike. I tako već desetljećima. Izgleda da tradicije nema namjeru odumrijeti, i prkosi svim nedaćama, jer su i ove srijede svi putevi vodili u Žminj, a tamošnje konobe počele su se puniti već od ranog jutra. U čemu je tajna, otkriva nam jedna chefica Oriana Erman iz konobe Žminjka koja je nedavno proslavila pola stoljeća svog rada. Od prvog dana, meni se za sajmene dane nije mijenjao. I ljudi su i dalje željni baš tih jela. I zašto onda mijenjati nešto što je dobro.
Ženski biznis
– Preuzela sam konobu od moje sekrve Fumice prije desetak godina, a od nje sam i naučila pripremati naše glavne specijalitete zbog čega se za vrijeme sajma dolazi u Žminjku- kapuz z ovcom i tripice. Zašto su to tradicionalna jela baš za te dane, ne mogu vam reći, niti od kada postoji ta tradicija. No, znam da kupus s ovcom je nešto što se posebno sprema u Žminju, ali i obližnjem selu Barat. Moguće je da je to na neki način povezano, ističe vesela chefica dok joj se popriličnom brzinom već u devet sati ujutro krca restoran. Njene konobarice već u to doba umjesto kave i kroasana poslužuju tople tanjure kuhanog kupusa s ovcom, ali i kobasicama te junetinom. Isto toliko traže se i tripice.
– Da, marenda nam traje od ranog jutra pa sve negdje do podne ili jedan. Od tada smo puni svake srijede, a kada je najveći sajam u godini – Bartulja, koja se održava zadnje subote u kolovozu, onda radimo bez prestanka cijeli dan, a pripremamo se danima unaprijed. Ne znam vam ni reći koliko ljudi tada prođe kroz restoran i koliko se porcija kapuza s ovcom pojede. To je glavni specijalitet tog dana, otkriva nam chefica Erman tradiciju gradića Žminj gdje se održava najveći sajam u Istri- Batulja. Ona okuplja i do 10 tisuća ljudi, a označava kraj ljeta i pučkih veselica na otvorenom. I to duže od jednog stoljeća.
Ljudi vole samanj
– A gledajte, ljudi jako vole doći na samanj, posebno ono stariji. Danima to prije planiraju. Dogovaraju se s prijateljima da će se tamo vidjeti, nešto kupiti, a onda otići na marendu. Vesele se tim susretima, čujemo od Žminjci. I tako od davne 1869. od kada postoje prvi zapisi o održavanju sajma u gradiću Žminj. Nekada se nije održavao svake srijede, već je to bilo rezervirano za 11. studenog, 22. travnja te 2. i 24. kolovoza. Kasnije su se počeli održavati jednom mjesečno, a Bartulja se s 24. kolovoza prebacila na zadnju subotu u kolovozu kako bi ljudi mogli na miru feštati cijelu subotu.
– A ujutro na Bartulju svi dolaze na kapuz z ovcon. To je tradicija nadaleko poznata u Istri koja se ne propušta. Moram priznati da dok nisam došla u ovu obitelj iz obližnjih Cera, nisam znala kako se priprema taj žminjski specijalitet. Kod nas, iako smo samo nekoliko kilometara dalje, se to jelo ne priprema. A ljudi jako vole dolaziti, pa čak i iz Rijeke jer se to jelo ne priprema kod kuće, otkriva nam Oriana. Isto tako nam velikodušno dijeli svoje recepte.
Ovca na meniju
– Ovčetina se najprije kuha u temeljcu koji smo napravili od pešta. Pešt se radi na način da se domaća slanina melje zajedno s češnjakom. U temeljac dodajem i lovor, ali tek kada se počinje kuhati kupus. I kada se meso skuha, onda se izvadi sa strane te se u tom temeljcu kuha kiseli kupus. Dakle, ne kuhamo sve zajedno jer bi se u tom slučaju meso prekuhalo. Meso od ovce se kuha nekih 45 minuta, a kupus nekih 20 minuta. I to je čitava tajna. Zajedno se poslužuje. Za one tko ne vole ovčje meso, kuhamo u temeljcu na isti način govedinu ili domaće kobasice, objašnjava nam chefica Oriana. Kaže nam da se sve radi s domaćim namirnicama iz Istre.
– Mi vam imamo jedne te iste dobavljače već desetljećima. S nekima surađujemo čak i 40 godina. Među našim vjernim dobavljačima je i naš mesar od kojega dobavljamo meso ovce. Radi se dakle o mesu istarske ovce. Kiseli kupus i povrće dolazi iz Pazina iz Ciburija, priznaje nam Oriana koja je jako ponosna što gaje tako dugu suradnju s dobavljačima. Veli da su već kao jedna velika obitelj.
Žminj i tripice za marendu
Tripice su drugi njihov zaštitni znak.
– Ljudi obožavaju tripice jer isto tako to nitko više ne kuha. Imamo puno fanova koji dolaze samo radi toga. Radi se o juneći tripicama. Nekada smo ih sami kuhali, a sada dobijemo već izrezane i kuhane. A najprije na malo ulja i svinjske masti pirjamo luk dok ne pozlati. A onda dodajemo kuhane tripice izrezane na trakice te se one dinstaju. Dodajemo im koncentrat rajčice, a posebno kuham začine – peršin, češnjak i mrkvica. I time kasnije zalijem tripice. Treba im oko sat vremena da budu gotove, objašnjava nam Oriana. Poslužuju ih s palentom i pure krumpirom. A neki čak i s kuhanim kiselim kupusom. Ali većina ih jede same bez priloga, posipane parmezanom. Gušti su gušti.
A onda slijedi šetnja kroz samanj koji se dijeli na stočni i onaj s drugom robom. Veselo je na svakom kutku. Stalno vas netko poteže za rukav i želi vam nešto prodati, od domaćih kobasica, pancete i ombola koje kušamo na štandu Erman, pa sve do pletenih košara, raznog željeznog oruđa za kampanju, meda, masu robe i cipela. A onda onaj najzanimljiviji dio – prasci, kokoške.
Svi čekaju svoje nove vlasnike. Neki praščići bježe s kamiona, pa ste nenadano kao usred nekog igrokaza. Pitaju nas ako ćemo kojeg lijepog petešića. Hvala, ne bih, kažem i gledam te životinje u kavezu koje će ubrzo u nečiji kokošinjac. Shvaćam sada zabavu samlja kojega je često pohodio i moj did Tone. Možda samo idem starija, a možda je ipak to tradicija koja te vraća u djetinjstvo provedeno na selu. Sve je moguće.
