Čim uđete na njegova gradska vrata odmah ćete početi govoriti nešto tiše ili čak šaputati. Jer Hum nije samo najmanji grad na svijetu, on je i gradić tišine. I tome se svi njegovi posjetitelji prilagođavaju. Iako posebno ljeti vrvi životom jer ga posjećuje na stotine izletnika, ovdje nikada nećete čuti graju, bučnu glazbu, škripu automobilskih guma. To ne znači da drevni Hum ne živi, čak štoviše. Ali u tome je njegova tajna.
– Ovdje je uvijek mir i tišina. Kada uđu kroz gradska vrata, i naši posjetitelji jednostavno utihnu. U toj tišini obiđu gradić poštujući ga. Hum uistinu ima jednu posebnu atmosferu zbog čega mu se ljudi vraćaju – kaže nam rođena Humljanka Dores Blagonić o svom mjestu koji je godinama bio zapušten kameni gradić u unutrašnjosti Istre. Dobio je naziv vjerojatno još u 7. stoljeću kada su na ovo područje došli prvi Hrvati. A on potječe od staroslavenskog Hlm što znači šumoviti brežuljak. I dan danas takav pitomi krajolik grli najmanji grad na svijetu.
Gradić je bio zapušten do velike kulturne revolucije sedamdesetih godina prošlog stoljeća. To je njegova sudbina kroz stoljeća. Da gotovo pa nestane i opet se digne iz mrtvih. Preživio je puno toga, a najteže su mu godine definitivno bile kada je bio spaljen u 17. stoljeću za vrijeme krvavog Uskočkog rata koji je do temelja opustošio Istru u svakom smislu. Hum je tada bio kaštel na granici sukobljene Venecije i Austrije. U tom vihoru okrutnosti i pohlepe, nije bilo bitno tko će i kako stradati. Sve za nekoliko metara granice, a najviše su gubili sami stanovnici Istre. Njih nitko ništa nije pitao.
Nekad imao 150 žitelja
Tih sedamdesetih godina, kada je Hum uistinu bio samo hrpa kamenja i kada mu je prijetilo odumiranje, nitko nije ni slutio da će ruševni i godinama napušteni Hum postati prava meka za turiste i izletnike i da će se u tom, najmanjem gradu na svijetu, smještenom u srcu Istre i poznatom po glagoljaštvu, tražiti dodatna kuća za kupnju. Tada je začeta ideja o Aleji glagoljaša, a književnici okupljeni u Katedri čakavskog sabora, baš su tu odlučili dignuti spomenik počecima hrvatske pismenosti. Grad spomenik, kojega su prema legendi izgradili divovi u dolini Mirne, po najnovijem popisu stanovništva ima 56 stanovnika, 26 više nego 2001., kad ih je bilo samo 17. I nitko ne pomišlja da bi otišao iz tog malog mjesta, 13 kilometara udaljenog od Buzeta. Čak bi se mnogi htjeli doseliti.
No daleko je to od broja ljudi koji je živio u gradiću prije 100 godina. Prema popisu stanovnika iz 1921., u Humu je živjelo čak 976 ljudi. Doduše, te brojke su obuhvaćale i podatke za okolna naselja Brnobići, Erkovčići, Kotli i Kras. Ta mjesta danas imaju stotinjak stanovnika. Za vrijeme vladavine Italije i Austrije unutar zidina dom je imalo 150 mještana Huma, a taj je broj rapidno pao nakon Drugoga svjetskog rata. Sada već daleke 1948. u Humu je bilo 86 stanovnika i od tada taj je broj kontinuirano padao do 2001.
Zaljubili se u Hum
Neki se klik dogodio Humu, tim malom čarobnom mjestu koji kao da je stvoren za izlete, bilo ljeti ili zimi. A zimi pogotovo, posebno vikendom kada radi Humska konoba, a sada su tu i Muzej Huma, suvenirnice. Znate da možete doći na domaće istarske kobasice s kiselim kupusom, fuže i supu, ali i fini gin tonic, pršut, sir i naravno neizostavnu humsku bisku. Iako je gradić mali, uvijek ćete nekoga sresti čak i ako vam se čini da u Humu, gradiću s dvije ulice nema žive duše.
U maloj gradskoj suvenirnici susrećemo Melitu Maksić, koja je sa suprugom ranijih godina, često dolazila u Hum na izlet. Toliko su se zaljubili u to mjesto, priča nam, da su odlučili tamo kupiti kuću. – Kupili smo jednu ruševinu i od nje si stvorili dom. Doselili smo se iz Rijeke i nikad Hum više ne bih mijenjala za neko drugo mjesto. Što mi tu nedostaje? Ništa. Sve imamo. Možda će neki reći da nemamo trgovinu pa moramo svaki dan autom po kruh. No to je najmanji problem. Prva trgovina je u Roču, a potom u Buzetu koji je autom na 10-ak minuta vožnje, kaže Melita Maksić.
Drugačiji ljudi
– Sve u Humu obavim u par minuta, a i u Buzetu. Kada se sjetim koliko nam je u Rijeci trebalo vremena da nešto obavimo, da se od posla vratimo doma. I svugdje se čekaju redovi. Sada se zaletimo do Buzeta nešto obaviti, u poštu ili banku, i odmah si na redu. Nitko nije ljut ili nervozan. Ovdje jednostavno vlada dobro raspoloženje, drugačiji su ljudi. Sve je mirnije. Kvaliteta života je neusporediva. Mi smo u gradu koji je muzej, ali koji živi i u kojem se živi i to vrlo kvalitetno – govori dalje Melita.
Bez obzira na to što Hum nema blagodati velikog ili barem većeg grada. Ali ima nešto drugo – kvalitetu života. Baš zbog toga, generacije rođene oko 1980. ostale su u mjestu i zasnovale obitelji. Hum stoga ne pada u broju stanovnika. Ima ih 28 unutar zidina. Od toga petero djece u dobi od pet do osam godina. Dores Blagonić nam kaže da im nije dosadno.
Dvije ulice, tri reda kuća
Dores je inače vlasnica druge suvenirnice u Humu pod nazivom Colmo, odmah preko puta Aure. Prava je to mala trgovačka ulica u najmanjem gradu na svijetu iza glavnog trga sa župnom crkvom. I to s finim i lijepim stvarima te lokalnim proizvodima među kojima se ističe poznata Humska biska. Originalni proizvod baš iz Huma koji se razgleda u 10 minuta. Obići cijeli grad uistinu nije problem kada ima tek tri reda kuća i dva reda ulica.
Ona i njezina obitelj stvorili su u Humu pravi mali obiteljski biznis. U staroj kući, gdje se nalazi i suvenirnica, uredili su sobe i apartmane koji mogu primiti 18 ljudi. Dores nam otkriva da ljeti u Humu spava više turista nego domaćih. A onda svi traže bisku, jer ipak je to mjesto poznato po ovoj, kako kažu svi Humljani, ljekovitoj žestici. Biska je domaća rakija koja se priprema od komovice, imele i triju vrsta trava. Poznata je istarska žestica, a navodno je originalan recept star čak dvije tisuće godina, a donijeli su ga Kelti. Bio je zapisan na glagoljici.
Svi bi kupovali kuće
Uz dobru čašicu brzo se razveže jezik. Pa gotovo da ne prođe dan, a da netko ne pita prodaje li se koja kuća u tom tihom gradu. Jer odmah osvaja zbog te svoje atmosfere i naravno očuvanosti izvorne arhitekture. No Humljani ne žele da se Hum mijenja. Povijest ga je sačuvala takvim kakav je danas, a to u doba velike gradnje i kupovanja nekretnina nije lako zadržati. Jer svi bi najradije gradili pored autentičnih lokacija. A onda to više nije autentično.
– Ovdje ljudi žele ili doći živjeti ili imati vikendicu za odmor. Sve je odavno sređeno i Hum više nije zapušten, a kamoli napušten gradić. Novih je kuća malo. U posljednjih 50 godina možda su sagrađene četiri nove kuće. A i bolje. Ne želimo da se uništi vizura Huma. Neka ostane takav kakav je danas – poručuju nam naši sugovornici. Humljani žele da se posjetitelji prilagode njima i njihovu načinu života koji donosi život uglavnom bez stresa.
– Radimo cijele godine i uvijek netko dolazi. Naravno, ljeti je najveća gužva, ali opet nije to velika gužva kao na obali. Zato ovdje uživamo raditi. Svi se odmah nekako prilagode mjestu. Turisti u Hum dolaze stvarno iz svih strana svijeta. Amerike, Kolumbije, Kanade, Europe… Svi su oni očito čuli za najmanji grad na svijetu i žele ga vidjeti. Za njegovu reklamu puno su učinile i društvene mreže. Ljudi vide neku sliku na Instagramu i odmah pohrle doći ovdje i vidjeti što to Hum nudi – kaže Dores. Tko je to samo to mogao zamisliti?! Sigurno ne čelnici Katedre Čakavskog sabora kada su podizali Aleju glagoljaša.
Muzej Huma
A čitavu je priču ovog mjesta prije dvije godine zaokružio i prvi muzej kojega je otvorila obitelj Sirotić, vlasnica poznate destilerije Aura iz Buzeta. Zanimljiv je to etnološki muzej posvećen Humu, istarskoj tradiciji, starim zanatima, obrtima i hrani. Otvorili su ga upravo ovdje u jednoj od najstarijih kuća u gradiću jer je od tuda i počela njihova priča o uspjehu. Kako nam je kazao Mišel Sirotić, njegovi su roditelji prije nego se i znalo da će Aura nastati, u Humu imali svoju suvenirnicu. I baš zato, Mišel je Humu htio dati nešto zauzvrat. Kuća se nije previše dirala, ostala je koliko god je to bilo moguće izvorna. Pa je i sama za sebe neka vrsta muzeja, i bez tisuće izložaka koji su u njoj našli svoj novi dom.
– Kupili smo staru kuću u Humu i nismo odmah mislili da će tu biti muzej. No, nisam htio previše mijenjati kuću kakva je bila iznutra i onda smo se odlučili baš za muzej starih obrta. Dakle, u staroj očuvanoj kući predstavljeni su stari obrti, ali drugi sadržaji o povijesti ovog mjesta, ali i Istre.
Zaljubljenik u starine
Tu je prikazana stolarska radionica, postolarska, apoteka, stara trgovina, škola… Unutra su tisuće predmeta koje smo ja i brat Manuel, koji ima antikvarijat u Oprtlju, našli po Istri, ali i sajmovima antikviteta u Italiji. Uglavnom, jako smo se dali u tu priču i mislim da je to poseban sadržaj u Humu – kaže nam Mišel, jedan od najvećih zaljubljenika u starine kojega znam. Osim toga, u prizemlju je mali bar s rakijama po čemu je, naravno, Hum i poznat.
Zanimljivo da je Hum, osim po glagoljici i tome što je najmanji grad na svijetu, poznat i po Humskoj konobi. Ona je toliko srasla s mjestom da je postala zaštitni znak Huma. Nema posjetitelja koji kada dođe u Hum neće otići i do te male konobe s tek nekoliko stolova i klasičnim istarskih ognjištem. Na fuže, maneštru s bobićima, kupus s kobasicama i istarsku supu. Tradicionalna istarska priča koja se nije previše mijenjala od davne 1976. kada je konoba otvorena. Otvorila ju je Ondina Merlak koja se taman bila vratila iz Švicarske gdje je radila pet godina. Rodom je iz Gradinja kraj Livada. Tražila je po svim gradićima u okolici kuću gdje bi otvorila konobu, a Hum joj se jako sviđao.
Sve je bilo napušteno
– Kada je došla u Hum, nije našla nikoga jer je sve bilo napušteno. I onda je srela jednog čovjeka sa susjednog brda. Zvao se Aldo, a po nadimku smo ga zvali Ćuk. On ju je zaustavio jer je stopirao. Rekla mu je zašto je došla u Hum, a on ju je uputio na Bruna Cotića iz Roča koji je bio aktivan u Čakavskom saboru i zadužen za revitalizaciju Huma koja je počela 1971. Cotić joj je otkrio da se prodaje baš ta kuća gdje se sada nalazimo. Zanimljivo je, baš je nju i htjela – govori nam Aleksandar. I tako je kupila ruševinu i počela s radom šest mjeseci nakon kupnje koji je kasnije, 1997., nastavio njen sin koji organizira i poznatu smotru rakija u Humu.
– U to vrijeme u Istri nije bilo puno takvim malih privatnih konoba. I ona je odmah postala jako popularna. U Roču su se organizirali plesnjaci, a onda su kod moje mame svi kasnije dolazili jesti i piti do jutra. Jako je bilo popularno mjesto. Do Huma tih 70-ih godina nije vodila asfaltirana cesta. Rekao bih da je zbog konobe cesta asfaltirana i da je i to privuklo ljude u Hum kao i promocija mjesta putem Čakavskog sabora.
Pomoglo otvorenje tunela Učka
Pomoglo je i otvorenje tunela Učka kada su u većem broju u Hum počeli dolaziti Riječani i Zagrepčani. Tada je napravljena i Aleja glagoljaša. Puno se toga zbivalo na ovom području 70-ih godina. Onda se dogodio turizam i danas je Hum takav kakav je. I mogu reći da im je to na kraju i uspjelo. Revitalizirali su mjesto – kaže nam poslovični Aleksandar dok se priprema za vikend. Naime, petkom ima najviše posla u nabavi jer konoba zimi radi samo vikendom i uvijek je puna.
Aleksandar je uz župana vrlo aktivan u najmanjem gradu na svijetu. Kad bilo kome što treba, uvijek može do konobe i Aleksandra pitati za sve. A on se ne brine samo za svoju konobu i suvenirnicu, nego i za izgled mjesta. Predsjednik je udruge Hum koja se brine o stanju gradića – od organizacije manifestacija pa do održavanja zidina, trga i crkve.
Načelnik Humšćine
– Budućnost Huma je u sve većoj obnovi. Hoće li biti još više stanovnika, to ne znam. Varirat će svakako – smatra ovaj ugostitelj. Kako žitelji Huma svoje probleme rješavaju sami, tako sami biraju i svog župana. Simbolična je to funkcija ostala iz pradavnih vremena, ali do nje Humljani, odnosno Grašćaki, kako se nazivaju samo žitelji gradića, posebno drže. Svake godine od 1976., kad su obnovili tu tradiciju, druge subote u lipnju biraju svog župana, neku vrstu načelnika za cijelo područje Humšćine. Time je Hum ostao jedini gradić u Istri koji je zadržao tu starohrvatsku tradiciju u Istri. Župan se bira ne samo za Hum nego i za 33 sela Humšćine. Bira ga 11 sudaca koje je prije izabrao narod.
– I ja sam dvaput bio izabran za župana – kaže Aleksandar u svojoj konobi. Nije to funkcija koju si imao nekada. Danas je župan simbolika, ali ipak preuzima neku funkciju, kao što je primjerice komunikacija s novinarima i svima ostalima koji žele znati nešto više o Humu. A nekad su župani imali veće ovlasti. Primjerice, rješavali su loše međususjedske odnose, posebno one oko zemlje. A onda bi taj župan kaznio neposlušne žitelje tako da je, primjerice, uzeo jedan pršut ili sir, ili vino. No, sve što su ubrali tijekom godine nisu zadržavali za sebe.
Pozdrav iz najmanjeg gradića
Kad bi se birao novi župan, sve ono što bi “zaplijenio” župan bi donio na izbor svog nasljednika. I tada bi se svi počastili. Zato danas simbolično na naš skup donesemo vino, pršut i sir. Ali ih nikom nismo uzeli – smije se dalje vlasnik ove male konobe. Novog župana biraju muškarci. Veli nam Aleksandar da žene nisu pokazale interes, a i po tradiciji je bilo tako. Tko zna, možda se i ona promijeni. Jer je, primjerice, Dores razmišljala o toj funkciji. I za Hum se vremena ipak mijenjaju. Hoće li i dalje ostati najmanji grad na svijetu?
– Po površini je najmanji iako to nije upisano u Guinnessovu knjigu rekorda. A prozvan je najmanjim sasvim slučajno. Našli smo jednu staru razglednicu iz 1902. na kojoj na talijanskom jeziku piše: “Pozdrav iz najmanjeg gradića”. I onda se 1971., kad se krenulo s revitalizacijom Huma, na osnovi te razglednice odlučilo ga nazvati najmanjim gradom na svijetu. To je bilo simbolično. Vjerujem da će Hum takav i ostati – zaključuje Merlak.
Darovao cijeli sjever Istre
A Hum se itekako mijenjao kroz povijest. Primjerice, danas se ni u tragovima ne može vidjeti kaštel. Bio je na mjestu iza glavne crkve u Humu i u njega se ulazilo kroz mjesto. On je tu postojao očito od osnutka mjesta jer se još 1102., a to je zbilja davno, spominje kao Castrum Cholm. Pod tim su ga nazivom prebogati markiz Ulrich II i njegova žena Adelajda, koji nisu imali nasljednike, a posjedovali su doslovce cijeli sjever Istre i dobar dio njene unutrašnjosti, darovali akvilejskom patrijarhu Ulrichu I. Prijenos vlasništva nad darovanim zemljama ritualno je izveden putem drevnog germanskog rituala postavljanja noža, ugraviranog štapa, rukavice, komada zemlje i grane stabla na oltar crkve.
Za spas duše akvilejskoj crkvi 17. studenog 1102. u bazilici u Akvileji pred brojnom publikom iz redova furlanskog, bavarskog i istarskog plemstva ovaj je moćnik predao sve svoje ostale posjede u Istri patrijarhu Ulriku I., izrijekom navodeći dvadeset i jedno mjesto u povelji, i to: kaštel Buzet, kaštel Hum, kaštel Boljun, kaštel Vranja, kaštel Letaj, kaštel Sveti Martin, kaštel Kožljak, „selo koje se među Latinima zove Cortalba“ (današnji Belaj), Kaštel, selo Kukov Vrh ili Čuklja, selo Momjan, selo Šterna, selo Beli Kamen, selo Draguć, selo Marčenegla, selo Kubed, kaštel Buje, kaštel Grožnjan, selo Kostanjica, kaštel Kastion kraj Buja te selo Sveti Petar sa samostanima sv. Petra i sv. Mihovila kraj Buja.
Uvijek se obnavlja
Na taj je način akvilejski patrijarh postao najbogatiji zemljoposjednik i glavni politički faktor u Istri. Tristo godina poslije okupirali su ga Mlečani pod čijom vlašću je Hum svašta prošao.Tim više što je bio na samoj granici s Mlečanima mrskom Austrijom. Nakon Uskočkog rata u 17. stoljeću dugo mu je trebalo da se oporavi, baš kao i sada nakon Drugog svjetskog rata. No, u Humu uvijek ima nade u novi život. I to je njegova najveća moć i čar. I zato mu je ljudi vraćaju.
