Usudila bih se reći da joj je dućan jedan od najljepših u gradu. U užurbanoj ulici punoj prometa koja od Arene vodi do Giardina. Na putu do centra. Tuda često prolazimo i ne obraćamo pažnju na trgovine kao možda u “Prvomajskoj”, odnosno Ulici Sergijevaca ili Kandlerovoj kuda nam je hod usporeniji i opušteniji jer smo u pješačkoj zoni. No, vrijedi nekad zastati i u Istarskoj ulici jer se baš ovdje smjestila jedna od najljepših trgovina u gradu. No, kada uđete u nju, shvatit ćete da je to više od trgovine. To je šareni atelje i showroom kreativne dizajnerice i slikarice Žane Lokmer koja se prije nekoliko godina iz dalekog Novog Zelanda doselila upravo u Puli.
Njenu mi je priču ukratko ispričala kolegica Lara Bagar koja je pravo vrelo informacija o kreativcima u Puli. I zato sam znala da će me dočekati u ovom shoowroomu, koji je Žana Lokmer nazvala Žir, nešto uistinu posebno. A to posebno je prije svega bio njen široko osmijeh i vedre oči. Dobrodošlica koja vas uveseljava isto toliko koliko i njezini unikatni i posebni predmeti koji ukrašavaju ovaj predivan prostor pun životne energije. Ima tu svega – od slika, do torbi, odjeće, unikatnih rokovnika, oslikane keramike, nakita, rasvjete, raznih ukrasnih predmeta i neobičnog restauriranog starog namještaja koje stvara pod brendom “Žana Lokmer design”. Za naziv Žir odlučila se jer ta riječ za nju ima dvostruko značenje – označava život i radost. Osim toga, iz tako malenog ploda izraste ogroman i postojan hrast.
Iz Novog Zelanda u Pulu
Žana mi je odmah u par crta nešto kratko rekla o sebi. To da je došla u Pulu živjeti iz Novog Zelanda, da je prije toga živjela u Australiji, a još prije toga na jugu Afrike – Zimbabveu. Rekla mi je i da je našla mirnu luku sada u Puli i da obožava svoj novi “dom” u kojemu može pokazati sve ono što preokupira njezinu kreativnost i maštu već destljećima. Dovoljno da se vratim i popijem kavu s ovom intrigantnom umjetnicom i saznam njezinu životnu i kreativnu priču. Žana je rodom iz Banja Luke koju je napustila davnih dana, kada su se tmurni oblaci rata nadvili nad Bosnom i Hercegovinom.
– Slikam, radim tapiserije, presvlačim sjenila za lampe, radim nakit, crtam po keramici porculanskim bojama i imam svoju kolekciju karata i bilježnica. Završila sam International School of Colour and Design u Sydneyu. No, prvotno sam, dok sam još bila u Banja Luci, završila ekonomiju kojom se nikad nisam bavila i koje se zapravo više niti ne sjećam. Taj sam fakultet završila 1990. godine. Već 1991. otišla sam u Afriku kada sam imala 26 godina i sina od godinu dana, počinje nam Žana pričati svoju zanimljivu životnu priču.
Odlazak u Zimbabve
Sa suprugom se na samom početku nemirnih vremena preselila ni više, ni manje nego u Zimbabve. Glavni razlog bio je posao njezinog supruga koji dolazi iz svijeta IT-a. Neobičan izbor za to vrijeme. Čak i avanturistički, složila se Žana. No, kaže, bili smo mladi i sve je bilo moguće.
– Moji su roditelji kao izbjeglice otišli u Ameriku jer su Amerikanci imali program za mješovite brakove. Moj je suprug, koji je također dijete miješanog braka, u tom trenutku, kada smo se odlučili za odlazak, bio jako pametan. Rekao je da nećemo odseliti nigdje u Europu jer će rat sigurno doći i da će Europa biti puna ljudi s ovog prostora. Htio je da odemo negdje daleko. Isto tako, tada su u Banja Luci regrutirali muškarce da idu u rat u Hrvatsku, u Vukovar i druga mjesta. On je otišao prije nego je dobio vojni poziv. Bila je to odluka koja se donijela preko noći, a novca nismo imali. Moji su nam roditelji posuđivali novac za avionske karte, prisjeća se Žana. A prvotni je izbor bila Južnoafrička Republika. Ali kupili su karte za Zimbabve jer su bile jeftinije. Odselili su se u glavni grad Harare.
Život u Harareu
– Kada smo tamo došli, mom se suprugu grad odmah svidio, meni ne baš. No, brzo sam ga zavoljela. Harare ima najbolju klimu na svijetu. Na nadmorskoj je visini od 1.800 metara, uvijek je toplo, ali nikad preko 30 stupnjeva, čak ni ljeti. Navečer nakon 18 sati moraju se obući dugački rukavi. Zima je jako blaga, provedeš ju u džemperu. Jako je kišno pa je sve zeleno. Parkovi su predivni, opisuje mi Žana Lokmer ovaj grad i odmah me je zaintrigirala za Afriku. Dodaje da se u to doba jako osjetio britanski duh. Tim više što je Zimmabve tek 1980. postao samostalan te se oslobodio kolonijalne vlasti.
– Kada smo došli, kao da smo pali s Marsa. Suprug je u tu zemlju otišao tri mjeseca prije mene i tražio je posao. A ja sam onda došla za njim s malim djetetom. Išla sam sama na dugi let, na južnu polutku. Sada kada o tome razmišljam, ne mogu to ni zamisliti, govori nam dalje Žana. Njen je suprug tamo boravio s prijateljem iz Banja Luke koji se bavio istim poslom. Zanimljiv je bio način kako su tražili posao.
– Nije bilo interneta, pa su kupili “žute stranice” i podijelili ih na pola. Moj je suprug obilazio tvrtke iz prve polovine knjige, a njegov prijatelj s druge. Iznajmili su stan i spavali na hasurama. Ujutro bi obukli odijela i krenuli u traženje poslova. A kako tamo nema gradskog prijevoza, sve su obilazili pješke. Nakon tri dana imao je rupe na đonovima, priča nam Žana kroz smijeh.
Najljepši period života
O svemu tome napisala je knjigu Tatenda Afrika (Hvala ti Afrika) koju će brzo izdati.
– Sada kada o tome razmišljam, moram reći da smo bili hrabri i blesavi. Bilo nam je zanimljivo jer je u Zimmabve došlo još naših prijatelja. Svi smo iznajmili jednu prekrasnu kuću. No, kada su svi išli na posao, a ja sam ostala sama u kući s djetetom, počela sam razmišljati kako ću se ovdje snaći. Jer nema gradskog prijevoza, udaljenosti su ogromne. No, snašli smo se i s vremenom našli svoj stan. Godinama smo gradili taj život. I danas mogu reći da je to bio najljepši dio mog života, priznaje nam ova umjetnica.
S domovinom su imali sve manje veze, njezini su roditelji otišli u Ameriku, a roditelji supruga u Split. Dvije godine su proveli u ratu. Teško su komunicirali jer nije bilo veze.
– Bilo je strašno. Sreća je bila ta što smo bili mladi i što smo znali da se ne možemo vratiti. Nismo imali ni novca da se vratimo. Bili smo tu i čekali da ide život. Tako su prošli svi naši ljudi koji su otišli. Za razliku od ljudi koji su otišli u Europu, nismo imali izbjeglički status. Ispalo je da smo avanturisti, a otišli smo radi muke. U Harare je nakon nas došlo možda stotinjak ljudi iz Sarajeva, Srbije. Družili smo se jer se u takvim momentima ljudi zbliže. Svi smo bili u istim problemima, priča nam dalje svoju životu priču ova umjetnica.
Afrika i kreativnost
U Africi je rodila i drugo dijete, posvetila se obitelji, ali je počela razvijati i svoju kreativnost. Počela je nakon pet-šest godina raditi po galerijama i luksuznijim dućanima. Tamo je također počela izrađivati nakit, a Afrika i njeni stanovnici su ju motivirali. I sada se osjeti taj pečat u njenim radovima.
– Afrikanci su jako kreativni i od ničega naprave sve jer nemaju. Te boje… I sve rade ručno. Tamo sam počela raditi neke stvari od žice jer nije bilo materijala. Tamo sam se promijenila jer sam upoznala ljude koji nemaju ništa, a sve imaju. Imaju nekakav mir i osmijeh na licu, pričaju sa svakim. Dobro se tamo osjećaš, ništa nije namješteno. Nisu zavidni je imate više ili bolje auto, opisuje mi Žana dio te atmosfere i života u Africi.
Put u Australiju
Potom je uslijedila nova velika promjena nakon 13 godina života na “crnom” kontinentu. Godine 2003. obitelj se preselila u Australiju, u Sydney jer su mislili da je to okruženje bolje za njihovu djecu zbog njihova obrazovanja, iako Žana Lokmer tvrdi da su škole u Zimmabveu na kraju bile bolje. Australija je primala visokoobrazovane ljude, a obitelj sa četiri člana bila je više nego dobrodošla. U tri mjeseca dobili su sve papire.
– Odlučili smo se za Australiju i zbog dobre klime. Mislili smo da je to to i da se nikad više nećemo vratiti. Mislili smo da ćemo ostati u Australiji zauvijek, no sve je privremeno bilo. Kao što je sve u životu privremeno. Tu sam radila svakakve poslove. Uglavnom administrativne prirode. Istodobno sam upisala školu za dizajn koja je bila fenomenalna. Tu sam počela raditi kao stilist interijera u jednoj odličnoj kompaniji. I to je trajalo do našeg preseljenja na Novi Zeland. Vrag nam nije dao mira. Bilo je to 2010. godine, pripovijeda mi dalje Žana Lokmer.
Selili se 27 puta
Naime, suprug joj je dobio posao u toj dalekoj zemlji. Tu su živjeli osam godina. Nastanili su se u Wellingtonu, glavnom gradu zemlje gdje je Žana nastavila raditi.
– Rekli smo si, zašto ne bismo probali i to kada smo probali već sve ovo drugo. Onda nas je već ponijelo. Selili smo se čak 27 puta i sada više ne bih selila. Kada vidim kofer, hvata me anksioznost, smije se Žana. No, nije joj se svidjela klima u gradu. Kako se Wellington nalazi na jugu sjevernog otoka, učestali su jaki vjetrovi i jako je kišovito.
– Vrtovi su im stoga divni, no nažalost ja u svom zbog hladnoće nikad nisam mogla boraviti. Taj dan kada je smo došli, jer je suprug imao intervju za posao, bilo je prekrasno vrijeme i to nas je “zavararalo”. Bili smo oduševljeni jer je Wellington bio divan mali grad. Sve je bilo sređeno i čisto, miran je život. I zbilja je zemlja prekrasna, jedino je jako daleko. Kada letite, let traje 30 sati. Osim toga, hladno je i vjetrovito. Ostalo je bilo sve super. Lijepo se živi od plaće, no nije da ćete se obogatiti preko noći, opisuje nam život na Novom Zelandu.
Tu se Žana se zaposlila u jednom prekrasnom dućanu s kreativnim predmetima. Vlasnica dućana vidjela je njen potencijal i podupirala je njenu kreativnost. Tu je imala i dvije izložbe, njeni su se dizajnerski predmeti dobro prodavali, o njoj su pisali i magazini koji se bave dizajnom i uređenjem interijera.
Usavršila “oko”
– Novi Zeland je uz Afriku jako utjecao na moju kreativnost. Ta je zemlja jako daleko i jako malo uvoze iz Kine. Sve stvaraju sami. Tu sam usavršila svoje “oko” i bila sam okružena ženama koje su imale nevjerojatne ideje, priča dalje.
A onda stiže još jedna velika životna promjena. Bilo je to 2018. godine kada joj je suprug dobio poslovnu ponudu iz Koelna. Ostvarila im se mogućnost da se vrate u Europu.
– Te smo se godine vratili u Europu jer sam na Novom Zelandu stagnirala par godina. Htjela sam otvoriti nešto svoje. To mi se konačno ostvarilo u Puli gdje sam lani pokrenula svoj posao. A u Pulu smo doselili jer su ovdje nakon života u SAD-u došli moji roditelji kada su išli u mirovinu. I tetka mi tu živi. Mi smo dolazili na ljetovanje s Novog Zelanda. I kako su se svi oni tu smjestili, odlučili smo se i mi ovdje doseliti. Došla su i djeca, danas žive u Berlinu i Dublinu, kaže nam dalje. Tu su čak sreli i stare prijatelje koji su nekad davno živjeli u Harareu u isto vrijeme kada i oni. Koja nevjerojatna slučajnost! Danas žive u istoj ulici u Puli i svakodnevno se druže. I to je život.
Pula je divan grad
– U Puli imamo jedan fini društveni život i sve nam se sviđa. Ali nama se uglavnom svugdje sve sviđalo, nikad nismo osjetili tugu za domovinom. Jednom kada smo otišli i kada smo to prebolili na jedan težak način, valjda smo krenuli dalje. Ne žalimo danas ni za Afrikom, Australijom niti Novim Zelandom. Kada odem, ta sam vrata zatvorila i idem u novi život. Jer ako tražiš greške, uvijek ćeš ih naći. Meni u Puli ništa ne smeta. Divan mi je grad, ljudi su otvoreni. Ovdje te od nikog neće zaboljeti glava. Ljudi su multinacionalni i svatko se dobro dočeka. Ne postoji tako nešto u ovoj regiji. Svugdje vas netko gleda tko ste i što ste, priznaje nam Žana.
Banja Luku posjećuje povremeno. Ostali su joj u rodnom gradu prijatelji koje rado posjećuje kada se zajedno prisjete mladosti i djetinjstva.
– Naravno da je lijepo vratiti se u grad u kojemu ste se rodili. Nešto osjetite u sebi, zaključuje ova svestrana umjetnica.
