Trebalo nam je tri godine da se ja i barba Ivica Sošić, kojega na Rovinjštini znaju kao Đanija, konačno dogovorimo za obilazak močvare i jedinog istarskog ornitološkog parka Palud te okolice ovog zaštićenog lokaliteta između Veštra i San Pola te Colona. I sada kada smo se konačno upoznali i kada mi je barba Đani pokazao zanimljiva mjesta i ispričao priču o ovom kraju, žao mi je da to nije bilo i ranije. Jer je on zbilja pravi znalac. Već u Balama na kavi rekli su mi Baljani da sam našla pravog vodiča jer da barba Đani puno zna o okolici. Zanima ga sve – od povijesti do crkvica, lokvi, običaja, ljudi. Kaže za sebe da je hobist i da se možda ne bi usudio pisati članke o povijesti i običajima ovog kraja. Šteta, jer bi to bio zanimljiv materijal.
Priča mi da je rođen na Veštru prije 80 godina, meni iz djetinjstva poznatom kraju, uvalici s pjeskom na morskom dnu gdje bismo dolazile kao djeca na more ako nismo išli u Barbarigu. Idealno, jer je more plitko, a pjesak miluje stopala. Taman za dječje radosti u plićaku. Pokazuje mi stanciju gdje je rođen dok se vozimo prašnjavim bijelim putevima do močvare Palud. Oni se križaju na sve strane na ovom plodnom području uz more između Bala i Rovinja.
Doseljavanje na stancije
Tu je barba Đani proveo svoje djetinjstvo i zna svaki kamen. Doslovce. Pokazuje nam čak kamen na kojem je za vrijeme lova sjedio liječnik Martin Horvat po kojemu je specijalna bolnica u Rovinju dobila naziv. Govori nam tko gdje ima svoje imanje, od kuda su ljudi u ovaj kraj s mnoštvo stancija, lokvi i napuštenih crkvica dolazili te se trajno naselili. Jer većeg sela na ovom području uz Palud nema, a po broju crkvi i gospodarstava reklo bi se da je u prošlosti ovdje bilo itekako živo.
– Tu su vam se naselili ljudi iz Žminjštine, Savičenštine i drugih krajeva nakon Prvog svjetskog rata. I moja je obitelj došla tako iz mjesta Bubani kraj Sošića, odnosno moj djed. Povratnici iz rata kada su došli kućama nisu imali gdje početi nov život u svojim selima, a ovo je područje veliko i plodno. Došli su ovdje s nešto malo svoje imovine, nekoliko ovaca i počeli iz početka. Polako su se bogatili radom na zemlji i stočarstvom. Nekada je sve ovo bilo obrađeno. Ljudi su imali brajde, njive, sijala se pšenica, kukuruz, sadilo se povrće. I tako su nastajale stancije kojih na ovom području ima mnogo, priča mi Sošić dok kao iz rukava sipa podatke o svakom zemljištu koje prođemo i brdu u okolici. A prije tog vremena, ovo su područje obrađivali veleposjednici koji su na imanjima gradili i crkve. Nama je barba Đani pokazao dvije. Od njih nije puno ostalo. Tek dio zidova koji je prepušten zubu vremena. Jedna se nalazi uz samu močvaru Palud, dok je druga par kilometara dalje u smjeru Bala. No, njima ćemo se vratiti malo kasnije.
Cisterna ili Šterna
Danas barba Đani živi u Rovinju, ali se rado vraća u okolicu Veštra kako bi uživao u svom kraju iz djetinjstva. Tu mu i brat ima obiteljsko imanje. Palud mu je omiljeno mjesto i zna sve o njemu. Močvara je to gdje je uvijek bilo vode, čak i za najsušnijih vremena, objašnjava nam dalje. Svi su tu dolazili po vodu, kako za blago, tako i za piće. Tu su bili i izvori, ali su sada zarasli u gusto raslinje. Zanimljivo je da su ovdje po vodu dolazili čak ljudi sa Žminjštine kada bi presušile sve druge lokve, priča mi dalje dok se bližimo Paludu. Najprije smo stigli do uvale Cisterna. Barba Đani nije ni svjestan koje mi je uspomene s dolaskom u ovu uvalu probudio.
Jer nismo kao djeca dolazili na plažu samo na Veštar. I Cisterna je bila naše omiljeno kupalište. Još se dobro sjećam onih prašnjavih vožnji od glavne ceste između Bala i Rovinja uz stancije i vinograde te maslinike do mora. Najviše mi je u sjećanju ustao urezan veliki vinograd odmah nadomak uvale. Ali njega više nema. Tada nisam imala pojma zašto se uvala zove Cisterna ili Šterna, kako smo ju mi zvali. Nisam išla za time da se uz more nalazi velika antička cisterna koja je opskrbljivala vodom ovaj kraj.
Nekad pitka voda
– Nekada smo pili iz nje. Bila je ɓistra i redovito se održavala njena čistoća, priznaje nam barba Đani. Danas tako nešto ne bih preporučila. Cisterna je inače izduženog pravokutnog tlocrta, a na sredini njenog sjevernog zida nalazi se niša gdje je najvjerojatnije bio smješten filter za pročišćavanje vode koja se slijevala u cisternu. Zidovi su joj građeni u dva sloja, od kojih je onaj vanjski zidan od priklesanog kamenja, a unutrašnji je “cinika”, čvrste smjese vapna, pijeska i mljevene opeke. Tako solidna gradnja zaslužna je za to da cisterna i dan danas drži vodu kao i prije mnogo stotina godina.
Šetnja oko Paluda
Od Cisterne bijeli put vodi dalje prema Paludu. Ima ih naravno nekoliko. Za dolazak pred ulaz u ornitološki park trebate ići sve do Agroturizma Mofardin. Tu se skreće do te čuvene istarske močvare koja je bogata biljnim i životinjskim svijetom. No, za dolazak na Palud, ako želite slikati ptice, preporučam dobru fotografsku opremu i puno strpljenja.
Nama to nije bilo toliko bitno, htjeli smo samo upiti atmosferu ove prirodne atrakcije. Prošateli smo se oko Paluda u koji se kroz umjetni kanal slijeva slana morska voda. Jer Palud je samo par stotina metara udaljen od istoimene plaže. Lijepo je uređen put kroz hlad koji je dugačak oko 3,5 kilometara. Najljepše vrijeme za posjetiti močvaru bi svakako bilo prije ljeta kada nema komaraca, a sada je idealno jer na pojedinim dijelovima možete vidjeti močvaru i dok šetate. Inače, kada se sve u potpunosti zazeleni to je puno teže jer ju uokviruju drveće i grmlje. Kada šetate oko Paluda tišina je ključna. Jer jedino tako ne remetite mir pticama i životinjama koje ovdje obitavaju. A i šetnja je ugodnija.
Austrijanci prokopali kanal do mora
Palud se inače prostire na površini od oko dvadeset hektara u kišnim razdobljima te dva hektara u razdobljima suše. Najdublji dio močvare ima oko pola metra, a oscilacije razine vode kreću se u rasponu od oko 30 centimetara. Do 1906. godine nije bio spojen s morem. No, te godine Austrijanci su odlučili povećati salinitet u močvari kako bi suzbili malariju i smanjili broj komaraca. I iskopali su taj čuveni kanal koji sada Palud spaja s morem. Dugačak je 200-tinjak metara, a dubok pola metra.
Kao posljedica miješanja slatke i slane vode u močvari su svoje stanište našli cipli i jegulje, ribe koje vole boćate vode. Ujedno, omiljeno je stanište brojnih ptica, čak 220 vrsti. Barba Đani mi kaže da je na Paludu vidio i plamence. Nažalost, za našeg posjeta nisam vidjela previše životinjskog svijeta močvare. No, uz stručno vodstvo koje organizira Natura Histrica, koja upravlja parkom, na Paludu možete vidjeti divlje patke, liske, gnjurce, kokošice, grmuše, vuge, djetliće, treptaljke, svračke i razne druge vrste ptica. I za to vam treba vremena.
Dinosauri šetali Paludom
No, mi idemo dalje. Barba Đani nas vodi prema svom otkriću na koje je jako ponosan. A on se nalazi na obali s pogledom na obližnje otočiće. Najbliži je Pisulj. Do njega je više puta plivao. Priča nam da se na morskom dnu jasno vidi kamenje koje vodi skroz do otočića zbog čega vjeruje da je nekad bio spojen s kopnom. No, nije nam to htio pokazati. U pitanju su ipak bile stope dinosaura koje se jako lijepo vide za vrijeme niske vode na plaži i rtu Guštinja. Ima ih 16 na popisu prema podacima Nature Histrice.
Inače, postojanje brahiosaura i desetak ostalih vrsta dinosaura na području Istre otkrio je prvi 1934. godine Austrijanac Adolf Bachofen von Echt, vlasnik tvornice piva i strastveni paleontolog. Na rtu Ploče na Velom Brijunu pronašao je fosilizirane otiske stopala dinosaura. Najveće nalazište otisaka divovskih stopa kasnije je pronađeno na Fenoligi, otoku dinosaura kod rta Kamenjak. No, najveće otkriće uslijedilo je 1992. godine kada je Dario Boscarolli, ronilac iz talijanskog Monfalconea, slučajno na morskom dnu kod Bala otkrio nalazište kostiju.
Papa u maloj crkvi kraj Paluda
Pretpostavlja se da je na ovome području obitavalo desetak vrsta dinosaura. Očito su ovo i njihove stope. Jedan od njih je i brachiosaurus, gotovo najveći dinosaur koji je postajao na zemlji čija je težina dosezala do 30 tona, a mogao je dosegnuti duljinu od 20 do 25 metara. Zbog ovog velikog pronalaska Bale su uvrštene u Svjetski popis paleontoloških nalazišta. Baljansko nalazište, koliko je poznato jedino je nalazište u svijetu koje okamenjene ostatke ovih gmazova skriva pod morem, a pretpostavlja se da su neki stari čak 200 milijuna godina.
Nakon sunčanja na plaži s drevnim otiscima stopa dinosaura idemo dalje u proučavanje povijesti kraja. Vraćamo se do lokve i stazom idemo dalje prema San Polu da bismo došli do crkve sv. Damijana. Nemojte se iznenaditi kada dođete do nje, jer gotovo da ju je priroda uzela sebi. Ostala su samo tri zida koja jedva da stoje. Sagrađena je u dalekom 11. stoljeću, a uz nju je vezana jedna pučka predaja. Po pričama, godine 1177. papa Aleksandar III iskrcao se s broda negdje u blizini i održao misu u crkvici. Bio je to prvi je poglavar Katoličke crkve koji je posjetio hrvatske krajeve, a na putu prema Veneciji zaustavio se na Visu, Palagruži i Zadru te prema predaji baš u ovom kraju. Navodno je i par dana te daleke 1177. godine proveo u obližnjem samostanu kraj crkve Svete Marije Velike kraj Bala koja je u narodu poznata kao Madonna alta ili Santa Maria di Valle.
Samostan i Sveta Marija Velika
Koje divno iznenađenje je ova drevna crkva. Tamo nas je barba Đani vodio odmah na početku našeg obilaska. Crkva se nalazi par kilometara od Bala u smjeru Rovinja kraj mjesta Čubani. Izvanredna lokacija s pogledom na Brijune. Nju su uz pripadajući samostan godinama proučavali i otkopavali arheolozi i ostali stručnjaci iz međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek Sveučilišta u Zagrebu devedesetih godina. I svašta su otkrili.
Oni su datirali ovu napuštenu crkvu u rano karolinško doba, vjerojatno u sam kraj 8. stoljeća. Oko nje se vide zidovi nekad pravilno koncipiranog samostanskog sklopa. Istočno krilo samostana sadrži niz prostorija, dok se južno krilo rastvara portikom s velikim lukovima prema središnjem klaustru u čijem je jugozapadnom uglu u 10. ili 11. stoljeću izgrađena kapela. Stručnjaci pišu kako nije isključeno da je crkva podignuta na mjestu nekadašnje villae rusticae.
Napuštena između dva rata
Vjeruju da bi to moglo biti tako jer u sklopu samostana i crkve postoji cisterna za vodu. Godine 1789., kako svjedoči natpis koji se nalazi na zapadnome zidu, tada već ruševna crkva je u potpunosti pregrađena. Iz velike trobrodne crkve nastala je sadašnja manja crkva. Ovdje se odavno više ne služi misa. Crkva je, naime, napuštena u razdoblju između dva svjetska rata, a krov joj je rastavljen 1958., kako bi se došlo do materijala za popravak drugih crkava u okolici.
Inače, stručnjaci kažu da se sklop u Balama razotkriva kao jedan od najranijih europskih primjera karolinških samostana prostorno organiziranih oko samostanske crkve i središnjega klaustra. Možda je riječ o jednome od najranijih svjedočanstava reforme redovničkoga života provedene na koncilu u Indenu 816. godine.
Lokva Greko
Par stotina metara od ove impresivne napuštene crkve s ostacima starog samostana nalazio se još jedan zanimljiv lokalitet, i to uz samu glavnu cestu. Koliko puta sam ovuda prošla, a nikad nisam skužila znak na cesti s nazivom lokve Greco. Odmah je preko puta velikog breskvika obitelji Vanđelić. Zanimljiva je jer je od ceste razdvaja zemljani i stjenovit nasip. Okružena je suhozidom, a do vode vode stepenice. Barba Đani mi govori da je jako duboka i da je bila vrlo važna za lokalno stanovništvo.
– Ta je lokva dobila naziv po Grcima koji su u ove krajeve dolazili prije Rimljana jer su trgovali sa Zapadom. Naši Histri nisu bili vješti u čuvanju vode i onda su ih Grci naučili da trebaju napraviti rupu u zemlji, obložiti ju glinom da bi se sačuvala voda onda kada nema kiše. I zato ova lokva nosi naziv Laco Greco, odnosno Grčka lokva. Tu su dolazili po vodu ljudi iz Bala, ali i mi s Veštra jer je lokva držala pitku vodu, objašnjava nam lokalnu predaju barba Đani.
U potrazi za crkvicom u žbunju
Za kraj našeg obilaska idemo u malu avanturu. Tražimo prema San Polu urušenu crkvu svetog Trojstva. Nalazi se uz jedno imanje, ali teško ju je uočiti jer ju je “pojela” vegetacija. No, naš vodić zna svoj posao. Sa sobom ima škare i probija nam put. Ulazimo u nadsvođeni dio nekadašnje crkve koja je okružena dračom i bljuštima. Posebno iskustvo je biti unutra.
Priznajem da nema našeg vodiča da ju nikad ne bih pronašla. Uistinu je tajnovita u svakom pogledu. Baš kao i ovaj neobičan kraj između Bala i Rovinja koji je ostao prepušten divljini i velikim posjedima. Neobične priče malih ljudi koji su živjeli od vode i polja, molili se u malim poljskim crkvama i stvarali ostavštinu koja polako blijedi. Danas se područje može uzduž i poprijeko razgledati na biciklama ili pješke. Zeleno je srce Rovinjštine.
