Krasica: Južnoafrikanac zaljubljen u zemlju dobrih vina i vidika

By

-

24/02/2025

Tko god se vozi starom cestom prema Bujama i prati brežuljkasti krajolik tog dijela Istre, reći će “vau”. A meni je jedan od najljepših prizora kada se “dignem” u mjesto Krasica, zemlju dobrih vina i maslinova ulja. Odmah ispod mene je zvonik crkve svetog Stjepana iz kojeg puca pogled na zelena brda i more. To divno “sinje more”, kako bi rekao Nazor. I upravo u tom malom mjestu s vrijednim poljoprivrednicima koji imaju čast i privilegiju obrađivati ove brežuljke, svoj je novi dom našao mladi Južnoafrikanac Tim Whitfield sa svojom partnericom Kirsten. Mladom paru nije bio nikakav problem iz Afrike doći na drugi kontinent, a još manje u jednu malu vinariju u Istri, onu Giorgia Claija.

Sigurno nije bilo jednostavno prihvatiti se tog zahtjevnog posla. A to je jedan od najboljih „prirodnih” vina zadržati kakva jesu. Jer ipak je poznati Giorgio Clai bio i ostao jedan od pionira proizvodnje takozvanih „orange” vina, odnosno vrhunskih ekoloških vina u Istri. Svoju je malu vinariju napustio 2023. godine kada je otišao u zasluženu mirovinu nakon dvadesetak godina bavljenja vinarstvom. Prodao je vinariju braći Krešimiru i Ivanu Penavić, a palicu je nad proizvodnjom svog vina prepustio ni više, ni manje nego mladom enologu iz Južnoafričke Republike koji je strastveni ljubitelj upravo ekoloških vina koji je već sada preko ušiju zaljubljen u Istru.

Iz Južne Afrike u Istru

Svoja je znanja Tim usavršavao u svojoj zemlji i Francuskoj, a kada mu se ukazala prilika da radi u Istri, nije ju propustio. Tražio je nove izazove za proizvodnju upravo takvih vina u francuskom Alsaceu, u Goriškim Brdima u Sloveniji ili Istri, a onda se pružila prilika u ovoj maloj vinariji koja obrađuje 10 hektara vinograda na bijeloj zemlji na Bujštini s godišnjom proizvodnjom od 25 do 35 tisuća boca vina. Brzo je dogovorio posao i doselio se u Krasicu, malo mjesto do 250 stanovnika, raštrkanih po zaseocima: Mužulini (gornji i donji), Baredine (gornje i donje), Vrh Činić, Glavoći (Gardoši) Punta, Brajki, Bucaj, Bekari, Jugovci, Lozari, te Stancija Loj i Stancija Zubin.

– Tražio sam vinarije kao što je ova. Na LinkendInu sam vidio objavu Dimitrija Brečevića, koji je tada bio enolog u vinariji, i Clai vinarije da traže enologa. Doletio sam u Istru, pogledao imanje i nakon što sam probao vino, upoznao sve te ljude te nakon nekoliko piva u konobi Krasica, odlučili smo da je to dobar potez, prisjeća se Tim kako je došao u ovu butique vinariju poznatu po etiketama kao što su Ottocento, zatim Bromnonero proizveden od refoška, odležana istarska malvazija Sv. Jakov, slatki muškat bijeli od prosušenog grožđa Tasel te klasični pjenušac Brut natur koji se radi od malvazije, chardonnaya i plavine.

Giorgiov duh u boci

Studirao je u Stellenboschu, a u vinskom svijetu radi već devet godina. Dosad je radio u ekološkim i biodinamičkim te konvencionalnim vinarijama, i to u Južnoafričkoj Republici, Francuskoj i Portugalu.

– Puno sam toga vidio. Najprije sam radio u jednoj velikoj vinariji u Južnoafričkoj Republici, i onda sam zaključio da bih se više volio baviti prirodnim vinima, odnosno vinima koja imaju više duše nego vinima koja moraju slijediti određene parametre. I tada sam online počeo tražiti vinarije koje traže takve enologe.

No, pred njim je najteži zadatak. Očuvati Giorgiov duh u boci. Cilj je, naime, od samog početka bio zadržati isti stil i kvalitetu vina budući da su se novi vlasnici vinarije zaljubili u Clai vina kada su u neposrednoj blizini vinarije kupili Stanciju Baracija i kompletno ju obnovili. Kasnije su uložili i u nekadašnju staru školu u Krasici koja je postala u međuvremenu vrhunski restoran u kojem je do nedavno glavnu riječ vodila poznata chefica Priska Thuring. Zato mladi južnoafrički enolog često sa samim Giorgiom, čija se obiteljska kuća nalazi do same vinarije, razgovara o vinima. Mnogi su sumnjali u njega i hoće li mu to uspjeti, no Tim jako voli nove izazove, a u ekologiju i održivu proizvodnju vina je naprosto zaljubljen.

Poznate etikete ove male, ali utjecajne vinarije

Vino i osobnost

– Vino ne mora biti savršeno, mora imati dušu, njegova je filozofija koju nam otkriva dok obilazimo ovaj mali podrum u srcu bajkovite Bujštine. Sva su vina u drvenim bačvama od hrasta, a u proizvodnji je najbitnije zdravlje grožđa. Jer, kako nam kaže ovaj mladi južnoafrički enolog, njihovo vino nastaje u vinogradu.

– Ni ja ne bih mijenjao ništa u tom vinu. Ljudi su jako vezani za Clai vina i ona su dio istarske tradicije. To je u jednu ruku za mene bilo zastrašujuće, no s druge strane izazovno. Ljudi znaju reći da ću to teško postići. No, ja bih rekao, dođite za dvije godine i kušajte vino. Nama u Južnoj Africi nemojte reći da nešto nećemo uspjeti. Mi smo jako dosljedni u onome što radimo. Ono o čemu smo najviše razgovarali kada sam se odlučio doći u Istru, je kako zadržati vina na tom nivou.

– A najveći izazovi danas su zapravo klimatske promjene. No, dolazim iz područja koje je toplije nego Istra što je prednost. Isto tako, na prethodnom radnom mjestu radio sam u vinariji koja je imala 400 hektara. A proizvodnja prirodnih vina me uvijek interesirala. Kada počinjete studirati, uvijek počinjete s osnovama i uvijek kako napredujete želite raditi u sve većim tvrtkama kako biste sakupili čim više iskustva. A kako idete stariji, želite se više fokusirati na stvari koje vas osobno interesiraju i želite se sve više specijalizirati. Tražite stvari koji će izraziti svoju osobnost. Ista je stvar i s vinima, ističe ovaj enolog koji se u međuvremenu zaljubio u Bujštinu i Istru.

Izabrao je teži put

Prepoznao je bilo zemlje koja je ključna za proizvodnju ekoloških i biodinamičkih vina. Jer u vinogradima koji su zasađeni na škrtoj bijeloj zemlji bez navodnjavanja primjenjuje oba principa proizvodnje. Godišnje im hektar vinograda daje 5 do 6 tona grožđa koje se bere isključivo ručno, dok bi ta količina u konvencionalnoj poljoprivredi bila i do 15 tona po hektaru. Bez obzira na to, cijena takvog vina nije toliko viša od onog u konvencionalnoj proizvodnji.

Za kvalitetu ove vrste vina bitna je kvaliteta grožđa

Ovakav tip proizvodnje je teži i zahtjevniji način jer je ekološko i biodinamičko vinogradarstvo prilično zahtjevno, posebno oko špricanja. U Claijevim vinogradima kod špricanja se koriste jedino bakar i sumpor te biodinamička zaštitna sredstva. Vinari moraju stalno biti u vinogradima i pratiti promjene kako bi na vrijeme mogli reagirati i zaštititi loze i grožđe, posebno kada je vrijeme vlažno. Toga su vinari koji se uhvate takvog posla itekako svjesni. Primjerice, ove godine, kaže nam Tim, imali su 50 posto manje uroda malvazije iako je njena kvaliteta vrhunska. Glavni krivac za to je jednostavno vrijeme. S konvencionalnom poljoprivredom lakše je zadržati urod na trsu, dok je ekološka i biodinamička proizvodnja ipak druga priča.

Stado ovaca umjesto košnje

– Sve biodinamičke preparate kupujemo jer bi nam inače za samu njihovu pripremu trebalo bar još petero djelatnika. No, između redova trsa sijemo pokrivne usjeve što obogaćuje tlo i zadržava vlagu u tlu, a nabavili smo stado ovaca koje pasu po vinogradima, ističe Tim. Baš zbog svih tih izazova ovakvog tipa proizvodnje, Tim nam kaže da bi bilo dobro da prošire površine pod vinogradima te je to idući korak u razvoju ove male vinarije.

Stepenice vode na terasu s lijepim vidicima

– To su izazovi ovi proizvodnje. No, s druge strane imamo jako dobar urod crnih sorti i od njih će nastati izuzetna vina, ističe dalje.

Vino se radi u vinogradu, a ne podrumu

A u toj priči, vino se radi upravo u vinograda, a ne u podrumu. Jer kako nam objašnjava Tim, oni u svoja vina ne stavljaju niti kvasce, niti enzime, niti tanine, ili bilo kakve druge pripravke. Sve u podrumu ovisi o znanju enologa i temperaturama podruma. A to je umijeće proizvodnje vina, posebno kada želite dobiti nešto kvalitetno i pitko. Vina se maceriraju od 10 do 90 dana, ovisno o sorti. I to je ono što ih čini takvima kakva jesu. I sve to ovisi naravno o grožđu. Ako je grožđe jako zdravo, onda vino puštamo na maceraciji do 90 dana, ako ne, to bude kraće. Ključ je tanin. On štiti vino od oksidacije, priča nam dalje ovaj zaljubljenik u prirodna vina koja su se nekada masovno radila za vlastite potrebe u Istri. Neki ih i dan danas proizvode u svojim konobama. Tim nam priznaje da ih je probao nekoliko jer je to stvar gostoprimstva istarskog težaka.

– Probao sam jako dobra i jako loša. Ali uvijek sam rekao da su dobra jer je to čast koju ukazuješ nekome tko je to vino proizveo. Vi imate takvu tradiciju u Istri koja se razlikuje od naše u Južnoafričkoj Republici. Tamo nitko ne proizvodi vino za svoje potrebe, mi ga jednostavno kupimo i to prepustimo vinarijama. U tome je i duh Istre i njena vinarstva, zaključio je ovaj enolog.

Pula: Gdje je netragom nestao arhitekt i prvi vlasnik Ville Doba, jedne od najljepših zgrada u Puli?

By

Barbara Ban

-

05/02/2025

0

Priznajem, volim jako povijest i povijesnu baštinu, ali i arhitekturu koju nam prošla vremena ostavljaju u nasljedstvo. Zato mi je gušt šetati Pulom i promatrati stare zgrade koje obnovom ponovno bivaju pomlađene, ali i saznati tko je u njima živio kada su izgrađene, kakvu priču skrivaju iza sebe. Zato mi je još prije obnove za oko zapela Villa Dora na pulskom Monte Zaru, kako sam ju zvala pogrešno pročitavši njen natpis na tada oronuloj fasadi. Zapravo se radi o palači koja se zove Villa Doba. Doduše, prema nacrtima s početka prošlog stoljeća ova vila koja je izgrađena 1910. godine nosi naziv “villa Dela”, dok je na pločama izveden naziv “villa Doba”. Specifična je jer ima predivan drveni balkon koji plijeni pozornost kada idete na Monte Zaro.

Zgrada na uglu između Vergerijeve ulice i uspona Jurine i Franine je posebna i jer ima zanimljive oslike iznad prozora, te razne ukrase koji su se istaknuli nakon njene obnove prije godinu dana. Čula sam da je bila jako zahtjevna za obnovu jer spada u kategoriju građevine visoke spomeničke vrijednosti šireg gradskog i regionalnog značaja. Takve zgrade treba vratiti u originalni izgled i na njima je dozvoljeno rušenje samo neadekvatnih suvremenih dodataka.

Nema starih fotografija Ville Doba

Baš zato prilikom višegodišnje obnove ove zgrade koja je sada zasjala u punom sjaju, korišteni su originalni nacrti za dobivanje građevinske dozvole koji su pohranjeni u Gradu Puli. Zanimljivo je da pritom nisu pronađene stare fotografije Ville Doba. Sjeverni dio zgrade izgrađen je prema projektu iz 1882. godine kao klasicistička katnica sa ulazom iz dvorišta te zidanom cisternom i terasom prema sjevernom susjednom objektu, dok se uglovnica gradi po projektu iz kolovoza 1909. godine za investitora Spiru Nachicha, a dovršena je 1910. godine. A tko je bio Špiro Nakić, odnosno prof. Spiro Nachich?

Bio je to Splićanin, rođen 1872. godine, koji je potjecao iz poznate trgovačke obitelji Nakić. U Splitu je na Narodnom trgu iza sebe ostavio monumentalnu trokatnicu nepravilnoga trapezoidnog tlocrta s malim unutrašnjim dvorištem čija je gradnja započela 1901. godine u kojem je danas smješten hotel “Piazza Heritage”, poznatiji kao “Pjaca hotel”. Ova predivna palača slovi za najstariju secesijsku građevinu u Splitu. Dao ju je podići njegov bogati otac Vicko Nakić koji se prije svega bavio prodajom namještaja. Bio je i poznati dobrotvor te se bavio zaštitom spomenika.

Gradio u Splitu, pa došao u Pulu

Špiro se pak najprije školovao u Trstu na višoj obrtnoj školi, da bi školovanje nastavio u Beču na Umjetničkoj akademiji gdje je završio arhitekturu. Stručni ispit položio je u Zadru i tada je dobio dopuštenje za rad kao građevinski poduzetnik. Osim što je projektirao zgradu za svog oca, u Splitu je bio angažiran i na gradnji biskupske palače. Kao ovlašteni arhitekt sa svojim poduzećem ime Špira Nakića u Splitu se spominje do 1904. godina, a onda dolazi u Pulu. Nije jasno koji je razlog njegova doseljenja u Pulu, no tu je 1909. godine imenovan upraviteljem za obrtničko crtanje.

Doduše, Pulu su u to doba mnogi birali za svoj doma. Bio je grad u razvoju. No, nisam našla podatak je li u velikoj zgradi na Monte Zaru živio sam sa služinčadi ili je imao obitelj. Vjerojatno jest, jer u nacrtima stoje nacrtane sobe za sina i kćer. I u Puli je bio aktivan kao arhitekt, pa je čak dao idejni projekt za gradnju zgrade bolesničke blagajne mornarice. No, vrlo brzo mu se gubi glas i trag. Što se dogodilo sa Špirom i kako je Villa Doba pripala drugim vlasnicima?

Promijenila je jako puno stanara

Zanimljivo da današnji vlasnici stanova ove velebne zgrade ne znaju tko je bio prvi stanar ove palače, a ni oni koji u došli odmah nakon njega. A njih se nakon popasti Austro-Ugarske, a posebno nakon Drugog svjetskog rata jako puno izmijenilo. Pričaju nam to Tatjana i Edi Kancelar koji u Villi Dobi žive već desetljećima.

– Ne znamo tko je bio prvi stanar i do kada je ovdje živio. Znamo da se u doba Jugoslavije promijenilo jako puno stanara. Mnogi nisu previše marili za zgradu, mnogo se toga mijenjalo svo to vrijeme, priča nam Edi dok nam pokazuje originalne nacrte ove lijepe palače. Pretpostavljamo da su u prizemlju bili prostori za služinčad koja je radila za vlasnika. Ovdje su se pripremali ručkovi, večere, ovdje je bilo smješteno sve što je pokretalo život u zgradi. Prvi kat bio je namijenjen samom vlasniku, dok je potkrovlje bilo vjerojatno mjesto za smještaj služničadi.

Oslici ispod krova čine ju gospodskom zgradom

Nastala uz stari objekt

Inače, zgrada se dograđuje uz stari objekt i s njim povezuje tako da obje zgrade imaju zajedničko stubište i ulaz s ulice. Taj dograđeni dio zgrade je i najzanimljiviji. Ima prizemlje, kat i korisno potkrovlje, a iz projekta iz rujna 1909. godine vidljivo da se na sjevernom dijelu starog objekta planiraju promjene. Zatvaraju se terasa i cisterna te nadograđuje kat sa loggiom koja oblikovno odgovara dvostrukim lukovima novog objekta, iznad koje je terasa potkrovlja. Pretpostavka je da je loggia prizemlja izvorno imala jedan luk i da on nije mijenjan. Ujedno, potkrovlje starog objekta postaje korisno potkrovlje, s ulične strane se dograđuje luminar, a druga polovica potkrovlja se nadograđuje na punu visinu etaže s ravnim krovom.

Zgrada se kasnije podijelila na više stanova

No, i tada se nisu gradili projekti u potpunosti sukladno onome što je nacrtano. Bilo je tu manjih odstupanja. Tako da nije izgrađen balkon sa strane Vergerijeve ulice koji gleda na park Monte Zaro, a izveden je ulaz s lučnim otvorom u dvorište te drvena veranda. Iznad lukova prozora na prvom katu izveden je oslik s nazivom palače.

Mnogi su u kadama čuvali kokoške, ložili parket

Edi nam priznaje da su se poslije svi ti prostori prekrajali kako bi nastalo više stanova. Mnogi koji su kasnije došli živjeti u Villu Dobu, posebno odmah nakon Drugog svjetskog rata, nisu marili za ljepotu palače, niti kakva je njena vrijednost. Tipična priča za Pulu u čije se napuštene gospodske palače i vile useljavalo novo stanovništvo koje nije znalo što bi s njima. U kadama su čuvali kokoške, parketima ložili vatru. Bilo je svega, a najviše propasti nekad građanskog duha Pule. Ništa neobično za poratno vrijeme kada je većina grada bila napuštena te ponovno naseljena prije svega ruralnim stanovništvom iz drugih dijelova Jugoslavije. Zato su nestala sjećanja na prvog vlasnika.

Srećom iza njega je ostala ova ljepotica koja će dalje prenositi glas o nekadašnjoj Puli. Posebno sada kada je počeo njen novi obnovljeni život. A možda i iskrsnu neki novi podaci o Špiri i njegovoj obitelji. Možda se javi netko od potomaka koji će priču o Villi Doba ispričati do kraja.

Poreč: Romanička kuća je spomen na stare generacije Porečana te vrijeme plemstva, obrtništva i seljaka

By

Barbara Ban

-

31/01/2025

0

Najstarija kuća u nekom gradu zaista bi trebala imati posebno mjesto u njegovoj duši i srcu. Trebala bi biti spomen na sve one ljude kojih više nema s nama, na sve one generacije koje su grad učinile takvim kakav je danas, koje su ispisale stranice i stranice ljudskih priča i romana. Posebno na istarskom području koje je u zadnjih 200 godina doživjelo velike društvene, političke te ekonomske promjene. Četiri države u zadnjih 150 godina nije malo. Svemu tome je svjedok porečka Romanička kuća, simbol Poreča, najstarija kuća u gradu iz 13. stoljeća koja jedina poput nekog svjetionika na kraju Decumanusa u smjeru Marafora stoji u gradskom tkivu. Jedina je u tom dijelu grada preživjela veliko bombardiranje za vrijeme Drugog svjetskog rata.

I srećom da jest jer bi inače Poreč ostao bez najstarije stambene građevine u svom gradu koja je konačno otvorila prošlog petka svoja vrata posjetiteljima. Za oni koji ne znaju koja bi to točno kuća bila, dovoljno je samo pogledati jednu fotku i sve će vam biti jasno. Jedina je to kuća s karakterističnim biforama i velikim drvenim balkonom koji se ne viđa često u istarskim gradićima. Taj je čuveni balkon nastao za vrijeme talijanske uprave kada se Romanička kuća sređivala, navodno prema izvorniku. Bilo kako bilo, drvena terasa postala je simbol porečke starogradske jezgre.

Pogled na Decumanus

Sada konačno možete na tu terasu iz koje puca pogled na cijeli Decumanus, ali i u kuću koja je zahvaljujući entuzijazmu tima Zavičajnog muzeja Poreštine kroz novi stalni postav postala svojevrsni muzej stanovanja Poreča u malome. U samo 70-tak obnovljenih kvadrata na tri etaže prikazuje kako se nekada živjelo u Poreču i okolici ispreplićući gradski i seoski život koji su u ovom istarskom gradu uvijek bili neraskidivi.

– Romanička kuća izgrađena je u 13. stoljeću i zaštićeno je kulturno dobro, a korištena je za stanovanje do kraja Drugog svjetskog rata. Posljednja obitelj za koju znamo da je tu živjela bila je obitelj Sabatti. Premda je kroz povijest doživjela razne intervencije, sačuvala je originalan prostorni raspored prema kojem je svaka etaža jedna prostorija, korištena za različite aspekte svakodnevnog života. Porečani su jako vezani za nju, što je bilo vidljivo i na otvorenju prošli petak, kazala nam je ravnateljica ovog muzeja Elena Uljančić koja je uz svoje suradnike Vltavu Muk i Gaetana Benčića sudjelovala u smišljanju ovog stalnog postava koji nosi naslov „Kultura stanovanja u Poreču u 19. i 20. stoljeću“. Autorica likovnog postava je Kristina Kalčić Brajković iz porečkog Studija KKA.

Mali prostor s dušom

Nije ni čudno što su Porečani nahrlili u Romaničku kuću prošlog tjedna jer je još od 2007. godina bila zatvorena za javnost. Bila je u derutnom stanju. Svi su s iščekivanjem dočekali njeno preuređenje, ali i trenutno jedini muzejski postav u ovom gradu koji sada čeka da se otvori centralni muzej. A on je u cjelovitoj obnovi. Fora je što su stručnjaci iz muzeja odlučili u najstarijoj kući u gradu pokazati kako se nekada živjelo u Poreču. Super zamisao za tako mali prostor koji ima posebnu dušu. Naime, Romanička kuća ima tri etaže sa samo 70-tak kvadrata. Dovoljno da uđemo u svijet Porečana 19. i 20. stoljeća.

Naime, koncept postava slijedi nekadašnju podjelu stambenog prostora, te je u prizemlju oživljen ambijent konobe, odnosno vinskog podruma, na prvom katu kuhinja s ognjištem i blagovaonicom, a na drugom katu spavaća soba. Ravnateljica muzeja Elena Uljančić kaže da je u Romaničkoj kući izloženo samo 10 posto svih predmeta koje imaju u svom fundusu koji su prikupljeni tokom 20. stoljeća i još se skupljaju. Muzeju ih doniraju sadašnji i iseljeni Porečani koji ili obnavljaju svoje starine pa čiste „šufite”, ili oni koji ne žele da se zaboravi povijest prije doba Jugoslavije.

Fotografija nepoznatih mladenaca u Poreču iz albuma obitelji Polesini

Portret Porečanke Rine Parenzan snimljen neposredno prije njene smrti

Odlazak nakon Drugog svjetskog rata

Jer puno je stanovnika nakon Drugog svjetskog rata kao i iz većine primorskim mjesta u Istri na zapadnoj obali Istre odselilo. Većina u Italiju. Time je duh nekadašnjeg Poreča bespovratno promijenjen, kao i dio povijesti grada koje je doživljavalo velike promjene kroz doseljavanje novog stanovništva. Zato su ovakvi muzeji super jer nas prisjećaju da je nešto postojali i prije nas.

Pribor nastao u radionici obitelji Dapretto

Stara stolica iz ruralnog područja Poreštine

Romanička kuća podsjeća na neke stare gradske obitelji, na plemiće Polesini iz čijih foto albuma su i pojedine fotografije u muzeju, na obrtnike poput obitelji Dapretto koja je imala radnju na početku ulice Decumanus, na obitelji iz okolice Poreča koje su živjele seoskim životom i u Poreč dolazile u trgovine. Zato su izložene i stare fotografije i razglednice snimljene u Poreču u to doba koje oslikavaju tadašnji stil i način života.

Izloženo samo 10 posto svih predmeta iz fundusa

– Muzej je multimedijalan, a svaka je tema ilustrirana i intervjuima i metodama kako bi posjetitelji razumjeli kontekst predmeta. Postav je namijenjen široj publici od djece pa nadalje, a nismo zanemarili ni strane jezike, kaže nam Uljančić. Izloženo je samo 10 posto svih predmeta koje imaju u fundusu, a oni zorno prikazuju kako se u zadnjih 200 godina živjelo na Poreštini.

– Ovaj postav pokazuje našu povijest i multikulturalnost. Pokazuje vrste obrta i trgovačke veze u Poreču, gdje se nabavljala hrana, kakve su bile gospodarske moći pojedinih obitelji. Dakle, sve to se može iščitati iz tog postava. Sve su trgovine u to doba bile u Poreču, a u grad je zbog toga dolazilo slavensko okolno stanovništvo. Uz to, u Poreč su dolazili predmeti iz talijanske Karnije, čak i glineni lonci iz Raklja. Imamo i izložene pojedine radove porečkih obrtnika, kao što je pozlaćen pribor za jelo, ističe Uljančić. Svi ti predmeti pokazuju taj višeslojan život na zapadnoj obali Istre.

Ništa bez konobe

Iako je Romanička kuća smještena u srcu grada, ona je kao i mnoge seoske kuće imala konobu. Uljančić nam kaže da postoje tragovi toga, zbog čega je u prizemlju postavljen postav vinskog podruma.

Porečani su oduvijek najviše voljeli vino i brajde

Sumpor je bio ključan u vinogradima, kao i danas

– Uvijek su u prizemlju porečkih kuća bili ili podrumi, odnosno konobe ili trgovine. Ambijent vinskog podruma u prizemlju dočarava audio snimka sa zvukovima karakterističnim za druženje u vinskom podrumu, žamor ljudi i pjesme koje su nekad bile popularne u ovim prigodama, priča nam dalje ravnateljica muzeja koja nam ponosno pokazuje konobu gdje se mogu vidjeti alati koji su se koristili u vinogradima. U priču oko poznatog porečkog vinogradarstva i podrumarstva vas uvodi porečki vinar Peter Poletti, veliki ljubitelj kako vina, tako i povijesti, koji je i sam zaljubljen u staru jezgru Poreča.

Vitalni Božo Škropeta-Nadalin

Zbog toga je i nedaleko Eufrazijeve bazilike uredio mali vinski bar i restoran. Postav je većinom posvećen vinogradarstvu jer su se Porečani i svi u okolici prije svega bavili tom granom poljoprivrede. Čuli smo i od gospođe s ulaza u muzej, da se jako dobro sjeća Bože Škropete-Nadalina s velike crno-bijele fotografije koja prikazuje berbu grožđa 80-tih godina u obližnjem Višnjanu.

– On je bio tako vitalan. Stalno je radio. S osamdeset godina bez problema je okopavao brajde. Nema više toga, prisjeća se ova gospođa ne tako davnih vremena. Sada i znamo zašto su Porečani već sada emocionalno vezani za ovaj prostor. Sjeća ih na neke ljude.

– Porečani su imali vinograde i vrtove u okolici grada. S kolima i vozom išli su na kampanju. U konobi su osim vina i bačava imali i druge domaće proizvode. Tu su se sušili sirevi, držali su se suhomesnati proizvodi, priča nam dalje Uljančić.

Kuharice obitelji Polesini i Becich

Na kat se pak ide kamenim stepenicama s vanjske strane zgrade, a centralni dio tog prvog kata je veliko ognjište s napom. Tu su izloženi predmeti koji svjedoče o kulturi prehrane, pripremanja i posluživanja hrane. Interaktivni ekran daje mogućnost mlađim posjetiteljima da se zabave digitalnim igrama na temu tradicionalnih istarskih jela, dok odrasli mogu prelistati recepte iz starih porečkih kuharica, između ostalog one obitelji Polesini i Becich. Odabrani recepti mogu se poslati putem e-maila.

Zaštitni znak ognjišta- bukalete na napi

Na drugom ekranu mogu se poslušati razgovori sa starijim Porečanima o nekadašnjoj prehrani za blagdane kao i u svakodnevnim prilikama, o sakupljanju bilja, načinima pripreme hrane. Svoja su svjedočanstva iznijeli Ippolita Cerri Becich, Aulo Crisma, Delia Dapretto, Šanto Kukac i Gianni Šegon.
– Ovdje možemo vidjeti i kako su se keramički predmeti kada bi pukli popravljali. Neki su se i da se zaštite presvukli žicom, priča nam Uljančić vodeći nas dalje na drugi kat Romaničke kuće gdje se ulazi u najintimniji prostor zgrade – spavaću sobu.

Spavaonica cijele obitelji

Ovdje je izložen tekstil, predmeti korišteni u svakodnevnoj higijeni, nakit i osobni predmeti, te reprodukcije fotografija nekadašnjih stanovnika Poreča. Audio snimka dočarava noćne zvukove spavaće sobe u kojoj spava cijela obitelj.
– Najzanimljiviji dio je pribor za higijenu koji je pronađen u jednoj od greda jedne stare kuće u Poreču kada se obnavljala. Bio je skriven od mogućih lopova, a do dana današnjeg sapun jednako miriše. Poseban dio ovog dijela postava je umjetnička instalacija akademske umjetnice Darije Žmak Kunić, koja u kombiniranoj tehnici daje svoje viđenje života u spavaćoj sobi, priča Uljančić i pokazuje nam kutiju s rupicama u dnu sobe.

Kada gledate kroz njih vidjet ćete tri različita prizora – jedan je rođenje djeteta u sobi, drugi je smrt, a treći seksualni čin. Iz sobe se može i na balkon da malo upijete i dio gradske atmosfere. Sada u zimskim mjesecima nije živahno u Decumanusu kada se jedino mogu čuti zvuci građevinskih radova prije sezone. No, nekada je to bilo sasvim drugačije. Gradski je život na ulici imao svoju društvenu prednost. A brojne obitelji koje su prošle kroz najstariju kuću u Poreču sigurno su to znale cijeniti.

Rovinj: Giovanni Trani i batana čuvaju staru rovinjsku tradiciju gradnje drvenih brodova

Ljudi

By

Barbara Ban

-

29/01/2025

0

Batane su se nekad radile u podrumima rovinjskih domova. Ribarima su bile nepresušne kako bi prehranili svoje obitelji. Jer Rovinj je nekada isključivo živio od poljoprivrede ili ribarstva. Trećeg nije bilo. Otkriva nam to čuvar rovinjske tradicije Giovanni Trani koji se već desetljećima u ovom pitoresknom gradu bavi maketarstvom i izradom drvenih brodova. Batana je njegova najveća ljubav. Ovaj nastavnik talijanskog jezika i tehničke kulture, rođen je 1955. godine u Rovinju, od malih nogu se bavi izradom maketa brodova. Sam nam priznaje da je prvu maketu napravio kao 12-godišnjak. Pokazuje nam tu svoju prvu maketu broda s velikim osjećajem za tradiciju i detalje, ali i obiteljske uspomene u svojoj galeriji Trani kraj Zajednice Talijana na početku Mazzinijeve ulice u ovom pitoresknom istarskom gradiću. Pravo je to mjesto uspomena starog Rovinja koji polako nestaje. No, Trani se bori protiv tog zaborava.

Galerija posvećena rovinjskoj tradiciji nalazi se u srcu grada, odmah do užurbane Carrere, a mjesto je to gdje se mogu vidjeti ne samo sve makete njegovih brodova, već i sav rad njegovih ruku – od brojnih slika do makete jaslica, ali i stari ribarski alat poput ribarskih mreža, vrša, osti, pletenih bokobrana, te fotografija starih ribara. U galerijskom prostoru, smještenom u samom centru grada, Trani, sam izrađuje drvene makete batane u različitim veličinama. Posjetitelji mogu ovdje razgledati više od 100 eksponata – od slika i skulptura posvećenim ribarima i moru preko maketa batana i drugih plovila do starinskog alata koji su rovinjski kalafati koristili prilikom izrade batana. Neki primjerci alata stari su i preko 200 godina.

Ovdje su razne makete povijesnih brodova

Stari rovinjski dijalekt

Trani je osim toga i pjesnik, i to na starom rovinjskom dijalektu kojega danas govori mali broj Rovinjaca, filozof, čovjek duha koji o svemu promišlja i razmišlja iz neke druge perspektive. Galeriju je otvorio sada već daleke 1988. godine, doduše ne na ovom mjestu. A prostor do Zajednice Talijana, koji je nekad bio obiteljska konoba sam je obnovio s tolikim smislom za detalj i zanat da je teško ne mu se diviti. Otvorio ga je javnosti 2006. godine. U šarenom i detaljima ispunjenom prostoru objašnjava nam da je tradiciju izrade brodova naslijedio od oca Giordana koji je kao i on bio samouk te je za svog života izradio 20-tak batana.

Trani će vam u svojoj galeriji objasniti što znači svaki predmet

– Danas je teško prenijeti tradiciju izrade drvenih brodova ili nekih sličnih zanata na mlađe generacije. Moderne generacije imaju neku drugačiji smisao života. U ovom ambijentu moje galerije naći ćete smirenost, nešto što je bilo aktualno prije 100-tinjak godina, svoje djetinjstvo. Možete jesti, meditirati, pogledati tehnički kako izgledaju makete svega šio sam napravio. Možete se i pomoliti ispred jaslica. U ovom ambijentu je uključeno 24 zanata kojim se bavim – od stolarije, do krojenje jedara, do postavljanja keramike, farbanja… Puno toga ima, a sva sam ta znanja savladao da bih stvorio ambijent ove galerije, priča nam ovaj svestrani čuvatelj tradicije iz Rovinja koji ne krije da od maketa i brodova najviše voli izrađivati rovinjske batane.

Batana u Barceloni

Taj mu se trud i nagradio jer je sa svojom Rovinjskom batanom, osvojio je brončana odličja na Hrvatskoj ocjenskoj izložbi maketa brodova «Rijeka 97» (1997) i «Rijeka 99» (1999). Isto tako, njegova prva mala plovna batana svojedobno je plovila i u Barceloni u sklopu jednog nautičkog sajma 2006. godine. Posebno je ponosan na taj događaj koji je promovirao Rovinj i njegovu tradiciju.

Prostor u centru Rovinja je pun zanimljivih detalja

– Radio sam kao profesor u školi 42 godine, ali zanat i umjetnost su u meni. Vi od nečega naravno morate živjeti. No, cijeli život sam slikao i bavio se maketarstvom. Kroz svoje sam slike prikazao jedan dio Rovinja koji se mijenja i koji se u međuvremenu promijenio. Rovinj je nekada živio od obrade zemlje i ribarstva. I moja se obitelj bavila time. Moja je majka bila iz unutrašnjosti Istre i njezina se obitelj bavila zemljoradnjom, a otac je Rovinjac koji se bavio ribarstvom. I za potrebe svog posla, kao i drugi Rovinjci gradio je u svojoj konobi batane. Kao dijete sam živio u Carreri i sjećam se izrade tih batana kućne radinosti. To su nekada radili svi. Ja sam naravno to upijao svojim očima i tako je počela i moja priča oko izrade tih brodova – najprije maketa, a kasnije i plovnih brodica, priča nam Trani od kuda ta tradicija izrada drvenih brodova.

Tradicija se nastavlja od oca i djeda

– Moj je otac izrađivao modele batane. Izradio mi je batanu od tri metra, a kada sam narastao jednu od 4,20 metara. I sam sam sudjelovao u njihovoj izgradnji. Tada sam imao desetak godina. Batane su se tada gradile doma u podrumu. Moj je otac bio ribar po zanatu, a kada je imao osam godina pratio je brodogradnju gdje je nekada bila stara „Školjka”. Danas je tamo jedan restoran. Tada je bilo tamo brodogradilište za malo drvene barke. Naime, prije stotinjak godina u Rovinju je bilo 6-7 brodogradilišta. Te daleke 1929. godine moj je otac kao dijete pratio gradnju jedne batane za mog djeda Giuseppea koji je također bio ribar. On je poznavao brodogradnju, ali nije gradio brodice, priča nam dalje Giovanni koji je od svojih predaka naslijedio žicu za brodogradnju, ali i umjetnost.

Naime, njegov je pak pradjed bio fresko slikar te je oslikao brojne crkve u okolici. Od tuda sigurno potječe i Giovannijeva ljubav prema slikarstvu i crtanju kojim odiše njegov prostor ispunjen brodicama raznih veličina. Inače, obitelj Trani potječe iz Pirana, a u Rovinj je došla 1763. godine. Bavili su se oduvijek ribarstvom, pomorstvom i brodogradnjom.

Gledao i pamtio

– Tata je u tom brodogradilištu pratio i zapamtio cijeli proces gradnje broda i uz ribarenje si je znao napraviti i barku. I kada je bilo loše vrijeme za izlazak na more, koristio je priliku da se bavi brodogradnjom. Naravno, ja sam sve to pratio, bilo mi je zanimljivo i tako je to znanje prešlo na mene. Sve ono što sam zapamtio i naučio pretočio sam najprije kao 12-godišnjak izradu makete škune. Napravo sam ju bez nacrta. Nisam imao ni radni stol, ni alat. Imao sam britvicu, rezbarski luk i ništa drugo te malo šperploče koju je netko dobacio. Ali stil je već bio tu, prisjeća se ovaj rovinjski maketar. Kaže nam da ga tim poslom nije „zarazio” otac, nego da je jednostavno bio rođen za to i da je taj posao odmah zavolio. Prvi plovni brod napravio je s 43 godine. Svi detalji na tom brodu su njegovih ruku djelo.

– To je bila batana s kojom sam bio na nautičkom sajmu u Barceloni. Ona je mala, za jednu osobu, ali je perfektna. Nakon toga sam napravio još jednu veću batanu od 4,8 metra koju možete vidjeti u luci te 150-tinjak malih maketa brodica u raznim omjerima. Uz batanu, napravio sam maketu bracere, dubrovačke nave iz 15. stoljeća, leuta, pasare. U prosjeku mi za jednu maketu treba nekih tri mjeseca rada, a za izradu veće batane s kojom se može ploviti treba mi oko godinu dana posla. Sve radim doma u garaži, i to bez nekog specijalnog alata. Radim brodice o vodootporne šperploče i hrasta od koje radim konstrukciju, priča nam dalje ovaj zaljubljenik u zanat i brodove dok nam pokazuje svaku maketu koju je izradio. I uz svaku se prisjeća njene priče.

Za sve treba vremena

– Sve te makete imamu puno detalja koje zahtijevaju preciznost i puno strpljenja. Ne možete napraviti nešto ako nemate ruku. A to zahtijeva vrijeme, kaže nam dok nam prikazuje kako je izradio maketu jedne batane. Pojašnjava nam da svaki brodograditelj mora dati svakom brodu svoj vlastiti pečat. Zato su njegove batane i ostakle brodice prepoznatljive između svih ostalih. A krase ih precizno izrađeni detalji kojima se Giovanni jako puno posvećuje.

– Odmah ćete prepoznati moje brodice. Jednom sam bio na trgu gdje sam napravio izložbu mojih barki. Prišla mi je jedna gospođa, koja mi je rekla „Znate li gospodine da vaše barke imaju dušu!?” To me je jako dirnulo jer mi je značilo da sam uspio prenijeti ono što sam htio prenijeti drugim ljudima, a to je nešto što nije tek tako isklepano da bude bilo što, priča nam dalje. Objašnjava nam da trenutno u Rovinju batane zna izgraditi tek nekoliko brodograditelja.

– Svatko ima svoj stil i može izraditi nešto i pokazati drugima. Bitno je da to znaš pokazati mlađim naraštajima. Nažalost današnji svijet želi postići sve na brzinu. Mnogi ne shvaćaju vrijednost kulturne baštine, ističe Trani koji za sebe kaže da je pokretač očuvanja batane. Naime, njegova je galerije otvorena prije poznate Kuće o batani koja danas na rivi u Rovinju svim posjetiteljima zorno prikazuje kako izgleda ova tradicionalna istarska brodica te kako se koristila u prošlosti.

Gajete i batane

Trani trenutno radi na svojoj korčulanskoj gajeti Fasupa koju jednako voli kao i sve svoje batane. S njome je često plovio oko starog Rovinja, a s nje i ribari. Ima 70-tak godina, a vlasnik je bio Nikola Vicko. Kupio ju je prije tridesetak godina. Kada ju je kupio, obnovio ju je da se vidi kako je prvobitno izgledala. Njen je graditelj bio Vjekoslav Sessa, a u Rovinj je stigla iz Pirana. Trani je s Korčule čak nabavio i njen originalni jarbol.

– U Dalmaciji su žene vozile gajete od otoka do otoka. Veslale su i prebacivale robu magarce, masline, krumpir, drva za ogrjev. Brodica je bila jedan član obitelj. Jer bez nje nisi mogao opstati. Posebno u Dalmaciji gdje ima toliko otoka. Zato Dalmatinci gaje toliku ljubav prema gajetama i drugim brodicama. Isti je slučaj i s rovinjskom batanom, smatra ovaj brodograditelj koji kaže da će graditi barke do kraja svog života. No, samo drvene.

Zrenj: Od Pietrapelose do Zrenja povijesnim cestama i kroz šume pitomih kestena

Aktivni odmor

By

Barbara Ban

-

28/01/2025

0

Neka mirnoća se slila nad tu rijeku. Sve se nekako umirilo, nema zvukova, osim koje ptičice koja traži hranu po lišću. Mnogi bi rekli zen. Pogledi se šire na dolinu rijeke Mirne koja uistinu zrači tom mirnoćom, na njenu dolinu, na gradiće “preko puta” koje ja i Renata pokušavamo odgonetnuti, na Buzeštinu, Učku, Ćićariju…Zanimljivo je biti tu na toj stijeni iznad Mirne nakon kratkog i zanimljivog uspona i gledati te vizure Istre i doline Mirne koja me oduvijek fascinirala. Volim se i voziti tom cestom od Buzeta do Ponte Portona. A sada ju gledam iz ptičje perspektive. S vrha Greben na stazi koja nas od rijeke Bračane vodi Istarskim planinarskim putem u smjeru gradića Zrenj, a kasnije se vraća povijesnom cestom do impozantnog kaštela Pietrapelosa.

Otkrile smo nasade pitomog kestena

Ova staza je bila preporuka zrmane Gordane i stvarno mogu reći da je jedna od najljepših u Istri iako nije razvikana. Nije posebno označena, nema neki naziv, pa se morate snalaziti na GPS-u i pratiti u prvom dijelu markacije Istarskog planinarskog puta sve do Zrenja. Kasnije se orijentirate i idete po nekom svom osjećaju. Srećom, nismo nigdje zalutale tog oblačnog, ali lijepog kasno jesenskog jutra. No, i da jesmo ne bismo požalile jer je krajolik ovog dijela Istre toliko raznolik i impresivan da na niti jednom dijelu staze od 12 kilometara nije bilo dosadno. Otkrile smo nasade kestena kod Zrenja pa sada znamo od kuda dolaze kesteni s područja Oprtlja, vidjele smo Mirnu iz ptičje perspektive, došle u malo selo Čabarnicu i poznati agroturizam Tončić sa stražnje strane, prošle kroz napuštena sela na staroj povijesnoj cesti od Zrenja do kaštela Petrapilosa. I uživale u pjevu šuma ovog divljeg, a opet pitomog kraja.

Start je bio na rječici Bračana koja se ispod mosta pored glavne ceste Buzet-Ponte Porton ulijeva u Mirnu. Tu se skrene desno na malu asfaltiranu cestu koja vodi prema Pietrapelosi i odmah parkirate na livadi uz rijeku. Preko puta vam je restoran Old River. Markacija za Istarski planinarski put je praktički odmah na cesti. Srećemo dvije planinarke koje kažu da možemo startati i od kaštela te da je tamo staza manje strma. Uputile smo se tamo, no nismo našle nikakvu markaciju pa smo se vratile zezajući se da su nas zeznule jer su htjele biti u prednosti. Krenule smo polako uzbrdo.

Odmah na usponu kreće pogled na Pietrapelosu

Kako do Zrenja?

Kako smo se dizale kamenitim putem kojega su krasile šarene boje kasne jeseni, tako su se sve više otvarali vidici, kako s jedne strane na Pietrapelosu i Buzeštinu, tako i na dolinu Mirne. I tako sve do Grebena, lokacije koja je posebno označena nakon tog uspona koji zbilja nije ni težak ni naporan i traje nekih 20 minuta do najviše pola sata. Tamo je bila prva pauza jer bi zbilja bio grijeh ne uživati u ovoj vizuri kraja prije nego se uputimo dalje u šume koja nas zovu. Ono što mi se posebno sviđalo na toj ruti je to da nisam imala ideje što nas dalje čeka i iz kojeg ćemo smjera uopće stići do Zrenja. Zapravo, nisam imala ni ideje da je Zrenj tako blizu jer uvijek u ovo malo mjesto dolazim iz smjera Oprtlja.

Ne možemo, a da se ne divimo toj dolini najduže istarske rijeke koja ima 32 kilometra. Izvor joj je na Buzeštini, u dolini Kotli, a tok joj vodi kroz buzetsku kotlinu i motovunskom dolinom sve do Ponte Portona i Antenala gdje se ulijeva u more. Njeno prvo spominjanje veže se uz legendu o Argonautima, grčkim moreplovcima koji su 1200. g. pr. Krista na crnomorskoj obali Male Azije oteli zlatno runo te morima, rijekama i podzemnim vodama došli do Mirne i nastanili se na obroncima oko rijeke.

Plovna Mirna

Zanimljiva je činjenica da se Mirnom nekada plovilo, i to u doba antike, a na samom ušću rijeke na Antenalu u rimsko je doba bila luka. Za najveću luku u ovom kraju Antenal je slovio do srednjeg vijeka. Iz tog perioda uzvodno prema Ponte Portonu, u blizini značajnog fortifikacijskog objekta Sv. Juraj, nalazilo se i malo pristanište, čiji kameni blokovi za vezivanje brodova i danas postoje. Vjerojatno je ovdje bila i naplatna stanica za plovidbu rijekom, kao i lučice Pešine i Nengon u blizini Nove Vasi, koje su služile stanovništvu Brtonigle i Krasice za odvoz vina, ulja, žita, voća i drva nizvodno prema moru pa dalje do Trsta i Venecije. U potpunosti su iščeznule tijekom 19. st. Danas su prekrivene muljem i nanosima zemlje. No, tu ćemo lokaciju tražiti na jednom drugom pješačenju ili bicikliranju. Krećemo dalje u šumu. Boje svuda oko nas.

Kroz priču brzo smo prošle šumu niti ne sluteći da cijelo vrijeme put vodi po rubu ovog šumovitog kraja. S druge strane su polja i livade. Jer vrlo brzo našle smo se na zaravni i vidimo prve kuće. No, prije njih požutjela stabla kestena. Odmah mi padaju na pamet kesteni iz Oprtlja. To je definitivno to. Ima ih nešto u šumi, a i nešto novih se nasada ukazuje pred nama dok ulazimo u jedno selo. Uživamo u lišću i beremo za uspomenu tih par kestena koji su još ostali na tlu.

Zvonik kao orijentir i dobra kuhinja obitelji Tončić

U daljini vidimo Zrenj i njegov impozantni zvonik. Građevina po kojoj se prepoznaje svako istarsko mjesto i koje je pravi orijentir kuda dalje. Još ne shvaćam da sam zapravo došla u Čabarnicu, malo selo prije Zrenja koje je poznato po agroturizmu Tončić, vrijednoj obitelji istog prezimena, bratu i sestri Sandru i Orjeti koji ovo imanje vode već 23 godine. Odlučujemo stati ovdje na kavi i kolaču ako su otvoreni. Malo je za reći koji se pogledi od ovuda pružaju. Na polja, okolna brda, veliko imanje ove obitelji. Nekad se uistinu pitate jeste li u Istri ili negdje sasvim drugdje.

Kucamo na vrata, ali vidimo da otvaraju tek od 12 sati. Svejedno mi vrag nije dao mira dok se Orjeta nije ukazala iz kuhinje. Šefica je kuhinje i sprema sve slasno za vikend. Iako konoba nije otvorila vrata, Orjeta nam odmah donosi kavu i kolač. Jer kaže, danas slave točno 23 godine da su ona i brat Sandro otvorili agroturizam. Uživamo u kratkoj ćakuli dok na vrata dolaze Talijani željni dobre hrane. No, morat će se strpjeti. Ovakve adrese često su na listi gurmana. A imanje i energija brata i sestre Tončić s njihovim obiteljima doprinose toj gostoljubivosti.

Sveti Jeronim i Stridone

Opraštamo se od Tončića i put pod noge dalje do Zrenja. Do tu znamo put, kasnije ćemo gledati karte. Ovo mjesto u općini Oprtalj me uvijek intrigiralo zbog naziva Sdregna i Stridone. Ovo se mjesto povezuje sa svetim Jeronimom, kršćanskim svetcem, teologom, filozofom, pustinjakom i prevoditeljem Biblije na latinski jezik. Glagoljaši ga od 12. stoljeća drže tvorcem glagoljice i prevoditeljem Svetoga pisma na slavenski jezik. Sveti Jeronim je rođen u Stridonu 347. godine, no identifikacija Zrenja sa Stridonom nije baš potvrđena. A on je sam napisao da je rođen u gradu Stridon, na tromeđi Italije, Dalmacije i Panonije. Zato različiti autori njegov rodni grad smještaju na različitim lokacijama među kojima je Zrenj koji se na talijanskom jeziku zove Stridone.

Stanovnici su se ovog kraja oduvijek bavili poljoprivredom

Klasični istarski zvonik ne nedostaje ni u ovom mjestu

Inače, u mjestu se i nalazi crkvica svetog Jeronima, ali do nje nismo išle. Samo smo se kratko prošetale kroz centar mjesta kojega krasi velika župna crkva sv. Jurja, dvobrodna crkva sa svetištem i sakristijom, proširena 1582. Pusto je u ovom malom mjestu. Dobar dio starih kamenih kuća ja zapušten, ali je očuvana arhitektura. Zanimljiva je po dosljednoj uporabi kamenih škrila za pokrivanje krovova. Inače, u srednjem vijeku Zrenj se spominje kao dio gospoštije Kostel (Pietrapelosa), a od 1440. bio je u vlasništvu obitelji Gravisi. Kao i u većini istarskih gradova, u 16. stoljeću nastanjen je izbjeglicama iz Dalmacije koje su bježale od Turaka.

Skrenule smo na makadamski put odmah nakon izlaska iz sela na desno

I iz te pozicije je lijep pogled na Zrenj

Povijesna cesta do kaštela

Taj podatak o gospoštiji koja je vladala Pietrapelosom mi nije bio odmah jasan jer nisam bila svjesna da je Zrenj tako blizu ovom kaštelu. No, sada kada sam stazu prošla pješke, to mi je postalo sasvim logično. Jer Pietrapelosa je samo par kilometara udaljena od mjesta do kojega vodi široka kamena povijesna cesta. Naime, nakon što smo prošle Zrenje GPS nas je uputio na makadamsku cestu u smjeru kaštela Pietrapelosa. Nazvala sam ju povijesnom cestom jer se vidi da je građena kamenom, a i da sada već neko duže vrijeme nije u češćoj uporabi. Jer je priroda glavni vladar. Spušta se kroz šume do kaštela, a na putu su me iznenadile još dvije stvari – napuštena sela Benčići i Rumeni.

Podsjetilo me ovo područje na Brda nedaleko Kršana gdje smo svojedobno ja i Korina na biciklama isto tako otkrivale stara mjesta koja je “uzela” šuma. U momentu pomisliš kako se život vrlo brzo promijeni. Tko su ti ljudi koji su tu živjeli? Zašto su otišli iz svojih sela? Tko su nasljednici? Hoće li sela propasti do kraja ili će ih netko doći oživjeti. Stare razrušene kamene kuće očišćene su od raslinja. Možda ipak ima nade za njih. Samo da ih ne uništi ova pretjerana istarska izgradnja. Jer ova priroda to ne zaslužuje.

Stigli do Pietrapelose

Spuštamo se i dalje kroz šume i sivu zemlju. Pietrapelosu još ne vidimo. No po karti nije daleko. Odjednom evo nas, izbijamo na plato prije kaštela. A to je to?! Sada znamo na koji su nas put uputile planinarke s početka priče. Nije im loš prijedlog, ali je ruta iz ovog smjera kojega smo odabrale definitivno bolja. Barem meni.

Petrapilosa, Pietrapelosa ili Kostel srednjovjekovni je kaštel zapadno od Buzeta, smješten na 119 metara nadmorske visine. Impresivan je jer se diže na stijeni, a još je impresivniji od kada je obnovljen prije par godina kada se može na vrh ove ruine. Taj pogled nećete tako lako zaboraviti. Renata još nije bila ovdje pa sam joj poslužila kao vodič jer sam kaštel obišla već nekoliko puta, i prije i nakon obnove. Naziva se još i Dlakava utvrda, a taj naziv potječe od činjenice što je utvrda smještena na klisuri iznad rijeke Mirne i rječice Bračana usred gustog raslinja. Nekada je podno kaštela bio važan plovni put, a sa strateške uzvisine kaštela svaki se promet pomno pratio, a tu je bila u pitanju i obrana feudalnih dobara. Pozicija mu je za to bila savršena. Skroz dominira u prostoru oštro se dižući iznad Mirne, a pogled na njega puca čak s obronaka Ćićarije.

Dobra pozicija kaštela

Utvrda se nalazila na dobroj poziciji te se s jedne strane vidi kaštel Sovinjak, a s druge se preko brda nazire zvonik obližnjeg Zrenja. Jasno je da su iz Petrapilose vladari kaštela mogli bez problema pratili svoj posjed. Kaštel je bio izgrađen na način da se obrani od bilo kojeg neprijatelja koji su tada vrebali sa svih strana jer je Istra bila rascjepkana na puno posjeda. Zanimljivo je da nikad u povijesti zapravo nije bila niti spaljena, niti razrušena. Barem ne od neprijateljskih trupa, razbojnika i slične družine.

Ovdje marendamo, Renata uživa u dvorcu, čita svu multimediju koje ne nedostaje, divi se krajoliku. Uistinu je Dlakava utvrda vrijedna posjeta bez obzira idete li na pješačenje ili ne. Ona je odlična za izlet s djecom. Nakon pauze spuštamo se do mjesta Opatija pa uz blagu Bračanu opet do auta. Kao da zna da treba umiriti naše doživljaje prije povratka kući.

Evo i rute:

Postojnska jama: Svjetsko čudo u kršu koje voli božićnu čaroliju i špijunske misterije

Oko Istre

By

Barbara Ban

-

29/12/2024

0

Već dugo želim posjetiti Postojnsku jamu koja mi je eto tu pod nosom. No, nikad mi se do prije 10 dana nije ukazala prilika da razgledam to svjetsko čudo, koje se sastoji od kompleksa tunela, galerija i dvorana dugačkih čak 24.120 metara stvorenih erozijom rijeke Pivke. A onda me dopadne da ju posjetim u doba kada je još posebnija – za vrijeme adventa. I to na generalnu probu Živih jaslica prije samog Božića. Koja je to atrakcija! Žive jaslice odigravaju se od 25. pa sve do 30. prosinca, a karte se mogu kupiti samo online. I stvarno za ovako nešto treba čovjek unaprijed rezervirati svoje mjesto.

Čitala sam o tom događaju, ali ga nimalo nisam zamišljala na ovaj način. Kao ni samu Postojnsku jamu. Koja li je to prirodna atrakcija! I fora je što se u nju ulazi vlakićem. Neobično skroz. U ove dana ne ulazite u “klasičan” vlakić kao inače, već u božićni koji vas uz zvukove zvončića uvodi u utrobu krškog podzemnog krajolika. Odjednom predivni plavi anđeo ispred vas. Prolazite pored njega i pitate se jeste li zaista vidjeli anđela, ili vam se samo čini. A onda vlak staje, a pastir i anđeo pozivaju pozivaju da siđete s vlaka i krenete u avanturu istraživanja jame.

U čarobnom podzemnom svijetu

Slijedi prvo iznenađenje. Predivan glas ori se prostorom. Anđeli vas okružuju sa svih strana. Mariji se najavljuju velike vijesti. Imate osjećaj kao da ste na nekom sasvim drugom svijetu. Kao da ste u nekom podzemnom raju. Penjete se dalje, a na idućoj postaji novi anđeli. Obasjava ih ljubičasta i plava svjetlost. Ne znate što je ljepše, ili anđeli, ili Postojnska jama ukrašena s mnoštvo impresivnih kamenih skulptura koje vise sa stropa ili „rastu” s tla. Idete dalje i pratite širom otvorenih očiju što će se dalje dogoditi.

Marija posjećuje Elizabetu. Puteljak krivuda između te ljepote do iduće stanice s Josipom kojemu Marija objavljuje sretne vijesti. I tako slijedi stanica za stanicom, s pastirima, dječicom koja pjevaju božićne pjesme, od Marije i Josipa s malim Isusom koji se tek rodio, do Sveta tri kralja, rimskih vojnika, popisivača stanovništva… Sat i pol šetnje po jami uz vizualne i glazbene podražaje koji stalno izazivaju divljenje. A na kraju „grand finale” u velikoj koncertnoj dvorani uz veliku božićnu jelku i impresivne svjetlosne efekte – sve počinje laganom skladbom na harfi, a onda jamom odjekne anđeoski glas koji vas još dugo prati do izlaska iz jame.

Postojnska jama je atrakcija već 200 godina

Kroz jamu odi više stanica s božićnom prizorima prije i nakon Kristova rođenja

Ova atrakcija prikazuje se od 25. do 30. prosinca svake godine

Žive jaslice i Postojnska jama

Žive jaslice u Postojnskoj jami, prve su takve u Sloveniji, koje Park Postojnska jama organizira već 34 godine. I svake godine su drugačije. One su spoj umjetnosti, dizajna, dojmljivih vizualnih efekata i nevjerojatne prirode. Božić na jedan sasvim drugačiji način. Predstava se odvija uz “pozornicu” dugu čak 5 kilometara, a publika je stalno u pokretu. Nastupa više od 100 glumaca. Svi oni uprizoruju čak 18 biblijskih scena, od čega je 11 glazbenih i plesnih točaka uživo. Za „vau” efekt uvijek su zadužene velike pjevačke zvijezde. Ove godine su to priznati vokalisti iz Italije i Japana – Sumika Kanazawa, Ivan Defabiani i Anea Mercedes Anžlovar. A pripreme za ovaj nesvakidašnji spektakl počinju godinu dana unaprijed. Svaki je detalj Park Postojnska jama pomno isplanira, a svi izvođači i posjetitelji moraju poštovati bonton u jami.

Teško je ostati ravnodušan na ovakve prizore

A kada ste već u Postojni, zbilja bi bilo šteta ne malo razgledati i okolne atrakcije i tako zaokružiti dan, ili pak produženi vikend. Jer Postojna je zapravo više od izletničke destinacije. Ja sam bila samo dan i pol i bilo mi je premalo. A zima je i kratki su dani. Mogu tek zamisliti kako je u proljeće kada ipak imate više vremena za dnevno razgledavanje svih atrakcija oko Parka Postojnska jama i u njemu. Postojna kao gradić je dosta velik, no nažalost nisam imala vremena je obići jer već ima jako puno sadržaja oko same Jame koja je otvorena za javnost još od početka 19. stoljeća.

Postojnska jama uvijek je intrigirala posjetitelje

Postojnska jama uvijek je privlačila pažnju turista

Volimo dobre misterije, posebno iz Hladnog rata

Za one koji žele znati nešto više o jami i kraškom području Slovenije, u sklopu kompleksa Parka Postojnska jama je i Vivarij gdje možete pogledati izbliza kako izgleda živi svijet jame. U njoj, naime, živi čak 150 životinjskih vrsta, a najpoznatija je čovječja ribica. Odmah u sklopu ovog kompleksa je i Expo – najveća izložba o kršu i Postojnskoj jami na svijetu na moderan i atraktivan način prikazuje nastanak podzemnih krških fenomena i otkriva povijest špilje. Definitivno zanimljivo mjesto da saznate nešto o kraškom području ovoga kraja koje je iznjedrilo jedno od najljepših jama na svijetu.

U hotelu Jama nalaze se Tajne prostorije

Kada ste već ovdje, zavirite u hotel Jama. Tipičan je to hotel koji se gradio u doba socijalizma početkom sedamdesetih godina koji je u to doba bio znak luksuza. Posjećivali su ga brojni državnici i poznate ličnosti. Bio je jedan od najposjećenijih hotela u Jugoslaviji. Definitivno lijepo mjesto za popiti kavicu, probati Bledsku krempitu ili gibanicu. No, ipak hotel Jama je više od toga. On me je na najbolji mogući način uveo u svijet Hladnog rata koji nam je danas poznat po starim filmovima o Jamesu Bondu. Od kuda mi sada to!? Pitajte na recepciji hotela koji je često pohodio i Josip Broz Tito, pa će vam biti sve jasno. Naime, ovaj hotel u svojoj utrobi skriva nekada tajni komunikacijski špijunski centar jugoslavenske tajne policije UDBA-e. Takvi centri su bili dijelom šireg sustava za prisluškivanje UDBA-e, a zanimljivo je da je bio je dobro skrivena tajna desetljećima pa čak i nakon raspada bivše države.

Prisluškivanje gostiju hotela?

Sve dok ga novi vlasnik hotela nije otkrio sasvim slučajno kada je počela njegova renovacija 2016. godine. Nakon što su obnovili sve sobe, ostalo im je prizemlje gdje se i danas nalaze servisni prostori. Tu su bila željezna vrata koja su bila zaključana i nitko nije znao što je iza njih. Provalili su i imali su što vidjeti. Pronašli su četiri prostorije za prisluškivanje. Nalazile su se uz samu praonicu, a u njima su se nalazili prislušni uređaji za cijelu Primorsku, civilni i vojni telefonski čvorovi te prostorija za odmor s krevetima. Duž cijele visine hotela je i prostor bez vratiju i prozora. Očito je služio za provođenje silnih kablova. Na krovu hotela nekad je bila i antena. Iz prostora je bilo nekoliko izlaza, jedan također kroz okno u samu Postojnsku jamu. Svima je to otkriće bio šok.

A onda su počela šuškanja tko je od nekadašnjih djelatnika za to znao. Nitko o tome nije htio ni zucnuti. Možda su se ljudi i nakon tako dugo godina bojali bilo što reći. Ipak je to bilo mjesto gdje je bila UDBA. Možda su svi zaposlenici bili i špijuni? A možda su samo neki znali? I danas se mnogi to pitaju. Sigurno je za tajne sobe znao nekadašnji direktor hotela koji je išao u penziju, no to nam nitko od starijih djelatnika hotela nije htio reći. I danas mnogi o tome ne žele govoriti iako je nekadašnji špijunski centar postao u međuvremenu razglašena turistička atrakciju koju mogu svi razgledati. Meni nije jasno kako je takav prostor ostao tajna tako dugo nakon raspada Jugoslavije, a nalazio se unutar jednog od najposjećenijih hotela u Sloveniji.

Tko je od djelatnika to znao?

Odmah je po otkriću soba na lice mjesta došla slovenska policija te ostale službe prije nego je bilo tko imao uvid u to što te prostorije skrivaju. Kada su otišli, ostavili su no što danas javnost može vidjeti – telefone, stolove, stolice, trake, prislušne uređaje, pa čak i krevete, stare papire. Sve je ostalo konzervirano kao iz tog vremena. Osim naravno dokumenata koje su odnijele službe. I dalje su strogo povjerljivi.

Prostorije je najprije pregledala policija

U Tajne prostorije ide se stepenicama za koje nitko prije nije znao. Ili možda ipak jest?!

Nekako mi nije bilo svejedno kada sam ušla u taj prostor u koji vode obična hotelska vrata. Pitam se koga li su to sve prisluškivali punih 20 godina. Naime, hotel je sagrađen 1971. godine, a agenti su snimali razgovore sve do osamostaljenja Slovenije. Neke od snimaka čak sam i čula na ulazu u Tajne prostorije. Mogu si misliti što bi mislili ti ljudi da se nakon tako dugo vremena čuju na tim snimkama?!

Izvana hotel, unutra tajni špijunski centar

Ovdje je često državnike ugošćavao Tito sa suprugom Jovankom

Prisluškuju li nas i danas?

Teško je nakon ovakvo iskustva ostati hladnokrvan. Teško je ne razmišljati o Jugoslaviji i kako je ona funkcionirala. I pitati se je li i danas tako? Je li nas i danas prisluškuju u hotelima. U hotelu Jama kažu da ne. I dok nam daju naš dosje sa snimkama, šalimo se i nazdravljamo dobroj turističkoj ponudi. I u tom duhu idemo na počinak. Definitivno intrigantan hotel koji potiče na razmišljanje. Svi kažu da su dobro i mirno spavali.

Uz misterij Tajnih soba definitivno možete jako lijepo povezati i Predjamski grad. Zamak, dvorac, kaštel, utvrda. Kako god nazvali ovo srednjevjekovno čudo, svatko tko ga je posjetio i vidio može slobodno reći da je osjetio duh misterije. Jer ovo je kompleks koji je uklesan u stijenu, još jedan kraški fenomen ovog podneblja koje je specifično baš po fenomenima vode i kamena. I doslovce je kao iz neke Grimmove bajke. Još samo nedostaju zmajevi, vitezovi u oklopima i neka zarobljena princeza.

Specifičan je jer je sagrađen na stijeni i u njoj

Zaštita od neprijatelja i neobična arhitektura

Ovaj arhitektonski, povijesni i prirodni fenomen nalazi se devet kilometara od Postojnske jame. Predjamski grad uklesan je u 123 metara visoku stijenu koja je poslužila kao zaštita od neprijatelja, ali i za neobičnu arhitekturu. I već to je dovoljno da me privuče da posjetim ovaj neobični kaštel, ali i činjenica da je najveći špiljski dvorac na svijetu po Guinessovoj knjizi rekorda. Imala sam samo 20 minuta vremena, ali dobro sam ih iskoristila. I skoro se izgubila.

Predjamski grad dio je Parka Postojnska jama

Unutrašnjost čini koloplet raznih manjih i većih prostorija

Podignut je u 12. stoljeću i gradio se u više etapa, što se jasno može vidjeti dok lutate labirintom utvrde koja je danas muzej. Ako dobro ne pazite, mogli biste se vrlo brzo izgubiti, a to ne bi bila dobra vijest jer navodno utvrdu prati glas da je puna duhova. Nije ni čudno jer je puna otvorenih hodnika i u dijelu ulazi u jamu koja je puna šupljina kuda huji vjetar. Baš to daje ovom dvorcu tu neku dozu mistike. Ali i činjenica da je ispod dvorca razgranati prirodni podzemni svijet špilja i jama, koje su u prošlosti služile za bijeg u slučaju opsade dvorca. Obilaskom vidim kako je izgledao dvorski i vojni život u ovoj neobičnoj utvrdi koja je je s jedne strane jama, a s druge dvorac. Male uske prostorije govore o teškom životu u to doba, ali u drugu ruku sigurnome jer je litica priječila neprijatelje od napadaja i osvajanja ove lokacije. Hladno je. Mogu misliti kako je bilo njima.

Ovo je najintrigantniji dio Predjamskog grada

Erazmo je skoro uspio

Vodiči će vam spomenuti i najznamenitiju ličnost ovo utvrde, a to je najpoznatiji vladar tvrđave Erazmo Predjamski, koji je živio u 15. stoljeću. Postao je poznat po svom otporu caru Frideriku III. Bio je zatvoren u dvorac pod opsadom jako dugo i odlijevao je carskoj vojsci. No, kako je dvorac izgrađen na posebnoj poziciji, to mu je omogućavalo da se iskrade i osigura si zalihe hrane. No, na kraju je ubijen iz katapulta, nakon što ga je sluga izdao. Možda je on taj duh koji luta dvorcem i danas. Kolege mi kažu da ih je u stopu dan prije u noćnom razgledu pratila jedna mačka. Ja ju nisam vidjela. No, možda je to Erazmo koji se danas ukazao u nekom drugom obliku.

Okolica Postojne ima i predivno prirodu “iznad” zemlje. Nisam nažalost stigla obići pješke ili na biciklu neke druge atrakcija, ali sam dobila kratak uvid za neko buduće putovanje. Za one koji vole prirodu i žele ostati u Postojni i okolici nešto duže, odličan je izbor Rakov Škocjan, najstariji slovenski regionalni park, koji se sastoji od doline u kršu kroz koju prolazi potok Rak. Tu se nalaze “viseći” mostovi iznad kanjona koje možete vidjeti kada se spustite do rječice. Ovdje možete pješačiti i uživati u prirodnim fenomenima kao što su mali i veliki prirodni most iznad potoka Raka, Zelške špilje ili ponor Kotel.

Za ljubitelje ptica i vode tu je nestalno Cerkniško jezero, najveće jezero u Sloveniji, koje se zbog kraškog područja često puni i prazni. Ponekad ćete naići na livadu, a ponekad na jezero, ovisno u koje doba godine dođete. Kroz jezero, njegove otoke i poluotoke vode brojne pješačke i biciklističke staze, a sve informacije možete pronaći u njihovom posjetiteljskom centru na ulazu u park samog jezera.

Čaj na najvećem slovenskom jezeru

Mi smo bili dok je vode još bilo i prošetali smo se do fenomenalnog vidikovca s klupama. Tu nas je čekao odličan domaći čaj od trava i poznata slovenska potica. Na taj hladan zimski dan, savršeno iskustvo. Dovoljno da me ponuka da se vratim. No, glavni razlog je i dalje intrigantno jezero koje mijenja oblike.

Informacije možete pronaći u njihovom posjetiteljskom centru

Za kraj ove priče mogu reći da mi je dan i pol u Postojni bio premalo. Ovaj kraj nudi toliko atrakcija i nezaboravnih trenutaka da mu se moram opet vratiti i iskusiti ga dublje, saznati o njemu više. Samo sam zagrebala površinu Krasa, divne transgranične regije koja skriva mnoga kulturna i prirodna čudesa.

Labin i Rabac: Božanska Sentona spojem šume i mora vraća nas majci Zemlji

Aktivni odmor

By

Barbara Ban

-

30/11/2024

0

Studeni je moj mjesec. Možda zato jer sam rođena upravo u tom mjesecu. Možda jer se tada najbolje osjećam. Ne znam. Bez obzira na kratke dane, taj mjesec u sebi ima nešto posebno. Vidim to baš ovih zadnjih dana koji su kao stvoreni za mene. Predivno sunčano vrijeme, ponekad s blagom sumaglicom, nije ni hladno, ni toplo, nema vjetra. I lišće pada, truli. Zemlja ga zove sebi da se ponovno rodi idućeg proljeća u obliku nekog drugog života – cvijeta, travke, gljive. Studeni je poziv zemlji. I baš zato me tada zemlja zove sebi, pogotovo šuma s njenim šarenilom, mnoštvom lišća po tlu, puteljcima u žutom, zelenom, smeđem, crvenom… Zato moram otići u to lišće i krošnje. Moram udahnuti taj miris prirode koja se vraća svom izvoru. Ovaj put sam to iskustvo doživjela na stazi Sentona koja iz Labina vodi do Rapca.

Sentonina staza pod brojem 804 uz Stazu božanskih izvora pod brojem 803, koje se djelomično isprepleću pravo su mi iznenađenje. Sestre bi mi rekla – gle podsjeća na Stazu sedam slapova kraj Buzeta. Potok, izvori, predivna šuma, kamena krška korita rječice, žubor vode… Stvarno ima sličnosti, pa opet sasvim je to drugačija priča. Jer Sentona spaja stari grad Labin i šumu s turističkim Rapcem i morem. U tome je njena posebna čar. Spoj zemlje i vode.

Zašto Sentona?

Pitam se zašto Sentona i tko je ona bila. Božica je to koju su štovali Liburni koji su krajem željeznog doba živjeli na istoku Istre. Ilirski narod posebno je štovao upravo božice, a Sentona je bila ni više, ni manje nego zaštitnica putnika. Zanimljivo je da su materijalni dokazi o kultu božice Sentone nađeni na više mjesta u Labinu i Plominu. To su prije svega zavjetni kameni žrtvenicima s latiničnim natpisima. Dio njih čuva se i u Narodnom muzeju u Labinu. Budući da su Liburni posebno štovali božice, pretpostavlja se da je možda njihova zajednica bila podignuta na matrijarhatu. Nažalost, o kultu ove božice malo se zna.

Mi smo ju slavile od samog početka jer je uistinu za nas ovo bila staza dobrih vibracija. Parkirala smo se na malom parkiralištu do kružnog toka koji vodi prema Rapcu i starom gradu Labinu. Tu odmah kreće staza, iako ne piše da se radi o Sentoninoj stazi. No put je jasan. Inače ovu stazu Labinjani nazivaju još trim stazom. Vrlo brzo čim prođete prve kuće vidjet ćete prvi znak s brojem staze kojega samo treba pratiti do podnožja, i nećete nigdje zalutati. Jedino vas mogu ponijeti ljepote prirode i šume koje želite udahnuti i fotografirati na svakom koraku.

Staza božanskih izvora označena je broje 803

Potok Pećine

Silazak je jednostavan, nije vam potrebna neka posebna obuća osim malo boljih tenisica da se ne poskliznete jer su posebno u ovo jesenje vrijeme staze mokre i skliske. Šetate među stablima graba, hrasta, lovora i stalno čujete žubor vode. Nije ni čudo kada nas cijelim putem prati potok Pećine. Priroda svako toliko počinje nalikovati nekoj prašumi.

Vrlo brzo dolazimo do prvih slapova na stazi. Naime, na ovom potočiću su tri slapa, a na prvom stajalištu je i mali most za fotkanje i odmor. Putem nas prate i klupice ako želimo malo predahnuti u ovoj netaknutoj prirodi. Doduše, nećete se stići umoriti jer je staza dugačka samo 3,7 kilometara u jednome smjeru. Taman ćete se zapričati i evo vas na pola staze. Ista je bila stvar sa mnom i kojom sestrama. Srećom da smo tu i tamo digle glavu i ugledale prekrasne poglede.

Evo ga i prvi mostić nakon 15 minuta šetnje, niti ne

Kamena ruševina usred šume

Negdje na pola silaska prema Rapcu vidjele smo odvojak prema crkvici sv. Hadriana. Odmah smo skrenule da vidimo o čemu se radi. Nakon pet minuta šetnje po šumskoj stazici stigle smo do kamene ruševine koja je nekad bila romanička crkva sagrađena između 12. i 13. stoljeća. Tu mnogi šetači ostavljaju relikvije, a i mjesto je za predah. Pogled puca na more i Rabac. I nama je ovo mjesto gdje ćemo nakratko stati da uživamo u plavetnilu mora i mirisu šume. Sveti Hadrian nas štititi. Zanimljive su mi ove male istarske crkvice usred šuma s odličnim lokacijama. Nekad se pitam koliko ih je uopće bilo u to doba kada ih danas nailazimo na svakom koraku u svakakvim oblicima – od očuvanih do totalnih ruševina. Malo saznajemo ovoj crkvi iznad Rapca, njenoj povijesti i zašto je baš tu sagrađena. Šteta.

Nakon kratke pauze ponovno slijedi još jedna faza spuštanja, ovaj put nešto strmijeg, ali je fora jer ćete s lijeve strane ugledati predivan kanjon. Odjednom imam osjećaj kao da sam negdje na Buzeštini u blizini poznatih Kotli ili pak na Pićanštini gdje se nalazi predivan slap Sopot. Baš takva mi je konfiguracija stijena kroz koju žubori voda. Jako atraktivan dio staze koji bi bilo šteta ne vidjeti.

Svuda oko nas lijepe poruke o ljubavi i zajedništvu

Silazak do jezerca

Na kraju silazimo uz taj kanjon i evo nas na jezeru. Skroz me podsjetio na jezerce ispod slapa Sopot. Oko nas i dalje šuma. Imam osjećaj kao da sam na nekom začaranom mjestu, a ne samo pola kilometra dalje o hotela i kampa u Rapcu kojega su u kasnu jesen “napustili” brojni turisti. Tirkizna voda jezera nas oduševljava. Pratimo dalje put po koritu vododerine koja se ulijeva u more. I sada nas dovodi do nogometnog igrališta u Rapcu gdje je kraj staze.

Čarobni slapići spuštaju se uz kamenu stijenu do jezerca na dnu

Odmah na kraju staze prije nogometnog igrališta je i most

Nismo se odmah vratile prema Labinu, nego smo odlučile malo sada udahnuti more. Uz hotele Maslinice i kamp te veliki maslinik dolazimo do poznate rabačke šljunčane plaže. Nigdje nikoga, tek par šetača. Taman za malo uživanja u moru i morskim radostima ovog turističkog mjesta koje je ljeti puno kao šipak. Srećom jesen sve umiri, pa i more. Kod Rapca su mi najdraže njegove šetnice i staza uz more te predivne šljunčane plaže. Jedino ih mogu nadmašiti pogledi na Cres i Kvarner koji uvijek oduzimaju dah.

Maslinica je očito dobila ime po maslinama

Spoj s povijesnim Labinom

Inače, još u doba Rima ovaj se zaljev koristio za razne djelatnosti, a Rabac je sve do pojave modernog turizma bio zapravo malo ribarsko mjesto s tek nekoliko kuća. No, kako je jednostavno njegova priroda zadivljujuća, kako šume, tako i more te plaže i obala, neminovno je da se tu razvio turizam. Među prvim rabačkim turistima je bio i engleski putopisac i književnik Richard Francis Burton, koji u Rapcu boravi davne 1876. godine. Sve je u to doba počelo s ljetnikovcima, da bi se nakon Drugog svjetskog rata počeli graditi veliki hoteli. Danas je Rabac jedno od najpoznatijih ljetovališta u Istri. Meni je fora jer ima dobar spoj s povijesnim Labinom na vrhu. A i nije tako razvikan kao mjesta na zapadnoj obali Istre.

Volim ovaj tip meditacije – fotkanje lišća koje voda nosi tko zna gdje

Nakon meditacije uz more i marendu, vraćamo se istim putem do nogometnog igrališta i jezerca na dnu Sentonine staze. Idemo jednim dijelom za gore po istom putu, a onda se odvajamo po oznaci Staze božanskih izvora. Slična je stazi Sentona, no opet će vas iznenaditi. Mene je iznenadila vrlo brzo brojnim slapovima koje nismo vidjele kada smo se spuštale. Uspon je jednostavan i ugodan. Nismo na njega potrošile puno vremena. Iskreno, više nam je oduzelo vremena fotkanje ove čarobne prirode Labinštine. I onda smo došle do još jedne atrakcije – Negrijeve špilje koja skriva predivan izvor Šćurak. Ispred njega je prekrasno tirkizno jezerce, iz kojeg se voda prelijeva preko brojnih sedrenih stepenica.

Rumore nam ne gine

Nakon nešto više od sat vremena uspona, evo nas podno Labina. U jednom dijelu staza se račva, pa možete direktno do starog Labina ili se vratiti na parkiralište gdje smo i mi ostavile auto. Mi se premišljamo idemo li na klopu odmah ili ćemo do auta i završiti Stazu božanskih izvora do kraja. Ipak se odlučujemo biti štreberice do kraja i završavamo plan kako smo ga i iskovale.

No Rumore nam ne gine. Rekla bih da uistinu tamo rade jednu od najboljih pizza koje sam ikada jela. A nisam ljubitelj pizze. Lokal se nalazi na zidinama starog Labina. Ima super terasu koja gleda na Rabac i more, ali i “cosy” unutrašnji prostor. Konobari su brzi i uslužni. Bilo bi dobro imati rezervaciju jer su uvijek puni kao šipak, ali svaki put kada dođem, uvijek se nađe neko mjesto. I nikada nisam požalila. Sve u svemu, odlična rođendanska šetnja.

Evo i rute:

Mokrice i Čatež: Zamak u stoljetnoj šumi i kupanje u termalnim izvorima nadomak Zagreba

Helloistria na izletu

By

Barbara Ban

-

01/10/2024

0

S balkona vidim Zagreb i Medvednicu. Da, toliko blizu je glavnom hrvatskom gradu impresivni dvorac Mokrice na samoj granici sa Slovenijom odmah iza graničnog prijelaza Bregana. Čim sam skrenula za dvorac koji se smjestio iznad desne obale rijeke Save, odmah su me osvojila divovska stabla, travnjaci, nevjerojatna priroda uronjena u šumu. A onda sam na vrhu brda ugledala taj zamak koji se sakrio između stoljetne šume. Do njega vodi pokretni most što ga čini još šarmantnijim, a oko njega je sve zeleno, uređeno, pokošeno. Odmah na ulazu zamijetila sam malu crkvicu oko koje su skulpture i klupica. Mjesto za meditaciju i odmor.

Teško mi je zamisliti da je ovdje nekad bilo sirotište. Da, dobro ste čuli, od ovog dvorca iz bajke nakon Drugog svjetskog rata vlasti su odlučile napraviti sirotište za ratnu siročad. Još uvijek, čujemo od voditelja dvorca, dolaze u Mokrice mnogi koji su ovdje proveli svoje djetinjstvo. Sjećaju se gdje su igrali nogomet, gdje su spavali, družili se… Žele svoje uspomene sada ovjekovječiti u restoranu koji je srećom na prvom katu Mokrica zamijenio sirotište. Žele nove uspomene nakon tako dugo godina.

Šetnja oko impresivnog dvorca

Naime, ovaj dvorac već desetljećima vode obližnje Terme Čatež, pa kada ste u ovim krajevima i odlučite se za vikend-bijeg od svega, najbolje je iskombinirati kupanje u njihovim nadaleko poznatim termalnim bazenima, opuštanje u brojnim spa i welness centrima ovog velikog kompleksa, s golf partijama oko dvorca Mokrice, večerom u dvorcu i razgledom ovog brežuljkastog krajolika koji osvaja na prvu. Blizu je i Samobor, ako se zaželite Samoborske kremšnite i šetnje po ovom malom ušminkanom gradiću odmah do Zagreba. Za one željne aktivnog odmora, ovdje ima staza napretek. Kako biciklističkih, tako i pješačkih. No, nažalost, njih nisam stigla iskusiti. Zato se moram vratiti u ovaj kraj koji me na prvu oduševio.

Dvorac su posjedovale mnoge plemenitaške obitelji

Dvorac Mokrice ili Grad Mokrice nadomak Brežica, koji se prvi put spominje 1444. godine, odmah me je osvojio zbog šume i tišine koji ovdje vladaju. Nema gužvi, pa na miru možete uživati u samom razgledu zdanja i njegovog okoliša koji se prostire na čak 70 hektara. Dobar dio zauzima golf igralište s 18 rupa. U dvorcu saznajemo da su Mokrice glavne značajke renesansnog dvorca dobile u 16. stoljeću. Odmah do kamenog mosta koji vodi u utrobu ovog zdanja kao iz bajke nalazimo rimski natpis, koji svjedoči tome da je u rimsko doba ovdje bila je Romulova utvrda.

Stalno su mijenjale vlasnike

Voditelj dvorca kaže nam da su Mokrice stalno mijenjale kroz povijest vlasnike, većinom veleposjednike. Kako često o dvorcima postoji romantična ideja da su u njima boravile princeze i prinčevi, očekujemo neku takvu romantičnu priču. Tim više što su Mokrice impresivne. No, one su prije svega bile dom veleposjednika imanja na ovom području.Njezini gospodari bili su, među ostalima, imućne obitelji Gregorijanci, Mosconi, Erdődy, Auerspergi, Gagerni iz čijih redova su neki od njih bili i hrvatski banovi. Posebno nam ističu plemiće Auersperg koji su zaslužni za oplemenjivanje perivoja egzotičnim vrstama.

Posljednji plemići koji su ga posjedovali bili su von Gagerni, koji su zbog financijskih poteškoća bili prisiljeni prodati imanje prije Drugog svjetskog rata. Zadnji vlasnik prije rata bila je Zagrebačka nadbiskupija, kojoj su Mokrice bile oduzete nacionalizacijom. Za vrijeme rata tu je boravila njemačka vojska koja je za povlačenja sa sobom uzela najveće dragocjenosti iz Mokrica. Nakon tog mučnog razdoblja Mokrice su neko vrijeme služile kao sirotište, a od propadanja su ju spasili turizam i ugostiteljstvo.

Jedva čekamo wine bar i slastičarnicu

Danas je u dvorcu smješten hotel te restoran gdje je glavnu riječ preuzeo chef Zdravko Andželovski i njegova ekipa. Žele Mokricama vratiti stari sjaj, a planovi su veliki, baš kako to ovaj dvorac i zaslužuje. Uz restoran s predivnim pogledima i nevjerojatnim ambijentom, želja je ovog ambicioznog chefa otvoriti wine bar s probranim vinima te slastičarnicu u zatvorenom dvorištu kompleksa. Sve nam to otkriva dok kušamo fini slovenski pjenušac vinarije Istenič koja je u Sloveniji poznata po svojim pjenušcima već desetljećima. Ovdje možete kušati, naime, izvrsna slovenska vina iz svih regija, posebno iz same okolice Mokrica.

– Želja nam je približiti svakom gostu ono najbolje lokalno što imamo. Zato uz naša jela poslužujemo odlična slovenska vina, ali i istarsko maslinovo ulje iz slovenskog dijela Istre jer nam ona podižu hranu, priča nam ovaj chef koji često putuje i skuplja znanja. Oduševio nas je svojim prijedlogom jela – duetom dvorskih pašteta s toplim kruhom te carpacciom od junetine. Zatim nam je pokazao kako radi rastavljene teleće lazanje i raviole punjene sirom, dimljenom pastrvom i mladim špinatom. Ribeye odrezak bio je pak poput slikarskog platna, poslužen sa čipsom od batata, pireom od celera i povrćem na maslacu. Za kraj se odlučio za nešto jednostavno i fino – creme brulee. A kada se sve to spojilo s merlotom i sivim pinotom lokalnog vinara Keltisa, ovaj se ručak pretvorio u pravu dvorsku gozbu.

Nesretna ljubav grofice Barbare

Između svakog jela koristila sam priliku za razgled dvorca koji odiše prošlošću. Posebno će mi u sjećanju ostati balkon iz kojega vidim Zagreb. Voditelj dvorca kaže da se upravio s tog balkona u provaliju zbog nesretne ljubavi bacila grofica Barbara kojoj je vinarija Istenič posvetila jedan svoj pjenušac. Puno smo pričali o Barbari. Ne sjećam se kada sam toliko puta u jednom danu čula svoje ime! Postoji legenda da je njezin duh nakon samoubojstva dugo lutao dvorcem. Čak se i velika turska topovska kugla, vođena duhom nesretne Barbare, trebala tri puta otkotrljati oko fontane svete Barbare.

Čula sam još jednu legendu, a ona je vezana za grb Mokrica – vranu sa strijelom u vratu. Grb možete vidjeti u restoranu i zaista je neobičan. Naime, u vrijeme turskih prodora u Sloveniju velika su jata vrana ostala na obalama rijeke Save. Uznemirio ih je topot konja turskih vojnika i počele su bježati prema dvorcu. Turci su ih gađali strijelama, a svojim su letom ukazali vlasnicima Mokrica na opasnost koja vreba iza ugla. Legenda kaže da je jedna od vrana, koje su Turci ustrijelili, pala u dvorište dvorca sa strijelom u vratu. Zato joj je gospodar dao počasno mjesto na grbu.

Prvi termalni izvori otkriveni prije 220 godina

Teška će srca svatko napustiti ovo predivno zdanje, no kada znam da me čeka kupanje u 10 kilometara udaljenim Termama Čatež, koje su upravo ovih dana otvorile novi spa i wellness kompleks u sklopu svog hotela Terme, lakše mi je. Ovo je prvi put da sam u Termama Čatež pa sam bila posebno radoznala. Terme Čatež su veliki kompleks s unutarnjim i vanjskim termalnim bazenima koje su smještene u samoj prirodi, čistom zelenilu.

Sve je počelo u ovoj zgradi dvadesetih godina prošlog stoljeća

Prvi termalni izvori otkriveni su prije više od 220 godina, a jedan napis o Čateškim toplicama iz 1855. godine govori da su ti izvori bili poznati već 1802. Koristili su ih tako da su kopali jame oko izvora i u njima se kupali, a kasnije se hladili u obližnjoj Savi. No, toplice su počele s radom tek dvadesetih godina prošlog stoljeća, točnije 1924. godine kada se počelo graditi termalno lječilište. U srcu kompleksa je smješten taj prvi objekt od kuda je sve krenulo.

Snažniji izvori na većim dubinama

No, pravi procvat doživjele su šezdesetih godina kad su izgrađeni prvi moderni objekti i bazeni, jer se dotad termalna voda crpla sa dubine od 7 do 12 metara, a to su bile manje količine. Opsežna istraživanja vršena su 1957. i 1958. koja su otkrila puno snažnije izvore na većim dubinama. Upravo je to omogućilo proširenje toplica. Istraživanja su nastavljena potom i 1964. tad je otkrivena voda na dubini od 300 metara, a temperatura joj je bila od 57 do 64 ºC. Sve ostalo je povijest.

Danas ove „razvedene” slovenske toplice svojom površinom prekrivaju čak 11 termalnih izvora dubine od 300 do 600 metara s temperaturom vode od 58 do 63 stupnja Celzijusa. Mogu se pohvaliti ljetnom i zimskom termalnom rivijerom. Ljetnu termalnu rivijeru čini najveći bazenski kompleks u Sloveniji na površini od čak 10.000 kvadrata, a ima sedam vanjskih bazena s umjetnim slapovima i otokom. Specifičnost tih bazena je da se i tu koristi termalna voda bez obzira na ljetne temperature zraka. Mnogi se vole doći ovdje „točati”.

Kiša ispod gorostasnog stabla

Ljetni je dio priče zatvoren sada krajem rujna, a radosti kupanja preselile su se u Zimsku termalnu rivijeru s natkrivenim bazenima na površini od 1.800 kvadrata čija je temperatura bazenske vode između 32⁰ i 33⁰ C te 35⁰ – 36⁰ C koju sam i osobno iskusila. Opuštanje u toploj vodi je trajalo cijelo popodne, a čim bi mi počelo biti dosadno, odmah sam isprobala nešto novo, poput djeteta. Tako sam probala kako to izgleda biti u toboganu, vanjskom bazenu, na kiši ispod gorostasnog stabla, u unutrašnjoj spilji, u jacuzzi bazenu, kako to izgleda plutati dok ti se zvjezdice prikazuju na stropu bazena. I tako nekoliko puta u krug cijelo popodne.

Inače, ovaj veliki kompleks ima tri hotela, kamp i apartmane, ali i spa i wellness centre. Upravo je krajem ljeta otvoren onaj najnoviji – Grand Spa Terme. Ogroman je to centar na čak dvije tisuće četvornih metara, a nas nekolicina novinara imala je priliku boraviti u njemu nakon ugodne Dragičine masaže lica cijelo prijepodne. Ne moram ni reći koji su to bili gušti kada na miru možete iskušati razne vrste sauna i bazena. Naime, novi wellness i spa centar ima unutarnji i vanjski bazen, fitness centar s panoramskim pogledom te saune. Pola površine centra zauzimaju upravo saune – dvije finske, slana parna, turska parna te bio-biljna sauna koje su međusobno povezane kružnim putem.

Sol i hladna voda za opuštanje

Spa centar ima i vanjsku, panoramsku saunu. Isprobala sam tri – finsku, slanu i bio-biljnu. Svaka je bila posebna na svoj način, no najveći mi je užitak bio u slanoj nakon koje sam se osjećala preporođeno. Možda je za to bilo zaslužno i kupanje u hladnom bazenu koji izlazi na vanjsku terasu. Mnogi bi rekli da je to šok za tijelo, no opuštanje je zagarantirano. Odmor od sauna proveli smo svaki na svoj način i u svojim meditacijama. Neki na grijanim vodenim krevetima, neki na ležaljkama s čajevima i voćem, neki u Kneipp bazenu i na vodenoj stazi ili pak na vanjskoj terasi. Pravo opuštajuće jutro, najbolji način za započeti dan. Tijelo će mi dugo pamtiti ovaj usporeni „čateški” tretman.

Rovinj i Štrika-Ferata: Austrougarskom željeznicom do morskog lječilišta nadvojvotkinje Marie Theresie

Aktivni odmor

By

Barbara Ban

-

16/09/2024

0

Već sam bila na ovoj stazi, ali tada nije bila ni približno u ovom obliku. Bila je to zarasla stara pruga. I tim više je bila intrigantna jer smo tražile njene tračnice između grmlja i stabala. Što li sve priroda napravi u nekoliko desetljeća! I stvarno je bilo izazovno biciklirati po željezničkim “pragovima”. Koliko god to izgleda jednostavno, vjerujte mi nije. Umori se čovjek nakon pola sata. A onda su Kanfanar i Rovinj odlučili od te dionice pruge od Kanfanara do Rovinja napraviti mini “Parenzanu”. Očistili su stazu, nasuli ju i stvorili svoju pješačko-biciklističku poveznicu i nazvali ju Štrika-Ferata.

Mi smo se nakon duge pauze odlučile na stazu Štrika-Ferata jer je više-manje ravna. Nema nekih iznenađenja i vrlo je ugodna za vožnju. Iskreno, bila sam skeptična oko podloge budući da je nasipana prije nekoliko godina, no pokazala se odličnom. Utabana je i savršena za vožnju. Druga njena prednost je činjenica da ćete na njoj zateći samo bicikliste ili šetače. Nema automobila. Pristup stazi s poljskih puteva i cesta zapriječen je rampama. Start staze nam je bio u Kanfanaru na željezničkom kolodvoru. Tu se nalazi i velika ploča s nazivom staze. Štrika-Ferata je odlično označena i može ju pratiti samo gledajući znakove, praktički bez upotrebe GPS-a.

Ophodar na pruzi

Na makadam se ulazi odmah u selu Burići, do rodne kuće moje mame. Zanimljivo. Tim više što sam od mame čula da je moj nono Šime bio ophodar upravo na toj pruzi koja više nije bila u funkciji od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Mama mi priča da je nono nakon povratka iz logora nakon Drugog svjetskog rata gdje je bio kao talijanski vojnik radio kao nekada njegovi preci – samo u kampanji. No, to na kraju nije bilo dovoljno da prehrani sedmeročlanu obitelj – sebe, moju nonu Anu i petero djece. Pa je potražio posao na istarskoj željeznici. No, već tada su najbolji poslovi bili razgrabljeni. I tako je nono Šime završio raditi kao ophodar. Pa idemo njegovim koracima prema Rovinju. Skretanje na stazu je vrlo brzo, odmah preko puta tvornice i ide preko Istarskog ipsilona i velike petlje u Okreti.

Na ulazu i izlazu sa staze u Burićima je velika ploča sa svim podacima o stazi

Već sam o poruzi pisala u blogu o stazi Rubinum. Pa da podsjetimo. Ta je povijesna pruga, dugačka smo 21 kilometar, prestala s radom još davne 1966. godine, a u funkciji nije bila ni stotinu godina. Naime, izgradnja pruge Kanfanar – Rovinj započela je u Rovinju 23. prosinca 1873. godine, a prvi je vlak stigao u taj grad 19. kolovoza 1876. godine, na carev rođendan.

Jačanje važnosti Pule

Za taj su se potez Austrijanci odlučili zbog sve većeg jačanja Pule kao glavne ratne luke Austro-Ugarske, a Rovinj je i to doba bio razvijen industrijski gradić. Ne biste vjerovali, ali tada Rovinj nije slovio kao glavni turistički grad Istre, već kao glavni industrijski grad Poluotoka s brojnim tvornicama.

Naime, 1847. godine u tom je gradiću otvoren prvi parni mlin i tvornica za proizvodnju tjestenine, 1857. godine imao je cementaru i uljaru, 1872. godine tvornicu duhana, a 1882. godine tvornicu stakla i preradu ribe. Željeznica je bila prijeko potrebna. Trasa pruge išla je dakle iz Kanfanara uz Limsku dragu preko Okreta, Sošića i Rovinjskog Sela do zaljeva Valdibora. Na toj su trasi bile dvije postaje, dva stajališta, dva mosta, trideset i jedan cestovni prijelaz, a maksimalna brzina vlaka je bila 40 km/h.

Rovinj i Beč

Rovinjci su tako bili direktno povezani s Bečom, a vlak je prometovao četiri puta na dan. Uz Rovinj, tada se razvija i mali Kanfanar koji je uz veliku stanicu dobio i svu prateću željezničku infrastrukturu. Starije se generacije sjećaju bazena s vodom na dnu Drage s jakom parnom pumpom i cjevovodom do stanice gdje su se parnjače opskrbljivale vodom.

Stare fotografije željeznice možete vidjeti na pločama pored staze

Staza je iz Kanfanara prema Rovinju u “silaznoj putanji” cijelo vrijeme što pruža uistinu sjajan doživljaj. Kada prođete dio od Kanfanara do Okreti počinje zanimljiviji dio staze, iako sam na povratku vidjela u šumi zarasli dio stare pruge kraj Burići koji još moram istražiti. Odmah me počne kopkati kamo to vodi i što je ispod šipražja. Cijelim putem nas prate željezničke stanice i poneki zanimljivi usjek, tu i tamo vidjet ćete ostatke željezničke infrastrukture.

Najbolji pogled na Rovinj

Prolazimo kroz Brajkoviće i obližnja sela, prisjećamo se nekadašnjeg bicikliranja, a onda krećemo dalje prema Rovinjskom Selu. Pokušavamo razaznati kako je izgledalo prije par godina kada je željeznica još bila montirana. Teško je skužiti neke dijelove koje smo tada prošli. No, dobro se sjećamo velikog podruma s vinovom lozom na brdu pored Rovinjskog Sela. Tada je bilo gradilište, a sada je očito ovo veliko imanje uređeno. Od tu je i najljepši pogled na Rovinj.

Kako nam je staza dobro poznata, ne stajemo previše, samo uživamo u vožnji, i tako do nama najdraže crkvice na stazi koja nas uvijek iznova osvaja – crkve svetog Tome apostola. Izgrađena je na području poznatom kao Santuman, a jedna je od najznačajnijih predromaničkih poljskih crkvica iz 8-9. stoljeća. Ruševina je konzervatorski očuvana i plijeni svojom ljepotom. Stoji samo nekoliko metara od napuštene pruge. Vidi se da je nekad imala i zvonik, a zanimljivo je da je ova crkvica bila jedna od stanica za vrijeme procesije uoči crkvenog blagdana Spasova. Tada su se obilazile sve rovinjske poljske crkvice u procesiji te se molilo za usjeve.

Odlučile smo se za poluotok Muccia

Tu su i najljepši krajolici. Prolazite kroz maslinike i vinograde i spuštate se prema čarobnom Rovinju i području Porton Biondi, nove komunalne lučice te prema staroj bolnici. Prelazimo preko dva mosta koja sada drugačije izgledaju nego kada smo biciklirale prije par godina ispod njih. Iako je staza cijelo vrijeme ravna i blago se spuštamo, opet smo se malo umorile. No, prije povratka u Kanfanar istim putem želimo malo uživati u Rovinju. Ovaj put ne idemo u stari grad. Odlučile smo se za poluotok Muccia na čijem se ulazu smjestila rovinjska bolnica, također jedan povijesni dragulj.

Ovdje volim doći jer mi Muccia pruža jednu sasvim drugačiju perspektivu. Neki bi rekli – čemu ići u krug bolnice? No, rovinjska je bolnica specifična jer ima svoju park-šumu i predivan perivoj kojemu treba malo njege da bi se vratio onaj njegov stari sjaj. Naime, kompleks bolnice za ortopediju i rehabilitaciju „dr. Martin Horvat“ ima status preventivno zaštićenog kulturnog dobra, nepokretno kulturno pojedinačno dobro. Poluotok Muccia prema Upisniku zaštićenih područja spada u značajni krajobraz “Rovinjski otoci i priobalno područje” kojim se obuhvaćaju svi naseljeni i nenaseljeni otoci, kao i uže priobalno područje.

Morsko lječilište u Rovinju

Muccia i bolnica su drugačije jer daju odmak od Rovinja, skriveni su dragulj grada. Posebno Muccia oko koje je uređena predivna šetnica, a na njenom vrhu je vidikovac. Uz stazu su brojne klupice i stalno gledate ili na grad ili na pučinu i otoke. U koje god doba godine dođete, ovdje ćete uživati u tom morskom zraku. Doslovce liječi. Vjerojatno je zato i sada već daleke 1888. godine zahvaljujući brojnim donacijama i pokroviteljstvu nadvojvotkinje Marie Theresie, podignuto je Morsko lječilište Seehospiz Maria Theresia.

Naravno da Austrijanci su držali jako do hortikulture pa su odlučili oko lječilišta kultivirati prirodu onako kako samo oni to znaju. Bolnički kompleks paviljonskog tipa zamišljen kao morsko lječilište za koštane bolesti tadašnje europske aristokracije predvidio je kvalitetno oblikovan krajolik uređivanjem parkovne arhitekture te je bolnica uklopljena u simetrički oblikovan park okružen poljima i maslinicima. I danas se vidi kako je to nekad moglo izgledati, mada treba ponovno puno truda, volje i entuzijazma da se vrati na staro. A kada bi to bilo ponovno onako kako je bilo, ova bolnica bi zaista bila nešto posebno. Nakon obnove svih zgrada, u planu je i park. Doduše, da se mene pita, ja bih najprije park jer je to duša bolnice.

Park je duša bolnice

Upravo ta duša bolnice zajedno s terapijskom plažom liječi sve one koji dolaze na rehabilitacije. Možda je samo stvar u meni i činjenici da volim parkove i prirodu. Ali čak i oni koji nemaju možda toliku ljubav prema zelenome, uživaju u lijepo sređenom parku i okolišu. Jer je to u ljudskoj prirodi i svi traže onaj izgubljeni Eden. Zato su Austrijanci paralelno s gradnjom bolničkog kompleksa uređivali i namjenski park, a na najvišoj točki poluotoka Muccia izgrađen je vidikovac.

Prvu skicu parka izradio je arhitekt bolnice Wilhelm Stiassny (1842. – 1910.) dok je plan sadnje izradio Josef Laube “mornarički vrtlar”, inače poznat i po izradi plana za Mornarički park u Puli. U povijesnom planu iz 1910. godine vidljivo je da je park podijeljen u dvije cjeline – prva je historicistički park s obilježjima secesije u neposrednom okruženju paviljona bolnice kojeg karakterizira geometrijska pravilnost i ornamentika, a drugi je park oblikovan u slobodnom pejzažnom stilu na poluotoku “Muccia” kojeg karakteriziraju obalna šetnica, šumski putevi između šumskih površina i maslinika koji vode do vidikovca s ulogom i funkcijom artikuliranja ugođaja za šetnju i rehabilitaciju u prirodnom prostoru.

Vidikovac bečkog gradonačelnika

Nakon gradnje, bolnica koja je inicijalno otvorena kao Morsko lječilište “Erzherzogin Maria Theresia“ 1908. godine je preuređena i proširena te preimenovana u bolnicu grada Beča (“Seehospitz S. Pelagio der Stadt Wien“) na inicijativu bečkog gradonačelnika Karla Luegera (Beč, 24. listopada 1844. – 10. ožujka 1910.).

Na vrhu poluotoka je tada te 1908. godine izgrađen i impozantan toranj – vidikovac Karla Luegera koji će biti u Beču zapamćen kao čovjek koji je grad uveo u moderno doba, ali i po antisemitizmu koje je kasnije obilježilo nacizam. Kada se uređivalo čitavo područje, raslinje nije bilo tako visoko pa su pogledi bili fantastični. Danas su stabla pinija toliko visoka da s vidikovca nažalost ne vidite Rovinj, ali vidite pučinu i otoke.

Crkva kao galerija

Iste je godine u sklopu bolnice izgrađena i crkva Svetog Pelagija, u križnom tlocrtu s dva paralelna zvonika i kupolom. Crkva krasi bolnički kompleks i također vapi za obnovom. Grad Rovinj trebao bi ju preurediti u galeriju. Crkva ima tlocrt grčkoga križa i presvođena je kupolom, što posebno plijeni pažnju jer rijetko koja crkva u Istri ima kupolu. Na glavnom oltaru je slika Madonna Stella Maris, a orgulje nisu u funkciji.

Crkva će po uzoru na pulska Sveta Srca postati galerija

Koliko samo povijesti na tako malom prostoru?! I drugačija perspektiva Rovinja. Nakon obilaska ovog velikog kompleksa, odlučujemo se za kavicu uz more. A što nam drugo preostaje?! A onda povratka po istom putu nazad. Mislila sam da će možda biti dosadno zbog čega volim kružne rute, ali nije bilo. Zato je Štrika-Ferata i dalje na mom popisu jedne od najljepših biciklističkih staza u Istri.

Južni Tirol: Dvorci, vinogradi, jabuke, dobro vino, nevjerojatna priroda, Dolomiti, nema što nema

Helloistria na izletu

By

Barbara Ban

-

05/09/2024

0

Kao da ste u bajci ili nekom starom romantičnom filmu s najljepšim mogućim kulisama prirode, povijesnih gradića, imanja, dvoraca, crkvica i samostana… Da, baš tako izgleda Južni Tirol, predivni dio Italije na samoj granici s Austrijom gdje se miješaju dvije kulture i narodi – germanski i romanski. A Južni Tirol u talijanskoj regiji Trentino-Alto Adige kao da je uzeo ono najbolje od obje kulture i naroda i sve to spojio na jednom mjestu koje uz sve to krasi nevjerojatno lijepa priroda. Ako izaberete ovu talijansku regiju za putovanje, za bilo koji oblik turizma – bilo da se radi o aktivnom odmoru, kulturnim rutama ili enogastronomiju, wellnessu, definitivno teško da ćete otići razočarani. Pa nismo ni nas dvije. Spojile smo dva dana planinarenja po Dolomitima s posjetom Meranu i okolici.

Južni Tirol ima sve što možete poželjeti, i u tome je njegova najveća čar i ljepota. I zato ju se ljudi vraćaju, jer nikada do kraja ne iskuse sve što pruža. Ja i Korina ove smo se godine odlučile tri dana početkom kolovoza provesti u okolici Bolzana i Merana u malom mjestu Chiusa/Klausen od kuda smo radile razne izlete. I nakon tri dana boravka na ovom mjestu, imale smo osjećaj kao da smo u ovom raju sedam dana. Možda je jedan od razloga i naš „prenatrpani” raspored, no uistinu je šteta kada dođete do ovog dijela Europe ne iskoristiti dan. Jer po običaju, nismo mirovale niti minute od kada smo stigle u Južni Tirol.

Chiusa ili Klausen

Inače, do Bolzana vožnja automobilom od Pule ili Zagreba traje oko šest sati što je sasvim podnošljivo za trodnevni boravak. Smještaj možete naći u malim pansionima i hotelima, kućama za odmor i vikendica kojima ovo područje obiluje. Mi smo se odlučile za Chiusu ili Klausen, i to sam centar ovog predivnog malog grada kojega nazivaju i jednim od najljepših malih gradova u Italiji. Blizu je svih atrakcija i mjesta koje smo htjele posjetiti, a opet je odvojen od nekih razvikanih središta i skijališta koja su puna turista ljeti. A gužvu ne volimo.

Ovaj je gradić jedan od najljepših u Italiji

Stari je to gradić za koji kažu da se u njega još 1494. godine zaljubio poznati njemački slikar, grafičar i teoretičar njemačke renesanse Albrecht Dürer. A ima i zašto jer ovaj tihi alpski gradić krase prekrasna pročelja, gotičke crkve, tradicionalne gostionice i slikoviti krajolik. Inače, ovaj je poznati slikar učinio Klausen poznatim kao umjetnički grad svojom gravurom “Das große Glück”, na kojoj grčka božica Nemesis lebdi nad Klausenom koji stoji na kugli.

Gužve i ljeti

Inače, u regiji Južni Tirol ljeti je možda i veća gužva nego zimi kada stižu skijaši. To je zbog velikog broja planinara, ali i svih onih koji dolaze u Dolomite samo se fotkati na nekim poznatim lokacijama. Pa nas nije začudilo što smo čekali zalazak sunca s hrpom fotografa iz Azije u Svetoj Magdaleni, dok na jezero Braies nismo ni pokušali otići zbog prevelike gužve. Zato je najbolje ovo jezero posjetiti u ranim jutarnjim satima ili u predvečerje. Na planinarskim stazama nema toliko ljudi, no u domovima koji su pristupačni automobilima ili žičarama ne treba se iznenaditi ako naiđete na puno posjetitelja.

U Svetoj Magdaleni se posebno čeka zalazak sunca

Mi nismo imale strpljenja kao turisti iz Dalekog istoka

Pa smo vraćajući do automobila hvatale kadrove

Jednostavno su Dolomiti postali jako dostupni i zbog svoje ljepote teško im je odoljeti. Domaćima i onim istinskim zaljubljenicima u planinarenje to teško pada, pa sam ove godine na jednoj stazi vidjela i nekoliko natpisa “stop overtourism” i “tourists go home”. I ovdje im je to postalo previše. No, zato je nešto opuštenije u Meranu i okolici koji će van zone Dolomita u Južnom Tirolu ponuditi svakom posjetitelji izvanredno iskustvo.

Vinogradi, jabuke, divota

Mi smo htjeli iskusiti ono najbolje od Merana pa smo obišli ovaj carski gradić prepun cvijeća, zatim najljepši vrt Italije oko dvorca Trauttmansdorff, a za kraj prošetali stazom Marlinger Waalweg kako bismo iz prve ruke pješke osjetili teritorij prepun nasada vinograda i jabuka te slatkih malih obiteljskim vinarija, dvoraca i restorana te seljačkih domaćinstava. To je uistinu iskustvo koje smo utrpale u jedan dan, a dva bi bilo idealna. Jer samo posjet vrtu i Meranu je dovoljan za jedan dan da možete sve upiti. Jer imate uistinu tako puno doživljaja da ne stajete okidati fotke. Poslije je teško napraviti odabir, no u tom trenutku sve želite zabilježiti.

Merano mi je od prije bio poznat po ekskluzivnoj izložbi vina koja se svake godine održava u njihovoj carskoj dvorani Kurhausu u studenome, i zato sam htjela vidjeti gradić za koji su mi svi rekli da je pravi mali bombončić. I uistinu su sve priče o njemu bile točne, čak su ga i premalo nahvalili. Stari je to gradić je to koji se nalazi na rijeci Passer, a najviše je za njegov razvoj učinila poznata austrijska miljenica – carica Sissi. Ona je od njega napravila biser Alpa i regije Južni Tirol, čiju titulu Merano definitivno još uvijek nosi.

Merano i carica Sissi

Slobodno možemo reći da je ovo njen gradić. Njoj u čast danas uz rijeku vodi pitoreskna šetnica. Sissi je prvi put otišla u Merano 1870. godine zajedno sa svoje dvije kćeri: Giselom, četrnaest godina, i Valerie, dvije godine. Mala Valerie nije bila dobro i, čekajući da povrati snagu, njih troje su ostali u Castel Trauttmansdorffu, gdje su sve sobe obnovljene i namještene za tu priliku.

Merano je postao popularan krajem 19. stoljeća

I kako je zbog izvrsnog zraka njenoj kćerki bilo bolje, carica je tu priču razglasila u carskim i plemićkim krugovima. Bečke su novine počele pisati o gradu Alto Adige, hvaleći njegovu blagu i zdravu klimu. Nije prošlo dugo vremena, a da Merano zaposjedne krema austrijskog društva i da počne njegov nepovratni turistički razvoj koji gaji sve ono lijepo i ugodno oku.

Najpopularnije odredište europske aristokracije

Dvorac Trauttmansdorff postao je jedno od najpopularnijih odredišta europske aristokracije. Nasljeđe ovog povijesnog lječilišta se nije zatrlo kroz sve te godine i ostalo za buduće generacije. Čak, štoviše, njeguje se i daje Meranu jednu posebnu čar koja odiše tim starim vremenima. Zahvaljujući carici Sissi Merano je krajem 19. stoljeća postao možda najpoznatije lječilište u cijeloj Europi.

U ovom gradiću vidjet ćete natkrivenu šetnicu – paviljon Wandelhalle, arkada koja donosi umjetnost u grad uz rijeku s raznim umjetninama i kavanama sa slasnim tortama po uzoru na Beč. Prava je zimska šetnica. Jer ovo je grad uređen za šetanje. Zato su ih grad i okolica prepuni. Uz rijeku se smjestio i Kurhaus, možda najpoznatija zgrada u gradu i njegov simbol. Ova raskošna građevina izgrađena je u periodu od 1874. godine do 1914. godine.

Plemićke vile i nezaboravni vrtovi

Ovdje se nalaze mnogobrojne konferencijske i izložbene sobe koje se koriste za događanja i koncerte, a veliki Kursaal je najspektakularnija dvorana u zgradi. Kurhaus je definitivno jedno od remek-djela secesijskih građevina u alpskom području. Grad je bogat plemićkim vilama okruženim bogatim vrtovima. No, ono što najviše odaje otmjenost ovog grada je nevjerojatno lijepo i promišljeno uređena hortikultura, šetnice, povijesni parkovi.

Za ugodniju šetnju zimi – natkrivena šetnica

Bogati parkovi s egzotičnim biljem i drvećem poput sekvoja ili lebanonskog cedra dio su urbane sredine. Nemoguće je ostati ravnodušan na tako lijepo uređeni grad. Osim toga, Merano je poznat i po svom povijesnom nasljeđu prije carice Sissi. Tu možete posjetiti stari dvorac, obići gradska vrata, sjesti na kavu na nekom od raskošnih trgova i jednostavno upijati atmosferu ovog alpskog plemićkog grada.

Brojne egzotične vrste uspijevaju u ovom gradu

Botaničke “perverzarije”

Nedaleko Merana nalazi se i carski dvorac Trauttmansdorff čiji vrt slavi za najljepši vrt Europe koji je 2013. nagrađen prestižnom nagradom Međunarodni vrt godine na Konferenciji vrtnog turizma u Torontu. A sada znamo i zašto. Ovo je mjesto gdje će rijetko tko ostati ravnodušan, a za razgleda ovih čak 80 različitih vrsta vrtova, deset umjetničkih paviljona i spektakularnih vidikovaca dajte si minimalno četiri sata vremena. I ne štedite na fotkama jer na svakom ćete novom koraku otkriti nešto uzbudljivo. Do njega iz Merana vozi autobus, možete i pješke Sissinom šetnicom uz dvorce i plemićke vile ili automobilom. Parkinga ima dovoljno.

Nikad u životu nisam vidjela toliko cvijeća

Cijena ulaznice je 16 eura, a niti centa nećete zažaliti. Ove smo vrtove nazvali „botaničkim perverzijama”, jer se doslovce na jednom mjestu sjedinio cijeli svijet – od kaktusa visokih nekoliko metara, lopoča gigantskih veličina, cvjetnih vodopada od desetak metara, ljubavnog vrta s bazenima i klupama u kojem možete ušetati, vidikovcima s volierama i egzotičnim pticama iz kojih puca pogleda na cijeli vrt, dvorac i obližnji Merano. Ovdje ne možete ostati ravnodušni, pa čak i ako niste ljubitelj biljaka. Svaki novi vrt bio je oduševljenje, bilo način oblikovanja, bilo mnoštvo biljaka koje bujno cvjetaju i rastu.

Divimo se panorami

U Trauttmansdorffu je na 5.800 biljnih vrsta koje su srasle jedna s drugom i stvorile više od raja na zemlji. Godine 1908. u vrtovima dvorca Trauttmansdorff napravljeno je tri metra dugačko sjedalo od bijelog mramora nazvano “Sissino prijestolje” u čast carice i njezinog supruga. I danas je moguće sjesti na njega i diviti se prekrasnoj panorami. Inače, vrt se prostire na čak 12 hektara, ima sedam kilometara šetnica, 4 različita svjetska tematska parka…

Ovo mi je bio najdraži vrt – odmor usred bazena

Nakon Trauttmannsdorffa uistinu se mislite da je teško da će vas bilo što više toliko oduševiti. Mi, kako smo ljubitelji aktivnog odmora, za ovaj izlet odabrali smo nakon obilaska dvorca šetnju po pitoresknom Marlinger Waalwegu u želji da iz prve ruke prošetamo kroz brojne vinograde na brežuljcima, nasade jabuka s pogledima na dvorce i stara mjesta. Ova je staza dugačka 12 kilometara i najduži je put te vrste u Južnom Tirolu. Proteže se od sela Tel/Töll, gdje voda dolazi iz rijeke Etsch, do jarka Raffeingraben u Lani, a uređen je između 1737. i 1756. godine.

Waalweg je nešto spektakularno

I oduševio nas je koliko i rajski vrtovi te carski Merano. Šetnja po ravnoj stazi traje tri sata u jednom smjeru i usput možete stati na okrijepi u nekom od domaćinstava na stazi, a tu su i brojne stanice s malinama, sokom od bazge, medom i sličnim proizvodima. Cijelo vrijeme šećete uz kanale vode kojima se ona s planina dovodi do nasada. Naime, Waalwege su tradicionalne pješačke staze koje vode duž starih vodenih putova u Južnom Tirolu.

Nekada je postojao Waaler, čovjek odgovoran za održavanje vodenog puta (Waal), a za njega su uz vodene putove izgrađene staze Waalweg. Waalwege postoje od 12. stoljeća. Oni su jedinstveni za Južni Tirol, jer se mogu naći samo oko Merana i doline Vinschgau. Waale je izgrađen kao drevni sustav navodnjavanja, koji je vodu s planina preusmjeravao prema sušnijim područjima, navodnjavajući tako polja.

Šetnja kroz imanja

Danas su Waalwege posebno popularne pješačke staze, jer imaju malu visinsku razliku i pružaju prekrasan pogled na okolna sela i planine. Najprije šećete kroz šumsko i stjenovito područje s drvenim mostićima, a potom se počinju otvarati vidici na povijesna mjesta i vinograde na brežuljcima, da biste potom ušli u voćnjake i vinograde i prolazili kroz razna imanja.

Naš je cilj bio dvorac Lebenberg koji se uzdiže iznad sela Cermes/Tscherms, a datira iz 13. stoljeća. Odmah do njega smjestilo se imanje Haidenhof s kojega puca pogled na dvorac. Jurile smo da stignemo prije nego zatvore vrata. Odlična čaša rosea bila je dovoljna za okrjepu i nagradu na kraju puta. Potom smo se spustile u mjesto ispod imanja gdje nas je čekao lokalni autobus koji nas vozi nazad do Merana pa do auta. Taman da još jednom umorne iz autobusa razgledamo okolicu. Dojmova dovoljno za godinu dana.

Iz Južne Afrike u Istru

Giorgiov duh u boci

Vino i osobnost

Izabrao je teži put

Stado ovaca umjesto košnje

Vino se radi u vinogradu, a ne podrumu

Nema starih fotografija Ville Doba

Gradio u Splitu, pa došao u Pulu

Promijenila je jako puno stanara

Nastala uz stari objekt

Mnogi su u kadama čuvali kokoške, ložili parket

Pogled na Decumanus

Mali prostor s dušom

Odlazak nakon Drugog svjetskog rata

Izloženo samo 10 posto svih predmeta iz fundusa

Ništa bez konobe

Vitalni Božo Škropeta-Nadalin

Kuharice obitelji Polesini i Becich

Spavaonica cijele obitelji

Stari rovinjski dijalekt

Batana u Barceloni

Tradicija se nastavlja od oca i djeda

Gledao i pamtio

Za sve treba vremena

Gajete i batane

Otkrile smo nasade pitomog kestena

Kako do Zrenja?

Plovna Mirna

Zvonik kao orijentir i dobra kuhinja obitelji Tončić

Sveti Jeronim i Stridone

Povijesna cesta do kaštela

Stigli do Pietrapelose

Dobra pozicija kaštela

U čarobnom podzemnom svijetu

Žive jaslice i Postojnska jama

Volimo dobre misterije, posebno iz Hladnog rata

Prisluškivanje gostiju hotela?

Tko je od djelatnika to znao?

Prisluškuju li nas i danas?

Zaštita od neprijatelja i neobična arhitektura

Erazmo je skoro uspio

Čaj na najvećem slovenskom jezeru

Zašto Sentona?

Potok Pećine

Kamena ruševina usred šume

Silazak do jezerca

Spoj s povijesnim Labinom

Rumore nam ne gine

Šetnja oko impresivnog dvorca

Stalno su mijenjale vlasnike

Jedva čekamo wine bar i slastičarnicu

Nesretna ljubav grofice Barbare

Prvi termalni izvori otkriveni prije 220 godina

Snažniji izvori na većim dubinama

Kiša ispod gorostasnog stabla

Sol i hladna voda za opuštanje

Ophodar na pruzi

Jačanje važnosti Pule

Rovinj i Beč

Najbolji pogled na Rovinj

Odlučile smo se za poluotok Muccia

Morsko lječilište u Rovinju

Park je duša bolnice

Vidikovac bečkog gradonačelnika

Crkva kao galerija

Chiusa ili Klausen

Gužve i ljeti

Vinogradi, jabuke, divota

Merano i carica Sissi

Najpopularnije odredište europske aristokracije

Plemićke vile i nezaboravni vrtovi

Botaničke “perverzarije”

Divimo se panorami

Waalweg je nešto spektakularno

Šetnja kroz imanja

Najnovije objave