Pet razloga za posjetiti otok Krk i Malinsku ako tragate za originalnim gastronomskim doživljajima

Oko Istre

By

-

28/09/2025

Otok Krk i Malinska su tradicionalno popularno odredište kvarnerskih gastro-znalaca. No, posljednjih nekoliko godina krčka gastronomija sve više postaje i razlog ciljanih turističkih dolazaka. Otok Krk posjećuju gosti zainteresirani za putovanja koja spajaju gastronomiju i baštinu, aktivni odmor ili originalne team building ideje. Ako ste i vi među njima, pročitajte 5 razloga zašto su Malinska i Krk destinacija po vašoj mjeri.

1. Idealan spoj prirode i gastronomske tradicije

Kao skoro najveći hrvatski otok (Cres je zapravo mrvicu veći), Krk krije mnoštvo prirodnih raznolikosti i načina na koji su one pretakane u lokalnu gastronomiju. Jedno od najbogatijih takvih područja je Dubašnica. Riječ je o nazivu za dvadesetak sela na zapadnom dijelu otoka Krka, koja su danas gotovo srasla u jedno naselje poznatije kao Malinska. Bogatstvo dubašljanskih šuma, maslinika i polja, kao i ribarska tradicija, čine odličnu podlogu za razvoj sjajnih gastronomskih priča i doživljaja otoka Krka.
Jednako važno, to još uvijek očuvano bogatstvo prirode i agrobioraznolikosti odlična ja podloga za jačanje lokalne i ekološke poljoprivredne proizvodnje te njeno povezivanje s najboljim otočkim ugostiteljima.

2. Originalne gastro-manifestacije

S tom vizijom, sjajna ekipa Interpretacijskog centra maritimne baštine DUBoak u posljednje vrijeme razvija originalne i zanimljive kulturno-turističke i gastro-evente nadahnute baštinom otoka Krka. U kasno proljeće u Malinskoj se održava Sensa ili Festival sira. Manifestacija proizašla iz pučke svetkovine blagdana Spasova / Sense (od lat. Ascensio), osim tradicionalne „trke za sir“ sadrži i bogatu gastro-komponentu.
Isto se može reći i za nedavno održanu „Dubašljansku gaštronomiju“, inspiriranu čuvenom pseudo-kuharicom u kojoj slavni filolog i Dubašljanin Branko Fučić donosi niz recepata iz kuhinje osamnaestostoljetnog „grišnoga fra Karla“.

Pod dirigentskom palicom Marina Pleše iz Vila Rove, jednog od najboljih hrvatskih mladih chefova, „Gaštronomija“ posjetiteljima predstavlja degustacijski jelovnik koji u najboljem smislu otkriva dušu otoka Krka kroz hranu. Ove godine, primjerice, mogli ste kušati pirjanog zeca s koromačem, divljim radičem i domaćom palentom, fažol s broskvom (krčkom varijantom raštike), kobasicom od divlje svinje i divljim koromačem, krušne polpete s gradela u umaku od pečurki i suhih gljiva, kolač od žirovog i heljdinog brašna s limunom i amulima…

3. Cjelogodišnja kvaliteta gastronomske ponude

Za kontinuitet kvalitetne gastronomske ponude otoka Krka važno je i to što jelovnici poput gore opisanoga nisu prigodni, nego često redovni, dostupni tijekom većeg dijela godine. Ovo se odnosi na spomenuti restoran hotela Vila Rova, ali i na nekoliko drugih mjesta na kojima inovativno i kvalitetno interpretirana gastronomska tradicija otoka Krka živi na tanjuru (bar dok je ne pojedete). Čaroliju ribljih delicija možete otkriti u Primorskoj kolibi, filozofiju „od polja do stola“ u Villi Margaret, duh domaće krčke kuhinje u konobi Pod murvu, a zanimljive suvremene interpretacije (a usput i spoj slavonsko-kvarnerskog gostoprimstva) u Bukarici.

4. Krklicious Slow Food Travel

S ciljem kontinuirane dostupnosti kvalitetnih gastronomsko-turističkih sadržaja, Interpretacijski centar DUBoak je početkom ove godine pokrenuo projekt osmišljavanja slow food itinerarâ koji bi lokalne poljoprivrednike, kulturnu baštinu i ugostitelje povezali u jedinstveni turistički aranžman. Tako je uz pomoć kreativno-turističke agencije Recider Trip nastao paket itinerara Krklicious: Krk Island Slow Food Travel.

Kako su ljubitelji dobre klope na glasu kao ekipa koja kalorije voli i trošiti, na dan održavanja ovogodišnje „Gaštronomije“ sudjelovali smo i u Krklicious Active Experience izletu. Kroz pješačku gastro-turu od lučice Porat do Malinske uživali smo u samostanskom doručku u Portu, prekrasnoj prirodi Dubašljanskog polja, domaćim šurlicama u konobi Pod murvu, doživljaju Bogovskog toša, stare uljare iz 19. stoljeća, a naposljetku i u gore opisanoj „Gaštronomiji“.
Ako vam zvuči zanimljivo, znajte da DUBoak i Recider najavljuju njegov skori izlazak na tržište u tri trodnevne (vikend) varijante te jednoj sedmodnevnoj (koja uključuje i sadržaje u Krku, Baški, Vrbniku i drugdje).

5. Za kraj – otok Krk je najbliži najveći hrvatski otok

Naposljetku, pri planiranju Krklicious ili nekog drugog gastro-izleta ili putovanja na otok Krk, ne treba smetnuti s uma da je riječ o jednoj od prometno najpristupačnijih jadranskih destinacija. To se posebice odnosi na razdoblje pred- i posezone (proljeće / jesen), kad nema prometnih gužvi. Vrijeme pak je ugodno i idealno za uživanje u čarima krčke prirode i gastronomije, bilo da to činite u okviru obiteljskog izleta, grupnog ili studijskog putovanja, ili primjerice team buildinga na otoku Krku.

Fotografije: DUBoak

Dan amareta: Jedini istarski festival lješnjaka gdje gourmet šetnja miriše na prošlost

By

Barbara Ban

-

22/09/2025

0

Rujan u Vrsaru ima svoj jedinstveni miris. Dok ostatak Istre živi u ritmu berbe grožđa i mošta, ovdje zrak donosi miris kasnog ljeta, slanog mora i lješnjaka. Zvuk ručnog mlina i aroma svježe prženih jezgri stvaraju kulisu kakvu je teško zaboraviti. Nije slučajno da su baš ovdje, u gradiću koji spaja hrastove šume, maslinike, nasade lješnjaka, vinograde i plavetnilo mora, nastali vrsaranski amareti.

Znate li da je nekada gotovo svaka vrsaranska obitelj imala barem nekoliko stabala ljeske?! Ovaj je kraj bio idealan za uzgoj, a vrsaranski lješnjaci, poznati kao „le noccole di Orsera”, ušli su 1931. u talijanski gastronomski vodič kao prepoznatljiva delicija. Sredinom prošlog stoljeća Vrsar je slovio kao istarski centar lješnjakarstva s impresivnih 10.000 kilograma prinosa godišnje. Zabilježeno je da su se plodovi izvozili u Švicarsku i Njemačku, a stručnjaci su ljesku smatrali najisplativijom kulturom istarske poljoprivrede.

Stari grad i Dan amareta

No, vrijeme je učinilo svoje. Plantaže su se prorijedile, ljudi su odlazili, a običaji gotovo nestali. Ali recepti su preživjeli. Danas su upravo Vrsaranski amareti najslađi dokaz te povijesti. Priprema se čuva kao obiteljska tajna: lješnjaci se ručno melju, nikako u multipraktiku, kako bi sačuvali prirodnu masnoću i aromu. Potom se miješaju sa šećerom i jajima, a kolačići se peku samo desetak minuta. Rezultat je čudo koje spaja mekoću i hrskavost, a topi se u ustima poput orašaste čokolade.

Kako ta tradicija ne bi ostala tek miris iz starih kuhinja, Turistička zajednica Vrsara pokrenula je Dan amareta, manifestaciju koja u posezoni pretvara starogradsku jezgru u gurmansku pozornicu. Iduće nedjelje, 28. rujna, Vrsar će mirisati na pečene lješnjake i svježe kolačiće, a ulice će biti ispunjene domaćim proizvođačima, kreativcima i posjetiteljima željnima okusa i priče.

Miris svježe pečenih amareta

Na Trgu Degrassi širit će se mirisi svježe pečenih amareta, domaćice i slastičari natjecat će se za titulu najboljeg kolačića, a za djecu i odrasle bit će organizirane radionice i zabavni program. Poseban dragulj manifestacije je Golosa – gourmet walking tour, dvosatna gastronomska šetnja starim gradom koja spaja gastronomiju, povijest i najljepše vidikovce Vrsara.

Inače, ova boutique manifestacija već je osvojila niz priznanja: Simply the Best 2025. za inovativnost i očuvanje gastronomske baštine, Suncokret ruralnog turizma 2024., odnosno srebrnu povelju za tradicijsku ruralnu gastronomiju te se plasirala u finale europske nagrade Destination of Sustainable Cultural Tourism 2025. To je potvrda da je Vrsar pronašao savršenu formulu spajanja tradicije, turizma i održivosti. „Dan amareta pokazuje kako se baština može pretvoriti u iskustvo spojem tradicije, inovacije i lokalne zajednice stvorili smo događanje koje donosi novu vrijednost Vrsaru i njegovim gostima.“, kazala nam je Klara Trošt Lesić, direktorica Turističke zajednice općine Vrsar.

Golosa – gurmanska šetnja kroz pet okusa i pet pogleda

Ono što pravi gurmani u Vrsaru ove nedjelje ne bi trebali propustiti je upravo ruta Golosa jer ona nije obična gastro tura. Ona je putovanje kroz vrijeme i prostor, kroz kamene uličice i stoljetne priče. „Jela koja posjetitelji kušaju na gourmet turi Golosa nastala su u suradnji s renomiranim chefom Zdravkom Tomšićem, što donosi dvostruku korist. S jedne strane posjetiteljima se nudi vrhunski gastronomski doživljaj, a s druge strane lokalni ugostitelji imaju priliku učiti i usavršavati se kroz rad s iskusnim chefom.“, pojašnjava nam direktorica Turističke zajednice Vrsara Klara Trošt Lesić.

Vodič započinje šetnju kod ureda Turističke zajednice na adresi Obala m. Tita 23, gdje miris lješnjaka prati svaki korak. Prvo zaustavljanje je u mesnici Kalčić, gdje posjetitelje dočekuje skuta s prženim lješnjacima i čipsom od istarske pancete. Ovaj spoj kremaste skute i orašastih nota lješnjaka s laganom slanoćom pancete savršeno uvodi u koncept šetnje u kojoj se more i kopno, slatko i slano, neprestano isprepliću.

Vidikovci i stari grad

Drugi punkt vodi na poznati vidikovac Casanova, s kojega se pruža spektakularan pogled na akvatorij Vrsara i obližnje otočiće. Tu se kuša panirani file oslića i salata od kupusa s prženim lješnjacima. Jelo je to koje spaja svježinu mora i topli orašasti dodir. Inače, ovaj vidikovac, posvećen legendarnom ljubavniku Giacomu Casanovi, podsjeća na njegov kratki, ali buran boravak u Vrsaru 1743. i 1744. godine. Legenda kaže da je i ovdje, kao i u mnogim drugim gradovima, ostavio trag u srcima dama, pa danas njegova skulptura na kamenoj klupi izaziva osmijehe i fotografiranja. Zato baš ovdje treba malo stati i uživati te osjetiti duh najpoznatijeg svjetskog ljubavnika.

Treća postaja je još jedan čaroban vidikovac – vidikovac Bepo i Tonina. Ovdje se poslužuje brodet s palentom i lješnjacima, nesvakidašnja kombinacija ribljeg okusa i orašaste teksture. S ovog pak mjesta puca pogled na otok Sveti Juraj, pristanište, Crkvu svete Marije od Mora i napušteni kamenolom Montraker, nekadašnji izvor kamena za istarske palače i crkve. Još jedna lokacija koja podsjeća kako je stari grad Vrsar odlično mjesto za čekanje zalazaka.

Muzej destilacija i Kristina Jehnić

Nakon uživanja u morskim delicijama, ruta vodi prema unutrašnjosti starog grada, gdje se u bistrou Skusha poslužuje raviol punjen sirom u umaku od lješnjaka, s dodatkom kozice na maslacu od lješnjaka. Odmah vam je jasno da se ovdje kreativno spajaju riblji specijaliteti i orašasti plodovi, a sama atmosfera bistroa, spoj mediteranske tradicije i modernog street fooda, savršeno dočarava duh Vrsara. Mali, ali inovativan, ukorijenjen u baštinu, ali otvoren novom.

Šetnja se polako približava posljednjoj postaji, ali mirisi i okusi sve su intenzivniji. Zadnja točka Golosa rute vodi u Muzej destilacija, nedavno otvoreni dragulj u srcu starog Vrsara. Ovdje se čuva priča o starim metodama proizvodnje rakija i likera, a posjetitelje dočekuje posebna poslastica – interpretacija vrsaranskog amareta u izvedbi poznate slastičarke Kristine Jehnić. Kristina je u Bujići kraj Poreča pokrenula vlastitu proizvodnju slastica KJ Pastry, a za Dan amareta priprema iznenađenje koje spaja tradicionalni recept i suvremene tehnike. Muzej sam po sebi očarava. Kamene prostorije, stari bakreni kotlovi, miris destilata i priče o istarskim običajima destilacije stvaraju savršenu kulisu za završni zalogaj.

Ovo nije samo slatka fešta

A Dan amareta nije samo slatka fešta. To je projekt očuvanja kulturne baštine i povratka lješnjaka na njegovo povijesno mjesto. U suradnji s Etnografskim muzejem Istre provedeno je terensko istraživanje kojim su dokumentirani recepti i sjećanja najstarijih mještana. Devet kazivača, od kojih je najstariji rođen 1932. godine, opisalo je kako su se amareti nekada pripremali: ručno mljevenje, sušenje jezgri u dvorištima, pečenje za blagdane. Iako pisani povijesni izvori nisu pronađeni, njihova svjedočanstva pokrivaju najmanje tri generacije i potvrđuju ključnu posebnost, a to je korištenje lješnjaka umjesto badema, u skladu s lokalnom proizvodnjom.

Paralelno s etnografskim istraživanjem, u suradnji s Institutom za poljoprivredu i turizam iz Poreča provedeno je i znanstveno ispitivanje sorti ljeske na području općine Vrsar. Prikupljeno je čak jedanaest uzoraka lista i ploda, a morfološka analiza pokazala je da prevladava sorta Istarski duguljasti, cijenjen zbog otpornosti na biljne patogene. Ova je sorta nekoć bila ključna za poljoprivredni razvoj Istre, a zanimljivo je da se danas najviše uzgaja upravo u Slavoniji.

Učenje kroz igru i radionice

Kako bi tradicija živjela i u novim generacijama, Turistička zajednica Vrsara organizira i brojne radionice. Studenti Sveučilišta gastronomskih znanosti iz talijanskog Cunea već su dvaput posjetili Vrsar kako bi učili o povijesti slastice, lokalnim lješnjacima i tradicionalnim recepturama. Djeca sudjeluju u radionicama pripreme amareta, a u zimskim mjesecima organizira se Potraga za blagom, svojevrsna misija spašavanja recepta, gdje najmlađi otkrivaju izgubljene sastojke i kroz igru uče o kulturnoj baštini.

Zanimljivo je i da stari zapisi bilježe da su Vrsarani lješnjake jeli s kruhom kao izvor energije tijekom dugih dana u polju ili na moru. I to s dobrim razlogom: 100 grama lješnjaka sadrži 39 % dnevne količine vlakana i 30 % proteina, a zahvaljujući 60-postotnom udjelu zdravih masnoća preporučuje se porcija od 10 do 50 grama, što je, kažu lokalci, jednako trima do pet vrsaranskih amareta.

Slatki čuvari identiteta

Danas vrsaranske amarete možete kušati ne samo na Danu amareta nego i na drugim manifestacijama poput Slatke Istre u Vižinadi, Starog samanja ili Fešte svetog Martina u Vrsaru. Ovi kolačići postali su ambasadori mjesta, slatki čuvari identiteta koji pričaju priču o ljudima, moru i zemlji. Kad zagrizete u mekani, hrskavi zalogaj, čut ćete šapat starih dvorišta u kojima su se sušile jezgre, osjetit ćete zvuk ručnog mlina i korake koji vode do vidikovaca s kojih se oduvijek gledalo malo dalje od svakodnevice.

Jer nigdje drugdje u Istri lješnjak nije toliko duboko ukorijenjen u krajolik i kulturu. Ovdje se more i agrarna tradicija spajaju u savršenu gurmansku cjelinu. Vrsar nije samo ribarski gradić s romantičnim pogledima, to je mjesto gdje lješnjak postaje priča, kolačić, liker i šetnja, mjesto gdje se prošlost pretače u suvremeno iskustvo. Zato, ako ste sladokusac ili jednostavno znatiželjni putnik, iduća nedjelja rezervirana je za Vrsar. Prošećite starogradskim uličicama, pogledajte kako nastaju vrsaranski amareti, kušajte slasni Amaretto di Orsera, upustite se u Golosa gourmet turu i dopustite da vas ovaj gradić osvoji spojem mora, lješnjaka i slatke baštine.Dan amareta sufinanciran je bespovratnim sredstvima Turističke zajednice Istarske županije i Upravnog odjela za poljoprivredu.

Golosa – gourmet walking tour

Polasci su organizirani u malim grupama u terminima:
12:00 – vođeno na hrvatskom jeziku
13:00 – vođeno na engleskom i njemačkom jeziku
14:00 – vođeno na hrvatskom jeziku
Cijena po osobi iznosi 49 €, uz obaveznu prethodnu rezervaciju i plaćanje putem platforme To Do In Istria

Recept za pripremu vrsaranskih amareta

Sastojci (za 60 amareta):
• 200 g lješnjaka
• 200 g šećera
• 2 jaja
• 1 vanilin šećer
• prstohvat soli
Priprema:
1. Lješnjake sameljite ručno u mlincu, pazeći da ostanu hladni kako bi zadržali svoju prirodnu masnoću.
2. U zdjeli pomiješajte mljevene lješnjake, šećer, vanilin šećer i prstohvat soli.
3. Dodajte jaja i sve sastojke ručno izmiješajte dok ne dobijete ujednačenu smjesu.
4. Od smjese oblikujte kuglice veličine oraha – s ovom količinom sastojaka dobit ćete oko 60 amareta.
5. Posložite kuglice na pleh obložen papirom za pečenje i pecite u prethodno zagrijanoj pećnici na 180 °C oko 10-15 minuta, dok ne dobiju zlatnu boju.
6. Ohladite prije posluživanja i uživajte u ovoj tradicionalnoj istarskoj slastici!

Istrian Green Table i Svetvinčenat: Naši “stari” živjeli su zero-waste puno prije nego što je taj pojam postao trend

Događanja

By

Barbara Ban

-

14/09/2025

1

Kada prođete kroz maslinike i vinograde južne Istre, miris mora i zemlje vodi vas do malog, ali poviješću i životom bogatog Svetvinčenta. Tamo, u impresivnom kaštelu Morosini-Grimani, održan je ovog vikenda pravi festival svega onoga što Istru čini posebnom – Istrian Green Table. Ovo nije bila još jedna u nizu manifestacija s mirisom “turističke kulise”, nego živi, šareni i održivi dokaz da tradicija i suvremena ekološka svijest mogu hodati ruku pod ruku.

Već na samom ulazu u kaštel posjetitelje je dočekala Biserka – Biba Vranić, tkalja čije su ruke i pedale tkalačkog stana radile u ritmu kakav je Istra poznavala stoljećima prije električnih strojeva.
„Za jedan šal širine pola metra trebam dvjesto niti, svaka je dugačka dva metra. Samo u osnovi imam više od dva kilometra niti,“ objašnjavala je Biba, ne prekidajući svoje vješto „lijeva-desna“ kretanje nogama. Gledati je bilo poput meditacije. Uz svaki pokret tkala je ne samo šal, već i sjećanja na vremena kada je svaka nit bila vrijednost, a ne potrošna roba.

Kupiti manje, ali bolje

Odmah do nje lončarsko kolo je tiho pjevušilo pod rukama Henryja Marića. Vješto je oblikovao glinene vrčeve i šalice, pokazivao kako se glina sluša, a ne forsira. „Ako prebrzo okrećeš, pukne. Ako presporo, padne. Održivost je ista – ritam i mjera,“ govorio je, dok su se na njegovom stolu nizali predmeti namijenjeni dugom životu, a ne sezonskom trendu. U nastavku su mladi hrvatski dizajneri prodavali odjeću i nakit izrađen od prirodnih i recikliranih materijala. „Kupiti manje, ali bolje,“ šaptom je rekla jedna posjetiteljica, sažimajući duh cijelog događaja.

Posebnu pažnju izazvao je stol vrsaranskih domaćica i njihovih legendarnih amareta. „Četiri sastojka: lješnjak, jaja, cukar i ljubav,“ uz osmijeh su ponavljala je domaćica iz Vrsara. Dok je miješala smjesu i oblikovala kolačiće, pričala nam je kako je lješnjak zamijenio tradicionalni badem jer su „u okolici Vrsara nekad bile velike plantaže lješnjaka“. Taj mali slatki zalogaj tako postaje više od kolača – on je jestivi podsjetnik na krajolik, povijest i pametno prilagođavanje prirodi.

Papir bez sječe drveća

Djeca su trčkarala između štandova, stajala zadivljena pred radionicom recikliranog papira koju vodi Ana Cvitić iz projekta Moj papir. „Papir se može raditi i bez sječe drveća,“ objašnjavala je dok je pokazivala kako se starim metodama izrađuju bilježnice, vizitke i meniji. U drugom kutku, radionica prirodne kozmetike Shantula mirisala je na lavandu i maslinovo ulje. Najmlađi su oslikavali reciklirane torbe, dok su roditelji uživali u degustacijama i razgovorima s OPG-ovima.

Ništa u Istri ne prolazi bez vrhunske hrane, a za to se pobrinuo karizmatični chef David Skoko. Na njegovom „zelenom“ meniju našli su se domaći njoki s šalšom, dimljeni cipal, tostirani listići mendula i ulje od bosiljka.

Jedimo lokalno

„Šalša je sada u sezoni, to treba koristiti. Ako hoćeš dobro šalšu, moraš je kuhati dugo – ali to je najmanji trošak u odnosu na zadovoljstvo,“ govorio je Skoko, dok su gosti uživali u okusu mora i zemlje. Poseban gastronomski trenutak donio je tim Istrian de Dignan iz Vodnjana. Na njihovom stolu našli su se pjatići od palente punjeni divljim travama i blitvom uz sir, jaja i malo pomidora „da ublaži jak donji okus“.

„Ovo je marenda kakva je hranila generacije,“ ponosno su rekli domaćini, podsjećajući da su skromnost i sezona najbolji začini. A sve se kušalo za stolom ukrašenim starim tevelicama, kupama, poljskim i domaće uzgojenim cvijećem, mahovinom te dječjim radovima iz vrtića Balončić te brodića izrađenih od recikliranog materijala. Oko stola su se potrudili svi, a mnogi su i od kuće donijeli svoje stvari kako bi ukrasili ovaj poseban stol – Istrian Green Table.

Zaboravljeni tradicijski zanati

Jedan od najposebnijih trenutaka bio je susret s košarašem Liviom Bratičićem, koji je pleo „sprte”, košare od šiblja i metle. „Za jednu košaricu treba mi pet-šest tura u šumu da nađem pravo šiblje,“ objašnjavao je, dok su posjetitelji divili vještini savijanja grančica drenovine i jasena. „U njima se sušilo pomidore i sjeme, a u polju se nosila slama i kumpiri. Nije bilo plastike ni najlona.“ Svaka njegova rečenica bila je podsjetnik da su naši stari živjeli zero-waste puno prije nego što je taj pojam postao trend.

Istrian Green Table nije bio samo sajam, nego i ozbiljna platforma za promišljanje. Manifestacija je dio prekograničnog projekta Interreg Slovenija – Hrvatska koji povezuje slovensku i hrvatsku Istru, lokalne proizvođače, udruge, škole i stručnjake kako bi razvili održive prakse i ojačali svijest o zelenoj tranziciji. Tijekom panela izmjenjivale su se ideje i iskustva, a svaka je izjava bila mala lekcija iz mogućnosti.

Sjetimo se kako je to nekada bilo

Nada Prodan Mraković, pročelnica za turizam Istarske županije, podsjetila je kako se nekada živjelo održivo i da se moramo samo toga sjetiti. „Održivo smo živjeli nekad, jer su nas none učile da se čuva voda, da se štedi struja, da se reciklira i da se ništa ne baca. Sad to moramo ponovno učiti,“ rekla je, naglašavajući da je županija već dugi niz godina usmjerena na projekte koji povezuju turizam i ekologiju. „Naši gosti danas traže više od sunca i mora. Žele doživljaj, žele autentičnost, a to možemo ponuditi samo ako čuvamo svoj prostor i uključimo lokalne proizvođače.“

Milena Radošević, dugogodišnja stručnjakinja za održivost, podsjetila je da održivost mora imati mjerljive kriterije. „Svaka manifestacija može krenuti od malih koraka. Analiza troškova, praćenje otpada, uključivanje lokalnih dobavljača. Sve su to početni pokazatelji koji ne traže velike investicije, ali donose veliku promjenu,“ naglasila je. „Bitno je da organizatori ne osjete strah pred komplikacijom. Ne trebaju zadovoljiti sve kriterije odjednom, ali moraju odabrati barem nekoliko i dosljedno ih provoditi.“

Svaka kap ulja ima svoje ime i prezime

Iz turističke zajednice Vrsara govorila je Klara Trošt-Lesić, poznata po inicijativi oživljavanja tradicionalne slastice Vrsaranski amareti. „Održiva manifestacija nije samo fešta koja traje jednu noć i zaboravi se. To je proces u kojem biramo lokalne sastojke, uključujemo udruge i mjerimo rezultate,“ istaknula je. „Mi u Vrsaru radimo s kolačem koji je nastao iz povijesti našeg kraja – amareti su slastica koja spaja talijansku tradiciju i lokalni lješnjak. Time našim gostima prenosimo priču, a našim ljudima dajemo razlog za ponos.“

Velika pažnja bila je usmjerena i na Velku Šuran, organizatoricu vjenčanja i događanja iz tvrtke LF Catering, koja već godinama njeguje održive prakse. „Za nas održivost nije bila nametnuti segment, nego prirodan odabir. Na svakoj manifestaciji koristimo višekratne materijale, a pozivnice za vjenčanja radimo digitalno. Svaka kap maslinova ulja ili bočica vina koju ponudimo ima ime i prezime i znamo od koga dolazi,“ rekla je. Prepričala je kako na svojim manifestacijama spaja edukaciju i užitak. „Kada mladencima objasnite da se tradicija može pretvoriti u luksuz, oni to s radošću prihvaćaju. Nema ljepše kulise od prirode, ali prirodu treba poštovati.“

Boškarin kao metafora

Jedna od najsnažnijih poruka došla je od Edmonda Šurana iz Agencije za ruralni razvoj Istre (AZRRI).
„Devedesetih je godina istarskih boškarina bilo tek 108. Danas ih je preko 2600,“ rekao je. „Nismo ih spasili pričom, nego time što smo im dali tržišnu vrijednost kroz gastronomiju.“ Šuran je podsjetio da gastronomija nije samo turizam nego prije svega poljoprivreda: „Hranu prvo treba proizvesti da bi je netko mogao poslužiti.

Turizam je tek katalizator, on može stvoriti potražnju i eksploziju lokalnih proizvoda.“ Naglasio je i društveni aspekt. „Ako seljak nema ekonomskog razloga da ostane na zemlji, sve tradicije nestaju. Kad naš stočar ili ratar postane frajer – gospodin u svom selu – tek tada čuvamo identitet. Održivost znači da poljoprivrednik može živjeti od svog rada i prenijeti ga na djecu.“

Alen i inicijativa „Labin bez plastike“

Snažan aplauz izazvala je i izjava Alena Šišinačkog, osnivača inicijative Labin bez plastike, koji je prisutne podsjetio na stvarne razmjere problema otpada.
„Realnost je puno crnja nego što mislimo. Plastika koja je nastala sedamdesetih godina i dalje je među nama, samo u drugačijem obliku – u mikro česticama koje udišemo, pijemo i jedemo,“ upozorio je. „Do osamdesetih smo imali sustav povratnih boca i nitko nije patio. Proizvođač je imao trošak pranja i ponovnog punjenja, a danas taj trošak snosi priroda i zajednica.“ Njegova udruga krenula je od malih, ali konkretnih koraka.

„Prvo smo uveli banku višekratnih čaša i posuđa za manifestacije. Ljudi besplatno posuđuju čaše i vraćaju ih oprane. U početku su svi sumnjali, a danas je povrat preko 80 posto. Na manjim manifestacijama praktički smo eliminirali jednokratnu plastiku.“

Najveća promjena je u školama

Poseban naglasak stavio je na edukaciju djece. „Najveća promjena događa se u školama. Djeca brže prihvaćaju nova pravila i prenose ih kući. Kada jednom shvate da je normalno puniti bocu, a ne kupovati novu, to postaje životni stil.“Alen je istaknuo da se promjena ne smije promatrati kao teret. „Ne moramo čekati velike zakone.

Dovoljno je da svatko od nas krene s malim stvarima – nosi svoju bocu, koristi povratne čaše, odbije plastičnu vrećicu. Manifestacije su savršeno mjesto za trening, jer su vremenski i prostorno ograničene, znamo tko je organizator i tko generira otpad. Ako možemo promijeniti navike na fešti, možemo ih promijeniti i kod kuće.“ Njegove riječi savršeno su se uklopile u poruku cijelog projekta: da održivost nije apstraktna ideja, nego skup svakodnevnih odluka koje mogu – i moraju – postati nova norma.

Mali koraci za veliku promjenu

U završnom dijelu konferencije govornici su zajednički istaknuli da je ključ uspjeha u malim, ali dosljednim koracima. Dogovoreno je da svaka manifestacija u Istri može započeti s barem jednim održivim kriterijem – bilo da se radi o smanjenju otpada, uključivanju lokalnih OPG-ova, korištenju sezonskih namirnica ili digitalizaciji pozivnica. Predstavnici općina, turističkih zajednica i udruga složili su se da je potrebno razviti zajedničke smjernice i bodovne sustave kako bi se takve manifestacije poticale i financijski nagrađivale.

Zaključeno je i da je edukacija mladih presudna. „Ako djeca nauče da je normalno puniti bocu ili koristiti povratnu čašu, oni će to prenositi cijeli život,“ istaknula je Milena Radošević. Partneri iz Slovenije dodali su da je njihov primjer pokazao kako održivost donosi i ekonomsku korist – manji troškovi otpada i veće zadovoljstvo posjetitelja.

Prvi istarski pioniri održivosti

Kako bi se teorija pretvorila u praksu, organizatori su najavili da će već iduće godine nekoliko najpoznatijih istarskih događanja krenuti putem zelenih kriterija i postati ogledni primjeri održivosti. Među njima je Signature Dish by Maistra, ekskluzivni gourmet festival u Rovinju, koji će dodatno pojačati suradnju s lokalnim proizvođačima i uvesti sustav povratnih čaša i tanjura.

U Kanfanaru će Dan istarskih oštriga, jedna od najposjećenijih proljetnih manifestacija, primijeniti pravila niskougljične organizacije i zero-waste ugostiteljstva, kako bi i najfinije školjke bile poslužene bez ekološkog duga. Svetvinčent će svoju već poznatu Feštu od sira pretvoriti u platformu za prezentaciju lokalnih sireva uz potpuno uklanjanje jednokratne plastike i precizno praćenje otpada.Vrsar će nastaviti razvijati Vrsaranske amarete, manifestaciju Dan amareta koja već sada njeguje tradiciju, ali će dodatno uvesti mjerenje potrošnje energije i sustav smanjenja otpada kako bi postala uzor drugim slatkim feštama.

Inspiracija i zajedničko druženje

Uz njih, najavljene su i druge boutique manifestacije u režiji Turističke zajednice Rovinja i partnerskih općina, koje će kroz mentorstvo i edukaciju pokazati kako održivost može postati standard, a ne luksuz. Na samom kraju, organizatori su predstavili i širu sliku. Istrian Green Table dio je prekograničnog projekta INTERREG Slovenija – Hrvatska, čiji je cilj povezati stanovnike slovenske i hrvatske Istre, lokalne ponuditelje, udruge, škole, stručnjake i ranjive skupine te ih potaknuti na aktivno uključivanje u održive aktivnosti.

Kroz druženja na „Istarskom zelenom stolu“ podiže se svijest o važnosti održivih praksi i prijelaza na niskougljično društvo, s naglaskom na poštivanje lokalne tradicije i lokalnog podrijetla sirovina, proizvoda i usluga. Projekt želi stvoriti dugoročno prekogranično partnerstvo za zelenu tranziciju Istre i očuvanje istarske kulturne i prirodne baštine. Planirana su dva velika događaja: jedan u Svetvinčentu, drugi u Ankaranu. Oba su zamišljena kao kombinacija edukacije, inspiracije i zajedničkog druženja, uz panel-diskusije, radionice, tematska vođenja, predstavljanje lokalnih proizvođača i kulturno-umjetnički program. Poseban dio programa čini održivi „Green Table“ ručak koji pripremaju renomirani kuhari i lokalne udruge, a posjetitelji imaju priliku kušati lokalne namirnice i čuti priče o njihovu podrijetlu i pripremi.

Ljubav prema zemlji

Kako je istaknula jedna od organizatorica, cilj je da sudionici postanu ambasadori okolišno prihvatljivih praksi u svojim zajednicama. „Danas dišemo zajedno, gledamo jedni druge i razgovaramo što možemo učiniti. Ako svatko ponese kući barem jednu novu ideju i primijeni je u svom mjestu, napravili smo veliki korak.“ Istrian Green Table tako je pokazao da održivost nije samo riječ u strateškim dokumentima, nego živa praksa koja se rađa iz ljubavi prema zemlji, zajednici i budućim generacijama. Od tkalačkog stana Bibe Vranić, preko košara Livija Bratičića i šalše Davida Skoke, do panela na kojem su lokalni stručnjaci podijelili svoja neprocjenjiva iskustva.

Fotografije: Studio 11

Otočić Sveti Andrija: Čuvar Pule, prašuma u zaljevu i potopljeni brod

By

Barbara Ban

-

07/09/2025

0

Često na Facebooku gledam fotografije pulskih tvrđava koje objavljuje kolega Zvjezdan Strahinja. On ih uvijek prikaže na jedan poseban način. Nije to suho nabrajanje podataka kao što su godina izgradnje, broj vojnika, kalibar topova, nego priča s nekom intrigom, anegdotom, tračkom nepoznatog. I onda se dogodi da grad koji znaš „u dušu“ odjednom izgleda drugačije. Kao da šetaš ulicama koje si prelazio sto puta, ali netko ti pokaže mali ukras na prozoru ili znak na fasadi, pa odjednom sve poprimi novu dimenziju.

Upravo zbog toga sam se veselila odlasku na otočić Sveti Andrija, skriveni dragulj u samom srcu pulskog zaljeva. Do njega se, zapravo, stigne za tren. Samo nekoliko minuta brodićem s Katarine, koja, usput rečeno, i sama nekad bijaše otok, i eto te na mjestu koje, iako na dohvat ruke, ima predznak zabranjenog. Dvije je godine bilo posve zatvoren za javnost, navodno zbog opasnosti od rupa, otvorenih bunara i famoznih „velikih štakora“. Strahinja se na to samo nasmijao. „Nikad nisam vidio takvog štakora ovdje,“ kaže mi na brodu za Svetog Andriju, „a i da jesam, zar ga ne bi bilo i u svakoj drugoj šumi?“ Drugim riječima, otok nije strašan, ali je enigmatičan. I upravo to ga čini privlačnim.

Dolazak na „zabranjeni“ otok

Prvi korak na obalu Svetog Andrije podsjeća na ulazak u neku drugu dimenziju. S kopna ga gledaš svaki dan, čini ti se blizak i pitom, a onda staneš na njega i shvatiš da je zapravo gust, zarastao, divlji. Kao da se priroda za ove dvije godine zabrane dodatno razmahala i rekla: „E sad je ovo moje.“ Šuma ovdje nije samo pozadina, nego glavni lik. Raslinje koje su sadili još Austrijanci kako bi sakrili tvrđavu sada je progutalo gotovo sve. Nekada goli kameni otočić pretvoren je u pravu malu prašumu.

Hodamo uskim stazicama koje se probijaju kroz gustiš. Povremeno zastanem i osluškujem, čuju se samo ptice i šum lišća. Nema turista, nema brodske gužve, samo tišina. Zanimljivo je kako mjesto koje je u povijesti vrvjelo vojnicima, strojevima, skladištima i topovima sada djeluje kao utočište mira. No, kako to obično biva, mir je samo privid. Jer u toj šumi skriva se ono zbog čega smo i došli – tvrđava Kaiser Franz.

Tvrđava koja se skriva

„Idemo gore“, kaže Strahinja i vodi nas u šikaru. Penjemo se, probijamo, grane zapinju za rukave, a onda odjednom zid. Ogroman, hladan, od kamena i betona. Ispred nas izranja tvrđava, kao duh iz prošlosti.

Fort Kaiser Franz I. izgrađen je 1836. godine, na temeljima još starije, Napoleonove utvrde. Kroz desetljeća su je nadograđivali, 1850-ih, pa opet 1868. kada dobiva moćnu obalnu bateriju. Sve skupa čini složen fortifikacijski sustav od tri tisuće kvadrata, s tridesetak topničkih pozicija. U njoj su nekada bili vojnici, skladište oružja, kasnije i strojeva iz Uljanika. Danas je prazna, zarasla, ali i dalje nevjerojatno impresivna. Strahinja nam objašnjava slojeve gradnje. Pokazuje zidove koji nose pečat Mlečana, zatim Napoleona, potom Austrijanaca. „Vidiš, ovo je kontinuitet. Od 1830-ih pa sve do rata. Svaka vojska je nešto dodala, pregradila, prilagodila.“

Zanimljivosti tvrđave Kaiser Franz

Pitam ga kad je utvrda posljednji put bila u funkciji. „Teško je reći,“ odgovara. „Razvoj artiljerije bio je tako brz da bi nova tvrđava već za deset godina zastarjela. Ono što je nekoć bila glavna točka obrane, ubrzo bi postalo skladište ili kasarna.“ I doista, povijest ovdje pokazuje koliko je kratak vijek trajanja i najmoćnijih građevina. Ono što se gradilo desetljećima, postajalo je „beskorisno“ u samo nekoliko godina. Ono što ovu tvrđavu čini posebnom nije samo povijesni kontinuitet, nego i njezina unutarnja struktura i niz sitnih detalja koje otkrivaš tek kad se dovoljno približiš. Na prvi pogled, djeluje kao tipična austrijska fortifikacija: masivni zidovi od klesanog kamena, simetričan raspored, ulaz koji se „gubi“ u zelenilu. Ali čim zakoračiš unutra, vidiš da se radi o malom labirintu.

Unutrašnjost je podijeljena u nekoliko razina, tu su podrum, prizemlje i gornju platformu. U podrumskim prostorijama nekoć su se čuvala oružja i barut. Zidovi su debeli metar i pol, a mali prozori, zapravo puškarnice, bili su jedina veza s vanjskim svijetom. Hodajući tim prostorijama, iako su danas prazne, još osjećaš težinu i vlagu. Zamišljam vojnike koji su tu danima sjedili, okruženi topovskim kuglama i sanducima baruta, čekajući trenutak kad će sve to biti potrebno.

Ljubavna imena i datumi

Na katu se nalaze prostorije koje su služile kao spavaonice i zapovjedništvo. I tu su zidovi puni grafita. Neki su vojni, s oznakama postrojbi, drugi sasvim osobni, ljubavna imena i datumi. Kao da su ti ljudi, koji su ovdje možda provodili mjesece u monotoniji, htjeli ostaviti trag da su postojali. Najimpresivnija je, naravno, gornja platforma. Tu su se nalazila topnička postrojenja – 30 topničkih pozicija raspoređenih tako da pokrivaju cijeli ulaz u luku.

Osim glavnog tornja, tvrđava ima i tri baterije sagrađene 1868. godine. Jedna od njih, smještena na zapadnoj obali, najveća je i najvidljivija s kopna. Kad se voziš pulskim zaljevom, upravo ta linija zidova „otkriva“ da na otoku postoji nešto više od šume. No, da bi vidio pravu ljepotu i složenost, moraš se popeti unutar otoka.

Intrigantni hodnici

Posebno intrigantni su hodnici koji povezuju različite dijelove utvrde. Neki od njih su zazidani, neki zatrpani, ali još uvijek postoji osjećaj da je ovo podzemni svijet koji čeka da ga se istraži. Legende kažu da su neki od tih hodnika vodili čak i do podmorskih izlaza, no za to nema dokaza. Ipak, sama ideja da bi vojnici mogli neprimjetno napustiti otok kroz podzemne prolaze dovoljno je romantična da se ukorijeni u mašti.

Arhitektonska posebnost Kaiser Franza leži u tome što kombinira nekoliko faza fortifikacijske gradnje. Prvo imamo mali kružni toranj iz 1836., jedini takav u Puli. Potom se 1850-ih dodaje velika baterija koja stvara visoki zid i daje tvrđavi monumentalnost. A onda 1868. dolazi treća faza. To je obalna baterija koja se proteže gotovo cijelom zapadnom obalom otoka. Tako tvrđava postaje svojevrsni kolaž različitih vojnih filozofija, složen kroz tri desetljeća.

Izgubila vojnu funkciju

Još jedna zanimljivost je način na koji je tvrđava građena. Kamen je dopreman iz kamenoloma Punta Acuzzo, preko puta otoka. To znači da je svaka gromada ručno vađena, prevožena čamcima i podizana bez moderne tehnologije. Zamislite koliko je to bio težak i spor proces, a opet rezultat je građevina koja, iako napuštena više od sedamdeset godina, i dalje stoji gotovo netaknuta.

Nakon Drugog svjetskog rata tvrđava je izgubila vojnu funkciju, ali otok se i dalje koristio. Do prije 10-tak dana tamo su bile skladištene Uljanikove sekcije. Tvrđava je neko vrijeme služila i kao spremište raznih vojnih i civilnih materijala. Tek posljednjih desetljeća ostavljena je sama sebi, u društvu šume i ptica.

Nije posve zaboravljena

Ipak, tvrđava nikad nije bila posve „zaboravljena“. Uvijek su se pronalazili oni radoznali- povjesničari, istraživači, lokalci željni avanture. Dolazili bi, ulazili kroz polusrušene otvore i šetali tihim hodnicima. Upravo zbog toga danas u njoj pronalazimo grafite i ostatke improviziranih logora. Možda to nekome djeluje kao vandalizam, ali meni je to samo još jedan sloj, sloj modernog vremena koje se ispisuje na starim zidovima.

Ono što me posebno fascinira je činjenica da je Kaiser Franz bio važan ne samo za obranu Pule, nego i kao simbol moći Austro-Ugarske. Bio je to „čuvar zaljeva“, prva točka susreta s neprijateljem, bastion koji je morao ulijevati strahopoštovanje. I kad danas stojiš pred njim, iako je zarastao u šumu, još uvijek osjećaš tu snagu.

Povijest u slojevima

Sveti Andrija nosi slojeve povijesti kao koncentrične krugove na drvetu. Najstariji tragovi pripadaju Bizantincima, i to u ruševinama se još nazire crkvica iz 6. stoljeća. Iako mi povijesničar Andrej Bader kaže da tamo nikad nije bilo te crkvice. Potom dolaze redovnici i samostan. U 17. stoljeću Mlečani grade bastion. Nakon njih Francuzi podižu Napoleonovu utvrdu. Austrijanci pak početkom 19. stoljeća grade Kaiser Franz i čitav niz fortifikacija oko Pule, pretvarajući grad u „neprobojnu tvrđavu“. I ta je tvrđava među raslinjem jedina vidljiva trenutno na otoku uz obalni zid.

Zanimljivo je da baš ovdje, na ovom malom otoku, imamo jedini preostali kružni topnički toranj tog tipa u Puli. Sličan onome kod kamenoloma Max, ali taj je nestao. Franz ostaje jedinstven. Zato Strahinja i kaže da mu je upravo ova tvrđava najzanimljivija. Ne samo zbog arhitekture, nego zbog toga što nosi sve te slojeve, od Bizanta do Austro-Ugarske – kao udžbenik povijesti u kamenu.

Viribus Unitis – brod koji je nestao pred Pulom

Na otoku pogled se otvara prema zaljevu. More je mirno, sunce se lomi o površinu, a ispod tog sjaja, nekoliko stotina metara dalje, leži olupina koja i danas budi jezu – Viribus Unitis. To ime sam prvi put ozbiljno proučila dok sam radila priču za blog Helloistria. Bio je to ponos austrougarske mornarice, najmoderniji bojni brod svoga vremena. Dugačak 152 metra, sa skoro 900 ljudi posade, simbol moći i tehnološkog napretka. I baš taj brod, ironijom sudbine, potonuo je gotovo istovremeno kad je Austro-Ugarska prestala postojati.

Priča je filmska. U noći 1. studenog 1918., samo nekoliko sati nakon što je flota službeno predana novoosnovanoj Državi SHS, talijanski diverzanti uspjeli su mu podmetnuti minu. Eksplozija je prepolovila brod. U trenu su stotine mornara nestale u valovima. Zamisli taj trenutak. Rat završava, nadaš se miru, a onda potonuće, smrt, tragedija. Kao da je brod povukla sama povijest, zajedno s carstvom koje se raspadalo. Kad stojiš na tvrđavi Kaiser Franz i gledaš prema mjestu gdje leži Viribus Unitis, osjetiš tu poveznicu. Tvrđava, brod, otok, sve su to simboli jednog vremena koje je naglo nestalo. A danas? Danas ih polako prekriva zelenilo, more i tišina.

Otok kojeg Puležani ne doživljavaju

Zanimljivo je da Puležani, iako žive tik uz njega, ovaj otok zapravo ne doživljavaju. Strahinja mi objašnjava da stari stanovnici nisu imali naviku dolaziti, jer je otok uvijek bio pod vojskom. Oni su slobodno gravitirali prema Stoji, Fratarskom, Kamenjaku… Otok je ostao „izvan ruke“.

I danas, kada je vojna funkcija nestala, otok je i dalje zatvoren. Službeno, zbog sigurnosnih razloga. Neslužbeno, zbog toga što se nitko zapravo ozbiljno ne bavi njegovom sudbinom. Povremeno se priča o planovima da postane turistička atrakcija, no zasad sve ostaje na riječima. A šteta, jer Sveti Andrija ima potencijala. Ne kao mjesto za masovni turizam, niti za plažu s ležaljkama. On je predivan baš zato što je divlji, tajanstven, pun povijesti i priča.

Čuvar zaljeva

Dok se spuštam prema pristaništu kroz borovu šumu, gledam prema luci. Pula je tu na dohvat ruke, a opet se čini kao da je svjetlosnim godinama dalje. Otok je čuvar. Čuvar zaljeva, čuvar sjećanja, čuvar priča koje polako nestaju. Možda će jednoga dana netko ozbiljno odlučiti urediti staze, postaviti informativne ploče, dovesti posjetitelje. A možda će ga ostaviti ovakvog kakav jest, pomalo opasan, pomalo zaboravljen, ali zato autentičan.

Meni je, priznajem, draža ova druga opcija. Jer u tišini Svetog Andrije osjeća se puls prošlih stoljeća, šapat vojnika, odjek topova, pa čak i jeka eksplozije Viribus Unitisa. A to se, bojim se, izgubi onog trenutka kad uđe masovni turizam.

Priđi mu s poštovanjem

Sveti Andrija nije najveći otok, nema pješčanih plaža ni turističkih sadržaja. Ali ima ono što malo koji otok ima – slojeve povijesti, dramatične priče, arhitekturu skrivenu u šumi i more koje čuva jednu od najvećih tragedija austrougarske mornarice. To je otok koji traži da mu priđeš s poštovanjem. Ne kao izletnik s ručnikom, nego kao istraživač s otvorenim očima. I onda ti, možda, otkrije dio svojih tajni.

Za mene je Sveti Andrija poput tihog prijatelja koji se ne nameće, ali kad ga upoznaš, ostavi trag. A jednom kad ga vidiš, nikada ga više ne gledaš istim očima – bilo s obale, bilo s tvrđave, bilo dok ploviš iz luke i znaš da ispod tog mirnog mora leži brod koji je zajedno s carstvom nestao u povijesti.

Cipar: Otok povijesti, mitova i mora traži više

Helloistria na izletu

By

Barbara Ban

-

01/09/2025

0

Kada se danas sjetim Cipra, prva slika koja mi dolazi pred oči nije ni plaža ni znamenitost, nego miris. Onaj topli, slatkasto-slani miris zraka koji me dočekao kad smo kolegica i ja sletjele u Pafos, u kasnim noćnim satima početkom svibnja. Zagreb nas je toga dana ispratio sivo i hladno, a Cipar nas je primio u svoju ljetnu večer, toplu i živu, kao da je kalendar pogriješio i premjestio srpanj u proljeće. Taj osjećaj ulaska u drugo godišnje doba u trenutku bio je uvod u tri dana koja su mi se urezala u pamćenje.

Tri dana zvuče kao dovoljno vremena za vikend-izlet, ali Cipar odmah pokaže da skriva puno više nego što se stigne obuhvatiti u tako kratkom razdoblju. Otok povijesti, mitova i mora traži više. A opet, i ova tri dana bila su dovoljna da me osvoje i da poželim ponovo stati na njegove obale.

Dolazak i prvi šok

Na aerodromu u Pafosu čekali su taksisti u redu, spremni za noćne vožnje. Naše odredište bio je Limassol, sat vremena vožnje. I odmah prvi šok, cijena vožnje 100 eura. Skupo, ali nije bilo alternative. Sjeli smo u auto, a naš vozač se pokazao kao pravi ambasador otoka. S osmijehom nam je ispričao što nas čeka: noćni život, plaže, mjesta koja vrijedi vidjeti i sitnice na koje treba paziti. Bio je oličenje ciparske dobrodošlice i prva osoba koja nam je dala do znanja da je ovo otok na kojem se ljudi uvijek osjećaju dobrodošlo.

Vožnja noću, kroz osvijetljene ulice i mirisno mediteransko zelenilo, bila je poput uvoda u film. Kad smo napokon stigle do apartmana, visoke zgrade tik uz more, nismo mogle izdržati. Spustile smo se do plaže udaljene jedva pedeset metara i prvi put zakoračile na dugi pijesak Limasola. Bilo je kasno, ali more je mirisalo tako intenzivno, pijesak je bio topao i mekan, a valovi su se kotrljali kao uspavanka. Taj trenutak bio je moj osobni početak Cipra.

Limassol – grad kontrasta

Drugi dan započeli smo uzbuđeno, spremne za otkrivanje Limasola. Odmah nas je zapeklo sunce, iako je bio tek početak svibnja. Temperature su bile kao usred ljeta, a more je mamilo na kupanje. Limasol je grad kontrasta. S jedne strane, moderan, luksuzan, s neboderima i marinom koja djeluje kao mali Dubai. S druge strane, stari centar sa šarenim uličicama, malenim trgovinama, tržnicom i poviješću koja se osjeća na svakom kutu. Šetnica uz obalu, duga kilometrima, ukrašena je skulpturama, modernim parkovima i muralima.

Oduševili su me murali. Na svakom kutu neki novi crtež, boja ili poruka. Kao da cijeli grad diše umjetnošću. A onda, među visokim zgradama, iznenada naiđeš na kamenu utvrdu, limasolsku tvrđavu iz 11. stoljeća. Kao mali podsjetnik da je ovaj grad postojao stoljećima prije nego što su se pojavile staklene građevine. Ulaznica je bila svega par eura, a unutra mali muzej s arheološkim nalazima.

Ručak i grčka salata

Najviše me ipak osvojio prvi ručak na gradskoj tržnici. Sjeli smo u mali restorančić i naručili grčku salatu i mezese. Poslužili su nas s toplinom i osmijehom, a vino su donijeli u metalnom vrču. U početku smo se čudile, no vlasnik je objasnio da tako ostaje svježe i hladno. I bio je u pravu: na 30 stupnjeva, vino je do zadnjeg gutljaja bilo savršeno rashlađeno. Taj detalj, toliko jednostavan, ostao mi je urezan kao slika ciparske mudrosti i gostoljubivosti.

Navečer je grad pokazao drugo lice. Rasvjeta, muzika iz barova, miris mora pomiješan s dimom roštilja. Sve je bilo još življe i simpatičnije nego danju. Šetale smo plažom bosonoge, a pijesak je nakon cijelog dana bio poput terapije za stopala. More je bilo toliko čisto da su zvijezde na nebu imale svoje blistave kopije u vodi. I tada sam shvatila: Cipar nije samo destinacija, Cipar je osjećaj.

Auto i sloboda

Treći dan odlučile smo da više ne možemo ovisiti o taksijima i autobusima. Javnog prijevoza gotovo i nema, a taksi vožnje su preskupe. Odlučile smo iznajmiti auto preko aplikacije Ride Now. Priznajem, nije mi bilo svejedno. Lijeva strana ceste, nepoznat grad, strani znakovi. No, već nakon pola sata sve je postalo prirodno.

Automobil nam je dao slobodu. Mogli smo krenuti kamo smo htjeli, stati gdje nam se svidi, lutati cestama otoka. Taj osjećaj kontrole i istraživanja bio je jedan od najljepših dijelova putovanja.

Kurion – grad na litici

Automobilom smo se uputile prema Kurionu. To je mjesto koje oduzima dah već na prvi pogled. Antički grad smješten na litici, s pogledom na more koje se prostire u beskraj, djeluje kao da lebdi između povijesti i stvarnosti. Kurion je bio jedna od najvažnijih grčkih gradova-država na Cipru, osnovan još u 12. stoljeću pr. Kr. od doseljenika iz Argosa. Njegov položaj na visokoj stijeni iznad mora bio je strateški savršen. S jedne je strane lako branjiv, s druge strane povezan s trgovačkim putovima Sredozemlja. Grad je procvao u helenističkom i rimskom razdoblju, ali ga je niz potresa u 4. stoljeću gotovo uništio.

Danas su najimpresivniji ostaci amfiteatra i mozaici. Amfiteatar, izgrađen krajem 2. stoljeća pr. Kr., kasnije je bio proširen i prilagođen za gladijatorske igre, a u novije doba ponovno obnovljen u izvornom obliku. Mogao je primiti oko 3.500 gledatelja, a danas se u njemu održava međunarodni festival antičke drame. Sjele smo na njegove kamene stepenice i samo gledale u horizont. Vjetar je nosio miris mora, a pogled na beskrajno plavetnilo bio je toliko snažan da nismo imale potrebu ništa govoriti. Dovoljno je bilo sjediti i osjećati.

Energija davnih vremena

Mozaici koji su ovdje pronađeni spadaju među najljepše na Cipru. Posebno je poznata “Kuća Eustolija” s velikim peristilnim dvorištem i bogatim dekoracijama koje prikazuju mitološke motive i prizore iz svakodnevnog života. Iako su dijelom oštećeni, i danas se jasno vidi preciznost i raskoš antičkog umijeća.

Kurion je mjesto gdje se u jednom danu može doživjeti i snaga prirode i snaga povijesti. Litice, more i ruševine stapaju se u cjelinu koja djeluje nadrealno. To nije samo arheološki lokalitet, to je pozornica povijesti na kojoj se i danas može osjetiti energija davnih vremena.

Pafos i Grobnice kraljeva

Sljedeća postaja bio je Pafos. Grad pun galerija, radionica i restorana, ali prava čarolija krije se na arheološkom lokalitetu Grobnicama kraljeva. Iako u njima nisu pokopani kraljevi, nego bogata aristokracija i visoki dužnosnici iz helenističkog i rimskog razdoblja, naziv savršeno pristaje monumentalnosti mjesta. Kompleks datira između 4. stoljeća pr. Kr. i 3. stoljeća poslije Krista, a veličina i raskoš tih podzemnih prostora ostavlja bez daha.

Grobnice su uklesane u stijenu i prostiru se na ogromnom području uz samo more. Neke izgledaju poput cijelih kuća ispod zemlje, s dvorištima, stubištima, kolonadama i komorama koje podsjećaju na peristilne atrije. Dorski stupovi, ukrašene niše i tragovi žbuke koja je nekad bila obojena kako bi imitirala mramor, govore o bogatstvu i statusu onih koji su ovdje počivali. Hodati tim prostorima bilo je kao ulaziti u svijet između stvarnosti i mita.

Grobnice poput palača

Najviše me fasciniralo što su grobnice, iako starije od dvije tisuće godina, i danas toliko očuvane da se jasno vidi kako su izgledale. Neke su jednostavne, s jednom prostorijom, dok druge podsjećaju na čitave palače, s više prostorija koje se otvaraju oko središnjeg dvorišta. Gledajući ih, lako je zamisliti ceremonije pokopa i svećenike kako nose baklje kroz te kamene hodnike.

Ulaznica je koštala samo 2,5 eura, a doživljaj je bio neprocjenjiv. I danas se sjećam šoka i uzbuđenja dok smo kolegica i ja komentirale: “Ovo je poput egipatskih piramida, samo otvorenije i bliže moru.” Sam lokalitet podijeljen je u devet arheoloških zona, sve dobro označene i povezane puteljcima, pa šetnja traje barem sat do dva. A pogled na more koji se pruža s pojedinih točaka čini cijeli obilazak gotovo nestvarnim.

Kulturno središte Mediterana

Upravo zbog jedinstvene arhitekture i povijesne vrijednosti Grobnice kraljeva uvrštene su na UNESCO-ov popis svjetske baštine. To nije samo arheološki lokalitet, to je živi podsjetnik na raskoš i moć antičkog Pafosa, grada koji je u svoje doba bio glavni grad Cipra i kulturno središte Mediterana.

Pafos me podsjetio koliko je Cipar povezan s mitologijom. Prema legendi, Afrodita je rođena baš ovdje, iz morske pjene. Nisam stigla posjetiti Afroditinu stijenu, ali sama pomisao da sam bila u gradu gdje se rodila božica ljubavi dodala je čar cijelom putovanju.

U unutrašnjost – Omodos i Troodos

Treći dan odlučile smo se maknuti od mora i otići u unutrašnjost, prema selu Omodos u planinama Troodos. Put je vodio kroz valovite vinograde, voćnjake i kameniti krajolik. Kad smo stigle, imale smo osjećaj da smo ušle u razglednicu. Kamene kućice s crvenim krovovima, ulice s kaldrmom, dvorišta puna cvijeća i keramičkih posuda. Omodos odiše tradicijom i mirnoćom.

Na štandovima su se nudile slastice od oraha i grožđa, med, kruh, rukotvorine od čipke i srebra. Probali smo lokalno vino i uživali u mezama u maloj taverni. Posjetili smo i samostan Svetog Križa te vidjeli srednjovjekovnu vinsku prešu. Ona je živi dokaz koliko je vinogradarstvo duboko ukorijenjeno u ovom kraju. Omodos mi je pokazao onaj autentični Cipar, daleko od luksuznih marina i turističkih plaža. To je mjesto gdje se osjeti duh otoka kakav je bio prije globalizacije.

Što nismo stigle

Tri dana proletjela su u trenu. Ostalo je mnogo toga neviđenog: Nikozija, posljednja podijeljena prijestolnica Europe, Afroditina stijena, sjeverni Cipar, nacionalni parkovi. Sve su to razlozi zbog kojih se želim vratiti. Cipar je otok kontrasta: luksuzni i urbani Limasol, arheološki Kurion i Pafos, mirno selo Omodos. Spoj modernog i tradicionalnog, prošlosti i sadašnjosti, mora i planina.

Za mene, Cipar je bio tri dana ljeta usred proljeća. Tri dana mirisa mora, bosih šetnji po pijesku, antičkih ruševina i toplih ljudi. Tri dana koja su mi pokazala da se pravi doživljaji mjere osjećajima, a ne dužinom boravka. Ako volite povijest, more, hranu i ljude, Cipar vas neće razočarati. A mene je naučio da se ponekad najveći doživljaji kriju u malim trenucima: u gutljaju vina iz metalnog vrča, u šetnji plažom u ponoć ili u tišini kazališta starog dvije tisuće godina.

Vižinada: Dva brata i sestra Deklić pretvorili brdo svete Barbare u vinski hram Istre

By

Barbara Ban

-

19/08/2025

0

David (33), Dino (31) i Lucija (27) od prve su me osvojili. Neposredni, ambiciozni, radišni i uvijek s osmijehom na licu. Dvojica braće i sestra Deklić pokazali su da se sa slogom može puno i na samom početku ljeta otvorili su vinski hram Istre. Barem ga ja tako nazivam. Jer, ako se ikada nađete na makadamskom putu kraj Vižinade, među čempresima i redovima vinove loze, postoji šansa da zalutate u bajku. Samo što u toj bajci umjesto dvorca stoji vinarija, umjesto kraljevića troje mladih Deklića, a umjesto zmaja čeka vas podrum ukopan u cijelo brdo. Pet godina ovo troje mladih ljudi stvaralo je svoj san i pokazali su da se to itekako može. Stvorili su nešto što će preoblikovati čitav ovaj kraj i regiju te drugima dati dodatan vjetar u leđa. A nije bilo lako. Pratila sam ih od samog početka investicije.

Obitelj Deklić u vinarstvu je već više od sto godina. Počelo je još 1920. godine, nastavilo se kroz generacije, a danas tradiciju nose David, Dino i Lucija. Oni su četvrta generacija vinara i vinogradara. Njihov nono Konstantin i dalje, u 85. godini, neumorno šeta vinogradima i odlučuje točno kad će grožđe biti ubrano. “Nono uvijek kaže: ako ne pogodiš pravi trenutak berbe, uzalud ti sve ostalo. On je naš kalendar i naš kompas,” smije se David.

Podrum koji je progutao cijelo brdo

Prije nekoliko godina Deklići su kupili cijelo jedno brdo pokraj stare vinarije i odlučili ga pretvoriti u vinski hram. Podrum je doslovno ukopan ispod zemlje, dok se iznad nalaze tri kata arhitektonskog čuda koje izgleda kao da je izraslo iz crvene istarske zemlje.

– “Iskop je trajao skoro godinu dana, morali smo tri puta minirati. Sve od čistog kamena. Najteže je bilo dovesti vodu i struju, jer infrastruktura na tom brdu nije postojala. Ali nismo odustajali. Jednom kad kreneš, nema stajanja,” prisjeća se Dino. I nisu stali. Danas ispod brda leže tisuće boca vina u miru i tišini, okružene prirodnom hladnoćom i vlagom koju samo zemlja može pružiti.

Priroda radi za nas

– “Htjeli smo da priroda radi za nas. Umjesto da se borimo s klimom i energijom, zakopali smo podrum u zemlju. Ona drži stabilnu temperaturu, prirodnu vlagu i daje vinu posebnu energiju,” kaže David.

Unutra – prava čarolija. Tankovi iz Francuske, drvene bačve od 225 i 500 litara, betonska jaja i amfore iz Gruzije. “Htjela sam da gost osjeti različite stilove vina, da vidi razliku između inoxa, drva, betona i amfore. To je kao da imaš četiri kuhinje u istoj kući. Svaka daje svoj specifičan okus i karakter,” objašnjava Lucija, koja vodi marketing i degustacije.

Arhitektura u tonu istarske zemlje

Za dizajn vinarije zaslužan je arhitekt Viktor Vrečko iz Zadra. Njegova ideja bila je stopiti cijelu građevinu s krajolikom. Zato je fasada obojena pigmentom crvenice, a unutrašnjost protkana prirodnim elementima, od lomljenog kamena na šanku do stijene lipice ugrađene u unutarnju grotu.

– Htjeli smo da podrum izgleda kao da je oduvijek tu. Da se ne nameće krajoliku, nego da ga nadopunjuje. Čak smo uzimali uzorak zemlje da pogodimo boju zidova. Kad ljudi dođu, imaju osjećaj da ulaze u neki vinski hram, priča Dino, koji bi, da nije vinar, vjerojatno bio arhitekt. I stvarno, kad prođeš ogromna vrata visoka pet i pol metara i spustiš se spiralnim stepenicama do podruma, doživljaj je gotovo sakralan. “Ulazna vrata su ogromna, htjeli smo da gost odmah osjeti respekt. Nije to običan ulaz, to je ulaz u naš svijet, u naše vino,” dodaje David.

“Brdo za uživanje”

Podrum nije samo prostor za proizvodnju. To je mjesto za hedonizam. Dvije velike kušaonice, jedna za 50 ljudi, druga za privatne grupe. Nude pogled na vinograde i more. Tu je i VIP sala za vertikale i stare berbe, arhivska soba, prostorija za ljubitelje cigara, pa čak i terasa s bazenom iznad koje stoji monumentalna skulptura Mirka Zrinšćaka “Breath of Soil”.

– “Ta crvena skulptura simbolizira snagu crvenice i eksploziju ploda. Kad se reflektira u vodi bazena, izgleda kao da diše. To je baš ‘dah zemlje’, ono iz čega sve kreće,” kaže Lucija. Na krovu vinarije uređuje se park i heliodrom. S njega puca pogled koji oduzima dah: brežuljci Vižinade, more, gradovi poput Buja i Dajle, a kad je vedro, vide se Alpe i Venecija. “Zato uvijek kažemo da je ovo brdo za uživanje. Radiš, mučiš se, ali kad izađeš gore, sve nestane. Ostaje samo pogled i osjećaj da je vrijedilo,” dodaje David.

Vino kao obiteljski posao i sport izdržljivosti

U vrijeme berbe, Dino i David doslovno žive u podrumu. “Spavamo četiri sata na dan, sve ostalo provodimo uz bačve. Nono i tata više paze na vinograde, a mi smo u preradi. Ali na kraju uvijek sjednemo svi zajedno i degustiramo na slijepo. Tako donosimo odluke. Uvijek obiteljski,” objašnjava David. Iako imaju 25 zaposlenih, rezidbu loze rade sami: otac, nono i braća. Jer kažu da tu sve počinje.

– Nono nas je naučio da loza mora biti picikato. To iskustvo koje smo s njim stekli, to je ono što nas je najviše motiviralo da ostanemo u ovom poslu, dodaje Dino. Čak i Lucija, iako u praksi više vezana uz goste i promociju, redovito zna uzeti škare i otići u vinograd. “Mi smo obitelj koja sve radi zajedno. Ako treba, svi ćemo brati grožđe. To nas spaja,” kaže.

Degustacije i wine & food iskustvo

Vinarija nudi nekoliko posebnih degustacija. U jednoj kušate četiri autohtone sorte, u drugoj pet odabranih vina uz vođeni obilazak krova i podruma. Svaku čašu prati mali zalogaj – carpaccio od boškarina, hobotnica, tartar od tune, crveni gamberi…

“Nismo htjeli klasične plate sa sirom i pršutom. Željeli smo da svako vino dobije svoju pratnju, da gost osjeti cijelu priču terroira i kuhinje,” kaže Lucija. Plan za zimu? Gostujući chefovi i pravi wine & food pairing meniji. Jer, kako ona kaže: – “Gost mora imati razlog da ostane cijeli dan. Kad dođe ovdje, ne ide nigdje dalje.”

Tri glave, jedno srce

Iako su različiti, braća i sestra funkcioniraju kao jedno. David je više u proizvodnji, Dino u prodaji i terenu, a Lucija s gostima i marketingom. “Nikad nismo bili opterećeni novcem. Nama je uvijek važnija bila želja za uspjehom. Ako radiš ono što voliš, sve drugo dođe samo,” kaže David.

A Dino dodaje: – “Moraš biti malo lud. Ako si previše normalan, nikad nećeš napraviti ništa veliko.” Lucija se nadovezuje: – “Da, svi govore da smo tri lude glave. Ali upravo to nas je dovelo do ovoga gdje jesmo.”

Pogled unaprijed

Deklići već sada planiraju sljedeće korake: proširenje vinograda za još deset hektara, nove etikete u limitiranim serijama, pa čak i mali “wine camp” s kućicama i jacuzzijima. Lokacija je toliko atraktivna da sve više imaju i upita za vjenčanja. “Možda jednog dana budemo i mjesto gdje se ljudi vjenčaju među lozama. Ali ne forsiramo ništa. Najvažnije je da zadržimo kvalitetu i da svaki gost ode zadovoljan,” zaključuje Lucija.

U planu je i razvoj arhivske sobe, gdje će gosti moći kušati vina stara deset i više godina. – “To je naša riznica sjećanja. Svaka boca u toj sobi priča priču o godini kad je nastala,” kaže David.

Mnogi to sanjaju čitav život

Deklići su u samo nekoliko godina napravili ono o čemu mnogi vinari sanjaju cijeli život – podigli su vinariju koja spaja tradiciju i budućnost, obiteljski rad i suvremeni luksuz, terroir Vižinade i arhitekturu svjetskog ranga.

Njihova priča je dokaz da se upornošću, ludom ambicijom i ljubavlju prema lozi može napraviti nešto što mijenja lice cijelog kraja. A kad sjednete u njihovu kušaonu, s čašom malvazije u ruci i pogledom prema moru i Alpama – jasno vam je da se radi o mjestu gdje vino nije samo piće, nego način života.

Susak: Ili kako uživati u pijesku i suncu nekadašnjeg vinogradarskog raja

Helloistria na izletu

By

Barbara Ban

-

12/08/2025

0

Susak ima posebnu dušu i atmosferu koja privlači brojne izletnike. I zato mi je dugo bio na popisu, iako je stvarno i brzo i jednostavno iz Pule doći do tog neobičnog kvarnerskog otočića. Ni na tren me nije odbila činjenica što je to pješčani otok s plitkim plažama i što su trstike i vinogradi glavna vegetacija. Hlada možda nije bilo koliko sam planirala, ali me oduševila ta otočka posebnost. Jer nema takvog otoka na Jadranu. Jedinstven je po izgledu, po tlu po kojem hodate i po boji svog pijeska. Zato je uvijek bio drugačiji. Sjetite se samo kad smo u školi učili o Susku i njegovim narodnim nošnjama – uvijek su bile specifične. Zato vrijedi otići tamo i osjetiti atmosferu Suska, otoka koji se proteže na samo 3,8 kilometara kvadratnih.

Kako doći do Suska

A evo i kako doći. Karta iz Pule košta 11,95 eura u jednom smjeru, za djecu 5,97 eura. Tamo ste već u 8:40 sati. Popodne oko 19 sati brod iz Zadra skuplja vas i vraća u Pulu. Dakle, čitav dan ljenčarenja je pred vama. A ljudi moji, kakav je to predivan osjećaj kad brodom ulazite u luku Suska! Naravno, predivan je osjećaj kad stanete u bilo kojoj luci na putu od Pule prema Zadru s tim katamaranom. Jer su naši otoci zbilja očaravajući.

Ja se uvijek oduševim kad prođem Pulu i rt Kamenjak, i kad iza mene ostane svjetionik Porer. Te divne vidike nakratko zamijeni samo pučina, a onda počinju polako izranjati otoci lošinjskog arhipelaga. Prvo Unije, sa svojom predivnom malom simpatičnom seoskom jezgrom. Na Unijama sam već bila nekoliko puta pa sam mislila da će im Susak biti jako sličan. No, nije. Susak je ispao nešto sasvim drugo. Kad smo se iskrcali, dočekale su nas palme i spomenik posvećen svim iseljenim Suščanima. Shvatiš u trenu da se jako puno ljudi sa Suska iselilo. I da Susak je više od pješčanih plaža.

Trnovita povijest otoka

Da ima neku svoju trnovitu povijest. Kad kreneš čitati o otoku, shvatiš i zašto. Oduzeli su im glavnu egzistenciju pedesetih godina nakon rata, jer ljudi su živjeli od vinogradarstva. Kad im to uzmeš, čime da se bave? Naravno da su otišli trbuhom za kruhom. I to u Ameriku, koju na otoku osjetite na svakom koraku. Okružuju vas niske kućice, palmice, trstika u daljini. Sve izgleda zlatno-žuto. Pitam se: “Bože, gdje sam to došla?”.

Susak me zove na istraživanje. Naravno, prvo smo morali popiti kavu, pojesti sladoled, pa tek onda pokret i put pod noge u potragu za plažom gdje ćemo ljenčariti čitav dan. A onda se ispred nas ukazala ona prva pješčana gradska plaža Spiaza – prava divota. Odmah smo znali da se popodne vraćamo na nju. Ali vrag nam nije dao mira – morali smo otići do uvale Bok. A put do te plaže nas je posebno oduševio.

Put do uvale Bok

S klincima je fora ići tom stazom. Malo će gunđati – zašto se moraju penjati, zašto moraju ići uz brdo. Ali vrijedno je svake minute. Staza koja vodi do uvale Bok je označena tako da se ne možete izgubiti, a šetnja je zanimljiva zbog „labirinta” trstike, pijeska i vinograda. Tu i tamo pogledaš kartu, ali nema šanse da se izgubiš. Ide se iz gornjeg sela do groblja, pa smo skrenuli lijevo na betonsku cestu. Nakon nekih 200 metara dalje skrenuli smo opet lijevo i išli strmo nizbrdo.

Tu smo skrenuli poludesno, kod ulaza u vinograd, i nakon 100 metara s lijeve strane otvorio nam se pogled prema gornjem selu. Nastavili smo još desetak minuta do najužeg dijela otoka i s lijeve strane ugledali more. Tu je križanje – cesta ide ravno, a dvije manje staze strmo se spuštaju prema uvalama na suprotnim stranama. Treba skrenuti lijevo i za 2–3 minute ste na Boku. Ako vam se ne ide tim putem, krenite iz donjeg sela prema istoku uz obalu i doći ćete do te divne plažice.

Pogled s visoravni

Meni je bilo najimpresivnije doći na visoravan s vinogradima gdje put vodi prema groblju. Odjednom su ti cijela pučina i selo ispod nogu. I vidiš koje plaže ćeš birati. Lijevo ili desno, to plavetnilo mora. Jedva čekaš sići do tog mora, do plaže. U tome je čar Suska. Gore si u vinogradima, dolje su pješčane plaže. Oko tebe masa trstike i kupina. Potpuno drukčija vegetacija. A cvrčci ne prestaju pjevati. Dakle, kad bih birala raj na zemlji s pješčanim plažama, to bi bio Susak.

Ovdje nema kuća ni glasnih kafića, nema nikakvih sadržaja, ali pogledi su savršeni, mir i uživanje u pijesku. Plaža je plitka, a more tirkizno. Dolazi poneka brodica, ali ne njih puno. Ovo je idealno mjesto za sjedenje pod suncobranom u moru i ispijanje kavice ili kakvog koktelčića. Kad se toga zasitite, možete raditi skokove, stojeve u vodi i glupirati se, jer ove plaže su stvorene za to – pijesak je baš ugodan za noge. More je toplo zbog pličine. Možeš satima ležati i ništa ne raditi. Samo uživati u suncu i moru. Odmarati noge, opustiti tabane. Ući u svoj zen, svoj mir. No, ne mogu reći da nema ljudi na plaži. Ima ih, ali nije prenapučeno. Taman. Tu smo ljenčarili cijeli dan, a kada nam je dosadilo, odlučili smo uz obalu se vratiti do mjesta i nastaviti s ljenčarenjem na plaži Spiaza.

Spiaza – raj za djecu

E to je tek raj na zemlji za djecu. Tu smo se valjali u plićaku koji je još veći nego na plaži Bok, gradili dvorce od pijeska, hodali u moru po rukama, jednostavno uživali. Oni koji vole dubinu, ovo nije za njih, ali oni koji vole pijesak i igru u vodi i plićaku, ovdje će naći pravi raj. Isto tako, ova plaža je super za sve koji žele na brzinu skočiti do trgovine ili nekog bara, jer je odmah u mjestu i lokacija joj je savršena. Inače, za ove dvije plaže, mještani kažu da su „sestre blizanke”. Sada znam i zašto. Hvala vam “sestre” na uživanju.

No, Susak je više od plaža. Nekadašnje vinorodno područje puno se promijenilo u zadnjih 200 godina. Otok je nekada imao oko 1800 stanovnika i bio je najgušće naseljen na Jadranu. No, nakon Drugog svjetskog rata sve se promijenilo – broj ljudi nije odmah pao, ali nakon 1957. i donošenja Zakona o vinu uslijedio je veliki val iseljavanja cijelih obitelji u Ameriku, najviše u New Jersey, koji je postao zajednica iseljenih Suščana. Na otoku su ostali uglavnom stariji koji su obrađivali vinograde blizu sela, a zadružni podrum zatvoren je 1964. Danas je to nezamislivo, jer otok broji tek oko 150 duša. Vinogradi nisu nestali, ali su mnogi zarasli.

Zlatno doba vinogradarstva

Naime, Susak se okrenuo vinogradarstvu u 19. stoljeću, kad su se mještani intenzivnije posvetili uzgoju vinove loze, posebno nakon 1893., kad se filoksera, tj. trsna uš, pojavila u cresko-lošinjskim vinogradima i većinu ih uništila. Zanimljivo, na Susku nije napravila štetu – glavni razlog je što se trsna uš na njegovom pješčanom tlu ne može razmnožavati. Potražnja za vinom tada je bila golema i Suščani su vidjeli priliku – 1903. godine čak 96% površine otoka bilo je zasađeno vinovom lozom. Uglavnom su to bile autohtone crne i crvene sorte sansigot, susac crni i trojšćina crvena.

Danas se vidi samo mali dio tih nekadašnjih nasada, jer su mnogi s vremenom zapušteni. Sve se nekad radilo ručno, motikom, sve se nosilo na leđima i glavama – vinogradari su bili i vinari i trgovci. Sami su grožđe i vino prevozili, direktno prodavali na Lošinju, Cresu ili u Istri, no to blagostanje nije dugo potrajalo. Vinska kriza krenula je udruživanjem čak 180 susačkih vinogradara-vinara u zadrugu koja je 1936. sagradila veliki moderni podrum kapaciteta 6000 hektolitara. Na Susku se tada proizvodilo oko 7000 hektolitara vina, a grožđe se na preradu odvozilo u Nerezine.

Novi vinogradi

Dio sam vidjela da je zarastao u trstiku i kupinu, a dio se opet aktivirao nedavno. Čitam da je na lokaciji Mirine, kraj groblja kojim smo prošli pješke do plaže, iskrčen i poravnan teren, a vinarija Cosulich je na 14 hektara zasadila 32 tisuće novih čokota sorti cabernet sauvignon, sauvignon, pinot bijeli i muškat bijeli. Nažalost, za našeg izleta nije bilo vremena za kušanje ovog vina, ali to ćemo sigurno jednom nadoknaditi. Morali smo barem probati bobu njihova grožđa, koje uživa u ovom pješčanom tlu i suncu koje ga grije sa svih strana.

Inače, Susak je jako mali i ima samo jedno mjesto, sastavljeno od gornjeg i donjeg sela. Povezana su dvama stubištima od stotinjak stuba i pješčanim kolnim putem. Prvotne kuće bile su građene od trstike i zemlje, a danas je većina ipak u kamenu. Ima i nekoliko kuća iz doba Austro-Ugarske, što se vidi po arhitekturi. Selo ima čak 684 kuće.

Ljekovita svojstva i austrijsko lječilište

A Susak nije poznat samo po vinima, da se zna. Poznat je i po ljekovitim svojstvima zbog mora, zraka i pijeska. Tko je to najbolje znao iskoristiti? Naravno, Austrijanci, koji su u doba Austro-Ugarske ovdje napravili lječilište za djecu. Pametno su iskoristili priliku 1912. godine, uoči samog Prvog svjetskog rata. Pronašli su utočište na Jadranu gdje bi djeca mogla dolaziti na rehabilitaciju – prije svega ona s astmom, kroničnim bronhitisom, alergijama i sličnim problemima dišnog sustava. Lokacija je bila odlična i za druga oboljenja, poput kožnog osipa, reumatizma i sličnih bolesti. Tako je u ovoj uvali Bok, gdje smo se mi kupali, prema projektu austrijskog arhitekta Alfreda Kellera izgrađeno nekoliko kuća i kuhinja, manji hotel, te šatori i kolibe za aeroterapiju.

Otok je tada bio poznat kao dječje lječilište u cijeloj državi. No, kao i sve lijepo, i to je brzo prošlo. Početkom rata lječilišni turizam na otoku je zamro. Mnogi koji spominju Susak, često njegov pijesak povezuju s ljekovitim svojstvima kad je riječ o neplodnosti žena. Iz raznih izvora sam znala čuti: “Odi, okupaj se na Susku i sigurno ćeš ostati trudna.” No, tako nešto nikad nije znanstveno dokazano. Bilo kako bilo, dođete li ovdje radi plaže, liječenja, vina ili ljenčarenja, nećete požaliti. A kolovoz je pravo vrijeme za to.

Labin: Piero Glavičić ili kako je jedna koza promijenila sve

By

Barbara Ban

-

03/08/2025

0

Kada sam Piera lani srela na jednoj degustaciji prirodnih vina i sireva s istočne strane Istre, odmah me zaintrigirala njegova priča. Ispričao je Piero Glavičić sudionicima ove degustacije kako se počeo baviti kozarstvom, granom stočarstva koja je nekada hranila Istru. Bilo mi je zanimljivo čuti s koliko strasti je pričao o tome, da sam ga morala posjetiti na njegovom malom, ali prelijepom OPG-u Dol u Kranjci nedaleko Labina. Ovaj dio Istre uvijek me intrigira jer je nekako izvan glavnih gastronomskih i turističkih tokova. Ovdje uvijek možete naći neke zanimljive projekte i ljude koji stvaraju nešto novo i originalno. I Piero je među njima. Počeo je predstavljati svoje domaće sireve, koje zasad prodaje s kućnog praga i unutar obiteljskog turizma u svom kraju, gdje je stočarstvo nekoć bilo temelj života.

Obiteljska priča OPG-a Dol

Uz oca Robija, Pierova ideja o kozarstvu zaživjela je prije četiri godine, saznajem na lijepoj terasi usred prirode nedaleko njegove farme koza. Tu me je Piero dočekao s pladnjem njegovih sireva i svježim pjenušcem. Priča mi kako je entuzijazam brzo zahvatio cijelu obitelj, pa su osnovali OPG Dol. Danas ondje rade Robi, majka Helena, sestra Marta i Pierova partnerica Katarina. Na imanju u Kranjcima drže 25 francuskih alpina te imaju mini siranu u kojoj svakodnevno nastaju novi proizvodi.

U suradnji s ocem Robijem, Piero razvija razne sireve. Robi, dugogodišnji konobar, sada vodi proizvodnju sira. Rade mlade i zrele sireve, a skutu i klasične kozje sireve zasad prodaju samo po narudžbi. Posebnu liniju razvili su u suradnji s OPG-om Stefana Petrovića iz Viškovića, poznatim po Forto ljutim umacima. Njihov sir s papričicama blago je pikantan i postao je njihova posebnost. Planiraju i dalje eksperimentirati, a Robi u tome igra ključnu kreativnu ulogu.

Sirevi koji mijenjaju s godišnjim dobima

– Moj otac osmislio je sir s ljutim papričicama i još nikome nije otkrio recept. Na početku nismo znali omjere, a prve serije bile su prežestoke. Učili smo kroz greške, ali danas znamo što želimo – priča Piero, čiji OPG tek odnedavno ima veće količine sira. Prodaja se još odvija lokalno, no 29-godišnji Piero ima ambiciozne planove.

– Sir radimo od sirovog, vlastitog mlijeka i to želimo zadržati. Još ne znamo točno godišnju količinu, ali dnevno mužemo 35-40 litara mlijeka, što daje oko 4 kilograma sira. Svaki sir je drugačiji jer ovisi o paši i godišnjem dobu – kaže Piero, veliki zagovornik obiteljskih gospodarstava i alternativne poljoprivrede.

Suradnja mladih i lokalni gastronomski identitet

– Vegetacija mijenja okus, pa svaki sir bude poseban – objašnjava Piero, koji svoje sireve često sljubljuje s pjenušcem prijatelja Larija Juričića iz obližnje vinarije. Vjeruje da se lokalni proizvodi najbolje povezuju, a to mu je i smjer za budućnost. Planira proširiti djelatnost otvaranjem sirane i kušaonice povezane s drugim lokalnim proizvođačima – vinima, maslinama i ljutim umacima.

– Nekada su ljudi ovdje živjeli od zemlje, a sad se ponovno vraćamo tome. I moj susjed se bavi kozama, a tu je i Lari s vinom i uljem. Povezujemo se jer želimo da Labinština postane prepoznatljiva po kvaliteti – ističe Piero, koji je studirao mediteransku poljoprivredu želeći naučiti o vinima. No, sve je promijenila jedna koza.

Od ljubavi prema životinjama do obnovljene zemlje

Udomio je kozu Bepu, spasivši je od klaonice. – Htio sam se baviti vinima, ali ta jedna koza sve je promijenila. Shvatio sam da jedno grlo nije dovoljno, pa smo ubrzo nabavili čitavo stado i počeli učiti. Bilo je puno mlijeka, pa smo pokušali proizvesti sir. – prisjeća se. Robi je tada završio tečaj sirarstva, a sestra Marta upisala Prehrambeno-biotehnološki fakultet.

– Cijela se obitelj uključila. Imao sam više razloga za bavljenje kozarstvom – ljubav prema životinjama, djed Rudi koji je držao ovce, susjed s konjima… I još jedan motiv: čišćenje zapuštenih šuma. Bepa je prvo služila za raščišćavanje terena.

Planovi s istarskom kozom

– Cilj nam je bio obnoviti šumu zapuštenu 40-50 godina. I zaljubili smo se u koze. Inteligentne su, pamte redoslijed mužnje i ne opraštaju pogreške. Čudesna su bića – govori Robi.

Piero i otac nadaju se i uzgoju autohtone istarske koze, koja je danas gotovo nestala. U Istri je ostalo tek stotinjak grla. – Nakon rata bile su zabranjene jer su navodno uništavale šume. Ljudi su ih maknuli, no tada nije bilo požara – zaključuje Robi Glavičić.

Turizam i sir – neraskidiva veza

Obitelj Glavičić razvija i turistički smještaj u Kranjcima, a uskoro žele posjetiteljima nuditi autentičan doživljaj sira „od paše do tanjura“. – U planu nam je organizirati vođene ture kroz imanje, mužnju koza, kušanje sireva i prezentaciju proizvodnje. Ljudi danas žele vidjeti kako nešto nastaje – kaže Piero. U ponudi će biti i lokalni proizvodi iz susjedstva – vina, ulja, džemovi i začini.

OPG Dol postaje važna karika u povezivanju turizma i poljoprivrede na istočnoj obali Istre. U budućnosti žele surađivati s ugostiteljima i restoranima, a već su krenuli s testiranjem sireva u kombinaciji s visokom gastronomijom. – Ne želimo masovnu proizvodnju, nego kvalitetu i prepoznatljivost. To je put koji nam se čini najodrživijim – kaže Robi.

S pogledom unaprijed

Vizija obitelji Glavičić je jasna – stvarati proizvode koji pričaju priču o mjestu, ljudima i životinjama. Kroz skromne početke, svakodnevni trud i ljubav prema zemlji, Pierova jedna koza Bepa postala je simbol jedne veće ideje: da i u malim selima može niknuti nešto vrijedno, ukusno i održivo. Njihova priča nije samo o siru, već i o vraćanju dostojanstva poljoprivredi, obitelji i zajednici.

Motovun: Romanesque House ili kad snovi ožive među starim kamenom Motovuna

By

Barbara Ban

-

27/07/2025

0

U srcu Motovuna, gotovo na njenom samom vrhu. A opet skrivena pa ju malo morate tražiti. Kao kada ste u potrazi za nekim blagom. I to je čar najstarije kuće u Motovunu – Romaničke kuće kojoj je lani motovunski ugostitelj Livio Lanča udahnuo novi život. I kuća s dvorištem postala je skoro pa neprepoznatljiva. Od zapuštene ruševine pretvorila se nu ljepoticu i u njoj je otvoren art caffe Romanesque House. Upravo je to čar obnove starine u koju se mnogi upuštaju, pa tako i ja, iako su svjesni da je to težak put pun nepoznanica. Ali kada se svi radovi privedu kraju, upravo takva starina nagradi čovjeka. I zato Lanča, koji ima u vlasništvu niz starih kuća u Motovunu, koje su ili restorani, ili kuće za odmor ili suvenirnice, Romaničku kuću više nikada ne bi prodao. Toliko mu je prirasla srcu iako je bila užasnoi zahtjevna za obnovu.

Od ideje do ostvarenja: obiteljska priča

Sve mi to Lanča priča dok mi ponosno pokazuje ovu krasoticu. Stajemo kod svakog detalja, svakog zida, svake slike. Jer upravo svaki dio skriva neku dogodoivštinu i priču koja se treba i mora ispričati. Livio Lanča, čija je obiteljska priča isprepletena s motovunskim turizmom i ugostiteljstvom, govori mi kako je obnova Romaničke kuće logični nastavak puta koji je započeo još prije pola stoljeća. Nakon što su 2004. godine otvorili “Etno butigu Ča”, obitelj Lanča nastavila je ulagati u lokalnu zajednicu s dubokim poštovanjem prema istarskoj tradiciji.

– Kad se pojavila mogućnost kupnje Romaničke kuće, znali smo da ulazimo u avanturu bez garancija, prisjeća se Lanča, čovjek čiji život više od pola stoljeća pulsira u ritmu istarskog turizma. Nakon što je godinama razvijao obiteljski biznis u Motovunu – od etno-butik dućana, preko restorana i apartmana – Romanesque House bio je logičan, ali najteži korak. Teško pristupačna kuća, pod najvišim stupnjem spomeničke zaštite, građevinski neukrotiva. I baš zato – neodoljiva.

“Od londinera pa do direktora”

– Priča započinje prije više od pola stoljeća, koliko traje moj neraskidivi zagrljaj s turizmom i ugostiteljstvom, i uklapa se u narativ, toliko tipičan za Istru, a to je “od londinera pa do direktora”. Prekid je bio samo za vrijeme Domovinskog rata i poraća, jer su, razumljivo, životni prioriteti bili drugačiji. Obiteljski biznis započeli smo 2004. godine, i to otvaranjem trgovine ili možemo je nazvati i gift shopa “Etno butiga Ča”. Već tada smo nazivom prvog poslovnog prostora željeli poručiti – bit ćemo ustrajni u ponudi onog što proizlazi iz kulturnog i tradicijskog nasljeđa Istre. Manji dio asortimana bio je iz ostalih hrvatskih krajeva. Inozemne šarene laže bile su isključene, priča nam Lanča na predivnoj terasi ovog povijesnog dragulja na vrhu Motovuna. A obrazac poslovanja ove obitelji je taj da se cjelokupna akumulacija dobiti reinvestira u razvoj obiteljske tvrtke.

– Trudom obitelji i zaposlenika, ali i promišljenim ulaganjem, bez velikih kreditnih avantura, osiguravali smo poslovne iskorake u ritmu da svakih nekoliko godina imamo nešto novo. Smatrali smo da nema potrebe izlaziti iz Motovuna, dokle god postoje neiskorišteni resursi, a oni su, srećom, nepresušni. Nastojali smo birati samo sadržaje s pričom, a mi smo dodavali „zrno soli”, kolokvijalno rečeno. Tako su nastali restoran “Pod napun”, zatim jednosobni apartman “Casetta Melon”, potom smještajni objekt Houses of Motovun, u kojem smo uredili pet smještajnih jedinica kategoriziranih sa četiri zvjezdice. A onda je uslijedila obnova najzahtjevnije kuće u njihovom vlasništvu.

Crvena krpa za arhitekte

– Najstarija stambena kuća u Motovunu, najvišeg stupnja spomeničke zaštite, teško pristupačna, na vrhu Motovuna u slijepoj, uskoj ulici, crvena je krpa za arhitekte, a posebno građevinare i obrtnike. Ali, veliki izazov je djelovao kao dodatni adrenalin. Prepreke koje smo trebali savladati, nadmašile su sva pesimistička očekivanja. Potrošnja u svakom segmentu, financijskom, intelektualnom i mentalnom bila je enormna. Ne moram napominjati, da u takvom poduhvatu država nije našla interesa da na bilo koji način sudjeluje, dapače. Ipak, blagoslovljeni smo prigodom, koja nam se pružila, radeći na ovom biseru. Nadam se da smo bili dosljedni i beskompromisni u toj misiji, ističe Lanča.

No, za Livija i njegov tim to je bio izazov vrijedan truda. Obnova je bila sveobuhvatna: od ručno obrađenih hrastovih greda i ponovne uporabe starih dasaka, do sofisticiranih statičkih rješenja koja su spojila tradicionalnu konstrukciju s modernim potrebama.

Romanička kuća nije smao zgrada

Romanička kuća ili „Kašća“, kako je konzervatori zovu, nije samo zgrada. Njezini debeli zidovi svjedoče o stoljećima fortifikacije, o logistici obrane, o ženama i muškarcima koji su tu živjeli. U dvorištu koje danas služi kao terasa, nekad je živjela domaćica motovunskog župnika – „dekla“. Lanča posjeduje i fotografiju kuće srušene nakon Drugog svjetskog rata, kao dokument izgubljenog vremena.

– Zanimljivo je, kaže uz osmijeh, da sam dvaput potpisao ugovor za ovu kuću – jednom kao kupac, drugi put kao direktor Riviera Poreča 80-ih. Opisuje nam dalje o čemu se tu zapravo radi.

Nekadašnja revitalizacija Motovuna

– Suvremenik sam vlasničkih promjena od 70-tih godina prošlog stoljeća. Tada je Općina Pazin prodala kuću Aleksi Ladavcu, tadašnjem istaknutom političaru, a sve u sklopu provođenja drugog kruga tzv. revitalizacije Motovuna, kada je stambeni fond prodavan osobama diljem bivše države. Sve je to kreditno pratila Riječka banka. To je bio prvi ozbiljni rekonstrukcijski zahvat na Romaničkoj kući, priča nam dalje ovaj ugostitelj s vizijom. U prvoj polovici 80-tih Aleksa Ladavac ponudio je kuću na prodaju RO „Riviera“ Poreč, OOUR „Pazin-Motovun“, a kupoprodajni ugovor je u ime „Riviere“ osobno potpisao.

– Tako da sam dva puta potpisao ugovor o kupnji iste kuće što je svojevrstan kuriozitet. U svojstvu kadrovskog rješenja stanarsko pravo je dodijeljeno Gracijeli Skvorčević, tadašnjoj šefici kuhinje hotela „Kaštel“. Ona je ujedno postala vlasnica kuće 2010. godine, ističe Lanča i dodaje „Valjda je bila suđena”. Priznaje nam da nisu dovoljno duboko prodrli u povijest Romaničke kuće, ali da je to trajni proces.

Vjerujemo u uspjeh

– I dokle god se ne iskoriste sve mogućnosti, ne mislimo stati. Vjerujemo u uspjeh, jer su nam od velike pomoći veliki autoriteti s tog područja, kao što je prof. dr.sc Klara Buršić-Matijašić, redovna profesorica s Filozofski fakultet sveučilišta Juraj Dobrila u Puli, Odsjeka za arheologiju. Predmet interesa je i susjedna čestica, na kojoj se sada nalazi terasa Art Caffea, a gotovo do kraja Drugog svjetskog rata bila je naseljena kuća i u njoj je živjela „dekla“, domaćica motovunskog župnika. Posjedujemo fotografiju te sada nepostojeće kuće. Obzirom na karakteristike gradnje, kontrafore, raspon između međukatnih konstrukcija, debljinu zidova u odnosu na tlocrtnu površinu, pretpostavlja se da je kuća bila u fortifikacijskoj ulozi, logističkog opsluživanja Motovunskih zidina, ali za to ne postoji pisani trag, govri nam Lanča dalje.

Tvrdi nam da Romanesque House nije ni kafić ni bar. To je živa kulisa ideje da turizam može imati dušu. Lanča je ovom investicijom htio doći u sam vrh ovakve ponude u Istri. Motivacija za otvaranje caffea bila je jasna – zaokružiti obiteljsku priču stvaranjem mjesta koje nudi kavu, koktele i vina najviše kvalitete, ali i prostor za susrete, kulturu i umjetnost. Livio Lanča ističe da nisu željeli otvoriti “još jedan kafić”, već mjesto gdje će se posluživati najbolja kava, pažljivo odabrana vina i premium žestice, uz koktele koje je osmislio njegov sin Grgur, educiran za barmena.

Htjeli smo ponuditi doživljaj

– Nismo htjeli biti još jedno mjesto koje poslužuje piće. Htjeli smo ponuditi doživljaj. Prvotna ideja je bila da predstavlja zadnji kotačić u namjeri zaokruživanja projekta difuznog hotela, makar neformalnog. Imamo restoran, trgovinu, smještaj, još nam nedostaje kavana. Zbog besmislenih propisa, koji ne prepoznaju razlike između rekonstrukcije kulturno povijesne građevine stare 800 godina i greenfield gradnje, posebice u smislu zaštite na radu, u nešto više od 100 kvadrata nismo uspjeli smjestiti sve što propisi nalažu, pa je caffe bar ustvari, pričuvni položaj, u odnosu na prvotnu ideju.

– Rekli smo, u redu, neće to biti „kafić“, jer od tog naziva zaziremo, već Art caffe s najboljom kavom po izboru stručnjaka u Hrvatskoj posljednjih godina. Zato se tu piju kokteli prema savjetima hrvatskih barmena, kava koja nosi titulu najbolje u zemlji, vina iz svih dijelova Hrvatske, premium žestice – domaće i strane – ali s posebnim naglaskom na brendiranje istarskih klasika poput pelinkovca i biske. Moj sin Grgur uložio je srce u stvaranje barske karte – to je njegova priča, njegov izraz, govori nam dalje naš sugovornik.

Legendarni div Vladimira Nazora

Osim pića, Romanesque House nudi posjetiteljima uvid u istarsku priču kroz izložbu posvećenu Velom Joži, legendarnom divu iz pera Vladimira Nazora, čije ilustracije Saše Šantela iz prvog izdanja iz 1908. godine čine jezgru izložbenog postava. U prostoru se isprepliću i slike lokalnih umjetnika poput Vladimira Vengusta i Saše Petroševskog Novaka, a dodan je i kutak s mini knjižnicom te reinterpretacijama istarskih fresaka.

– Ta priča me prati cijeli život. Ne zato što je riječ o legendi, već zato što je poruka snažna. O pravu da budemo veliki, da se ne bojimo rasti, kaže Lanča. Dodaje da su svi bili skloni tim imenom nazivati zračne luke, sportske dvorane, moćne dizalice, ali i minorne sadržaje. Dojma sam da se nitko nije potrudio razotkriti i shvatiti kontekst nastajanja pripovijetke, čime je autor Vladimir Nazor bio nadahnut i koji su ga stvarni događaji poticali, zatim odnos Vladimira Nazora i Saše Šantela, ilustratora prvog izdanja pripovijetke iz 1908. godine. Korespondencija dopisnicama pokazuje da su tekst i ilustracije nastajali paralelno, i međusobno su se prožimale. Pikanterije iz privatnog života Vladimira Nazora izravno su utjecale i na njegovu profesorsku karijeru i književni opus, ističe Lanča.

Orginalne ilustracije

U suradnji s prof. Josipom Šiklićem i kreativnim timom Ane Kranjčić iz VANT studija, postavljena je izložba koja otkriva nastanak priče, originalne ilustracije, dopisnice između Nazora i ilustratora Šantela, pa i originalno izdanje iz 1908. koje čeka restauraciju. Taj je primjerak Šiklić dao Lanči na raspolaganje i ponosno stoji izložen u Romaničkoj kući. Izložba je interaktivna, a uz nju su slike žena-divova, umjetnička djela Vladimira Vengusta i Saše Petroševskog Novaka.

Posebnost Romaničke kuće leži u kombinaciji očuvanja autentičnosti povijesnog prostora i suvremenih sadržaja. Restauracija je uključivala suradnju s vrhunskim arhitektima i građevinarima, ali i lokalnim majstorima poput Mauricija Benčića koji je pridonio izradi unikatnih elemenata. Uz sve tehničke izazove, postignut je sklad između funkcionalnosti ugostiteljskog objekta i očuvanja kulturne baštine.

Kompromis bez kompromisa

– Balansirali smo između propisa i poštovanja prema prošlosti. To je bio naš kompromis – bez kompromisa, objašnjava. Projekt potpisuje dipl. ing. arch Mario Smilović, koji je projektirao i rekonstrukciju kaštela Morosini–Grimani u Svetvinčentu. Međutim, brainstorming oko svakog detalja imao je s ing. građ. Ksenijom Cigala Vitasović, kad je trebalo pomiriti propisana građevinska rješenja s očuvanjem kulturno povijesnog spomenika, ali uvažiti i zakonitosti ugostiteljske djelatnosti.

– Morali smo ispoštovati drvene međukatne konstrukcije, ali s novim statičkim proračunima, pa smo nabavljali druge rabljene tesane hrastove grede većeg profila dužine šest metara. Vraćali smo sve stare, nanovo obrađene rabljene daske. Uvezivanje drvene međukatne konstrukcije s korten čeličnim stepeništem, podestima i rukohvatima u uskom prostoru iziskivalo je lucidna rješenja. Na mjestu montaže vario ih je naš Motovunac Mauricio Benčić te je u dijelu bravarije dao nevjerojatan doprinos. Polaganje škrilja i kaldrme bilo je čudo. Postojao je i zahtjev za arheološkim nadzorom metar – dva od septičke jame betonirane prije 50–tak godina. Takvih je situacija bilo bezbroj, nekad i uz opravdano negodovanje susjeda zbog buke, prašine i dima. Međutim, to je u Motovunu blagoslov i prokletstvo. Pretežito blagoslov, barem ga mi, koji živimo Motovun, tako percipiramo, objašnjava nam Lanča kako je tekla obnova.

Motovun – inspiracija i dom

Livio Lanča naglašava da bez Motovuna, njegove ljepote i povijesti, ovakav projekt ne bi bio moguć. Motovun, sa svojom jedinstvenom atmosferom, zaslužuje ponudu koja nadilazi sezonski i standardni turizam. “Motovun treba i zaslužuje najbolje”, kaže Lanča, ističući da je Romanesque House pokušaj da se Motovunu vrati dio njegove duše kroz ponudu koja poštuje prošlost i odgovara suvremenim zahtjevima gostiju.

– Bez Motovuna, njegove bezvremenske ljepote i nadahnuća, ništa ne bi bilo moguće. Jednostavno rečeno, u nekom drugačijem mjestu, ma gdje god pozicioniranom, ovakva priča ne bi mogla biti ispričana. Turistički Motovun treba i zaslužuje najbolje, ne bismo se trebali zadovoljavati sa sezonskom osrednjom razinom, toliko zastupljenoj u vanpansionskoj ponudi u priobalju. Udaljavamo se, makar ne dovoljno brzo od ponude „četiri bezlična bijela zida, zaključio je Lanča.

Planovi za budućnost

Romanesque House planira proširenje ponude: od jazz večeri i tematskih događanja, preko suradnje s lokalnim vinarima, do edukativnih programa vezanih uz istarsku kulturnu baštinu. Posebna pažnja bit će posvećena povezivanju s lokalnom zajednicom i stvaranju mjesta koje neće biti samo turistička atrakcija, nego i dnevni boravak Motovunjana i njihovih gostiju. Je Lanča želi da ovo bude prostor za uživanje apsolutn i svih u Motovunu. Za njega Art, wine & cocktails caffè Romanesque House nije samo bar. To je projekt koji spaja prošlost i sadašnjost, tradiciju i suvremenost, lokalno i globalno. To je mjesto koje otkriva priču o Motovunu, njegovim ljudima, njihovim snovima i upornosti. I, što je najvažnije, to je mjesto koje pokazuje da se baština može očuvati i oplemeniti, pretvarajući se u prostor zajedničkog uživanja i stvaranja novih sjećanja.

Pula: Sarin i Manuelin blizanački univerzum kreativnosti i nepresušnog stvaranja

Ljudi

By

Barbara Ban

-

09/04/2025

0

Skoro pa su nerazdvojne, i to od rođenja. I ne samo to. One imaju iste interese, isti pogled na život, kulturu, posao. I nisu bez vraga obje umjetnice i odgajateljice, i to u istom vrtiću u Puli. One su sestre Sara Pancun i Manuela Peressa. Razlikuje ih jedino prezime. Sara nosi očevo, a Manuela majčino. Sestre su blizanke koje se čitav život nisu razdvajale. Njihovi putevi, kako privatni, tako poslovni i umjetnički su neraskidivo isprepleteni. A ono po čemu su nevjerojatno posebne je njihov umjetnički rad. Sara se bavi keramikom i slikarstvom, a Manuela slikarstvom. Kada sam ugledala njihove štandove u Puli na jedinstvenom sajmu umjetnosti Boutique d’Art u La resistancu Ozad Arene, koji ima tendenciju okupljati razne umjetnike na jednom mjestu i pokazati njihova djela široj javnosti, odmah su mi upale u oko. Sara i Manuela imale su štand do štanda. Najprije me privukla Sarina keramika koja je živopisna i puna boja te zanimljivih oblika. Okrenula sam se i došla do drugog štanda, a tamo slične boje, samo na slikama. Obratila mi se Manuela.

– Niste primijetili da smo blizanke, pitala me odmah Manuela. Priznajem da nisam jer su imale drugačije frizure. No, vrlo brzo sam povezala njihov način rada i osobe. Obje stvaraju od mladosti, samouke su i obje su zaljubljene u likovnu umjetnost. No, ipak nemaju zajednički atelje, niti galeriju. Pitam ih kako to budući da im se radovi praktički nadovezuju, a i sestre su blizanke.

Zajedno u svemu

– Gledajte, zajedno radimo kao odgojiteljice u talijanskom vrtiću Rin Tin Tin u Puli, i to u istoj grupi. Sestre smo blizanke i čitav život sve radimo zajedno. Ovo je jedina stvar gdje možemo raditi nešto odvojeno, kaže mi kroz smijeh Manuela. I baš zato sam ih odlučila posjetiti u njihovom carstvu stvaranja – rodnoj kući u Nazorovoj ulici u Puli. Kažu mi da je to njihova stara obiteljska kuća gdje trenutno živi i stvara Sara. Njezin je atelje krcat bojama i povezan je s lijepo uređenim stanom. Ništa me ne čudi kada čujem sestre da su obrazovane i za uređenja interijera. Pa di sve stignu?!

– Htjela sam da mi atelje bude povezan sa stanom jer se ja nečega sjetim u pola noći i onda moram jednostavno ići stvarati. Volim raditi noću. Onda sam na miru i mogu se posvetiti mojim mislima, priznaje nam Sara koja je povezala novouređeni stan ljestvama s ateljeom na katu. Manuela se pak samo ovaj put pridružila sestri u njenom ateljeu sa svojim radovima jer još uvijek nakon selidbe oprema svoj prostor za slikanje, ali na drugoj adresi u Puli. Obje izlažu još od mladosti, kako na skupnim, tako i samostalnim izložbama, i to ne samo u Puli i Istri.

Nesuđeni studij modnog dizajna

Sara je, osim toga, suradnica Igoru Fabrisu koji vodi keramičarski Art Studio u Rojcu i koji ima već godinama brojne polaznike. Ujedno, Art Studio ima otvorenu galeriju u centru grada, odmah do Kandlerove ulice u ulici Porta Stovagnaga, a u nju se trenutno dolazi po najavi. Ima tu svašta zanimljivo za vidjeti i kupiti. Sara, naime, vodi niz radionica koje se bave izradom i oslikavanjem keramike, a radila je i na raznim radionicama za djecu u Zagrebu, primjerice u Klovićevim dvorima kada je bila izložba Picassa, te za Arheološki muzej Istre. U suradnji s višom muzejskom pedagoginjom i kustosicom Giuliom Codacci-Terlević vodila je desetak likovnih radionica sa djecom predškolske dobi i učestvovala je u pisanju kataloga :”Klasični Rim u Puli – Roma classica a Pola” izdan 2014 godine. Radovi na temu “Klasični Rim u Puli” bili su izloženi u muzejsko galerijskom prostoru C8. No, to je samo mali dio njenog angažmana.

– Uvijek, od kada znamo za sebe zanima nas likovna umjetnost. A ozbiljnije smo se krenule njome baviti oko 18. godine života, nakon srednje škole. Htjele smo upisati studij modnog dizajna u Zagrebu, međutim nismo upale jer smo završile talijansku jezičnu gimnaziju u Puli i problem nam je bio hrvatski jezik. Od djetinjstva smo pričale samo talijanski. Dolazimo iz stare puležanske obitelji gdje se u obitelji govorio samo talijanski, pričaju nam ove zanimljive blizanke. Dakle, završile su istu osnovnu i srednju školu i htjele su zajedno i na isti fakultet. Htjele su i na studij u Veneciju, ali im je studiranje tada bilo preskupo. No, to što nisu otišle na studij u Zagreb ili Veneciju, nije ih nimalo obeshrabrilo. Čak štoviše, samo im je dalo još većeg poticaja da krenu stvarati. Do danas ni ne znaju broj djela koje su njihove ruke stvorile. Kreativi nema kraja.

Intiman privatan prostor

– Malo smo razmislile što i kako bismo dalje jer nismo htjele gubiti vrijeme. Vidjele smo da je u Puli studij predškolskog odgoja i odlučile smo se obje za to. Htjele smo nešto raditi dok nam se ne otvori neka prilika. I na kraju smo završile taj fakultet i zaposlile se u vrtiću. Sada radimo u istoj odgojnoj skupini i super nam je. S djecom radimo na raznim likovnim projektima kojima im želimo otvoriti horizonte. Mnoga djeca se nakon toga zaljube u likovnu umjetnost i ona im znači nešto više kasnije u životu. Jako smo ponosne na to, da možemo na taj način utjecati na nove naraštaje, ističu nam sestre. U međuvremenu su završile studij za projektantice unutarnjih prostora u Callegari-Talijanskoj školi mode i dizajna. Ističu da su znanja stjecale kod raznih autora i umjetnika kako bi stekle širu sliku i što više raznih tehnika. Slikarstvo su, kroz razne tečajeve, učile pod vodstvom raznih akademskih slikara – od Solidee Guerra, Martina Bizjaka, Denisa Nađa do Flavije Defar. Godinama su slikale, a onda se Sara zaljubila u keramiku. Bilo je to prije osam godina. Krenula je na radionice u Rojcu i danas ne može zamisliti svoj život bez keramike.

– I mene je interesirala keramika, no na kraju nisam se za to opredijelila. To nas možda i razlikuje. Jednostavno sam individualac i ne volim stvarati u grupama. Umjetnost je za mene moj intimni privatan prostor. Volim tišinu. Kad sam u nekoj fazi kreativnosti volim biti sama i na nekom mirnijem mjestu da me ništa ne ograničava. Općenito je posao kojega radimo dosta stresan. I onda ti baš treba da ti tišina nekako ispuni barem taj drugi dio dana. Dobro dođe ta terapija od sat do dva, biti na miru. To je vrijeme kada sam posvećena sebi i svojim mislima, priča nam razgovorljiva Manuela. S druge strane, Sara mi priznaje da je povučenija od Manuele i da ne voli puno pričati, ali da joj se svidio rad u grupi baš kako bi se mogla otvoriti.

Keramika kao ovisnost

– Meni rad u grupi ne smeta. Kada krenem nešto raditi, jednostavno se isključim iz svega. Skroz se fokusiram i posvetim onome što radim, priča nam dalje Sara. Obje su svoju prvu izložbu imale kao dvadesetogodišnjakinje u nekadašnjoj pulskoj galeriji Nemeš, od tada su prisutne u pulskom likovnom kulturnom krugu. Vole stalno istraživati nešto novo. Jer umjetnici se ne žele ograničavati na jednu tehniku, motiv, ciklus. U tome je i ljepota njihova stvaranja.

A Sari je keramika postala prava ovisnost. Priča nam da voli razne oblike i tehnike, što se i vidi po njenim brojnim radovima u ateljeu i stanu.

– Sve bih htjela probati izraditi u keramici – slike u keramici, nakit u keramici, tanjure u keramici, skulpture, probati tehnike bojenja, pečenja i slično. Jer je keramika uvijek neki eksperiment. Ovisi kako je pečeš, jedna te ista stvar može ispasti skroz drugačije. Staviš istu boju, a različitim metodama pečenja ispast će sasvim druge boje kada keramika bude gotova. Zapravo svaki je predmet iznenađenje, priznaje nam Sara. Objašnjava da s keramikom moraš biti strpljiv.

Boje vulkana

– Ništa ne ide na brzinu, nema šanse. Prvu godinu samo učiš kako miješati glinu, stvarati kalupe, kako sušiti i koliko dugo ju sušiti, kada možeš bojati, kako izbjeći da ti keramika pukne u pečenju. Već sam deset godina u tome i još uvijek nisam sve naučila. Nisam ni na pola puta, smije se Sara. I Manuela je poput sestre blizanke noćni tip. Priznaje mi i da nikad nije slikala danju.

– Uvijek mi je pasala noć, kad svi spavaju. Sve je mirno, ne čuješ auta, ne čuješ ništa, staviš si muziku i slikaš. Meni je uvijek bilo tako. To je dio dana kad sam najkreativnija, ističe Manuela koja je trenutno u svom radu zaokupljena bojama Kanara. Naime, brojne inspiracije ove sestre crpe iz svojih putovanja. Prije je, kaže mi Manuela, bila u plavoj fazi, a nakon posjeta Kanarima, uvela je boje vulkana. Slike izrađuje raznim tehnikama, a sada je okupirana onima reljefnima koje izrađuje najprije uz pomoć gipsa.

Oblici i boje se prožimaju

– U zadnjih par godina jako koristim gips. To je dio moje priče. Tako da ja bez gipsa ne stvaram. Prva faza je uvijek postavljanje gipsa na platno, a nakon što se osuši, on mi je inspiracija za daljnje oblike. Nikad ne znam u kojem će se smjeru slika dalje razvijati. Volim to miješanje materijala na platnu i drugačije teksture. Slika time dobiva na trodimenzionalnosti. Kada je gledaš, želiš ju i dotaknuti. To mi daje još veći osjećaj slobode. Neki me pitaju, šta ti se vrti po glavi kad ovako slikaš? A ja kažem da u biti tada ne razmišljam, nego sam samo u tom nekom trenutku. Jednostavno ne razmišljam uopće što radim, nego puštam formi da napravi svoj posao. To prirodno dođe, priča mi Manuela dok oslikava svoju zadnju sliku.

Manuelina i Sarina djela lijepo se upotpunjavaju. Kao da imaju sličan univerzum u svojim mislima i kreativnosti. Oblici i boje se prožimaju.

– U biti naše su boje jako slične. Imamo isti afinitet za njih. Iako, obje smo na početku imale faze sa crnom bojom. Puno smo radile s ugljenom i olovkom, pričaju mi ove kreativne blizanke koje su usto i najbolje prijateljice i kolegice. Jedna drugu potiču, nadopunjavaju se, kako u rečenicama, tako i u radu i životu.

Ne prestaje misliti o slikanju

– Toliko se dobro poznajemo da ne moramo jedna drugoj puno se objašnjavati. Kad smo bile klinke i počele izlaziti, prijatelji nas ne bi razumjeli. Non-stop smo se ubacivale jedna drugoj u riječ. Kao da imamo neki međusoban poseban jezik i da se njime nadopunjavamo, pričaju mi u glas. Manuela i Sara svoju umjetnost ne drže za sebe i u sebi. Kako je njihov život isprepleten s malom djecom u vrtiću, odlučile su tu strast podijeliti s njima. Vode razne radionice, a ona koja im je posebno ostala u pamćenju je radionica na temu španjolskog umjetnika Joana Miróa koju su kasnije prezentirale na jednom međunarodnom simpoziju. I djeci je taj neki drugačiji, slikarski pristup likovnome u vrtiću ostao u pamćenju.

– Nedavno smo pričale s jednom mamom čiji je sin bio u našem vrtiću, a sada je u osnovnoj školi. Rekla nam je da je toliko zavolio umjetnost i da jednostavno ne prestaje misliti o slikanju. Sada je u trećem razredu osnovne škole, a u svojoj sobi još uvijek ima radove s te radionice. Kada putuju, stalno želi ići u muzeje jer je zavolio umjetnost. Mi nekada nismo ni svjesne koliko utječemo na djecu i da nešto zavole, zaključuju ove svestrane pulske kreativke.