Home Blog Page 2

Dolomiti: Planinarenje u istočnim Alpama nikoga ne ostavlja ravnodušnim

Barem tri dana planinarenja već nekoliko godina mantra su kolovoza kada svi dolaze na more. E baš onda ja volim ići u planine. A sve je počelo prije nekoliko godina željom da se ode u Dolomite. I onda nekako me ti Dolomiti svakog ljeta preskaču. Uvijek je nešto drugo. Do ovoga. Bila je to spontana odluka u jednom danu. Spakirala sam se u sat vremena i odjurila u planine bez nekog posebnog plana i programa. I možda je tako i najbolje. I sad mi Korina kaže da je to samo moj početak. Da sada tek počinje istraživanje.

Jezero Federa samo je jedno na popisu atrakcija u Dolomitima

Tirkizna jezera, neobični vrhovi, jednostavno Dolomiti

I možda nije u krivu. Jer nisu bez vraga Dolomiti raj za svakog planinara. Ti veličanstveni vrhovi, tirkizna jezera, zelene blage doline, kozje i široke staze, osvježavajući potoci, dobro opremljeni planinarski domovi, svježi planinski zrak. Sve je u zraku nešto čarobno u istočnim Alpama u Italiji. I baš zbog te iznimne ljepote Dolomiti su 2009. godine proglašeni prirodnom svjetskom baštinom UNESCO-a. Zato, ako volite planine, planinarenje ili naprosto šetnje uz jezera i kroz pašnjake talijanskog ponosa, Dolomite ne propuštajte.

Ponos Italije

Manje od tri dana, nema smisla dolaziti u Dolomite koji se većinskim dijelom u provinciji Belluno, a ostalim, manjim dijelom, u provincijama Južni Tirol i Trentino. Ako si za to putovanje uzmete i više dana, tim bolje. No, ako niste iskusni planinari koji su naviknuli na veći broj dnevno kilometara u nogama, nemojte si zadavati prevelike ciljeve jer ćete vrlo brzo biti preumorni. Najbolje je u tom slučaju planinarenje i šetnje kombinirati s posjetima planinskim mjestima i razgledavanjima.

Val Fiorentina bilo je naše polazište za sve staze

Stazama nema broja

Staza ima na pregršt pa se u jednu ruku teško odlučiti kamo. Srećom imam svog vodiča- Korinu. Ona je odlučila već da idemo u Val Fiorentinu i od tuda dalje. Kuda, ni same ne znamo. Bar ne prvi dan. Iz svake doline vodi na desetke staza na razne vrhove, bilo skijališta ili prirodne atrakcije poput jezera i zanimljivih vrhova koji su dobili imena po svojoj prirodnoj konfiguraciji.

Selva di Cadore

Jako su dobro označene, od samog starta pa do cilja, pa ćete teško zalutati. A i na njima ima uvijek puno planinara što ulijeva dodatnu sigurnost. Raznih su profila, od zahtjevnih, feratta, do laganih. A kome se ne da previše uspinjati i u tome ne vidi neku čar, osim direktno doći na neki vrh i tamo uživati u pivu ili Aperol Spritzu u nekom planinarskom domu s pogledom na najljepše atrakcije Dolomita, tu je i pregršt žičara koje rade cijeli dan. Upravo zbog te svoje dostupnosti odlične planinarske i skijaške infrastrukture, Dolomiti su uvijek dobro posjećeni, a nemojte se začuditi, ako na nekim najrazvikanijim destinacijama morate čekati i red kako biste se fotkali na nekoj lokaciji. Jer mnogi dolaze na neki vrh samo radi fotke na Instagramu.

Mi na vrh dolazimo radi Aperola

U podnožju Pelma

Na svoje prvo planinarenje u Dolomite, išla sam dakle u Val Fiorentinu i u podnožje planine Pelmo. Tri dana značila su tri planinarska izleta i 50 kilometara pješačenja. Ova je dolina koja leži u podnožju planine Pelmo uz tok rijeke Fiorentina, idealna za brojne izlete, a smještaj možete pronaći u brojnim hotelima i privatnom smještaju. To su mjesta koja su posvećena turizmu, tako da vrlo lako možete naći udoban smještaj s doručkom koji će vam biti više nego dovoljan.

Idila u Val Fiorentini

Cijene su pristupačne, pa se smještaj s doručkom može naći i po 100-tinjak eura na noć za dvije osobe na gore. Ako želite na večeru nakon povratka s pješačenja, ni toga neće nedostajati. Osobno sam se smjestila u hotel s doručkom i noćenjem u mjestu Santa Fosca nedaleko većeg alpskog mjesta Selva di Cadore. Malo je to mjesto s hotelima, restoranima i trgovinama. Sve što vam zapravo treba, a vrlo je blizu polazištima na različite planinarske rute. Iz ove doline odlično možete razgledati područje Pelmo – Croda da Lago. Najbolje je zadržavati se u zoni u koju ste došli jer će vas odlasci u druge dijelove koštati previše vremena koje ste mogli “potrošiti” u planinama.

Planinarska infrastruktura je top

Božje prijestolje i Kraljica Dolomita

Mnogo je vrhova koji se nalaze na ovom području, a najpoznatiji je sigurno Monte Pelmo koji se također naziva “Caregon del Padre Eterno” ili Božje prijestolje koje sa svojih 3.168 metara dominira cijelom dolinom. Iz Selva di Cadore odlično se vidi i Marmolada, poznatija kao “Kraljica Dolomita”.

Igra oblaka u Dolomitima

Ja i Korina odabrale smo tri različite rute želeći iskoristiti maksimum od tri dana. Prva je išla od planinarskog doma Aquileia preko planinarskog doma Rifugio Citta di Fiume pa sve do Malge Prendera pa dalje do jezera Federa. Predivnih 22 kilometra u jednom i drugom smjeru. Ova staze je široka jer vodi do štale, odnosno Malge Prendera s tek nekoliko manjih uspona, posebno na početku. Tek nakon planinarskog doma Rifugio Citta di Fiume, koji je posvećen Rijeci počinju se otvarati predivni vidici na Monte Pelmo, ali i obližnju Civettu.

Prvi dan laganih 20 kilometara

Spust do jezera Federa

Cilj nam je bio taj prvi dan osvojiti samo obližnji Col della Puina, no na kraju nam to nije bilo dosta pa smo produžile skroz do štala Malge Prendera, a od tamo nam vrag nije dao mira dok nismo došle do poznate ogromne visoravni Mondeval de Sora između planine Pelmo, Croda da Lago, Bec Mezodi, Lastoi of Formin i planine Cernera na nadmorskoj visini od 2.150 do 2.360 metara. Ovo je posebna prirodna vrijednost unutar Dolomita od kuda se možete spustiti do poznatog jezera Federa.

Pogled na Cortinu d’Ampezzo
Jezero Federa
Prirodne skulpture na jezeru Federa

Od tuda puca fantastičan pogled na mondeno mjesto Cortinu D’Ampezzo. Jezero Federa jako je fotogenično, a najviše posjetitelja ima u jesenskim mjesecima kada ariši počinju žutjeti. Tada je jedno od najfotogeničnijih mjesta u cijelim Dolomitima. Uzduž ove staze su dva planinarska doma s dobrom ponudom hrane i pića. A tu uvijek možete potražiti i smještaj. Obavezna stanica za pivo ili Aperol, ali i neki kolač od jabuke da vam da dodatnu energiju.

Krave kao nezaobilazni element u Dolomitima
Veličanstveni Pelmo i zelena padine okolnih brda
Volim ležat u travi na planini. Tada se stopim sa zemljom

Pet tornjeva

Drugi dan odlučile smo se za kružnu stazu od nekih 18 kilometara od Passa Giau do planinarskog doma Rifugio Cinque Torri pa sve do doma Scioatolli te dalje do Col Galine, jezera Limides pa sedla Averau i istoimenog planinarskog doma i nazad. Staza je skroz drugačija, uska, kamenita, pa ju treba proći s dosta pažnje. Ima samo nekoliko uspona pa nije naporna, a najveća atrakcija na putu je definitivno masiv Cinque Torri do kojega se može doći i žičarom iz doma Rifugio Bai de Dones. Za to smo odvojile čitav jedan dan i svaka sekunda je bila dragocjena. Nažalost, niti jedna fotografija ne može dočarati taj doživljaj kada se umor stapa s jedinstvenim osjećajem slobode.

Ništa bez runolista

Ovo je i svojevrsni muzej na otvorenome. Više je razloga za to – prije svega zbog samih vrhova koji uistinu podsjećaju na pet tornjeva. Pet kamenih gromada jedno je od najfotogeničnijih mjesta u Dolomitima, a mogu se obići. Isto tako, ovdje dolazi i puno penjača te alpinista. Uz njih možete vidjeti i ostatke iz Prvog svjetskog rata poput rovova, kaverni, topova, puški, replika vojnika. Naime, ovo su područje 1915. zaposjele topničke grupe talijanske vojske. Tu se mora stati i malo osvježiti. I uživati u trenutku i pogledu. Šteta bi bilo odmah produžiti dalje.

Rifugio Cinque Torri
Obilje planinskog cvijeća

Dolomitsko jezero u minijaturi

Druga atrakcija na ovoj stazi osim samih vrhova je malo jezerce Limides koje predstavlja dolomitska jezera u minijaturi. Čim malo zasja sunce, otvaraju se tirkizne boje planinskoga jezera oko kojega staju i kampiraju mnogi planinari. Jezero je poznato po odrazu planine Tofana di Rozes, prekrasnim pogledima na planinu Lagazuoi te planinu Averau.

Jedan zanimljivi usponić
U čast poginulim planinarima

Prema legendi, promatrate li odbljeske u vodi ovog malog jezera, koji su posebno lijepi u proljeće, oni najčišća srca moći će vidjeti Anguanu, vodenu nimfu dolomitske legende. Ova je kružna staza puna planinarskih domova što je odlično u slučaju iznenadne oluje. Naime, na planini se u jednom danu promijeni i nekoliko godišnjih doba, pa je uvijek potrebno se slojevito obući, a u ruksaku uz minimalno dvije litre vode, nositi i kabanicu te deblju jaknu.

Pet tornjeva jedan je od top atrakcija u Dolomitima
Pa se pored njega trebamo i fotkati
Kao i jezerce Limides

Zanimljivi usponi

Ova staza uzima vam cijeli dan, ali uz dosta stajanja. Na svakom koraku je neki dom, pa smo stale ručati u Col Galini i uspele se opet do jezera Limides. Nakon njega uspinjanje je bilo još nešto zahtjevnije do sedla Averau i istoimenog planinarskog doma. Onda mislite da biste još jer je planinarenje poput neke vrste droge, ali razum vam kaže da se ipak morate vratiti do polazišne točke jer je već 18 sati.

Planinarski dom Averau
Col Galina u podnožju – mjesto predaha i punjenja baterija
Tu još ne vidimo ostala 4 tornja
Da, i ovuda treba ići gore. Polako, ali sigurno napredujemo
Planinarenje je poput opijata
Predah na vrhu

Za treći dan izabrale smo nešto kraću stazu od osam kilometara do jezera Coldai koja nas je nagradila odličnim pogledom na jedno od najljepših jezera u Dolomitima. Uz jezero je vidikovac na alpsko mjesto i jezero Alleghe.

Do pitoresknog jezera

Novi pogled na Pelmo
Starom stazom penjemo se do jezera Coldai

Staza kreće od Rifugia Palafavera. Mi smo uzele žičaru za početni dio puta. A onda produžile dalje na stazu Casela di Pioda do doma Rifugio A. Sonino al Coldai zatim do sedla Forcella Coldai na čijem ćete vrhu ugledati Lago di Coldai. Ovo je jezero poznato u Dolomitima Belluno i zato je jako posjećeno. Cijelo vas vrijeme prate pogledi i vidici na Monte Pelmo i Civettu, a kada stignete do jezera bit ćete oduševljeni. Tirkizna boja je ono što mu daje posebnu čar. Tu je mjesto odmora, a 50-tak metara je dalje vidikovac s kojega puca pogled na jezero Aleghe u podnožju planine.

Bez riječi
Na jezeru Coldai
A ispod nas Alleghe
Ovo je domovina sladoleda, pa smo ga morale kušati

Bilo je to predivnih tri dana u srcu Alpa. I nismo samo planinarile. Uživale smo u svemu koliko smo to mogle. Naime, ovo je područje i domovina sladoleda, pa nismo zaobišle ni degustaciju te njihove delicije. Bilo je tu i štrudli s jabukom, doduše drugačijih nego u Sloveniji ili Austriji, odličnog piva i dobre rakije. Ponuda na planini je stvarno jako dobra. A takva okrjepa je više nego dobrodošla. I objeručke smo ju prihvatile.

Evo i ruta sva tri dana:

Dan prvi: Refugio Aquilea-Malga Fiorentina-Rifugio Citta di Fiume-Forcella de la Puina-Malga Prendera-Col Duro-Forcella Ambrizzola-Lago Federa
Dan drugi: Passo Giau-Rifugio 5 Torri-Rifugio Scoiattoli-5 Torri-Rifugio Col Galina (Passo Falzarego) – Lago di Limides-Forcella Averau-Rifugo Averau-Passo Giau
Dan treći: Rifugia Palafavera – Casela di Pioda-Rifugio – A. Sonino al Coldai-Forcella Coldai-Lago di Coldai

Kaštelir: Butiga kao svojevrsna tržnica i kantina lokalnog povrća, voća, vina, ulja, bire i žestica

Domaća hrana potekla iz istarske zemlje ima zaista drugačiji okus. Vjerojatno to ljeti osjetite u domaćim rajčicama, krastavcima, češnjaku, luku, paprici, krumpiru. Imaju neki poseban okus koji se skroz razlikuje od povrća iz uvoza. Možemo nabrajati i dalje. Primjerice, istarsko maslinovo ulje. Nije bez vraga među top ekstra djevičanskim maslinovim uljima svijeta. Kada otvorite bocu odličnog istarskog ulja, opit će vas miris zelene trave, cvijeća, začina…

Čekanje “zlatnog” sata u Kašteliru uz rose vinarije Radoš

A onda onaj gorkasti i pikantan okus u ustima. Rapsodija okusa. Tu je i neizostavno istarsko vino, perjanica lokalne eno gastronomije. Gotovo da danas ne možete naći na tržištu lošeg istarskog vina. Ako vam to uspije, stvarno nemate sreće. A mene uvijek privlače oni mali neafirmirani vinari koji smišljaju neku svoju vinsku priču i žele se razlikovati od drugih. Uz etablirane vinare, upravo to čini divnu lepezu odlične vinske ponude Istre. Idemo dalje. Možda se nekima ne sviđaju craft, odnosno zanatska piva, no činjenica je da su upravo takva piva dodala Istri jednu novu vrijednost. Isto kao i craft žestoka pića poput ginova, likera, biske, lozovače.

Degustacije u parovima

Domaće samo u Butigi

E upravo sve to što krasi istarsku eno gastronomiju svakog petka možete probati u mjestu Kaštelir na glavnom trgu ispred njihove crkve svetog Kuzme i Damjana mučenika na manifestaciji Together in Friday Tasting. I ne samo to. Tu je prije mjesec dana otvorena trgovina tipičnih istarskih domaćih proizvoda pod nazivom Butiga. Odličan je to potez koji su zajedničkim snagama ostvarili tamošnja obiteljska poljoprivredna gospodarstva okupljena u poljoprivrednu udrugu Vitis, Općina Kaštelir-Labinci i naravno tamošnja turistička zajednica. Jer upravo su domaća hrana i piće glavni adut ove male općine na Poreštini koja je uvijek bila jaki poljoprivredni kraj. A Butiga je svojevrsna tržnica domaćih proizvoda.

Butiga u Kašteliru nudi samo proizvode ovog kraja

Zato nikoga ne treba čuditi da je upravo na ovom području sa samo tisuću stanovnika registrirano više od 150 OPG-ova! To mnogi ne znaju i često dolaze teško u kontakt s lokalnim poljoprivrednicima, a žele kupovati domaće i lokalno. S tom željom otvorena je Butiga na čijim se policama uistinu može naći ono najbolje iz Kaštelira i Labinci te mjesta i seoceta oko njih. Kako nam pojašnjava direktorica TZ-a Kaštelir-Labinci Linda Grebac cilj je bio približiti i domaćima i strancima najbolje što imaju.

Butiga će raditi cijele godine

Nula kilometara između kupca i proizvođača

– Najprije smo prije dvije godine započeli s programom degustacija lokalnih proizvoda po OPG-ovima svakog petka, a sada smo odlučili doći našim gostima još i bliže. Sve iz ovog kraja mogu naći u Butigi, a petkom to mogu i kušati. Ovdje se zbilja može uživati u pravim okusima Istre koji su ostali ono izvorno što imamo. Neke proizvode možete naći samo ovdje ili na tom imanju koje ga proizvodi. Ne prodaju se nigdje drugdje. A to je ono što će u budućnosti biti sve traženije. „Nula kilometara” od proizvođača do kupca je ono čemu se teži, priča nam Linda prije otvorenja same manifestacije.

Kaštelir i Labinci poznati su po svom povrću
Na policama ima svega- od ulja, vina, žestica, brašna….

Inače, Butiga je otvorena svaki radni dan od 7 do 15 sati, a petkom do 13 sati jer se navečer ponovno otvara u 19 sati kada su ispred nje degustacije. Subotom je pak otvorena od 7.30 do 11.30 sati, a nedjeljom od 8.30 do 12.30 sati. Degustacije će se odvijati još do kraja kolovoza, pa svakako ne propustite dva iduća petka. Dosad su se kušala maslinova ulja OPG-a Beakovich i Oliveri te izvrsna vina vinarije Legovina, ali i craft pivo Castellana OPG-a Tine Kovač.

Kaštelir i Labinci žele graditi svoju prepoznatljivost na domaćoj hrani i domaćim proizvodima
Ima i domaćeg brašna

Degustacije petkom do kraja kolovoza

Već ovog petka moći ćete probati vina proizašla iz podruma Vina Cossetto iz mjesta Roškići kraj Kaštelira. Obitelj je to koja se bavi vinarstvom već tri generacije, a obrađuju čak osam hektara vinograda u ovom dijelu Poreštine. Morate probati njihovu malvaziju, borgonju i teran, a zašto ne i chardonnay, cabernet sauvignon i bijeli muškat.

Kušajte i ugodno se zavalite na nekoj od ležaljki s pogledom na crkvu

S njima je idući petak uparen OPG Grebac koji proizvodi maslinova ulja. Ovaj je OPG u kaštelirskom zaselku Kovači, usred više od stoljeća starog maslinika, nedavno otvorio kušaonicu maslinovog ulja Monte Fermento. Šireći sortiment, iz godine u godinu sadili su nove masline, pa ih danas imaju 1.200, i to sorte pendolino, leccino, buža, bianchera, frantoio i moraiolo. Od svojih maslina proizvode četiri etikete ekstra djevičanskog maslinovog ulja.

Ručno rađeni suveniri

“Nastupaju” po dva proizvođača

Na zadnjem pak Friday Tastingu 25. kolovoza moći ćete uživati u izvrsnim žesticama i koktelima u režiji male destilerije Brandystra iz mjesta Kaštelir. Ponose se svojim rakijama i likerima kao što su teranino, komovica, smokovača, šljivovica i pelinkovac. A tu je i neizostavan gin. S njima će pak svoje proizvode nuditi OPG Brčić Edi iz Rogovići kraj Kaštelira koji pak proizvodi rakiju, vino i maslinova ulja. Ovaj OPG ima na kućnom pragu malu kušaonicu gdje možete i druge dane pokucati na vrata te probati njihove proizvode.

U degustaciju uvijek ima i kolača

Dakle, svakog petka ispred Butige „nastupaju” po dva proizvođača, a ja sam imala priliku sljubiti vina obitelji Radoš te maslinova ulja OPG-a Alena Košeta. I jedno i drugo je naravno bilo vrhunsko, a oba su poljoprivrednika sa svojim suprugama gostima ispričala ne samo priču o svojim proizvodima, već i o svojoj obitelji te kraju s kojim su neraskidivo povezani. Jer kampanja je za njih dio identiteta. Kaže nam to Alen Košeto iz Labinci koji je OPG otvorio tek nedavno – prije tri godine. Tada je krenula malo veća proizvodnja ekstra djevičanskog maslinovog ulja u ovoj obitelji koja prelazi potrebe kućanstva. A Butiga i Friday Tasting idealno su mjesto gdje može predstaviti svoj cjelogodišnji trud na crvenici zapakiran u lijepu bocu.

Vrijedni ljudi ovog kraja imaju čak 150 OPG-ova

Zaljubljeni u kampanju

– Svi mi ovdje jako volimo kampanju i jednostavno moramo u zemlju. Ako ne idemo u zemlju, nešto nam nedostaje. To nam je u krvi od prije jer su ljudi na ovom području uvijek bili veliki težaci i jako su puno radili u poljoprivredi. I kod mene je to tako. S obitelji obrađujem masline uz posao. Dakle, nisam profesionalno samo u tome. Počeo sam dizati nasade kada su starije generacije počele napuštati povrćarstvo i ratarstvo koje je nekada u mjestima Labinci i Kaštelir bila pretežita djelatnost. I dan danas proizvodimo povrće i krumpir, ali to je samo za vlastite potrebe. Tako da povrća imamo za cijelu zimu. Isto tako, radimo puno zimice, šalše, kiselimo krastavce, papriku, priča nam Alen kojega u poslu prati supruga Daria. Godišnje proizvedu oko 800 litara maslinova ulja, a svoje ulike prerađuje u uljari Agencije za ruralni razvoj Istre u Vodnjanu.

Alen i Daria Košeto
Obitelj Košeto širit će nasade

– Imamo 400 stabala maslina, a većina je starih preko 100 godina. U pripremi su i novi nasadi. I prije su se u mojoj obitelji bavili maslinarstvom, ali je bila jedna faza kada se počela sijati pšenica i stari nasadi su se posjekli. Sada vraćam masline na našu zemlju kao što su bile nekada. Trenutno nemamo velike količine za monosortna ulja pa sve sorte pomiješamo u jedan blend. Inače, u masliniku imamo sedam sorti maslina među kojima su pendolino, leccino, buža, istarska belica, picholine, ističe dalje maslinar Alen čije ulje podsjeća na zeleno zlato. I da, odlično ide sa sirom, ali i kolačima kojima su nas ponudili dok čekamo u mjestu Kaštelir „zlatni” sat.

Proizvode 800 litara ulja godišnje

Prva vinarica

A sve je ljepše uz neizostavnu čašu dobrog istarskog vina. Ovaj put iz podruma Dejana Radoša iz mjesta Tadini. Dejan sa suprugom Sabinom i svojim ocem vodi malu obiteljsku vinariju koja ima tradiciju proizvodnje vina dugačku čak četiri generacije. Obrađuju pet hektara zemlje. Vinarija je obnovljena 2018. godine, a u zadnjih nekoliko godina posvetili su se odležavaju vina. Uzdanice su im malvazija, teran, slatki žuti muškat, chardonnay, cabernet sauvignon barrique i neodoljivi rose od borgonje koji idealno hladi u ljetnim večerima kao što je ova.

Dejan i Sabina Radoš

Dejan nam objašnjava da godišnje proizvode od 30 do 40 tisuća litara. A čitavu je priču oko njihovih vina još 90-tih godina prošlog stoljeća na noge postavila njegova sada pokojna majka Nadia. Svojedobno je bila jedina među muškim kolegama vinarima kada su tek počela stasati istarska vina. No, najteže je bilo, pričala nam je svojedobno, uvjeriti svog oca da se okrenu modernoj proizvodnji vina.

Nije bilo drugog izbora

– Za mene nije bilo drugog izbora nego se posvetiti vinarstvu. Studirao sam agronomiju i oduvijek sam bio u vinogradima. Od malih nogu sam povezan s njima i zato volim vino. A i ništa drugo ne znam raditi. Kada sam bio dijete, bio sam na „kavedanji”, na kraju reda i igrao se sa psom, a kasnije sam i sam počeo pomagati roditeljima u lozama, priča nam Dejan kroz smijeh kako je izgledalo njegovo djetinjstvo. Vinarstvo i vinogradarstvo su mu bili predodređeni. A vinarstvom se u njihovoj obitelji najprije počeo baviti djed Guštin.

Odlična vina obitelji Radoš

– Nakon toga time su se nastavili baviti moji roditelji, a sada i ja. Uključio sam se 2012. Podjednako volim raditi i u vinogradu i u podrumu, priča nam Dejan dalje. Preporuča u najtoplijim danima čašu svježe malvazije, ali i rosea. A neki čak vole sljubljivati njegov slatki muškat s lignjama. Ovo izvrsno vino možete kušati i kod njih u podrumu gdje imaju organizirane degustacije po najavi za maksimalno 15 ljudi.

Kaštelir, traktori i ležaljke

A nakon što čujete njihovu priču, najbolje je uzeti čašu ovog odličnog vina i lagano se zavaliti u ležaljke ispred butige te gledati kako se sunce spušta po crkvi svetog Kuzme i Damjana. Nemojte se iznenaditi ako uz vas tu i tamo prođe neki traktor. Ipak je kampanja ovdje na prvom mjestu, a tek onda sve ostalo.

Uživanje na selu
Degustacije su svakog petka do kraja kolovoza ispred Butige

Vrijedne ruke ovih težaka stvarno stvaraju neku divnu priču koja će definitivno u budućnosti odrediti smjer razvoja ovoga kraja. Jer domaće je domaće, a to je ono što će s godinama dobivati sve više na cijeni. Baš kao i Butiga te lokalni proizvodi Kaštelira i Labinci.

Kastav: Kako su Kastavci topom od bazge napali Lovrance

0

Kada dođete u Kastav, uopće nećete imati osjećaj kao da ste na periferiji Rijeke. Taj me gradić na brdu 10 minuta vožnje od Rijeke i Opatije neodoljivo podsjeća na gradiće na brežuljcima u centralnoj Istri. I ne samo to, Kastav je itekako povezan s Istrom iako se nalazi u susjednoj županiji. Kroz povijest je pripadao istarskoj regiji, a osim toga ovdje su službovali i neki poznati Istrijani. Poput primjerice Vladimira Nazora koji je radio u tamošnjoj školi gdje je bio ravnatelj. I baš za vrijeme svog boravka u Kastvu, rodila se ideja za Velikog Jožu, simbola Motovuna. Jako dobra poveznica s Istrom.

Kastav je pravi biser Kvarnera
Šarmantne stare ulice
U Kastav se ulazi kroz gradska vrata

Kastav je danas prava gastronomska oaza, mjesto s mnoštvo zanimljivih ljetnih događanja i festivala, suvenirnica, ateljea, muzeja, ali i znamenitosti i zanimljivih priča iz povijesti ovog kraja koji je uvijek bio hrvatski bez obzira na promjene vlasti u okruženju, fantastičnih vidika te okruženo znamenitom Kastavkom šumom. Baš zbog svega toga, ovo je omiljena destinacija mnogih Riječana, ali i mnogih drugih ne samo ljeti, već u svim godišnjim dobima. Jer ovdje vlada neka posebna usporena atmosfera koju svi volimo kada se želimo malo opustiti.

Gradom su svojedobno upravljali i Isusovci, a nikada nije bi pod talijanskom vlašću

Nauživajte se vidika, ovdje ih ne fali

Posjet ovom srednjovjekovnom gradiću nećete sigurno zažaliti jer ovdje bez problema možete provesti čitav jedan dan na različitim aktivnostima – od pješačenja, bicikliranja, ispijanja kvarnerskih vina u poznatom restoranu Kukuriku te oštariji Fortica, kušanja raznih specijaliteta od ribe, ali i obližnjih šuma, slušanja dobre glazbe na predivnoj ljetnoj pozornici nikad dovršene crkve Crekvina gdje se odvija i poznato Kastavsko kulturno leto, razgleda lokalnog muzeja u kojemu možete svjedočiti potresnim pričama ovog nekad graničnog područja i dubokoj povijest koja seže u 10. stoljeće prije Krista kada je ovo područje prvi put naseljeno. Tu se odvija i najpoznatiji blues festival u Hrvatskoj gdje dolaze najjača imena bluesa na svjetskoj sceni.

Kastav bdije nad Kvarnerom
Lijep pogled s Fortice na Opatiju i Lovran

Najprije vam savjetujem da se nauživate vidika na Fortici pored Trga Matka Laginje jer je fantastičan. Okolica Rijeke poznata je po tim svojim fantastičnom dramatičnim vidicima i panoramama, a ovaj na vrhu Kastva je zbilja vrijedan svake fotke. I to sa svih strana.

Grad “na brege”

– Kastav je grad „na brege” na 65 metara nad morem, a osim toga oduvijek je bio kulturni centar ovog područja. Poznat je po pogledima i panoramama koje se šire na sve strane, i to ne samo na more, nego i na šume i gore. Poseban je pogled s naše Fortice koja je nekada bila utvrda, a to ni ne treba čuditi jer Kastav ima jako dobro poziciju i jako dobro nadzire cijelo područje. S ovog područja vidi se opatijska rivijera, kvarnerski otoci, Velebit. Kastav je zahvaljujući tome oduvijek imao veliku važnost te je bio centar ovog područja od Rijeke pa sve do Plomina. Administrativno je dobar dio povijesti pripadao Istri, kaže nam naš vodič Saša iz TZ-a Kastav.

Pogled sa svih strana

Zanimljivo je da ovaj utvrđeni gradić sa srednjovjekovnim gradskim bedemom s devet obrambenih kula nikada nije bio pod vlašću Talijana, niti Mađara koji su u bližoj povijesti vladali Istrom, Kvarnerom i Rijekom. Uvijek je bio granično područje, a za vrijeme između dva svjetska rata bio je granica sa zidovima i žicama. Dok su Rijeka i Istra bilo u Kraljevini Italiji, Kastav je pripao Kraljevini Jugoslaviji. Tada su bili odvojeni o svog prirodnog habitusa. Gledali su na more, a od mora ih je dijelila granica. Svjedočanstvo o tome možete pogledati obližnjem lokalnom muzeju, odnosno u Muzejskoj zbirci Kastavštine.

Kastav je bio poznati srednjovjekovni gradić

Centar Slavenstva

– Kastav je bio karakterističan po tome što je bio centra Slavenstva. Ovdje je održan i prvi Tabor istarskih i primorskih Hrvata i Slovenaca na brdu Sveti Mihovil koji se nalazi između Kastva i Opatije. Inače, kroz povijest je najprije bio pod vlašću devinskih grofova iz Duina pored Trsta, potom grofova Walsee i potom su došli Isusovci zajedno s Habsburgovcima.Ali Kastav je za svoj to vrijeme imao svoju autonomiju i predstavljao centar ovog prostora te je bio hrvatski element u ovom dijelu. Na ovim prostorima su se spajala i sukobljavale dvije kulture- slavenska, odnosno hrvatska i mletačka, odnosno talijanska s morske strane, veli nam Saša dalje.

Gradić je pun zanimljivih detalja
Popodnevno drijemanje

Kastavci oduvijek slove kao jako vrijedni ljudi i u tom gradiću je uvijek bilo puno obrta, a pravi maheri su bili kada je bilo u pitanju drvodjeljstvo. Svojedobno je u Kastvu djelovala i Delavska škola gdje su se od 19. stoljeća nadalje školovali svi profili zanatlija. I to su ljudi koji su izgradili današnju Rijeku.

Nisu voljeli Lovrance

Kao drevni gradić skriva i mnoge legende, čujemo od naših domaćina. Jedna od njih vezana je baš za Forticu.

Stara karta Kastva

– Kako su se Kastavci bavili drvom, sve su izrađivali od drva. Preko puta možete vidjeti Lovran s kojim je Kastav bio u „neprijateljskim” odnosima. Jednom su se posvađali oko djevojaka pa su Kastavci rekli da napraviti top, odnosno „kanun” i da će gađati Lovran s Fortice. Ali kao su se bavili drvom, napravili su top od bazge. I kada su opalili iz topa, bazga je eksplodirala i navodno je jedan Kastavac poginuo te je bilo više ozlijeđenih. Kastavci su se tada pogledali i rekli ”Ćo, ako je ovde jedan mrtav, ča misliš koliko he je tek va Lovrane!” I time su Kastavci ušli u legendu, priča nam Saša kroz smijeh.

Motiv s gradske lože
I danas se ovdje sastaju gradski vijećnici

Istarski trolist

Preko puta Fortice je Aleja velikana gdje možete vidjeti istarski trolist i najznačajnije ljude za Kastav koji su obilježili njegovu povijest – Vjekoslava Spinčića, Matka Laginju i Matka Mandića, zatim Vladimira Nazora te Ivana Matetića Ronjgova. Spinčić je primjerice zaslužan što je Kastav ostao u Jugoslaviji između dva rata, a Nazor je bio ravnatelj Delavske i učiteljske škole između dva rata. Odmah uz Aleju je i Gradska loža gdje se i dan danas sastaju gradske vlasti, baš kao i kroz povijest, a kroz velika vrata ulazi se u starogradsku jezgru koju krase uske uličice, ateljei, muzejske zbirke.

Aleja velikana
Na ulazu u mjesto je crkva svetog Fabijana i Sebastijana sagrađena je početkom 16.st., u vrijeme epidemije kolere, kao zavjetna crkva koja je trebala štititi stanovnike Kastva od bolesti

Jedna od njih je i Muzejska zbirka Kastavštine sa svojim stalnim postavom koji prati život ovog kraja od prvih stanovnika u prapovijesti pa sve do današnjih dana. O najstarijem razdoblju svjedoči pronađena arheološka građa na lokalitetu prapovijesnog groblja Mišinac podno Kastva s kojega potječu brojni arheološki nalazi poput keramičkih posuda, brončanih kopči i privjesaka, dugmadi i sl. A najstariji artefakt je mač iz 10. stoljeća prije Krista. Puno se govori i o Kastvu srednjem vijeku te kasnije kada je bio strateški važnije područje.

Zanimljive instalacije

Poznat i po glagoljici

Naime, Kastav kakav danas znamo se gradi tek 1465. godine. Kroz povijest se još zvao i Kefta, Kafta, Kastua, a pretpostavlja se da je naziv dobio od riječi kastel ili kast što znači stijena, gradina na stijeni, do danas se ne zna. Kastav je poznat i po glagoljici. Upotreba glagoljice u Kastavštini bila je raširena u kasnom srednjem i ranom novom vijeku o čemu svjedoče ulomak zvona s preslice crkve Sv. Viktora podno Kastva te kameni blokovi i pragovi s urezanim glagoljskim slovima.

Granično područje 1920. godine. ovo je jedan od graničnih kamena

A najzanimljiviji dio zbirke je vezan uz najnoviju povijest. Posebno je intrigantno vidjeti kako je funkcionirao Kastav između dva svjetska rata kada je pripadao Kraljevini Jugoslaviji, a o granicama na tom području još uvijek svjedoče kameni stupovi od prije 100 godina. Mnogim su Kastavcima tada njive ostale iza žice, pa su za rad u polju trebali imati propusnice. I tako do 1945. godine.

Potresna priča logoraša koji je doživio više od 90 godina

Tu ćete moći pročitati o potresne zapise i pisma logoraša i političkog zatvorenika iz Dachaua Ivana Trinajstića koji je preživio Dacahu i logore po Perugiji.

Logorska odora Ivana Trinajstića
Nekad su Kastavci morali imati propusnicu za prijeći granicu do mora
Odlična muzejska zbirka Kastavštine

-On je prošao logorsku sudbinu te je od 1941. do 1945. godine bio po zatvorima. U Dachau je bio zadužen za rad u krematoriju i javljao je Kastavcima je li netko od njihovih preminuo u logorima jer je popisivao preminule. Čudo je da je sve to preživio. Doživio je više od 90 godina, kazao je naš vodič kroz muzej.

Zbirka je multimedijalna pa ju možete proći i s tabletima ako želite saznati nešto više
Najstariji artefakt iz Kastva iz 10.st. prije Krista
Najstariji artefakti
Kastav je bio nekada u pokrajini Istra

S mislima na teške sudbine Kastavaca u 20. stoljeću, napuštamo ovu impresivnu Zbirku gdje uistinu možete provesti nekoliko sati ako ste ljubitelj povijesti. Mnogi će vas podaci i priče iznenaditi.

Crekvina je pravo iznenađenje

A onda slijedi još jedno iznenađenje – Crekvina. Masivna, nikad dovršena crkva na samom ulazu u Kastavski šumu koju su u 17. stoljeću počeli graditi Isusovci. Crkva nikada nije bila dovršena zbog ukidanja isusovačkog reda. Konzervirana je u nedovršenom obliku i danas predstavlja jedno od najatraktivnijih lokaliteta u gradu. No, upravo ta njeno nedovršenost pravo je vrelo raznih legendi koje objašnjavaju zašto se stalo s gradnjom.

Moćnu crkvu počeli su graditi Isususovci
Nije ruševina, nego nikada nije dovršena

– Njezin naziv znači velika crkva. Isusovci su ovdje htjeli izgraditi najveću crkvu na Kvarneru, a u nju je trebalo stati do 2000 vjernika i oštro su krenuli s radovima. Kako su Isusovci bili vlasnici grada, imali su pravo od stanovnika tražiti da ju grade. Svi su bili angažirani na njezinoj izgradnji, kako muškarci i žene. A jedna legenda kaže da je jedan majka od Isusovaca tražila da ju puste da ide nahraniti gladnu djecu, no Isusovci su joj to zabranili. Ona ih je radi toga proklela i zaželjela da crkva nikada ne bude dovršena, kaže nam vodič Saša.

Danas je najvažnija ljetna pozornica u ovom kraju

Marija Terezija ukinula Isusovce

No, istina je da je Marija Terezija ukinula financiranje Isusovaca i time je ukinula njihov red. I zato crkva nikad nije dovršena. A na ovom mjestu se sada dešavaju mnoga dešavanja. A specifična je jer i za vrijeme najvećih vrućina, ovdje uvijek ima „friškog” zraka. A on dolazi iz guste Kastavske šume koja se nalazi iza nje. To je mjesto rekreacije za mnoge, a u TZ-u možete iznajmiti i električni bicikl za razgled „pluća” Kastva.

Šetnja kroz Kastavsku šumu je nešto to se ne zaobilazi
Ulazak na staze je iza Crekvine

Kastavska šuma nudi ugodne šetnice za sve uzraste, a izletnicima su na raspolaganju tri staze koje su dobro označene. Šetnica naziva Puž traje oko 1.40 sat, a prolazi se 5.3 kilometara. Ovo je ujedno najkraća staza koja je prikladne za sve one s malom djecom, ali i osobe koje nisu u fizičkom stanju za duže šetnje ili žele provesti kratko vrijeme u prirodi.

Ima različitih staza
“Pluća” Kastva
Električne bicikle možete unajmiti u TZ Kastva

Šetnica naziva Zec, traje oko 2.50 sati, a duga je skoro 10 kilometara. Fizički nije zahtjevna i prikladna je za sve uzraste. Šetnica Srna je najduža i najteža staza. Traje oko pet sati, a duga je 15.8 kilometara. Idealan izbor za one malo iskusnije šetače s više kondicije. Sve ti šetnice se međusobno nadopunjuju i možete ih i kombinirati.

Kastav je poznat i po hotelu i restoranu Kukuriku

Trk do Kukurikua i Nenada Kukurina

A kada završi aktivni dio izleta, trk do Kukurikua do Nenada Kukurina na glavnom gradskom trgu Lokvina. Ovaj ugledni hrvatski chef već punih 25 godina stvara prava mala remek-djela u svojoj kuhinji, ne krijući zadovoljstvo što pritom pomiče granice. Dolazi iz obitelji koja se već 121 godinu kontinuirano bavi ugostiteljstvom. Davne 1890. godine njegov prapradjed otvorio je u Rubešima podno Kastva prvu gostionicu, a sam Nenad je odrastao u Kukuriku restoranu u Opatiji, koji je bio u vlasništvu njegovog oca od 1967. do 1984. godine.

Mjesto za dobro iće i piće
Petehi na sve kraje kukuriču

Svoje je znanje ovaj chef brusio u Italiji, u svojoj biografiji niže mnogobrojne nagrade i priznanja, a među posljednjima je bila ona vodiča Gault & Millau koji ga je proglasio Chefom moderne tradicijske kuhinje. U lipnju 2010. godine, u nekadašnjem Kaštelu u povijesnoj jezgri grada Kastva, nakon temeljite rekonstrukcije koja je trajala tri godine jer zgrade datiraju iz 9., 14. i 19. stoljeća i pod zaštitom su Konzervatorskog ureda Ministarstva kulture otvorio je boutique hotel Kukuriku. Kada uđete unutra nemojte se iznenaditi brojem pijetlova koji će vas dočekati. Ima ih na svakom uglu, u svim oblicima.

Iskusni Nenad Kukurin u Kastvu nudi nešto drugačije

Morate probati kastavsku belicu

A najdraža su mu jela i vina lokalnog karaktera. Zato tamo treba kušati ribu koju Nenad taj dan nabavlja na riječkoj ribarnici, ali i kvarnersku žlahtinu ili još bolje kastavsku belicu. Njih smo sljubili u gastro rapsodiju u plavom.

U Kukuriku pijete samo lokalna vina

Za nas je pripremio jela od sitne plave ribe. Nakon šetnje šumom odlično su nam legli panirana balotina rižota sa škampima i šparogama u redukciji od domaće salse i škampa, carpaccio od tune s usitnjenom skutom, ukiseljenim motarom i dehidriranim malinama, panirani cvijet tikvice punjen selekcijom krem sireva, te rapsodija u plavom s mariniranom srdelom i fileom pečenog škombra.

Za kraj nas je Nenad „počastio” kupolom od bijelog moussa punjena umakom od domaćih jagoda na keksu od prhkog tijesta s mascarponeom i ricotta sirom. Potom nam je pokazao i novine, a to je novi vinski podrum kojega je uredio ispod zemlje. Jedinstven je to prostor za manja druženja i istinske ljubitelje dobre vinske kapljice.

Žlahtina i belica

Jedina vinska banka na Kvarneru

– Moja filozofija je uz svježe namirnice koje koristim u pripremi hrane promovirati prvenstveno hrvatska vina jer imamo izvrsna vina i smatram da gost treba piti vino iz zemlje u koju je došao, kaže nam Nenad i dodaje kako će se u ovoj vinoteci naći i jedina vinska banka na Kvarneru koja će u idealnim uvjetima pružiti mogućnost vinoljupcima da stvore i vlastitu kolekciju vinskih etiketa.

Novi podrum ispod restorana Kukuriku

Teška se srca odvajamo od našega domaćina gdje stvarno možete ostati pola dana. Idemo u razgled ateljea Željana Pavića koji organizira u svom šarmantnom prostoru i mini likovne radionice. Radi kada poželi. Radno vrijeme nema, o čemu svjedoči i natpis nad njegovim ateljeom koji je hit u Kastvu.

Prava stvar
U ateljeu Željana Pavića i sami možete slikati
Opušteno kod Željana Pavića

Inače, Pavića je likovnu umjetnost diplomirao na Pedagoškoj akademiji u rodnoj Rijeci,a u njegovom ateljeu možete vidjeti njegove radove koje stvara na licu mjesta. Zanimljivo je da mu se u tome i sami možete pridružiti. Tko želi pogledati još ateljea u Kastvu, topla preporuka je i atelje Saše Jantoleka.

Kastav je zanimljiv i po ateljeima
Šarmantni detalji

Kuća belice za ljubitelje vina

A da za kraj izleta u Kastav dobro bi legla još jedna čaša belice. To je tipično kastavsko bijelo vino koje je nastalo spajanjem više sorti bijelog grožđa – autohtonih verdića, divjake i mejskog kojoj se pridodaje malvazija. Ovo je vino bilo pred izumiranjem dok prije par godina konačno nije počela njegova revitalizacija. Danas nažalost nije više tako česta na ovom području jer se sve manje Kastavaca bavi proizvodnjom vina, no svakako ga možete probati u interpretacijskom centru Kuća belice gdje možete obići zbirku kastavske belice u Vikotovoj bačvariji.

Interpretacijski centar posvećen autohtonom vinu Kastva
Etnografska zbirka
A može se nešto i popiti

Kuća belice je inače muzejski postav čiji je sadržaj osmislio muzeolog Grga Frangeš. A ona ne govori samo o belici, nego i o gospodarsko-socijalnom razvoju ovog kraja. Predstavljen je i trud lokalnih težaka uložen u krčenje zemljišta te dobivanje obradivih površina od ovdašnjeg kamenitog tla, kao i razni poslovi i sredstva korištena u vinogradarstvu, o bolestima vinove loze koje krajem 19. stoljeća dolaze u ove krajeve te vidjeti tehnička sredstva korištena u njihovom suzbijanju.

Zaštitili belicu od izumiranja

Odlično domaće vino

– Zanimljivo je vidjeti i koliko je nekada bilo vinograda oko Kastva. Danas je to sve urbanizirano. Proizvodila se nekada određena količina vina, a pojava peronospere je puno utjecala na smanjenje proizvodnje. Ovo se vino gotovo zatrlo u Kastvu, ni srećom nekoliko je entuzijasta odlučilo je spasiti. Danas se proizvodi oko 30 tisuća litara, a proizvode ga mali OPG-i. Jako smo na to ponosni jer je belica uvijek doživljavana kao odlično domaće vio koje su radili Kastavci, objašnjava nam baš vodič Saša. U to ime, završavam ovaj odličan izlet iznad Rijeke koji je za svaku preporuku. I to u bilo koje doba godine.

 

 

 

Kaštelir-Labinci: “Butiga” kroz domaće proizvode oživjela kulturu i tradiciju istarskog težaka

0

U ugodnoj atmosferi ljetne večeri, uz brojne posjetitelje i uzvanike, prošlog petka otvorena je “Butiga” u Kašteliru, jedinstvena prodavaonica u kojoj će se domaća i zdrava hrana lokalnih proizvođača moći kupiti cijele godine. “Butiga” je uređena u prostoru bivše autobusne čekaonice koji se pokazao idealnim za takvu namjenu. Ovim projektom vrijednim 32 tisuće eura nastavila se i pozitivna praksa Općine kojom se vlastite nekretnine stavljaju u funkciju zajednice.

Mjesto koje okuplja OPG-ovce i kupce

Kako je istaknuto na otvorenju, prodavaonica “Butiga” nije samo mjesto kupovine, već i mjesto koje će oživjeti kulturu, tradiciju i identitet Kaštelira i Labinaca. Kroz proizvode koji se nude u “Butigi” svi imaju priliku istražiti autentične okuse, mirise i umjetnost ovdašnjeg kraja. Projekt je ujedno prilika da se podrže lokalni OPG-ovi i drugi proizvođači kroz direktnu kupnju od njih, čime se zapravo kupci povezuju s ljudima koji stoje iza svakog proizvoda.

Udruženi lokalni poljoprivrednici

“Butiga” je nastala kao produkt razvoja održivog turizma na koje se u kaštelirskom kraju stavlja glavni naglasak. Osnovana je s ciljem da se lokalni proizvođači udruže te da vrhunski proizvodi ovog kraja budu svima dostupni cijelu godinu, na novi i drugačiji način. Projekt podržava “Zero kilometer” koncept koji podrazumijeva spoj zdrave hrane i društvene odgovornosti. Cilj mu je smanjenje udaljenosti između proizvođača i konzumenata jer se na taj način smanjuju negativni efekti masovne proizvodnje te čuvaju priroda i bioraznolikost. “Butiga” svojom ponudom omogućuje svima da kupe zdrave i domaće proizvode, podržavajući na taj način lokalnu proizvodnju i održivost kojoj težimo u svakodnevnom životu.

Butiga nudi domače voće i povrće
Općina Kaštelir-Labinci ima i puno vinara

Nakon otvorenja započeo je i još jedan Friday tasting, koji se od ove godine po novom održava svakog petka tijekom srpnja i kolovoza ispred “Butige”, kroz predstavljanje dva OPG-a i besplatne degustacije njihovih proizvoda.

Svaki petak je Friday tasting

Ovog petka to su bili Vinarija Legovina obitelji Legović iz sela Mekiši pokraj Kaštelira i OPG Brčić u kojem se proizvode ekstra djevičanska maslinova ulja. Svi proizvodi koji se degustiraju na Friday tastingu uvijek su dostupni za kupnju u “Butigi”.

Butiga se otvorila u centru Kaštelira

Vjerujemo da će mnogi prepoznati vrijednost i unikatnost prodavaonice “Butiga” koja objedinjuje ono najbolje iz ponude lokalnih proizvođača kaštelirskog kraja, a ujedno vas pozivamo i na sljedeće izdanje Friday tastinga koje će se održati u petak 21. srpnja od 19 do 21 sat. Tada će se predstaviti Brandystra sa svojim odličnim rakijama i likerima te OPG Beaković u kojem nastaju izvrsna ekstra djevičanska maslinova ulja.

Vrpca je prerezana

Izvrsni domaći proizvodi

„Otvorenje ove butige znači da imamo priliku podržati naše lokalne OPG-ove, male obrte i sve one koji su uložili svoje srce i dušu u stvaranje izvrsnih proizvoda. Ali također promoviramo i održivost te očuvanje okoliša”, rekao je načelnik Đulijano Petrović. Naime, “Butiga” je osmišljena zajedničkom suradnjom Općine Kaštelir-Labinci, Turističke zajednice Kaštelir-Labinci i Poljoprivredne udruge Vitis.

Foto: Sebastijan Skoko

Rudnik Raša: Nakon 60 godina ponovno oživio podzemni grad

Pravi je to bijeg od ljetnih vrućina. Jer rudnik Raša dočekat će vas s ugodnih 12 stupnjeva Celzijusa. Sigurni se pitate kako je uopće moguće ući u taj rudnik kada je zatvoren od davne 1966. godine. E, pa od 25. srpnja bit će ponovno otvoren za javnost. I time će to biti jedini rudnik ugljena u Hrvatskoj kojega se može razgledati. Cijene su 30 eura za odrasle i 10 za djecu, a sve organizira raška javna tvrtka Arsiana. Ja sam ga obišla s kolegama novinarima prošlog tjedna, pri put nakon deset godina kada je u njemu bio insceniran jedan poseban događaj pod nazivom Rudarska republika u sklopu Istra Inspirita. Tada smo autobusima iz labinske Lamparne, kao nekada i rudari, došli do rudnika i u njemu istraživali povijest Raše i rudnika koji je otvoren davne 1928. godine, a zatvoren jer je ugljen imao prevelik udio sumpora.

Podzemlje Raše

Od tada se nije koristio, a najveći je dio hodnika potopljen. Posjetitelji rudnika u Raši, koja je i osnivana tridesetih godina prošlog stoljeća po naredbi Benita Mussolinija upravo kao naselje rudara, moći će obići 1,5 kilometra starog rudnika. Sada ima rasvjetu i senzore. Dio je hodnika zatvoren da netko ne bi odlutao jer Raša ima na stotine kilometara hodnika pod zemljom. Obnovom se rudnik nije previše dirao, nego se osvijetlio i osigurao. To je njegova prednost – ostao je takav kakav je i bio kada je napušten. U njemu su radnici ostavili sav svoj alat, sva je aparatura na svom mjestu, vagoni koji su izvlačili ugljen. Sve je ostalo kroz ta desetljeća konzervirano ispod zemlje.

Kroz rudnik nas je vodio profesor Mario Dobrilović s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu

Crno zlato

To znači da je glavni hodnik, kuda se dolazilo do liftova koji su odvozili rudare duboko ispod zemlje, blatnjav i pun vode. Zato obavezno uzmite gojzerice i dobro se obucite. Naime, kako se radi o krškom području, normalno je da se nakon svake kiše slijeva voda u podzemlje koja stalno kaplje po vama. Tako je bilo i rudarima. No, u doba kada je rudnik bio djelatan, pumpe su izvlačile višak vode. Kada je djelatnost stala, priroda se pobrinula za to da više nitko ne silazi u podzemne tunele. Voda ih je s vremenom potopila.

Kova Experience uvest će vas u život rudnika

Ruta obilaska traje dva i pol sata. Kroz dva potkopa – Raša i Karlota, koji su međusobno spojeni, stiže se do velike galerije koja je najzanimljivija. Posjetitelji će moći osjetiti kako je to bilo rudarima ući u podzemlje, kako su gacali po blatu, kuda su se kretali do dizala koje ih je spuštalo u podzemlje gdje su nekada radili i ležećki. Vođenje kroz rudnik zove se se Kova Experience, a nudit će i dodatne sadržaje. Kroz razgled rudnika posjetitelj će proživjeti jedan dan u životu raškoga rudara: od oblačenja za posao i preuzimanja radne opreme, šetnje kroz tunele i podzemne hodnike rudnika do dolaska u rudarski stan Kovarske kuće „Arsia“ gdje mogu zaviriti u rudarsku svakodnevicu.

Ulazak u rudnik

Strojevi stari više od stotinu godina

Zanimljivo je da u rudniku možete vidjeti, kako nam je pojasnio profesor Mario Dobrilović s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu, strojeve stare preko stotinu godina, ali i ugljen.

Sve je kao prije stotinu godina
Nekad napredni strojevi ostali sačuvani pod zemljom

– Najzanimljivije u ovom rudniku je to da je ostao izvorno očuvan kakav je bio. Iz njega se ništa nije izvlačilo kada se zatvorio, pa unutra imamo stare izvorne strojeve, vagonete, kaže nam ovaj profesor koji nas uvodi u svijet rudnika. Pokazuje nam sve strojeve, ugljen kojega još ima u tankim slojevima.

Povratak u prošlost

Raša zapošljavala tisuće rudara

A rudarska priča ovog kraja seže još u 17. stoljeće, u doba mletačke uprave. U povijesnim se dokumentima 1626. navodi kao godina kada je dana prva poznata koncesija za vađenje ugljena u dolini obližnjeg Krapna. Kontinuirana proizvodnja ugljena odvijala se tijekom 18. stoljeća s četrdesetak rudara koji su proizvodili oko 560 tona ugljena godišnje. U doba austrijske uprave, krajem 19. i početkom 20. stoljeća godišnja proizvodnja povećala na oko 90.000 tona, a rudnik je brojao oko 1.500 djelatnika.

Oprema za spašavanje unesrećenih rudara
Italija je otvorila rudnik

Nakon Prvog svjetskog rata talijanska uprava je povećala proizvodnju koja je 1936. iznosila 735.610 tona s planovima prema milijun tona uz uporabu oko 7.000 djelatnika s tendencijom stalnog rasta. Godine 1942. u tadašnjim Istarskim ugljenokopima dosegnuta je najveća proizvodnja ugljena od 1.158.000 tona.

Još u kolektivnoj memoriji

Kuriozitet je da je od 1928. do 1966. rudnik Raša je zapošljavao više od 10.000 rudara koji su kopali tzv. crno zlato – ugljen, koje je othranilo generacije. Velik dio Istrana tamo je zarađivao svoj kruh, a potom i mnogi radnici iz bivše Jugoslavije. I dan danas se starije generacije iz južne i istočne Istre sjećaju rudnika i kao su kamionima, biciklima, a kasnije i radničkim autobusima dolazili u Rašu. Uvjeti rada bili su teški.

Rudnik se nije mijenjao kroz obnovu

Mokar i pun prašine

– Te 1966. godine, kada se rudnik zatvorio, u njemu je bilo par stotina rudara. To je bio rudnik koji je bio dosta mokar, ali je imao i puno prašine. Počelo se raditi u 7 sati ujutro, a izlazili smo u 15 sati. Radilo se u tri smjene. Ovaj potkop, koji će biti otvoren za posjetitelje, vodi od ulaza u rudnik do izvoznog stroja gdje se ugljen dizao s viših i nižih razina, objašnjava nam Drago Rajković, rudar iz Raše koji je nekada radio u tom rudniku. Emocionalan je kao i svi ostali u ovom mjestu oko njegova otvaranja i još dan danas sjeća se svih tunela kuda su rudari prolazili.

Nekadašnji rudari u Raši, Labinu i Tupljaku – Izudin Frizić, Drago Rajković i Rasim Čaušević

Kaže nam da su rudari u Raši radili do 500 metara ispod razine mora te 219 metara iznad razine mora. Otkriva nam da je ovaj rudnik imao oko 400 kilometara tunela.

Uz Rajkovića još su dva rudara – Rasim Čaušević iz Labina te Izudin Frizić iz Raše iz prve ruke ispričala kako je to nekada bilo raditi u rudnicima na Labinštini.

– Kada se jednom naučiš na rad u zatvorenim prostorima kao što je rudnik, to ti je isto kao da ideš na tržnicu, kaže nam kroz smijeh Rajković.

Strah od rudnika

Njegovi kolege ističu da je ono što ih je najviše mučilo, dok su radili u rudnicima na Labinštini, bio strah. No, vrlo brzo nakon to su počeli raditi, on ih je napustio. Kako kaže Frizić, koji je u Rašu doselio zbog posla u rudniku kao mladić te je tu zasnovao obitelj, rudnik u Labinu slovio je kao jedan od najopasnijih među rudarima. Glavni razlog je bila eksplozivna prašina, i ako s pažnjom nisi rudario, došlo bi do katastrofalnih posljedica. Inače, u rudniku Raša je u dvije velike rudarske nesreće za vrijeme Italije i nakon Drugog svjetskog rata poginulo oko 700 rudara.

U Raši su se dogodile i dvije velike rudarske nesreće
Ne ulazite u rudnik bez gojzerica

– Nije ti svejedno kada to čuješ jer se pitaš što će se dogoditi. A kada počneš raditi, onda je situacija drugačija. Netko te na početku vodi po rudniku jer bi vrlo lako mogao zalutati. Inače, jama Labin se smatrala jednom od najopasnijih u Europi, iako je bilo puno uređaja koji su ispitivali razinu otrovnih plinova. No, svejedno su se događala nesreće, kaže nam Frizić. Neugodno je bilo i prvi put ući u dizalo koje te spušta u utrobu zemlje.

Gorski udar

– Svaka smjena imala je 300 do 500 ljudi, a labinski rudnik je usprkos svemu bio jedan od najsigurnijih jer se puno ulagalo na prevenciji i ventilaciji. I stroge su bile mjere. Nije se moglo raditi što si i kako si htio. No, najveći problem je bio gorski udar koji je mogao pobiti pola smjene. To je kada su ostajale šupljine sa zrakom među rudačom koje ako bi naglo otvorio krampom izazivale eksplozije, vele nam dalje ova tri rudara. No, iako je posao bi zahtjevan i težak te iznimno opasan, rudari ga nisu tek tako napuštali.

Crno zlato
Rudari i dan danas sanjaju rudnik

– Teško nam je bilo čuti kada su se zatvorili rudnici na Labinštini. Mnogi su se pitali gdje će sada raditi. Nisu htjeli ići raditi u građevinu. To valjda postane dio tebe. I dan danas sanjamo rudnik, zaključili su labinski i raški rudari.

Svakodnevica rudara

A kako je izgledala svakodnevica rudara u Raši, može se vidjeti i u rudarskoj kući u mjestu. Zanimljivo uređeni prostor još će vas podrobnije uvesti u rudarsku priču ovog kraja. Podsjeća na muzeje koji tematiziraju život naših djedova i baka u 20. stoljeću.

Blagovaonica obitelji rudara

Sam ulazak u muzej koji predstavlja težak život rudara s maketom tipičnog rudarskog stana je poseban jer ilustrira rudarsko okno. Kontrast svjetla i tame svakome će dočarati kako je to bilo ulaziti u rudnik, a sam doživljaj rada ispod zemlje pojačavaju brojni rudarski eksponati poput bušilica, krampova, lopata, boca s kisikom…

Rudnik nekada

U jednom trenutku pronaći ćete se kako hodate po rudarskim tračnicama, a svi ljubitelji povijesti sigurno će se naježiti kada pogledaju videoprojekcije o tome kako je Raša izgledala kada je sagrađena i kakav su život njeni stanovnici vodili. Takvi arhivski filmovi iz 20. stoljeća nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim jer se čovjek zapita je li moguće da je to bilo samo prije stotinu godina. A čini se da je prošlo pola milenija. Cijelim putem prati vas i zvukovna podloga buke rudnika.

Mnogi artefakti nalaze se u centru Arsia

U sklopu Kovarske kuće Arsia možete vidjeti i kako je izgledala svakodnevica rudara izvan rudnika. Ulazite u mali rudarski stan otprije 40 ili 50 godina gdje možete osjetiti duh života Rašana i Labinjana nakon Drugog svjetskog rata. Ulazite u blisku prošlost. Za one starije generacije ovo će biti prisjećanje na mladost.

Rudarski alat

Fašistička arhitektura

Inače, Raša je izgrađena isključivo zbog potreba smještaja rudara i rudnika koji su bili jako bitni tadašnjoj fašističkoj talijanskoj vlasti. Gradnju je naručila tvrtka »Arsa Società Anonima Carbonifera«, vlasnica rudnika Raša, Podlabin, Strmac, Pićan, Vremski Britof (Timav) i Sičovlje.

Raša danas

Nastala je kao dio Mussolinijevog programa “citta di fondazione” koji je uključivao gradnju 12 novih gradova za radnike na području tadašnje Italije. Zanimljivo je da je bilo potrebno samo 547 dana da Raša bude dovršena, a inaugurirana je 4. studenog 1937. u nazočnosti vladinog izaslanika Horsta Venturija i kraljeva izaslanika vojvode od Spoleta te brojnih visokih državnih dužnosnika. Taman pred Drugi svjetski rat. Najprije se trebala zvati Liburnia, ali je prevagnuo naziv po rijeci uz koju je sagrađena. Zanimljiv je i povijesni podatak da Mussolini nije bio oduševljen činjenicom što je njegov novi grad sagrađen u kotlini gdje do izražaja ne dolazi njegova monumentalnost. A fašistička se ideologija i u arhitekturi trebala odražavati veličanstvenost.

Markovac: Vinska pastorala Bernobića, Polettija i Poleisa i ručak u kampanji uz Parenzanu

Uvijek mi na Instagramu “iskaču” slike gozbe u vinogradima Italije, ili ispod stabala limuna, ili usred maslinika s predivnim pogledima na tamošnje krajolike. I uvijek se zamišljam na tim lokacijama koje su kao stvorene za uživanje. Jer blagovati u prirodi s pogledima na kultivirani krajolik zbilja mora biti pravo savršenstvo. Srećom imamo i mi našeg konja za utrku pa sam baš nedavno doživjela jedno vrlo slično iskustvo i stvarno je osjećaj fenomenalan. Lokacija: Markovac. Prigoda: događaj Sjaj teroirra Markovca u Istri i priči o 4 vinara i 27 svjetskih nagrada u organizaciji četiri zlatna vinara iz ovog malog sela kraj Višnjana. Redom to su otac Peter i sin Matteo Poletti, otac Aldo i sin Matija Bernobić, Denis Bernobić te Ivan Poleis. Uz njihove supruge i djecu.

Idila u Markovcu

Seoska gozba

Uz pravi seosku gozbu s pogledom na vinograde i Parenzanu, ali i Markovac, doživjela sam još jedno posebno iskustvo. Prvi put u životu kušala sam vino staro čak 140 godina iz podruma obitelji Alda Bernobića. Bilo je na “meniju” još arhivskih vina – Polettijevo iz mog 1979. godišta, ali i neka mlađa s početka devedesetih godina.

Markovac krasi predivan pogled na more

No, jednaka je čast kušati i vrhunska vina koja su proizvedena nedavno i koja su dobila čak 27 svjetskih vinskih nagrada i priznanja. Degustacija vina sadržavala je Poletti Rosé 2022, Poleis Malvaziju 2022, Denis Bernobić Malvaziju Barrique 2019, Poletti Malvaziju ’92 i ’79, vino iz vinarije Alda Bernobića iz 1883., Poletti Borgonja ’94, Poletti Cabernet sauvignon 2016, Aldo Bernobić Malvazija 2022, Aldo Bernobić Borgonja ’94, Poleis Borgonja 2022, Poleis muškat bijeli poluslatki 2022 i Bernobić Teran 2022.

Sve smo ovo probali
Četiri priče jedna povijest

Vinski raj kraj Višnjana

Ova četiri nagrađivana vinara dolaze iz malog mjesta kojega u osnivali Rimljani koje broji samo 150 stanovnika, ali su zato veliki po svojim nagradama. Pretpostavka je da su i neki daljnji rođaci i da svi potječu od obitelji Bernobić koja se naravno bavila vinom. Loza ove obitelji pojavila se u ovim krajevima 1650., a danas je u Markovcu to najčešće prezime.

Dočekale su nas jagode i Polettijeva Rosella
Peter Poletti pravi je kroničar ovog kraja

Na koji su način povezani potanko nam je na početku druženja na terasi svog imanja s pogledom na more objasnio elokventni Peter Poletti, veliki kroničar ovoga kraja, nekadašnji turistički vodič i strastveni vinar koji je ljubav prema vinu prenuo i na sina Mattea koji nastavlja obiteljsku tradiciju.

Potomci istog nukleusa

– U Markovcu danas živi osam obitelji Bernobić i svi su potomci istog nukelusa. Svatko od nas ima drugačiji nadimak, zato jer su ljudi nekada imali ista imena. A još danas kruži legenda po selu kako su se obitelji odvojile. Za sve je kriva osušena svinjska kožica, priča nam ovaj nagrađivani vinar.

“Rastavila” ih je svinjska kožica

Naime, u jednoj velikoj kući živjele su tri obitelji, tri nevjeste.

– Jedna je bila glavna koja je nadzirala što se troši na imanju, i jednom je prilikom uvidjela da nedostaje jedna svinjska kožica. Pitala je tko ju je pojeo bez znanja drugih, a onda je dobila odgovor od jedne nevjeste da ona ima djecu koju mora nahraniti. I tu je došlo do diobe, objašnjava nam Poletti kroz smijeh.

Svi su oni nekada bili jedna obitelj

Svinjska kožica kriva je za sve i to je legenda koja još uvijek mami osmijeh potomaka Bernobića i nakon više od stotinu godina. Sve su to bile moćne obitelji onog doba koje su imale puno djece. A da su bili moćni i jaki, vidi se i danas po velikim kamenim kućama sa šternama u selu.

Velike kamene kuće odaju bogatstvo nekadašnjih mještana sela Markovac
Selo krase i brojne šterne

One odaju bogatstvo seljaka na ovom području. No, ti preci vjerojatno nisu ni slutili da će njihovi potomci danas biti jedni od najboljih vinara u Istri. Doduše, predispozicije su oduvijek bile tu, no burna vremena 20. stoljeća, posebno nakon Drugog svjetskog rata uvelike su zatrla proizvodnju dobrog vina u Istri.

Brajde Denisa Bernobića u dubokoj crvenici

Tajna je u terroiru

Tajna njihovog vrhunskog vina leži u terroiru Markovca koji je oduvijek davao sjajna vina te se upravo Parenzanom prevozio u Italiju.  Zanimljivo je prvo priznanja za vino u Markovac stiglo još davne 1910. godine u doba Austrije iz Beča i Kopra, i to u moćnu obitelj Dekleva.

Godine 1945. selo se moglo pohvaliti s impresivnih 368.800 trsova vinove loze

Kako je Poletijev djed bio predsjednik narodnooslobodilačkog odbora za Markovac 1945. godine, Peter je među starim papirima našao inventuru svega što su tada obitelji u Markovcu imale, od broja stoke, mehanizacije, bicikala, šivaćih mašina, ali i površine koje su pod nasadima vinograd, maslina i drugih kultura. A podatak koji govori koliko je bilo vinograda je zapanjujuć.

Vinski mušketiri Markovca- starije i nove generacije zajedno

– Godine 1945. selo se moglo pohvaliti s impresivnih 368.800 trsova vinove loze, a brali se se ručno jer nitko nije imao traktor. Obitelj Bernobić, ujedno i najstarija obitelj u selu, uzgajala je 144.200 tih trsova. U talijansko doba Markovac je bio među tri najbogatija sela u Istri. Sada je oko Markovca zasađeno oko 150.000 loza, ističe ovaj vinski kroničar.

Popis iz 1945. godine govori o tadašnjem broju loza u Markovcu

Vinsko vodstvo preuzele četiri obitelji

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća još je sve bilo krcato vinogradima, no nakon toga je nažalost depopulacija učinila svoje i samo je ovo četvero vinara preuzelo ozbiljnije vođenje vinograda, pa se dosta toga iskorijenilo u odnosu na ono što je nekada bilo, objašnjava nam Poletti.

Druženje u vinogradu

Četiri “zlatna” vinara pokazala su vinskim stručnjacima i ljubiteljima u vinogradu kraj Markovca, kuda prolazi nekadašnja uskotračna pruga Parenzana, zašto su njihova vina primila toliko nagrada i u čemu je tajna njihova uspjeha. Priredili su nam stručno kušanje desetak njihovih etiketa u društvu enologinje Katarine Primorac koja pomaže svima svojim savjetima i stručnim znanjem te neizostavnog sommeliera Filipa Savića.

Najstarije boteljke u Markovcu

Stare boteljke

Uz ćakule raspravilo se svako vino, a posebno je bilo zabavno kada su se počele otvarati najstarije boteljke. Svih je zanimalo je li to vino još uvijek dobro i što se krije ispod čepa na prašnjavim bocama. I bilo je. Bilo je neobično, tercijarne note su očekivano dominirale. Pravo čudo kada se zna da se nije kao danas vodilo toliko računa o pripremi vina za arhivu, niti čepovima koji bi mogli izdržati tolike godine. No izdržali su – i vino i čepovi koje je Filip nježno morao odvajati od boce.

Aldo Bernobić donio je boljku staru 140 godina
Čast je bila kušati arhivska vina

– Ta je boca stajala u našem podrumu godinama i vjerujemo da ima 140 godina i čast mi je prezentirati starinu naših djedova. Jedno sam takvo vino otvorio kada sam se oženio, drugo kada mi je rođen prvi sin i sada je čast da probamo i treću bocu. Imam još par boca kod kuće. Jednu smo otvorili i davne 1994. godine na Vinistri. Ne znamo točno koje su sorte unutra, no vino je još uvijek očuvano. Inače, u našem podrumu čuvamo više arhivskih boteljki mlađeg datuma, objašnjava nam rječiti Aldo Bernobić.

 

Čep jedva preživio 140 godina u podrumu
Filip Savić predstavio stare i nove etikete Markovca

Nagrade počele stizati još 1994. godine

On je sa sinom Matijom, koji je preuzeo vinski biznis, osvojio pet medalja sa svjetskih ocjenjivanja vina. Zadnja je stigla s Decantera i to srebro za Malvaziju istarsku 2022. Od njihovih vinskih sorti, najviše dominira malvazija, a imaju i chardonnay, muškat, refošk, cabernet sauvignon, muškat ružu i borgonju. Nastoje uzgojiti vinove loze na ekološki način kako bi omogućili grožđu da raste u što prirodnijem i svježijem obliku te su njihova većina većinom macerirana. Obitelj se ponosi svojim 100 godina starim vinogradom u kojem se uzgajaju sorte teran, borgonja i malvazija, a prve nagrade za svoja vina počeli su dobivati davne 1994. godine.

Aldo i Matija Bernobić

Objašnjava nam to Aldo koji nam je tokom piknika puno ispričao i kako se nekada radila kampanja i što se jelo.

Nagrade za vinariju Alda i Matije Bernobića

– Radilo se po cijele dane, a za marendu bismo jeli nešto da nas okrijepi poput kuhanih jaja ili fažola s kapulom. Zato smo vam je danas priredili i poslužili u jednoj terini u mom vlasništvu koja je isto tako stara oko stotinu godina. Drugačija su to bila vremena, prisjeća se Aldo svog djetinjstva i mladosti. Baš zato vinari su priredili marendu u kampanji koja podsjeća na stara vremena. Sve su namirnice domaće, priprema jednostavna, a rezultat za prste polizati.

Domaća jaja, fažol na salatu, šugo od kokoške…

U hladovini stoljetnih stabala čekala nas je prava gozba

Uz njihova vrhunska vina, kušali smo sušeni ombolo i buđolu, grah salatu posluženu u stogodišnjoj terini, domaća kuhana jaja obitelji Denisa Bernobića u maslinovom ulju s rajčicama, domaći kruh i njoke sa šugom od domaće kokoške. Za kraj su se jeli domaći kolači i nezaobilazne kroštule.

Jednostavno i ukusno – domaća kuhana jaja i pomidori s kapulom preliveni domaćim maslinovim uljem
Fažol i kapula u salati i stoljetnoj terini

Poletti je objasnio i zašto su njihova vina tako dobra da danas osvajaju tolike medalje.

– Nas četvero vinara smo u zadnjih nekoliko godina osvojili 20-tak međunarodnih medalja. Ne možemo reći da ne znamo raditi vino, no sigurni nije sve samo u našem umijeću, nego je i nešto u ovom ambijentu i terroiru Markovca. Ovaj naš položaj daje fenomenalne rezultate i vrhunsko vino. Nalazimo se na 240 metara nadmorske visine, a loza uspijeva u dubokoj crvenicu gdje loza ne pati sušu, objašnjava nam ovaj vinar koji dolazi iz obitelji koja se bavi vinom već osam generacija.

Odlično je pasao Bernobićev rose
Nemojmo nikada zaboraviti istarsko šugo od kokoške, a tek domaći njoki
Neizostavne kroštule

Poletti  na području Markovca ima 9 hektara vinograda i proizvodi 8 etiketa vina. Za svoje vino dobili su čak 18 medalja. Zadnje nagrade su stigle s Concours Mondial Bruxelles, i to zlato za Cabernet Sauvignon 2016, te srebro za odležanu Malvaziju Istarsku Clasisicu s Decantera.

Poletti se diči brojnim priznanjima
Komentari su se nizali nakon kušanja svakog vina

Poletti, inače i strastveni ljubitelj arhivskih vina, osim svojim nagrađivanih vina donio je na kušanje i nekoliko rariteta. Zanimljiva priča s događaja bila je o 31-godišnjem vinu, Malvaziji ’79. Vino je proizvedeno tradicionalnim metodama, a godinama je pohranjeno u pomno očišćenoj ručno rađenoj boci staroj više od jednog stoljeća.

Samozatajni Poleis

Samozatajni Ivan Poleis predstavio je svoju vinariju kroz nedavno veliko priznanje sa prestižnog svjetskog ocjenjivanja Concours Mondial de Bruxelles. U Markovac je stiglo zlato za njegovu svježu Malvaziju istarsku 2022. Proizvodnjom vina bavi se od 1996. godine, a prije njega vinom su se bavili njegov djed i pradjed.

Ivan Poleis s obitelji

– Obrađujemo četiri hektara vinograda, pretežno uzgaja sortu malvazije. Našu kolekciju čini sedam vinskih etiketa, među kojima su Malvazija istarska svježu i odležanu, Chardonnay, Cabernet Sauvignon, Borgonja, Rose i Muškat bijeli. Vinograde imam u Markovcu na pozicijama koje gledaju prema moru na nadmorskoj visini od 230 metara na crvenici. Iako je tlo tanko i pomalo škrto, zalijeva se samo jednom do dva puta godišnje, kaže vinar Poleis.

Concours Mondial de Bruxelles dodijelio Poleisu zlato za njegovu svježu Malvaziju istarsku 2022.

Pojašnjava da je za njegova vrhunska vina sigurno zaslužna jedinstvena kombinacija nadmorske visine, ograničena vlažnost i izvrsna cirkulacija zraka smanjuje potencijalne bolesti loze. Posebne karakteristike terroira, uključujući crveno tlo i blizinu mora, daju suptilnu slanoću njegovim vinima.

Lansirala ga Vinistra 2021.

Najmlađi nagrađivani vinar iz ove družine je definitivno Denis Bernobić koji je iznenadio vinsku javnost postavši prije dvije godine šampionom Vinistre. Ta ga je titula vinula među poznate istarske vinare. Predstavnik je četvrte generacije vinara u svojoj obitelji, brine o 15 hektara vinograda.

Denis Bernobić s obitelji
Denis je postao popularan nakon Vinistre 2021.

– Sve se za mene i mogu obitelj promijenilo nakon te Vinstre jer sam se tada ozbiljnije počelo baviti vinom, iako se vinima bavimo oduvijek. No, to je bila prekretnica za nas. Naša svježa malvazija osvojila je zlatnu medalju i postala šampion Vinistre, kaže nam Denis koji je do sjajnih vina došao uz pomoć enologinje i susjede Katarine Primorac.

Šampion Vinistre

Dogovorite degustaciju i krenite u Markovac

Osim malvazije, Denis izrađuje još četiri etikete vina, a u planu mu je dodati još dvije etikete, borgonju i teran, a priprema i borgonju u barriqueu koja će definitivno biti zanimljiv kuriozitet. Iz svijeta su za ovu vinariju stigla čak 3 priznanja, zadnja za odležanu malvaziju istarsku sa svjetskog ocjenjivanja vina Mundus vini.

Nagrađena malvazija Ivana Poleisa je nešto izvanredno

I za kraj, mogu samo reći da je ovo bilo nezaboravno iskustvo, svi vi koji ćete čitati ove retke, najavite se zlatnim vinarima u Markovcu. U svojim će vam podrumima i kantinama rado pokazati i dati na kušanje ono najbolje što imaju. A saznat ćete i puno više od toga. U tome je i čar posjete malim vinskim podrumima u Istri. I zato krenite i uživajte.

 

Vrsar: Ribarska fešta pretvara rivu u gastronomski raj

0

Čim zakoračite na vrsarsku rivu petkom uvečer kada je na „meniju” Ribarska fešta, omamit će vas prefini mirisi i okusi mora. Ovaj put ne mislim na miris soli u zraku. Ovdje mislim na neodoljive mirise hrane koja se sprema na samom moru na šest različitih punktova duž cijele vrsaranske rive.

Street food delicije

I nemojte se iznenaditi kada vidite što se priprema. Jer Ribarska fešta u gradiću Vrsar nije tipična ribarska fešta kakve znamo susresti u našim malim turističkim mjestima na moru. Ovdje vas ne čekaju samo slasne sardele na žaru, ili pak ukusni pedoći na buzaru koji su zaštitni znak naše klasične morske ponude hrane, posebno ljeti. Uz te dvije tradicionalne i klasične uzdanice našeg ribljeg ”street fooda”, u Vrsaru možete kušati polpete od plave ribe, punjene srdele, pljukance s kaneštrelama, kapešante, pedoće, ribu na žaru, burger od tune, paštetu od tune, fritto misto, brodet po recepturi lokalnih ribara i kuharica. I osim što je sve tako ukusno, jako je lijepo posluženo i aranžirano. Misli se na svaki detalj i svaki je pjat vrijedan fotke.

Sve je svježe iz mora

Svu hranu spremaju kuhari hobisti

I ne samo to. Sve je svježe iz mora. Kako to znamo? Zato jer hranu pripremaju kuhari amateri, ribari i njihove obitelji i svi oni koji su na neki način vezani uz more, ali nemaju svoje restorane ili barove.  To su Vrsarani koji ovaj fenomenalan „street food” spremaju samo kada su u Vrsaru na rivi Ribarske fešte. Većina sama ide na more i lovi ribu te ostale plodove mora.

Svaki put brodet sprema netko drugi

Prije svake fešte danima traje priprema jela kod kuće. Doma se spremaju domaći pljukanci i tjestenina koja se savršeno slaže sa svježim plodovima mora. Da ne spominjemo razne morske salate i frigane polpete, ali i šuga. No, velik dio jela sprema se na licu mjesta. I to naši „gourmet” Vrsarani jedva čekaju. Iako imaju gužvu na svojim štandovima, dok pripremaju kapešante na žaru, sardele, brancine i orade, peku tunu ili sardele s lica im ne silazi osmijeh. I bez ikakvih problema objasnit će vam kako što pripremaju te će vam rado dati svoje recepte.

Šest punktova

Ništa bez sardela

Gourmet ponudu čini šest punktova tematski podijeljenih na bijelu ribu, plavu ribu, školjke, fritto misto te lignje, sipe i hobotnice. Sve je lijepo označeno i uz svaki štand stoji oznaka što se priprema. Jedino brodet, neizostavno ribarsko jelo svake Ribarske fešte u Vrsaru, svaki put priprema drugi štand. Svi su štandovi smješteni na rivi, a svaki nudi i piće, od domaćeg vina, do vrsaranskih žestica i likera.

Domaće žestoko iz Vrsara

Štand s plavom ribom drži Ante Juran, a ovdje možete kušati specijalitete na bazi tune od klasičnog odreska, do štapića od tune ili burgera. Tu možete probati i sardele te škombre na žaru, ali i burger od pohanih sardela te kupus salatu. Njihova uzdanica je burger od tune. Burger je složen u crnom paninu, a u njega idu krastavci, zelena salata, rajčica, rokula, a pljeskavica se radi od kuhane tune, kuhanog oslića ili škombra sa začinima.

Poseban riblji burger
Zdrava plava riba
Tuna se priprema na žaru

Fritto misto

S druge strane rive je pak smješten štand s frittom mistom, odnosno svim friganim slasnim stvarima kao što su girice, frigane lignje, sardele, repovi od kozica, okruglice od tune, panirani oslić, gamberi, kliješta raka te panirane kapešante. Štand vodi Tena Peršurić te njezina sestra Tea Juran.

Uf. Teško je ovome reći ne

-Već godinama kuhamo za ribarske fešte u Vrsaru, a u Funtani zadnje dvije godine. Tko god želi kušati naš fritto misto mora doći na ribarsku feštu u Vrsar. Većinom nam ribu lovi tata Ante Juran koji je ribar, a drugo nabavljamo gdje stignemo, veli nam Tea Juran.

Punjene sardele

Mirijana Žiković zadužena je za štand s plavom ribom, a tu možete kušati specijalitete  od srdele kao što je frigana sardela, pohana sardela, polpete od plave ribe, punjene sardele, hladni pijat s mariniranom sardelom i barkice s paštetom od tune, peperonatu sa slanim sardelama. Na ovom štandu ne znate što prije isprobati.

– Sardele su nam punjene parmezanom, limunom, kruhom, češnjakom i peršinom. Imamo okruglice sa sardelama, parmezanom i sušenom rajčicom te polpete od brancina, sardele i tune, objasnila nam je šefica ovog štanda.

Pašteta od tune
Pjat plave ribe
Punjene sardele
Polpete od sardele sa šugom i palentom

Roberto i Irena Deak te njegov tim spremaju pak sve moguće delicije od glavonošaca, odnosno od lignji, sipa, hobotnica. Tako kod njih možete isprobati ražnjiće od lignji i sipa, salatu od folpi, pečene lignje, pržene lignje, pečene krakove od hobotnice.

Sve spremno u par minuta

– Sve su to delicije koje na žaru spremimo u 3-4 minuta. Tako ispadnu najbolji. Sve to poslužujemo s palentom sa celerom, objašnjavanju nam Goran i Boris, dva profesionalna kuhara, koji su na žaru pripremali jela.

Dovoljno je par minuta pripreme za ove specijalitete
Krakovi hobotnice s palentom

Festival raznih školjki priprema pak štand koji vodi Ranka Pavišić, a tu možete probati pedoće na buzaru, pljukance s kaneštelama, šparugama i domaćim kozicama, kapešante na grilu. Specijalitet im je i rižoto s kaneštrelama i jadranskim kozicama.

-Kapešante na žaru napravimo jako brzo. Na njih stavilo malo sira, maslinovog ulja i na kraju malo vina. I to je to, objašnjavaju nam na ovom štandu.

Mljac
Pljukanci s kaneštelama, šparugama i domaćim kozicama
Pedoći su uvijek traženi
Rižoto s kaneštrelama i jadranskim kozicama

Divlje orade i brancini

Od samih početaka Ribarske fešte na njoj bijelu ribu priprema ribar Nikola Bikić. On prodaje sve što ulovi ili, kako bi rekli na ovom štandu, sve dolazi iz barke iza njih. Tu možete probati divlje orade, brancine, i to cijele na žaru, ali i filetirane,  riblju paštetu, salatu od razne vrste riba i povrća te riblji miks svega od bijele ribe.

Salata od razne bijele ribe
Fileti bijele ribe
Sva bijela riba na žaru je divlja

Zato ne propustite ovu poslasticu u Vrsaru. Sljedeća Ribarska fešta  na redu je već ovog petka – 23. lipnja, s početkom u 19 sati. Ako ju slučajno propustite, obavezno si rezervirajte onda iduće datume – 14. i 28. srpnja, 4. kolovoza, 1. i 22. rujna. Inače, održava se po dva puta mjesečno u srcu ljeta, te jednom mjesečno u pred i posezoni.

Ugodno druženje na rivi petkom popodne

Zabavne igre i mrkat

Novitet svibanjskog izdanja bile su brojne zabavne igre poput cornhole, društvene igre u „divovskom“ formatu, križić-kružić, domino, dok će se najmlađi posjetitelji zabaviti s interaktivnom igrom Smart Play Table Seaworld. Osim organiziranih zabavnih igara za najmlađe, posjetitelje uvijek zabavlja neko folklorno društvo i bend.

Ako ne znate gdje bise, najbolje da pogledate mapu sa štandovima
U nastavku rive je mali sajam lokalnih proizvoda
Domaći suveniri iz Kloštra
Ništa bez dobrog maslinovog ulja

Posjetitelji mogu kušati ili kupiti neki od gurmanskih suvenira, a za to se brinu istarski OPG-ovi koji tijekom Ribarske fešte nude svoje proizvode. Tako na vrsarskoj rivi možete pronaći maslinovo ulje, likere, rakije, voće i povrće, prirodnu kozmetiku, lavandu, ručno izrađene drvene proizvode te štošta drugo.

 

Vrsaranski brodet bez kostiju

U nastavku vam donosimo i jedan recept vrsaranskih kuhara, i to brodeta bez kostiju.

Namirnice koje su vam potrebne:

1,5 – 2 kg miješane ribe (ugor, škarpoč, kanoći, sipa, pauk, škarpina – dubinska riba s puno kostiju)
2 ljubičasta luka
istarsko ekstra djevičansko maslinovo ulje
2 dcl vina (istarska malvazija)
300 g svježe rajčice sjeckane na kockice
2 dcl ribljeg temeljca
1 dcl vinskog kvasa (kvasine)
sol
papar
1 peperončino
2 lovorova lista
peršin
2 režnja češnjaka
0,3 istarske rakije lozovače
100 g integralnog brašna

Priprema:

Ribu očistimo tako da odvojimo filete od kostiju, od kojih ćemo skuhati temeljac. Filete zatim uvaljamo u integralno brašno te ih propržimo na jakoj vatri na maslinovom ulju. Kada riba postane zlatnožute boje, izvadimo ju sa strane. U istoj posudi, na maslinovom ulju propržimo luk narezan na listiće. Kada luk postane proziran, dodajemo češnjak narezan na listiće. Pustimo da tekućina ispari te dodamo kockice svježe rajčice koju smo prethodno oprali, ogulili i odstranili joj sjeme. Sve navedeno pirja se 10 minuta, a nakon čega se dodaju vino i začini. Kada alkohol ispari, dodaje se riblji temeljac. Filete ribe iste veličine položimo u lonac, dodamo 1 dcl kvasine i istarsku rakiju, sve poklopimo i pustimo da se kuha na laganoj vatri 2 minute dok se riba ne raspadne. Skuhani brodet posipamo svježim peršinom. Kao prilog ovom brodetu preporučujemo istarske fuže.

Nedešćina: Mirisna šetnja putevima kalića i bukalete

0

Cijelim putem prati vas neodoljivi miris livadnog cvijeća. Možda je to zato jer smo se odlučile za šetnju početkom lipnja nakon dugog perioda kiša, kada cijela priroda uživa. Bilje je toliko bogato i bujno da ne možete ostati ravnodušni. Trava vas grli svojim vlatima, cvijeće mami da ga pomilujete, pomirišete. A nebo se plavi s predivnim bijelim oblacima. Savršeno vrijeme za šetnju po Stazi kalića i bukalete oko mjesta Nedešćina koja je ne tako davno trasirana. Početkom svibnja na njoj je održan i prvi wine&walk u ovom dijelu Istre jer se na stazi nalazi čak četiri vinska podruma – Fuhtar, Vina Romeo, vinarija Matiška i vinarija Kos, ali i dva agroturizma – agroturizam Giovanna Allegra i OPG Cerovac. Ruta ide od Nedešćina preko Klapčići, Soteti, Gorenjeg Kraja, Jurazini, Cerovca do Skabčice,  Fažulini i natrag do Nedešćine.

Staza je u lipnju puna cvijeća: na kaliću Dužica
Staza cvijeća

Staza nije naporna, pretežito je ravna, jako je dobro označena. Jedino treba pratiti plavo bijele oznake po putu – na podu i po stablima. Na bitnim raskrižjima je i oznaka staze 861. Mi smo malo zalutale na dijelovima jer nismo bile dovoljno pažljive, međutim bez problema stazu možete pratiti. Za prijeći ju bez većih zaustavljanja treba vam od dva i pol do tri sata. Kada krenu topliji dani, poželjnije je ići čim ranije ujutro budući da se radi o krškom terenu. Start i cilj su placa u Svetoj Nedelji, odnosno Nedešćini.

Susreti u vinogradu

Kako su bile i upute, iz centra mjesta krenule smo prema vinariji Romeo i prema staroj mjesnoj jezgri koju krasi toranj crkve Presvetog Trojstva. Nedaleko se nalazi još jedna vinarija koja čuva stoljetnu tradiciju vinarstva, vinarija Matiška. Vrlo brzo naše smo se u poljima okružene brojnim livadama poljskog cvijeća. Garofule i zvončići na sve strane. A potom u jednom malom vinogradu. Srećemo barbu kako čisti loze.

Pratite ovaj znak
Ugodno iznenađenje u vinogradu
Po putu nas prate i kapelice

Pozdravljamo ga i želimo nastaviti dalje. No tri dame u kampanji u nedjelju ujutro barbu su jako iznenadile, da ne kažemo, obradovale. Ne znam mu ime, ali odmah je stao i na svom tipičnom govoru na “ca”, nas upitao kuda ćemo i što rano ujutro radimo u njegovom vinogradu. Pitamo ga možemo li kasnije doći na dec vina budući da smo na Stazi kalića i bukalete. Odmah nam je dao smjernice gdje mu je konoba – u selu Jurazini, a vino se radi po domaću.

Crvena zemlja i agroturizmi

Inače, ovo je područje crvene Istre koje daje vina vrhunske kvalitete, i to malvazije, muškata i terana, nagrađivanih na poznatim vinskim smotrama. No, barba iz malog vinograda ne priznaje “nova” vina. Samo domaće je ono pravo. U vinskoj ćakuli ostavljamo barbića u poslu i obećajmo da ćemo do njega jednog dana i na bukaletu vina. Nastavljamo prema Obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Giovanna Allegra u Šumberu, točnije u dijelu ovog naselja koje se naziva Gorenji kraj, gdje će vas vlasnici po najavi ugostiti s ponudom autohtonih tradicijskih istarskih jela.

Za lokalnu okrjepu u agroturizmu Gio0vanna
Starinsko selo
Lovimo trešnje po putu
Vrtovi su puni ruža

Vlasnica ovog agroturizma je Ljiljana Mekiš koja je svoje dugogodišnje kulinarsko i ugostiteljsko iskustvo odlučila primijeniti u vlastitom projektu, a u ponudi njenog agroturizma isprepliću se autohtoni recepti Labinštine te tradicijska istarska i talijanska kuhinja. U mesnim jelima često koristi voće, a posebnu pažnju posvećuje starinskim salatama.

Starinski ljiljani

Mi se nismo najavile jer smo željele vidjeti stazu, no pažnju nam je privuklo ovo starinsko selo koje je razvučeno na nekoliko kilometara. Lijepe stare kuće oko kojih su vrtovi puni ruža i starinskih ljiljana koje moja mama naziva Svetim Antonima. Lipe cvatu, no trešanja je malo. Šteta. No, ne gubimo nadu. Negdje u kampanji bismo mogle naići na koju koja bi nas zasladila na ovoj stazi mirisa. I bile smo nagrađene negdje na pola puta. Lokaciju ne otkrivamo.

Sveti Antoni početkom lipnja opojno mirišu
Starinska šterna u Šumberu

Staza potom ide do asfaltirane ceste koja vam je smjerokaz da ste na pravom putu. Tu je znak koji vodi i lijevo i desno. Lijevo idete do prvog kalića, odnosno lokve – kalića Dužica. Odmah nakon par stotina metara s ceste skrećete desno, a na putu je znak pa ne možete zalutati. Stijene i livade oko vas, a pogled puca na Učku. I tu se u stijeni smjestila Dužica. Kada smo ju vidjele, znale smo zašto je dobila ta naziv. Ovaj kraški fenomen čini mala lokva u usjeku koja je dugačka desetak metara. Lokva je u stijeni, a uz nju se nalazi kameno postolje, gdje se nekada odlagala brenta u koju se točila vode i nosila doma. Ne zaboravimo da nekada nije bilo vodovoda, a šterne su imale samo bogate obitelji na selu. Zato se dio stanovništva opskrbljivao vodom s lokvi.

Dužica je prva lokva koju smo posjetili na putu
Kraj je krševit
U pozadini Učka
Cvijeća ne nedostaje

Baš zato ovo je mjesto za naš prvi predah. Atmosfera oko ove male lokve, koja je služila za napajanje stoke i divljih životinja, je baš opuštajuća. Valjda je za to zaslužna ona, ali i činjenica da je na maloj uzvisini koja gleda na Učku pa je doživljaj stvarno ugodan. Nakon kratke pauze idemo dalje u potragu za lokvom broj dva, odnosno kalićem Čiper koji je dobilo naziv po krpelju. Nakon povratka na asfaltiranu cestu vrlo brzo dolazimo do skretanja za tu lokvu koja se pak za razliku od Dužice nalazi usred malog šumarka. Odmah je skužite sa staze koja skreće do male lokve u udubini između stabala. Punoglavaca ne nedostaje.

Margoda nam se mršti

Nismo ni napustile ovu lokaciju, a evo nas već kod najveće lokve ili kalića na ruti – lokve  Marguda. Ime je dobila po tome što postoji jedna predaja po kojoj Marguda mrko gleda ljude zbog svoje boje u samoj sredini gdje navodno nikada nije presušila. Čak postoji priča i da se na tom dijelu kalića nikada nije moglo izmjeriti dno lokve. Uistinu je impresivna zbog svoje veličine, ali i biljnog i životinjskog svijeta. Puno je punoglavaca i malih sivih ribica. Cvijeća ni ovdje ne nedostaje.

Marguda navodno nikada ne presuši
Ova lokva ima puno ribica

I tu se nalazilo mjesto gdje bi lokalno stanovništvo dolazilo po vodu s brentama. Danas je na lokvi kao svjedok tog ne tako davnog vremena ostao svojevrsni balkon. Mjesto je do gdje bi se lakše mogla dohvatiti voda na dijelu lokve koji je najdublji. Nekada je na balkonu bila i kolotura za dizanje sića s vodom na vrh balkona.

Nekada je u lokvi bilo više vode
Ovdje je mjesto od kuda se dizala voda u sićima za punjenje brenti

Prema agroturizmu Cerovac

Dalje nas put vodi prema agroturizmu Cerovac koji postoji već 14 godina u selu Eržišće. Ni ovdje ne stajemo na domaćem pršutu, kobasicama, zarebanjku i siru do šparuga i gljiva te domaćoj tjestenini. Došle smo samo u izvidnicu. Ovo stočarsko imanje je prostrano, a odmah na ulazu pozdravlja vas tovar Pipo. Inače, na ovom imanju možete šetati i razgledavati životinje. Ovce su na paši, kaže nam domaćica. A tovar nas pozdravlja i odmah prilazi jer čeka nagradu – hranu.

Dobrodošlica na imanju Cerovac
Ovo imanje nudi sve domaće
I ovdje je potrebna najava prije dolaska

A sada slijedi povratak u Nedešćinu. Mi smo ovdje nastavile dalje, no morate se vratiti par stotina metara prije da biste slijedili kružnu stazu koja sada prolazi uz vile. Ulazimo u svijet starih krševitih puteva uz gromače i šumarke. Čeka nas još tri kilometra puta, a sunce je već visoko nad nama. Ubrzavamo korak jer nas u Nedešćini čeka vino. Ne odlazimo iz mjesta dok ne kušamo nešto lokalno.

Starinski putovi i malvazija vinarije Romeo

Stari putevi
Još jedna kapelica

Staza završava u centru Nedešćine, a sada tražimo mjesto gdje ćemo se osvježiti. Odluka je pala na vinariju Romeo. Odmah su nas primili vrijedi domaćini, a čuli smo i zanimljive priče o ovom kraju i ljudima uz malo malvazije, muškata, rosea i terana. Njihove uzdanice. Vlasnici su se taman vratili iz vinograda. Vidi se da su u poslu, no uvijek imaju vremena stati za ćakulu uz čašu dobroga vina.

Kraj staze je u Nedešćini
U centru je crkva Presvetog Trojstva
U ovoj vinariji vino se radi već generacijama

Čujemo da se vina u ovoj obitelji stvaraju već šest koljena. Njihova priča seže još od davne 1850. godine, a vinogradi su smješteni u dijelu crvene Istre u neposrednoj blizini mora, bogatom crvenicom (terra rossa). U njihovom asortimanu možete pronaći vina istarskih autohtonih sorti – malvaziju, teran te ostale sorte vina chardonnay, muškat, merlot i cabernet sauvignon. Vinarija nosi naziv po djedu Romeu Liculu, a imanje vode njegova unuka Antonela, njezin otac, bivši nogometaš NK Rijeke Roberto Paliska i njegova supruga Mirjana.

I za kraj bukaleta
Osvježavajući rose, moj favorit kada krenu topli dani
Istarska uzdanica – malvazija

Vrijeme nam ovdje prebrzo prolazi. Zapričale smo se jako brzo s ugodnim ženskim dvojcem koji nas uvodi u njihovu priču o vinu, imanju, ali i nogometu. Odmah nas pozivaju na skorašnji vinski susret u Nedešćini sredinom lipnja. Obećajmo im dolazak. Jer u Nedešćini se stvarno ugodno i dobrodošlo osjećamo. A i sve tako lijepo miriše.

Evo i rute:

Cuj: Danijel Kraljević s obitelji zahvaljujući ljubavi prema djedu i vinu stvorio raj na Bujštini

Oni su zapravo prikaz svega što Istra je i kako Istru doživljavam. Malo šarmantno i slikovito uređeno imanje koje nudi vino i maslinovo ulje, usred predivne prirode na istarskom selu. Mjesto radnje – Bujština. Već to je dovoljna naznaka da zamislite predivan pitom krajolik ovog područja kojega krase šumarci, mala sela, vinogradi i maslinici. Baš takvo je i selo Farnažine koje je dobilo naziv po starim “fornažama”, kako se nazivaju japlenice na ovom području. Selo je nekad brojilo petero obitelji, danas je naraslo na njih 25, a japlenica odavno nema. No ostale su duboke jame koje svjedoče o tradicionalnom pečenju vapna u ovim krajevima koje je bilo bogato kamenom i smrikvom koja se koristila baš u te svrhe.

Razlog zašto volimo Istru- imanje Cuj obitelji Kraljević

Sve nam je to ispričao poznati istarski vinar i enolog Danijel Kraljević, poznat kao Cuj. Tako se naime zove njegovo vino i ulje, a nadimak potječe od djeda Augusta koji je bio zaljubljenik u vinograde. Cuj bi bila inačica riječi “čuj”  jer je djed  Augusto  često imao poštapalicu ‘Cuj, cuj da ti rečem’ (Čuj, čuj da ti kažem). Danijelu je bila mila srcu jer je jako volio djeda koji je na njega prenio ljubav prema lozi i vinu.

Vratio se korijenima

Jer Danijel se nije oduvijek bavio vinom. Bio je on prije otvaranja vinarije i uljare, a od nedavno i lijepo uređenog B&B u sklopu vinarije, ugostitelj. Tim se poslom bavio godinama, sve do 2005. godine kada je odlučio vratiti se korijenima.

Danijel Kraljević sa sinom Evanom

– Vinariju sam otvorio još 2005. godine i to mi je oduvijek bila velika želja jer sam se prije toga bavio ugostiteljstvom u Umagu. No, vino je bila moja ljubav jer je naša obitelj generacijama proizvodila vino. I naziv Cuj za naše imanje potječe od djeda Augusta kojega su po nadimku zvali Cuj. On je razlog zašto sam zavolio vinogradarstvo i zašto sam iz ugostiteljstva prešao u vinarstvo, priča nam Danijel na sunčanoj terasi njegova imanja pod bogatom pergolom loze i lozice s pogledom na maslinik, vinograd i suhozide.

Ljetna idila na imanju

Kao u raju

Ovdje je doslovce kao u raju, a tome je pridonijela i ova obitelj koja stvara vrhunske proizvode. Jer kada ih probate na ovoj terasi, više ne želite otići. Baš zato se Danijel s obitelji – suprugom Antoniom, kćerkom Larom i sinom Evanom odlučio prije mjesec dana otvoriti B&B Cuj. Jer često gosti na degustaciji žele ostati i preko noći. Ne može im se zamjeriti. Ovaj ambijent je takav da vas odmah obuzme.

Rose na terasi
Oko imanje Danijel je zasadio novi vinograd

– S turizmom smo krenuli jer smo već imali postojeći prostor iznad podruma koji je dosad bio neiskorišten. Vidjeli smo da je postojala  potreba za smještajem na vinariji, posebno kada su degustacije i neki eventi. Odlučili smo se i za to jer su i moja djeca pokazala interes da ostanu raditi na imanju. Evan je završio studij enologije, a Lara završava ekonomiju. Baš zbog njih odlučili smo se na ovu investiciju kako bismo imali dodatan prihod od ovog gospodarstva. Sada je naše vinarsko i maslinarsko imanje hranilo jednu obitelj, a u nekoj budućnosti bi trebalo hraniti tri obitelji. To je bio naš cilj, ističe Kraljević.

Sobe uz vinariju i uljaru

– Htjeli da smještaj bude vezan uz imanje i da nadopuni sadašnji sadržaj. Sada ovaj objekt, koji smo izgradili na novo kada smo počeli s vinima, ima podrum, u prizemlju je degustacijska sala, a na dva preostala kata su sobe. Uljaru smo izmjestili u objekt do vinarije i soba kako u doba prerade ne bi zbog buke smetala gostima B&B.

Evan, Danijel i Lara

– Što se tiče ponude hrane, za doručak nudimo lokalne proizvode, domaći kruh, istarski pršut, a samo kilometar od nas je poznata konoba Bušćina gdje gosti mogu na večeru. Tako da smo se povezali i sa susjednim biznisom, ističe Kraljević koji je u ovom dijelu Istre ponudio neku drugačiju ponudu koja postaje u Istri u ruralnim prostorima sve zanimljivija. A kada je kretao u ovaj biznis i višegodišnji investiciju, nije smatrao da će se ikada baviti turizmom.

Šarmantne sobe
Svaka soa u drugoj temi
Jako se pazilo na detalje

Wellness i jacuzzi na terasi

– Ovaj objekt bio je predviđen da bude naš stambeni prostor, no na kraju je ovaj prostor bio godinama prazan i koristili smo ga kao skladište, priznaje nam ovaj vinar koji je uvijek pun novih ideja. Zasad su uredili tri luksuzne sobe s doručkom i wellness sadržajima. Turizam se u ovom području nametnuo sam od sebe, govori vinar kojega smo često sretali po mnogim vinskim manifestacijama, posebno onima koje organizira udruga chefova JRE.

Ovo je pravo mjesto za degustaciju i uživanje
Maslina je i u interijeru

Danijel oduvijek zna vrednote Istre i što ona može. Kvaliteta mu je, kako u proizvodnji, tako i plasmanu te dodatnoj ponudi, uvijek na prvom mjestu. Zato je u ovom novom objektu iznad podruma i kantine, sve na svom mjestu. Svaki detalj je odlično odrađen, sve je opremljeno do zadnjeg detalja. Sobe podsjećaju na Provansu, svaka je u drugom tonu,  a na njima stoje prigodni nazivi – C, U i J. Jedna tematizira malvaziju, druga teran, a treća maslinovo ulje. U zajedničkom prostoru je finska sauna, a na terasi s pogledom na imanje je jacuzzi. Još fali čašica vina i doživljaj je potpun. Gosti na imanju mogu dakle degustirati vino i ulje i razgledati ga.

Degustacijska sala ima posebnu toplinu i draž
Za sve je “kriv” djed Cuj

Podzemlje imanja

– Htjeli smo imati kvalitetan sadržaj i bolje sobe. To nam je filozofija koja nas vodi kroz vina i ulja, a to je da  ne budemo  prosječni, nego da napravimo sve što najbolje znamo. Tako je bila ideja sa sobama, da to bude po mjeri vinarije i maslinarskog imanja. Tri sobe su opremljene svom mogućom opremom, od kartica za ulazak u sobe do aparata za kavu. Ujedno, sve tri sobe imaju i svoj wellness, odnosno imamo saunu i jacuzzi na terasi s pogledom na prirodu i imanje.

Perla se

Sobe se mogu iznajmljivati i ljeti i zimi jer imamo sustav grijanja i hlađenja, a u sklopu svog boravka imaju uključene i druge sadržaje na imanju. Cijene se kreću od 110 do 140 eura na noć plus doručak, ističe ovaj vinar i maslinar dok iskušavamo njegov najnoviji pjenušac. Naime, na imanje smo stigli taman kada su se punile boce ovog eliksira, pa smo zamolili Danijela da nam pokaže i “podzemlje”.

Pjenušac popunio zidove podruma

Iz kantine sa starim drvenim stolom i ognjištem, gdje se održavaju degustacije i gdje gosti B&B doručkuju, spuštamo se najprije u prostoriju posvećenu drvenim francuskim bačvama, a oko njih zidovi puni pjenušca. Otvaraju se vrata i onda šećemo uz živu stijenu u koju je ukopan podrum oko vinskog podruma. Mali je, ali jako lijepo uređen. Baš kao i sobe i kantina.

Kontrola pjenušaca
Pune se nove boce

– Kada sam kretao u ovaj biznis, sve sam počeo od nule. Otkupio sam djedovinu na mjestu gdje je sada vinarija. Tu je nekada bila livada. Podigao sam i nove vinograde.  Jedini način da imanje dodatno napreduje je da se u njega investira. Trenutno imamo 10 hektara vinograda, a dizat ćemo i dodatne nove nasade. Trenutno radimo 45 tisuća boca vina, a cilj nam je doći na 60 tisuća boca. To je priča koja zadovoljava jednu obitelj, sve preko toga ulazimo u neki drugačiji poslovni koncept. Vino plasiramo prije svega u restoranima i enotekama, nismo zastupljeni u velikim lancima. Zastupljeni smo prije svega u Hrvatskoj, priča nam dalje Danijel.

Poznate etikete
Zanimljiva vetrina

Tri položaja

Njihova vina nastaju na tri položaja s različitim terroirom: crvenicom (položaj Baština i Vela boška), sivicom (Santa Lucia sa svojim mineralnim flišem) i crnicom (Bon markeze). Posebno se ponose svojom malvazijom, muškatom i teranom. Odličan je i njihov crni cuvee, ali i osvježavajući rose te pjenušac.

Odlično ulje

No, to nije sve. Cuj od samih početaka ima i uljaru.

–  Moj je pak otac oduvijek želio uljaru, pa smo godinu dana nakon otvaraju vinskog podruma na imanju otvorili i uljaru. Bili smo među prvima na ovom području koji smo imali uljaru te prerađujemo masline i za ostale. Zatim smo 2010. godine otvorili degustacijsku salu, podigli još dodatnih osam hektara vinograda, a ove godine smo uložili i u smještaj. Od tih početaka, kada su doslovce krenuli iz nule, u obiteljsko su imanje uložili više od milijun eura, ističe dalje.

Ništa bez maslina

Pod vinogradima 10 hektara
Ovako se kod Cuja otvara pjenušac

Pod maslinama imaju jedan hektar zemljišta.

-Imamo i kooperante s kojima radimo već 18 godina od kojih otkupljujemo masline s time da  mi određujemo datum berbe bi čime će se maslinici tretirati i kako. Godišnje proizvedemo oko 4 tisuće litara ulja. Maslinike nećemo zasad povećavati. Želimo zasad i dalje ostati mali proizvođači, mali s vrhunskim proizvodima i smještajem, zaključuje Kraljević.

 

 

 

 

Stockholm: Ultra dugi dani, Abba, impresivni drveni jedrenjak i jako skupa kava

Kod nas je tada već bilo oko 30 stupnjeva Celzijusa. Pravo ljeto koje kalendarski još nije ni počelo. Kraj svibnja. Čovjek bi poželio malo osvježenja. I onda sam sletjela u glavni grad Švedske – kako ga zovu Venecija sjevera. I kratki rukavi više nisu bili dovoljni. U Skandinaviji je vladalo rano proljeće, bar po temperaturama. Dok je sve ostalo najavljivalo početak ljeta kao njihovi primjerice ultra dugi dani. I baš to bilo je savršen spoj za tri dana obilaska prijestolnice Skandinavije – Stockholma.

Stockholmska podzemna
Meni najljepši dio starog grada – trg Stortorget
Prijestolnica Skandinavije
Novija četvrt
Život na vodi
Prema starom gradu

Možda da za početak kažem kakvi su bili prvi dojmovi. To je ono što ti zapravo obilježi putovanje i ostane najviše u sjećanju. Iako je taj prvi dan padala kiša, apsolutno vam to u Stockholmu ne smeta jer se Šveđani prilagođavaju vremenu, bilo ono kiša, vjetar li sunce. Odjeća i obuća su tu da se mijenjaju sukladno tim uvjetima, a ne obratno.

Lijepi stari grad s uskim uličicama

Naučiti uživati u kiši

I zato sam odmah prigrlila taj njihov stav i uživala u kišnom i prohladnom danu po kojem je grad izgledao fantastično. Doduše, Stockholm čini mi se uvijek izgleda fantastično jer je jednostavno prelijepo organiziran i uređen grad, bez gužvi u prometu, bez smeća, bez pogrešno parkiranih automobila, sa širokim pješačkim i biciklističkim stazama, bez oronulih fasada… Vremena sam imala jer dan traje do 23 sata, a zora se rudi već oko 2 sata ujutro. Tko želi biti budan, ima stvarno dovoljno vremena sve vidjeti.

U Stockholmu je jako puno brodica

Grad je to u kojem u sve lijepo funkcionira i nevjerojatni je miran. Možda stoga jer još uvijek u svibnju nema puno turista, ali i zato jer je ograničen promet u glavnom gradu Švedske gdje se jako razmišlja o ekologiji i zaštiti okoliša. To je vidljivo na svakom koraku, posebno kada je u pitanju prijevoz. Jer bicikle i električni romobili su u većini.

Lako se možete kretati po gradu uz pomoć romobila

Vladaju gradom, za razliku od automobila. Iako mi je bila želja unajmiti biciklu ili romobil, na kraju sam odustala od te ideje i koristila najbolje prijevozno sredstvo- svoje noge. Obišla sam cijeli grad u nekoliko navrata i na svakom koraku ostala jednostavno oduševljena Stockholmom.

Skandinavska energija

Stockholm je prijestolnica Sjevera, a u arhitekturi su slijedili Francuze
Grad na vodi

Jer iskreno nisam imala previše predodžbi što glavni grad Švedske nudi, osim činjenice da se nalazi na vodi i da je ispresijecan raznim mostovima i kanalima zbog čega je i dobio laskavu titulu Venecije sjevera. Stockholm, naime, leži na 14 otoka i nekoliko poluotoka međusobno povezanih s pedesetak mostova. No, uvelike se razlikuje od Venecije.

Svježe je bilo krajem svibnja

Skandinavija nudi jednu sasvim drugačiju energiju od juga koja vas može skroz obuzeti. Tu vlada neki poseban mir koji će vas uvesti u pravi zen. Nema one uobičajene hektičnosti velikih svjetskih metropola.

Tiha i mirna metropola Skandinavije

Glavno pitanje je naravno što posjetiti. Morate znati da je to grad velike povijesti, značajne arhitekture i umjetnosti te brojnih muzeja. Zbog toga je jako teško odabrati top tri atrakcije koje obavezno u Stockholmu morate vidjeti. Po mom izboru broj jedan je ipak Muzej Vasa. Sigurni se pitate kako jedan muzej može biti bitniji od nekog upečatljivog „landmarka” u centru grada. E pa, meni je bio jer je to uistinu možda nešto najljepše i najimpresivnije što sam ikada vidjela uključujući crkvu svetog Marka u Vatikanu i Aja Sofiju u Istanbulu.

“Obučeni” drveni jedrenjak

Ovaj muzej je zapravo „obučeni” ogromni drveni jedrenjak iz daleke 1628. godine. Svojom veličinom i izradom jednostavno će vas izbaciti iz cipela i kada uđete unutra nećete slušati ni vodiča, niti ćete pratiti grupu, niti ćete znati što se dešava oko vas. Kao opijeni približit ćete se toj drvenoj grdosiji koja je ležala u mulju Stockholma prije nego je izvađena šezdesetih godina prošlog stoljeća na svjetlost dana. I onda restaurirana i rekonstruirana kakva je bila u vrijeme gradnje.

Impresivna Vasa
Stotinama godina jedrenjak je bio na dnu mora
Iz muzeja najradije ne bih bila izašla

Ne znate što ćete prije gledati i doista pola dana u tom muzeju bilo bi vam dovoljno da Vasu, kraljevski vojni jedrenjak obiđete kako spada. Da se razumijemo, na jedrenjak ne možete ući, možete ga obići u na brojnim multimedijalnim ili običnim pločama koje su smještene u zakucima oko jedrenjaka saznat ćete sve o Vasi, kada je potopljen, tko je bio na njemu, čemu je služio, gdje je izgrađen i zašto. Te još mnoštvo drugih informacija koje su vam tada jako bitne.

Kraljevski brod prevrnuo povjetarac

Mene one dok nisam obišla jedrenjak na nekoliko nivoa nisu baš zanimale. Tek kada sam upila brod toliko da mi ostane dovijeka urezan u pamćenje, počela sam čitati oko sebe. A to je more informacija. Od same povijesti do činjenice kako je pronađen te izvađen iz mora, ali i rekonstruiran. Jer ponovno vratiti život takvom jedrenjaku, koji slovi za jedini takav očuvan na svijetu trebale su godine mukotrpnog posla stručnjaka svih razina. I srećom da su bili tako vrijedni pa da možemo ovo danas vidjeti.

Nevjerojatan obrtnički rad na brodu

Vasa ili Wasa je dakle švedski ratni brod izgrađen između 1626. i 1628. godine za švedskog kralja Gustava II Adolfa. Izgrađen je u stockholmskom brodogradilištu, a nakon izgradnje potonuo je na svom prvom putovanju, i to samo 2 kilometra dalje od luke. Bilo je to davnog 10. kolovoza 1628. Vasa je potonuo jer je bio glomazan i nestabilan, no bilo mu je dopušteno isploviti unatoč nedostacima. Ono što je nevjerojatno je činjenica da je tako veliki jedrenjak prevrnuo povjetarac.

Posada potonulog broda

S broda sačuvano tisuće artefakata

S morskog dna pokušali su novi brod izvaditi još u 17. stoljeću, ali s tadašnjom tehnikom to je bilo nemoguće. I tako sve do 24. travnja 1961. godine. Većina njegovih vrijednih brončanih topova spašeni su u 17. stoljeću. Na brodu je sačuvano tisuće artefakata i ostaci najmanje 15 osoba oko trupa i u njemu. Našli su i mnoge predmete kao što su odjeća, oružje, topovi, alati, novčići, pribor za jelo, hrana, piće i šest od deset jedara. Sam brod i predmeti pronađeni na njemu pružaju povjesničarima vrlo precizan uvid u pomorsko ratovanje, tehnike brodogradnje i svakodnevni život prve polovice 17. stoljeća. Svoj je muzej ovaj jedrenjak, najveća atrakcija Švedske, dobio 1987. godine. Vidjelo ga je na desetke milijuna ljudi. I pažnju će i dalje plijeniti jer je zbilja nešto izvanredno.

Brod je bio ogroman
Ukrasi koji su krasili jedrenjak

Kada ste već u tom muzeju, svakako je tada vrijeme da se obiđe i zeleni otok Djurgården koji je povezan s kopnom mostom. Ovdje se osim muzeja Vasa nalazi i niz drugih muzeja kao što je primjerice Nordijski muzej, Muzej Vikinga, Skansen – open air muzej koji prikazuje povijest i običaje Švedske. Samo za obići sve te atrakcije te zabavni park u ovoj zoni slobodnog vremena, trebala bi vam bar dva dana. Svi su oni uklopljeni u predivan veliki vrt i park u kojemu će ljubitelji zelenila i hortikulture doći na svoje. Dakle, uživala sam. I cijelo vrijeme imate pogled na brojne brodove, jahte, jedrenjake. Jer Stockholm je ipak grad na vodi.

Terase u zelenoj oazi Stockholma -Djurgården
Stanovnici glavnog švedskog grada uistinu mogu uživati u zelenilu
Na “zelenom” otoku je i Nordijski muzej

Zapjevali smo uz Abbu

U blizini se nalazi i muzej Abbe, najpoznatijeg švedskog pop sastava. Zanimljivo je pogledati ovaj dokumentarističku muzej posvećen glavnim akterima ove grupe koja je palila i žarila scenom sedamdesetih i osamdesetih godina, a to su Benny Andersson, Björn Ulvaeus, Anni-Frid Lyngstad i Agnetha Fältskog. Dobro je to mjesto za zabavu i da uz holograme otpjevušite svoju Dancing Queen. Zabavno i isprobano.

A tko ne voli Abbu
Ovaj je sastav više od glazbe
Druge godine će biti 50 godina da su pobijedili na Euroviziji

Top dva atrakcija glavnog švedskog grada je njihov stari grad iliti Gamla stan. Mene je oduševio jer nije kao većina ostataka centra grada – grandiozna s velikim palačama i širokim avenijama koje su građene po uzoru na francusku arhitekturu te pomno uređenim kraljevskim parkovima. Gamla stan je pravi mali srednjovjekovni biser Švedske. Uske ulice s visokim zgradama i šarmantni glavni trg sa šarenim zgradama koje ga uokviruju. Baš tu u tom srcu Stockholma morate odmoriti uz dobru kavicu i uživati u pogledu na mali trg Stortorget koji zrači nekom posebnom energijom.

Odrubio glave plemićima

Gamla stan se počeo graditi u 13. stoljeću, a najveći broj zgrada nastalo je u 17. i 18. stoljeću. Najšarmantniji stockholmski trg ima tužnu epizodu iz svoje bogate povijesti. Naime, kada je danski kralj Kristijan II. osvojio Stockholm, proglasio se kraljem Švedske i dao je odrubiti glave 82. vodećih švedskih plemića, uključujući i dva biskupa. Taj se događaj zove Stockholmsko krvoproliće. Inače, na ovome trgu, nalazi se i Nobelov muzej te niz zgrada izgrađenih od 13. stoljeća do 19. stoljeća.

Jako upečatljiv trg usred starog srednjovjekovnog grada
Preselio se i na suvenire
Drugi dan dočekalo nas je ljepše vrijeme

Brzinski sam pogledala Nobelov muzej gdje zaista na interaktivan i multimedijalan način možete puno toga zanimljivog saznati o nobelovcima, ali i kako se pripremaju te godišnje dodjele nagrada kao i gala večere. Inače, na Gamla stanu su se osim trga Stortorget smjestile i druge značajne znamenitosti kao što je zgrada Narodne skupštine, kraljevska palača i katedrala. Velebne zgrade koje podsjećaju na druge europske prijestolnice i daju Stockholmu duh kraljevskog grada što se osjeća na svakom koraku.

Dom Nobelove nagrade
U muzeju možete vidjeti kako izgledaju svečanosti povodom dodjele Nobelove nagrade

Podzemna je prava atrakcija

Treća atrakcija koja to zapravo nije, a možda i jest je stockholmska podzemna željeznica. Kada sam prije puta u Stockholm istraživala što bih sve mogla posjetiti, nije mi padalo na pamet da bi to mogla biti i podzemna željeznica. Dok nisam vidjela fotografije na Instagramu. I onda sam jednostavno morala sjesti na vlak i obići nekoliko stanica. Stvarno sam dosta putovala po europskim prijestolnicama podzemnom, ali nikada u svrhu razgledavanja. Stockholm je i to promijenilo. Najviše me impresionirala stanica Kungsträdgården i T-Centralen. One su mi bile dovoljne da shvatim kako su Šveđani kreativni i inventivni jer su od nužnog zla – prijevoza podzemnom, unijeli znatiželju pod zemljom.

Ovdje je gušt vozit se podzemnom
Svaka je stanica drugačije oslikana
Ovo nikoga ne može ostaviti ravnodušnim
Teško se skoncentrirati kuda ići
Znatiželja pod zemljom
Jedinstven izgled

Mnoge stanice podzemne željeznice u Stockholmu prikazuju prave boje podzemnih planina, te se nazivaju pećinske stanice. Tako što ne postoji nigdje drugdje u svijetu. Njihov izgled je jedinstven. Stanicu T-Centralen na plavoj liniji dizajnirao je Per Olof Ultvedt, švedski kipar, slikar, ilustrator, grafičar i filmski umjetnik. Umjetnik iza postaje Kungsträdgården je Ulrik Samuelson koji je stvorio podzemni vrt s tragovima i poviješću parka iznad stanice. Naime, boje kolodvora – zelena, crvena i bijela – trebale bi podsjetiti promatrača na barokni vrt kakav je nekoć bio Kungsträdgården.

Gdje se pokapaju švedski kraljevi

Stockholm ima bezbroj drugih atrakcija koje će vas možda više oduševiti kao što je grobna crkva švedskih vladara Riddarholmen koja se nalazi na otoku Riddarholmenu, blizu kraljevske palače. Danas se crkva koristi samo za ukope i prigodne svrhe, a zanimljiva je po tome jer su se ovdje pokapali svi švedski vladari od Gustava Adolfa do Gustava V. Tu je i gradska vijećnica, stockholmska riva, broji vrtovi i parkovi. Grad vrijedan divljenja.

Grobna crkva švedskih vladara Riddarholmen

Jako visoke cijene i fika

A hrana i piće? Prije svega nemojte ostati iznenađeni cijenama u glavnom švedskom gradu. Bez obzira na divljanje cijena i kod nas, ali i u ostatku Europe, ovdje ćete uvijek ostati šokirani cijenama. Valuta je švedska kruna pa si dobro preračunajte koliko ćete za što potrošiti, a cijene su bar tri puta više nego kod nas.

Za jutarnju kavicu morate pričekati
Dobro pivce
Kada sam na moru, moram probat sladoled
Većina stvari funkcionira na princip samoposluge

Stockholm je jedan od najskupljih europskih gradova. Većina barova i restorana radi po principu samoposluživanja, a otvaraju se tek od devet sati nadalje, tako da na ranu jutarnju kavicu i njihovim predivnim vrtovima zaboravite. Vjerojatno kada je vrijeme za njihovu fiku, iliti pauzu za kavu u slasticu sličnu našoj marendi. Iskusila sam i taj švedski običaj kako bih odmorila od razgledavanja. Bio je to dobar način kako iskusiti barem djelić skandinavskog načina života.

 

 

 

Najnovije objave