Ako nekim slučajem prolazite uz pulsku Arenu, stanite malo i pogledajte oko sebe. Znam da ćete se diviti tom drevnom koloseumu koji neodoljivo privlači svojom monumentalnošću. No, okrenite se na trenutak i pogledajte iza sebe. Ljubiteljima cvijeća i bilja odmah će taj prizor izmamiti osmijeh. Jer iza vas se nalazi čarobni samostanski vrt vezan uz crkvu svetog Antuna Padovanskog. Gotovo da nema godišnjeg doba kada ovdje nećete uživati u mirisu cvijeća. Čak i usred zime. Pravi mali botanički vrt.
Ljeto iza AreneSunovrati na početku proljeća
A toga bi teško bilo da nema tete Ljube Valenta. Iako je zakoračila u osamdesete godine svoga života ne odustaje tako lako od vrtlarstva. Jer vrtlarstvo je više od njene strasti. Ono je njezin način života. Ona je srasla s biljkama i to se jako dobro vidi u njenom skrovitom vrtu iza pulske Arene, ali i u vrtu oko poznate crkve svetog Antona Padovanskog koja se nalazi pedeset metara dalje. Teta Ljuba je tako unijela iznad jednog od najljepšeg hrvatskog spomenika kulture – pulskog amfiteatra, zeleni raj s mnoštvo bilja koje obožavaju kako stanari njene zgrade, tako i brojni vjernici i turisti koji pohode Arenu i dvorište crkve svetog Antuna Padovanskog.
Anđeoska trubljaBogati oleandriDivotaSkulptura je u sredini gornjeg vrta
Robusne bugenvilije
Jer, zbilja se ovdje imate čemu diviti. Unutar visokih kamenih zidova samostana koji je utemeljen 1927. a sagradila ga je Mletačka provincija sv. Franje od 1932. do 1934., s fantastičnim pogledom na Arenu kraj ove poznate pulske crkve svoj dom našle su robusne bugenvilije, ruže penjačice, jasmin, anđeoske trublje, šumarice, šparuge, lantane, krizanteme, oleandri, šimšir, pupavice, sikavica, ricinus, pijetlova kresta, smokve, nar, grožđe, limuni, mandarine… Ni sama teta Ljuba ne zna reći koliko vrsta biljaka raste u njena dva raskošna vrta.
Vrt u proljeće
– Svako od nas trebao bi oko zgrada urediti mali zeleni kutak. Imati svoj vrt. Nekada su stanari uzgajali povrće oko svojih zgrada u zajedničkom vrtu, ali to je sve rjeđe. Kako ja dolazim sa sela i kampanje, meni je nedostajala zemlja i tako sam počela najprije raditi u vrtu pored svoje zgrade. On je sagrađen kada je sagrađena i zgrada i u njemu je bilo malo toga prije nego sam ga uzela u svoje ruke. Kosio se, bilo je nešto voćaka. A onda sam počela saditi bilje i sada je prava džungla preko puta Arene, kaže nam tiha osamdesetogodišnjakinja kojoj ništa nije teško kada su u pitanju njena dva vrta. Pa čak ni nakon operacije očiju zbog čega je morala biti u bolnici.
S pogledom na ArenuMargaritice
Noćno zalijevanje
– Nisam stigla puno raditi u vrtu, ali sada vidim da me čeka dosta posla. U vrtu je uvijek posla, to znaju svi vrtlari. Ljeto je u Puli bilo jako sušno i imali smo redukciju vode pa je bilo jako zahtjevno održavati vrt. Inače ga zalijevam noću jer biljke ne vole kada ih ljeti zalijevate po lišću. Kada se digne sunce, lišće koje zalijete praktički izgori na suncu. Zato se ja dižem u dva ujutro, i idem u vrt pored crkve kako bih ga zalila, otkriva nam teta Ljuba njeno noćno vrtlarenje. Veli da joj je to najveći gušt jer nema nikoga, svjetla ima dovoljno, a biljke guštaju jer vole noćno zalijevanje ljeti.
Sve je bujno uz visoke zidoveBiljke se ljeti zalijevaju noću
– Na jesen je posla manje. Ali je tada vrijeme kada treba plijeviti korov. Kada plijevim, ostavljam korov na površini gredice kako bi se tlo zaštitilo od isušivanja. To je uglavnom ono što se trenutno radi. A to je i ono što se inače radi u vrtu, osim u proljeće kada treba sve orezati i pognojiti vrt. Najviše je posla u veljači i ožujku kada orežem sve grmove i trajnice. Nitko ne može vjerovati da nakon toga toliko biljke izrastu, veli nam dalje ova strastvena vrtlarica koja se bori za svaku zelenu površinu u svom kvartu. Nigdje ne ide bez škara i motike.
Ništa bez ruža
Vrt zajednice
– Uvijek sam voljela dolaziti ovdje u vrt kraj crkve svetog Antuna, a kada se uredio gornji dio vrta prije 22 godine, pitali su me bih li pomogla pri uređenju. Prije toga vrt je uređivala jedna časna sestra. Odmah sam pristala jer to jako volim. Prokopali smo svu zemlju, pomogli su mi i drugi u tome. Maknuli smo kamenje i dovezli još zemlje. I onda sam počela saditi. Nešto su mi donosili vjernici, nešto sam imala sama u vrtu, nešto sam kupila. Najprije sam zasadila ruže. A onda polako i druge biljke. Sada više skoro da nema prostora za sadnju koliko se sve raširilo, priča nam dalje teta Ljuba koja sakuplja sve vrste biljaka. Nema neke njoj omiljene. Sve voli.
Crkva svetog Antuna u Puli…… voli cvijeće
– Sadim sve što ovdje uspijeva. Kako se biljke navodnjavaju i rastu uz zid zaštićene od vjetra, ovdje zbilja uživaju. Kada su jače zime zna se nešto i smrznuti, ali u principu to je vrt koji cvjeta cijele godine, bez obzira na godišnja doba. Ovog ljeta kada je bila jaka suša oleandri su bili u punom cvatu. Jako im je odgovarala ta suša jer nije bilo kiše koja bi padala po njihovim cvjetovima. Odbacili su dio lišća i tako pokrili tlo i zaštitili korijen od suše. Brojni turisti su ovdje dolazili i slikali se među cvijećem, ističe dalje ova Puležanka. Sada cvjetaju bugenvilije koje stalno bacaju nove grane, opet su počele cvjetati i ruže, šumarice, jasmin, anđeoske trublje, a lantane su zavladale vrtom.
Sve miriše po ružamaKoje vole visoke zidove
Jesenske i božićne krizanteme
– Imamo ih u raznim bojama i jako se šire. Stalno bacaju nove mladice, pa ih često moram plijeviti. Jako im odgovara ova pozicija. Uskoro će početi cvjetati i jesenske krizanteme, a nakon toga će početi i one božićne. A onda će biti u mirovanju negdje do veljače kada krećemo iznova, objašnjava nam vrtlarica Ljuba ciklus u njenom vrtu koji sliči onim engleskim vrtovima koji oponašaju prirodu.
Donji dio vrtaRuže posvudaU donjem dijelu vrta je puno hlada
Naime, kraj crkve svetog Antuna vrt je podijeljen na dvije etaže. Donji čini travnjak s gredicama trajnica, okružen njegovanim šimširom. Tu je i dom brojnih oleandara.
– Taj donji vrt kada sam počela uređivati bio je totalno zarastao. Tu je bio zasađen šimšir i oleandri. Cijelog sam ga ručno prokopala. Prije sam ga i kosila, a sada mi u tome pomaže sin jer mi je kosila postala preteška. Oleandre uglavnom orezujem, kao i šimšir s kojim ima jako puno posla od kada su ga počeli napadati nametnici tako da ga se stalni treba kontrolirati, ističe dalje.
Skulptura u stijeni u donjem vrtuKalifornijski makovi
Kulisa za fotografiranje
Gornji dio vrta čine dvije velike cvjetne gredice. Jedna je uz veliki zid uz koji se čarobno penju bugenvilije, ruže i jasmin, a druga je u sredini dvorišta u obliku kružnice. Nju krase ruže i ostalo sezonsko bilje. Prava su kulisa za fotografiranje iza Arene. Njen pak vrt u zgradu je ograđeni stari vrt s lijepo podijeljenim gredicama i puteljcima gdje su u potpunosti zavladale biljke. Stanari ove zgrade pravi su sretnici što teta Ljuba sadi zalijeva za čitavu stanarski zajednicu. A njoj je to najmanji problem. A toga bi teško bilo da nema tete Ljube Valenta.
Crkva je sagrađena prije stotinjak godinaČuvene stepeniceUvijek nešto cvjeta
Inače, izvan zidina grada, kraj Arene, djelovala je u 13. st. bratovština s ubožnicom. Vjerojatno je 1431. uz ubožnicu bila smještena crkva sv. Antuna opata. Potonja je 1820. izložena javnoj prodaji, a 1838. stradala je u požaru. Pripadnici pulskoga franjevačkog reda uočili su lokaciju stare bolnice kraj Arene kao najprikladniju za izgradnju nove crkve i samostana. Kamen-temeljac crkve postavljen je 1929. Građena je po nacrtu arhitekta Guida Brassija tesanim kamenom kako bi se uskladila s Arenom. Zvonik je visok čak 45 metara, a na vrhu je od 1932. kip sv. Antuna. Samostanska crkva sv. Antuna Padovanskoga postaje župna 1939. Kada je mirovnim ugovorom u Parizu 1947. Istra pripala Hrvatskoj, mletačka braća napuštaju Pulu, a samostan je nacionaliziran i oduzet. Dekretom uprave Reda 1948. Provincija preuzima samostan i župu.
Slovenska Istra mi je bila pravo otkriće prvi put kada sam išla Parenzanom od Savudrije do Pirana. Tako lijepo uređena, obrađena, kultivirana, puna ljudi. Kada prijeđete granicu na Plovaniji sve nekako drugačije izgleda u odnosu na hrvatski dio Istre. Dok mi u hrvatskom dijelu Istre imamo tu neku iskonsku ljepotu i divljinu, slovenski dio Istre ima tu neku vrstu njegovane ljepote krajolika i obale koji me je definitivno dojmio. Dovoljno je primjerice reći da je slovenska trasa Parenzane asfaltirana, a naša je u makadamu. I jedna i druga su predivne, svaka na svoj način. A sada kada sam drugi put biciklirala u Slovenskoj Istri, i to Parenzanom od Lucije do Kopra, ponovno sam potvrdila prvotni dojam. Piran, Portorož, Izola i Kopar, sa svojim čudesnim i predivno uređenim te kultiviranim zaleđem, niska su gradića koja su me oduševili u ovo doba prije nego krenu veće turističke gužve.
Pogled na slovensko more kod Strunjana, u daljini Piran
Naravno, meni je osobno najveći gušt razgledati neki kraj na dva kotača, pa tako je bilo i ovaj put u dobro poznatom društvu Korine i Snježane. Odlučile smo se za bicikliranje uz obalu, ali i po trasi nekadašnje uskotračne pruge Parenzana koja je prije stotinu godina iz Trsta do Poreča prevozila putnike i poljoprivredne proizvode na ovoj liniji. Posebno je interesantan dio njezine trase u Sloveniji jer skoro cijelo vrijeme vodi uz more. Govorimo o trasi dužine nekih 40-tak kilometara. Naravno, ovom stazom možete i šetati. Odlična je i za „početnike” jer je cijelom trasom asfaltirana i podijeljena na pješake i bicikliste. Osim toga, na njoj je zabranjen promet automobilima.
Najduži tunel na Parenzani
Start nam je bio u mjestu Lucija gdje možete ostaviti auto na nekom od parkirališta u centru grada koji se plaćaju. Cijena je euro po satu. Čim smo krenule iz Lucije odmah smo stigle do turističkog bisera slovenskog primorja – Portoroža koji je naravno s Lucijom kao i drugim mjestima na obali spojen asfaltiranom šetnicom. Mondeno je to mjesto gdje se turizam počinje razvijati već od 1830. Već od druge polovice 19. stoljeća privlačio je goste svojim blatnim kupkama. No, ne zaustavljamo se ovaj put u Portorožu jer smo ga obišle zadnji put, nego idemo u smjeru predivnog Strunjana kojemu se posebno veselim.
Ovaj tunel iznad Portoroža lijepo je osvjetljen i asfaltiran
No, prije Strunjana čeka nas prvo iznenađenje na stazi koja je odlično označena. Tunel Valeta. Iz njega se dolazilo do postaje u Portorožu kroz brijeg Lucan, koji je sa svojih 544 metra najdulji tunel na cijeloj Parenzani. Stanica u Portorožu jedina je stanična zgrada koja nije sagrađena za potrebe željeznice, nego je u najam uzeta mala privatna vila na padinama Fižina i Sv. Martina, s kojih se pruža pogled na cijelu portorošku obalu. Postaja je otvorena 15. travnja 1904. godine, kao poticaj što većem broju posjeta novom kupalištu i lječilišnom centru u Portorožu, tada u punom procvatu. Do danas su na zgradi sačuvani neki željeznički natpisi i karakteristična ručna crpka za vodu, kao i obližnji podvožnjak.
Proljetne vibre
Strunjanski klif
Ovaj dugačak tunel je jako dobro osvijetljen i asfaltiran. Pravi užitak za šetače i bicikliste. Izlazi praktički u Strunjanu gdje se nalazi poznato slovensko klimatsko lječilište i talaso-terapeutski centar Terme Krka znane po blagotvornim učincima morske vode, klime, blata i soli. Ovaj je kompleks zanimljiv i jer se nalazi u zaštićenom parku prirode. Leži u Strunjanskom zaljevu i na padinama brda Ronek na kojem je hodočasnička crkva Marijina prikazanja iz 1512. godine. Do zaljeva sa solanama nismo išle, već smo odlučile otići na vrh brdašca gdje se nalazi hodočasnička crkva. Bio nam je to prvi uspon. Toliko o težini staze. Kratko smo stale uz crkvu gdje je taman bila misa i obišle njeno dvorište. Svugdje banane i palme. Dovoljno govori u prilog klimi ovog područja.
Crkva Marijina prikazanja iz 1512. godineOvdje uspijevaju banane i palme
A zatim smo krenule dalje prema poznatom Strunjanskom klifu, Instagramskoj zvijezdi. U ovom parku prirode, čiji je ulaz besplatan, fascinirat će vas, naime, klif, odnosno 80 metara visoka flišna litica s prirodnom morskom obalom koja se spušta prema jugu preko pjeskovitih i kultiviranih padina sve do doline potoka Roje, morske lagune i solane u zaljevu. Uskom stazom možete i do plaže. No, mi smo taj dio zaobišle budući da smo bile s biciklama. Ovo je dio za šetače, pa bicikl ne možete voziti, ali možete uživati u predivnim pogledima na Tršćanski zaljev, strme litice, gradove i gradiće. Sve je ograđeno i označeno.
Kada dođete na vrh klifa, dočeka vas smjerokazStrunjanski klifU daljini Tršćanski zaljevLijepi poglediDo plažice se može puteljkom
Brzo smo u Izoli
Od Strunjana do Izole je tek nekoliko kilometara koji vode kroz maslinike i vinograde i sa svake strane pucaju divni pogledi na more, ali i brdovito zaleđe. Podsjeća na toskanske brežuljke. Vrlo brzo nakon duge nizbrdice našle smo se u Izoli, mjestu koje je dobilo ime po riječi otok jer se stari dio grada nalazi na nekadašnjem otoku koji se zatrpavanjem tjesnaca u 19. stoljeću spojio s kopnom. Zanimljivo je da je ovaj mali gradić davnih dana – 1253. proglasio neovisnost i bio neka vrsta grada-države, ratujući sa susjednim „državama“ Koprom i Piranom.
Pogled na Izolu nakon odlaska iz Strunjana
Izola je pravo mjesto da se izgubite u njegovom uskim šarmantnim kamenim uličicama, popijete kavicu i uživate. Ribarska je to lučica i miran grad poznat po brojnim manifestacijama, posebno onim kulinarskim, a u zadnje vrijeme proslavio ju je bosiljak. Osim prirodnih i morskih ljepota, Izola krije i kulturno blago. Ovdje možete posjetiti poznate palače, popeti se na zvonik i upoznati pomorsku povijest grada u Izolani – kući mora gdje možete ući ako se prije najavite, a cijena ulaznice je 5 eura. Mi smo odabrale laganu šetnju kroz mirno mjesto i kavicu u prvoj uličici u koju smo ušle. Svi se pripremaju polako za sezonu.
Izola je do 19. stoljeća bila na otokuMali ribarski gradićSporedne uličice stvorene su za ljenčarenje uz kavu
Jedna od najljepših palača u Istri
U Izoli se skriva i jedna od najljepših palača u Istri. Vidjele smo ju na putu prema crkvi svetog Maura na vrhu mjesta. Odmah nas je privukla. To je palača Besenghi degli Ughi, a naziv nosi po istoimenoj obitelji koja ju je dala sagraditi. Trokatna palača sagrađena je između 1775. i 1781. godine, a kameni lav u kutu zgrade je iz 13. stoljeća, pronađen ispod ruševina zgrade koja je prije stajala na mjestu palače. Obitelj je imala i bogatu knjižnicu, a sačuvano je oko 3.000 knjiga i rukopisa iz 16. i 17. stoljeća. Danas se u zgradi nalazi glazbena škola.
Palača Besenghi degli UghiDetalj s barokne palačeIzola je nekad bila grad-država
Nakon kratkog fotkanja ove dojmljive zgrade starim se stepenicama dižemo do centra mjesta i crkve sv. Mavra koja se nalazi na najvišoj točki nekadašnjeg srednjovjekovnog otoka pa ju možete vidjeti iz daljine. Prvotno je na ovom mjestu 1356. godine sagrađena mala crkvica, a sadašnja je sagrađena 1547. godine, ali je tijekom stoljeća više puta opsežno pregrađivana. Uz crkvu se uzdiže više od 30 metara visok zvonik iz 1585. godine. Do vrha zvonika vodi 99 stepenica. Penjanje prepuštamo idućem dolasku u ovaj mali šarmantni grad.
Crkva svetog Mavra u Izoli
Šetnica uz more do Kopra
A onda pravac Kopar, i to ne bilo kuda – uz more. Zašto? Zato jer uz samo more na nekoliko kilometara trase prolazi savršena šetnica namijenjena svima – šetačima, biciklistima, trkačima… Uvijek je krcata i stalno po njoj ljudi šeću u oba smjera, a uz cijelu trasu postavljene su klupe, kiosci s kavom, pićima i čokoladicama. Zanimljivo je da je baš tuda prolazila Parenzana.
Šetnica i biciklistička staza između Izole i KopraTaverna Kopar, odnosno Skladište Sv. MarkaOdličan izbor slastica u Kavani Triglav
I staza vas vodi u srce Kopra, najvećeg grada slovenske Istre i glavnu slovensku trgovačku luku – predivnu rivu gdje smo kušale odlične kolače u kavani Triglav i obišle Kopar, “Glavu Istre”, uzduž i poprijeko. Još se vide ostaci starih bedema iz srednjeg vijeka, a Kopar me je oduševio svojim brojim palačama i crkvama. Zanimljivo je da je to jedan od najstarijih gradova u Sloveniji i da je i on poput Izole nekada bio otok. Prvotni naziv naselja bio je Aegida, u vrijeme Rimljana Capris, a kasnije Insula Capraria (Kozji otok). Bizantinci su ga nazvali Justinopolis, a akvilejski patrijarsi Caput Histriae (Glava Istre). Mlečani, koji su na ovom području ostavili najveći pečat, dali su mu naziv Capo d’Istria (Glava Istre).
Najstarije zvono u Sloveniji
U Kopru nam vrag nije dao mira dok nismo došle do zvonika visokog 54 metra koji gradu daje vizuru. Građen je u davnom 12 stoljeću, a zvono sv. Nazarija, koje se nalazi u zvoniku, najstarije je zvono u uporabi u Sloveniji. Izliveno je u Veneciji 1333. godine. Odmah smo guštale u Titovom trgu gdje se nalazi i najljepša palača u Kopru – Pretorska palača iz 13. stoljeća, a današnji je izgled poprimila sredinom 15. stoljeća. Palaču krase vanjsko stubište, vanjski balkon, karakteristično pročelje, kip Pravde s mačem, a u brojne ukrasne grbove uklesana je povijest Kopra.
Gradski zvonik ima najstarije zvono u Slovenijinajljepša palača u Kopru – Pretorska palača iz 13. stoljećaNa svakom koraku detalji povijesnih epoha
A onda smo se opet spustile do rive, obišle nekadašnje skladište skladište soli, odnosno Tavernu Koper, koje je uz more i gradske zidine izgrađeno u 17. stoljeću. Naime, Kopar je u prošlosti vojevao s obližnjom Venecijom, ali mu se to nije pokazalo pametnim potezom pa je sklopio mir. Trajni. Zauzvrat, Venecija je Kopru u tom davnom srednjem vijeku dozvolila monopol na uvoz soli u ovom dijelu Istre.
Tunel kod IzolePovratak uz brojne vinograde kod StrunjanaParenzana je prolazila najljepšim područjima Istre
Taverna je simbol tog davnog doba. A onda put pod noge i povrata u Luciju, dijelom po istom putu, dijelom po dijelu Parenzane kuda nismo prošle. Dodatni bonus je bio još jedan tunel. I baš zato je to jedna od najljepših pješačah i biciklističkih staza koje znam.
Vjerojatno znate da je Vodnjan nekada bio glavni grad južne Istre. Pula mu nije bila ni do koljena. Baš sam danas bila na jednom zanimljivom predstavljanju knjige u Poreču o vizitaciji veronskog biskupa Augustina Valiera Istri 1580. godine gdje je doktorica klasičnih znanosti i latinistica Milena Joksimović predstavila svoju opsežnu knjigu koja govori o južnoj Istri tog doba. Ova je latinistica, naime, prevela latinske rukopise s posjeta biskupa pulskoj biskupiji i tamo je naišla na mnoštvo zanimljivih stvari. Od toga da su postojale neke crkve za koje danas ne znamo, kakvo je bilo stanovništvo Istre u to doba, kako su živjeli i preživljavali bolesti.
Vodnjan je nekad bio glavni i grad južne Istre
U Vodnjanu je u tom 16. stoljeću živjelo oko šest tisuća stanovnika, ne računajući djecu koja još nisu primila prvu pričest. Ipak se radi o crkvenim dokumentima. Tu je bila koncentrirana većina stanovništva južne Istre jer je južnije u Puli bilo močvarno područje koje je sa sobom nosilo boleštine poput malarije. Pulski je amfiteatar bio obrastao korovom, Pula je bila deset puta manja od gradića Vodnjan koji je bio dalje od lošeg zraka na maloj uzvisini. Čak Vodnjan nije napala ni kuga, a za to su Vodnjanci zahvaljivali svetom Roku čija se crkvica nalazi kraj parka i nogometnog igrališta i najmanja je crkva koju sam ikada vidjela. I tako do dolaska Austrijanaca na ovo područje.
Crkvica svetog RokaU Vodnjan nikad nije ušla kuga zahvaljujući svetom Roku, zaštitniku od kugeE to se zove ključ
Srednjovjekovni urbanistički oblik
Ta je knjiga definitivno dobar “hint” za upoznavanje ovog mističnog i tajanstvenog starog grada koji je u cijelosti očuvao srednjovjekovni urbanistički oblik neutvrđenog i gusto izgrađenog naselja, ali i svoje vedute iz 17., 18. i 19. stoljeća zahvaljujući svom velikom značaju prije rapidnog razvoja Pule u 19. stoljeću. Pravi je biser arhitekture i urbanizma, još uvijek netaknut vibrantnim turističkim kretanjima Istre. Ovdje čak i u ljetnoj žiži turističke sezone vlada pravi mir i spokoj. Pravi je bijeg od stresa i gužvi s prenapučene obale s jedne strane, a s druge vas obuzme ta njegova pomalo mistična povijest koja jednostavno izvire iz svake ulice, grba, fasade, vratiju. Onaj tko je jednom kročio Vodnjanom, a voli povijest, zna o čemu govorim.
Poznata Trgovačka ulica je opustjelaVodnjan je isprepleten starim uskim ulicama
Dakle, do jačanja Pule Vodnjan je bio glavni administrativni i trgovački centar juga Istre. Vidi se to po ulicama, trgovima i sada napuštenim radnjama. No, danas ne možete vidjeti baš svu povijest Vodnjana na njegovim ulicama. Primjerice, ako niste prije nešto pročitali o Vodnjanu, nećete znati da ga je nekada krasio kaštel.
Vodnjanski kaštel u modernoj tehnologiji
Da, svi vi koji ste bili u Vodnjanu pitate se o čemu pišem. No, Vodnjan je itekako kao i većina istarskih gradića imao svoj kaštel u centru grada. Bio je smješten na glavnom trgu do kojega vodi dugačka Trgovačka ulica. Nažalost, danas od tog kaštela ne možemo vidjeti ništa jer je srušen na početku 19. stoljeća. Tek na glavnom trgu, ako se malo skoncentrirate, možete vidjeti na tlu dio tlocrta. No, to su tek pretpostavke da je taj kaštel tako izgledao.
Digitalni kaštel
Mural na muralu
Ali zahvaljujući digitalnoj tehnologiji i kreativnim rješenjima tamošnje turističke zajednice dovoljno je da uključite svoj mobitel, učitate QR kod ili pak odete na aplikaciju TaleUp i evo vas u srednjovjekovnom gradu Vodnjan. Novi je to turistički proizvod kojega su Vodnjanci razvili kako bi sve svoje posjetitelje zaintrigirati za svoju povijest i pričice te kroz proširenu stvarnost pokazali svoj grad, priče, legende, povijest i predaju. Moj je savjet da uz aplikaciju obavezno uzmete i strip Vodnjanske štorice u turističkom uredu.
Vodnjan je definitivno grad priča
Zašto? Zato jer su one uvod u razgled ovog grada uz pomoć proširene stvarnosti. Uzmite si vremena, sjedite na kavu na glavnom trgu i pročitajte strip koji donosi niz vodnjanskih priča i legendi te zanimljivih likova. I kada ste odradili prvi dio “domaće zadaće”, krenite u istraživanje jer ćete putem sretati i družiti se s likovima ovog stripa. Dakle, krenite u obilazak grada u koji vas vode strip i mobilna aplikacija.
Otkrića na svakom koraku, ali i puno napuštenih kuća
Nema srednjovjekovnog mastodonta
Ne morate odmah daleko, ako pijete kavicu na prostranom vodnjanskom trgu. Jer već ste na prvoj lokaciji. A to je lokacija nekadašnjeg vodnjanskog kaštela koji dominira gradom. Vau. Odjednom se na trgu stvori kamena utvrda u koju možete i ući. U dvorištu je cisterna. Pazite da se ne zanesete previše jer vas virtualni kaštel toliko može opiti da ne mislite na druge prolaznike i automobile koji prometuju glavnim trgom. Koja šteta da kaštela više nema iako ga je danas teško zamisliti na glavnom vodnjanskom trgu kojega krase povijesne palače poput neogotičke vijećnice, kuća Benussi i Bembo te palače Bradamante.
Strip umjesto vodiča
Ovaj kameni srednjovjekovni mastodont izgrađen je oko 1300., a porušen je po nalogu Giovannija Andree Dalla Zonce godine 1808. za vrijeme Napoleonove uprave u Istri, kako bi ustupio mjesto središnjemu gradskom prostoru. Prema tlocrtu njegovih ostataka iz 1849. godine zna se da je to bio velik kompleks u obliku izduženog četverokuta trapeznog tlocrta koji je imao kulu te prostrane dvokatne palače. Svojedobno je to bio najveći kaštel na ovom području u kojega su se preselili žitelji obližnjih mjesta zbog ratova između pristaša akvilejskog patrijarha i Mletaka. Upravo se oko kaštela razvio grad usmjeren prema trgovini, i to sve do današnje glavne ceste. Labirint je to starih gradskih kamenih kuća, palača, volti, uskih prolaza, crkvica, gradskih dvorišta, štala za životinje.
U kaštelu je bila šternaNekad je bio najveći kaštel na ovom području
Lopov u najužoj ulici
Pravi uvid u stari dio grada dobit ćete kada nakon glavnog trga krenite prema najužoj ulici u gradu kamo će vas aplikacija s kartom grada odvesti. Tu ćete vidjeti pravu čar starog Vodnjana. Kroz staru voltu dolazite na kamenom popločeni trg, a ako se dobro zagledate u pod vidjet ćete i nekoliko udubina u kamenu.
Držite lopova
Mjesta su to gdje su Vodnjanci davali svojim kućnim ljubimcima piti. Odmah čim prođete voltu pogledajte lijevo. I evo vas u najužoj i najkraćoj ulici u gradu. Široka je samo 80 centimetara, a dugačka 20 metara. Odjednom će vam se na ekranu ukazati debeli policajac. Pogledajte još bolje. Policajac ganja mršavog mladića. Da, toliko je mršav da je uspio umaknuti policajcu, i to kroz najužu ulicu. Glad, zbog koje je ukrao kruh na obližnjem štandu, ga je spasila. Kao i ova najuža ulica.
Nisam bila u užoj ulici
Kroz labirint uličica vraćamo se ponovno na glavni trg i put nas dalje vodi prema poznatoj crkvi svetog Blaža uz koju je sagrađen najveći crkveni zvonik u Istri visok čak 60 metara. Stoga ćete ju i bez karte teško promašiti. Jer ovaj zvonik se nadaleko vidi kilometrima. Kruži još uvijek predaja da se tako velik zvonik podigao kako bi bio dostojna konkurencijama zvonicima u obližnjim mjestima.
Kako počistiti korov na vrhu zvonika? Pa kozom naravno
Morali su imati najviši zvonik
I cilj je postignut. Kada ste primjerice na nekom od vidikovaca kraj Rovinja za burnog vremena, predivno se vide svi zvonici u okolici – od rovinjskog svete Eufemije do vodnjanskog na jugu. Ovaj zvonik izgledom i graditeljskim elementima podsjeća na zvonik Sv. Marka u Veneciji. Počeo se graditi 1815. nakon posjeta cara Franje I. koji je položio kamen-temeljac. Zbog nedostatka novca, zvonik je dosegnuo 35 metara, a dovršen je tek 1882. prema projektu baljanskog arhitekta Antonija de Perrisa.
U crkvi svetog Blaža su i sveta mumificirana tijelaOvaj zvonik vidi se i iz Rovinjštine
Kuriozitet ove lokacije je i sama crkva svetog Blaža koja krije posebnu sakralnu zbirku poznatu po takozvanim vodnjanskim mumijama, odnosno mumificiranim tijelima svetaca. Sačuvana su tijela triju svetaca – sv. Leona Bemba, sv. Giovannija Olinija i sv. Nicolose Burse te dijelovi tijela sv. Sebastiana i sv. Barbare. Ukupno je u vodnjanskoj stolnoj crkvi pohranjeno i popisano 370 relikvija ili zemaljskih ostataka 250 svetaca. To je jedna od najvećih vrijednosti ovog grada i Istre.
Kozom na zvonik
A onda su nam se ispred crkve svetog Blaža ukazali Marino i Alberto s kozom. Gledaju prema zvoniku. Njih je, naime, gradonačelnik unajmio da očiste raslinje na vrhu ovog visokog zvonika, pa su Marino i Alberto, veliki inovatori svog doba, odlučili to riješiti na svoj način. Konopom su podignuli kozu na sam vrh zvonika. Koliko im je to bila pametna zamisao, saznajte u stripu.
Vodnjanske crkvice također skrivaju brojne tajneU crkvi Gospe od Karmela služila se misa na talijanskom jezikuFreske u crkvi svete Katarine
Šetnja nas dalje vodi sve do bivšeg kapucinskog samostana, odnosno danas velikog gradskog parka. Ovaj je samostan otvoren 1748. godine, a gradnju i zemlju financirali su sami Vodnjanci. No, nakon samo 60 godina samostan su ukinuli Francuzi pa je samostan ustupio mjesto vojnoj bolnici, sve do 1894. godine.
Nekada je na mjestu parka bio samostanski vrt, a prije toga mjesto gdje su se vješali kriminalci
U toj je fazi služio i kao karantena za bolesnike oboljele od malarije. Postoji vjerovanje ili priča koja govori da je samostan nastao na mjestu gdje su nekada davno bila gradska vješala. Nakon drugog svjetskog rata srušen je visoki zid koji je okruživao samostan i tu je nastao gradski park. Ovdje smo susreli pak nonu i dva dječaka. Ona im je ispričala legendu zašto se Vodnjanci kolokvijalno nazivaju Bumbarima.
Staro kino u Vodnjanu
Kolcima je označavao dane
Kada smo i to razjasnili, krenuli smo uz nekadašnje gradsko kino i tržnicu prema Zagrebačkom trgu i ulici Pian. Tu ćete sresti barba Bepa i malenu djevojčicu kako su u narodnim nošnjama i sređeni krenuli u crkvu u grad. Likovi se vežu za legendu kako je barba Bepo uz pomoć kolaca znao kada je koji dan, dok jednom subotu nije zamijenio nedjeljom.
Nedjelja je poseban dan jer se išlo u crkvu
Svi su stanovnici Piana tada pohrlili u crkvu iako im se činilo da je tjedan nešto kraći nego inače, dok nisu naletjeli na zatvorena vrata svetog Blaža i porugu ostalih Vodnjanaca. Tada je barba Bepo ukrao milodare i kupio kalendar pa do zabune više nikad nije došlo.
Zgrade su pune starih grbova, nažalost mnogi su pokradeni
I tu završava naša zanimljiva potraga za likovima iz vodnjanskog stripa, ali ne i otkrivanje ovog gradića. Sada je vrijeme da se slobodno izgubite ulicama grada bez ikakve karte. A one će vas iznenađivati ne samo svojom tajnovitim prošlošću, već i muralima. Često kada sam u Vodnjanu idem u takozvani “lov na murale”. Ima ih po cijelom gradu, a nastali su za vrijeme trajanja Boombarstick festivala i Street Art festivala. Na festivalima su sudjelovali domaći i inozemni ”street art” umjetnici i glazbenici, te su kroz svoj boravak oslikane fasade vodnjanskih kuća. Na različitim su lokacijama u gradu, često skrivenim uličicama i trgovima.
Krenite u lov na murale
Vodnjan i modni kreator visoke mode
A onda slijedi bonus. Jer virtualno upoznavanje Vodnjana i njegovim posebnosti nije još gotovo. Uz pomoć QR kodova upoznat ćete bolje tri poznata Vodnjanca – Erminija Vojvodu, postolara i modnog kreatora mnogih modela visoke mode onog vremena čije skice i nacrte nalazimo u najznačajnijim europskim modnim časopisima koji su izlazili u Parizu, Londonu, Beču i Milanu, zatim skladatelja Antonija Smeregliju te industrijalca i osnivača lokalne tvrtke za distribuciju električne energije Pietra Marchesija. Osim njihove priče, ukazat će vam se i oni sami.
Umjetnost na svakom koraku
Idemo za Dragoneru
A onda izlazimo iz grada i idemo u istraživanje vodnjanskog priobalja, točnije jedne od najluksuznijih antičkih vila na moru. Zato, u auto i krenite pravac Peroja, i to do Dragonere kako biste otkrili njena skrivena blaga. Ostatke kompleksa velikih rimskih vila otkrili su arheolozi još 2003. i 2004. godine. Tada su pronađeni ostatci dvaju antičkih stambeno gospodarskih kompleksa.
Vile su bile uz samo moreLuksuz se i u doba antike cijenioS pogledom na Brijune
Obje su vile bile naseljene od 1. do 7. stoljeća i svaka se prostirala na oko 2.500 četvornih metara. Osim arheoloških pronađeni su i ostatci keramičkog posuda, stakla i poneki zagubljeni novčić iz antičkog razdoblja. Ostaci jedne vile su uz samo more s predivnim pogledom na Brijune. Tu smo nakon kratke potrage uz samo more našli dijelove sunčanog sata iz 1. stoljeća, drevnu uljanica s ručkom i lavom na disku te zdjelicu na niskoj prstenastoj nozi. Naravno u virtualnoj potrazi za blagom. Obišli smo i staru vilu, verući se po njenim zidinama zamišljajući kako su rimska gospoda nekad davno plandovala. I tako je završila naša potraga za blagom i virtualni razgled Vodnjana i okolice. Uz zvuk valova i pogled na Brijune. Dakle, na najbolji mogući način.
Kada je došao u Pulu tih davnih godina u zadnjem desetljeću 19. stoljeća, bio je zaprepašten koliko je ovaj dio carstva zapušten. I baš zato, htio je nešto napraviti za jug Istre. Da, baš zbog toga je austrijski industrijalac i bogataš Paul Kupelwieser, koji je 1. veljače proslavio 180 godina, kupio otočje Brijuni daleke 1893. godine. “Kao Austrijanac osjećao sam se posramljen, do tada nisam poznavao austrijski jug i nisam mogao zamisliti da se u Austriji može pronaći nešto slično toj nebrizi za zemlju. Odlučio sam kupiti otočje nošen željom da dio našeg austrijskoga juga učinim nečim mnogo boljim nego što sada jest“. Tako piše Kupelwieser u svojim memoarima pod naslovom „Iz sjećanja starog Austrijanca”, koje je objavio njegov brat u nakladničkoj kući Gerold Verlag u Beču 1918. godine. Memoari su na hrvatski jezik prevedeni tek 1993. godine.
Brijuni u zlatno Kupelwieserovo doba (fotografija iz brijunske zbirke)
Bilo je to zapušteno malarično područje koje nikoga previše nije interesiralo, osim vojske koja je na otočju imala svoje utvrde. No, Kupelwieser je imao sasvim drugačije namjere. Jer nakon radnog vijeka u industriji željeza u Austrougarskoj Monarhiji, odlučio je svoju mirovinu provesti stvarajući od jednog zapuštenog područja raj na zemlji. Tako da je zadnjih 25 godina svog života odlučio napraviti čudo na tada malaričnim otocima do glavne austrougarske ratne luke. I to mu je uspjelo. I dan danas vidi se na Brijunima njegova bogata ostavština, od arhitekture, do infrastrukture, ali i krajobraznog uređenja otočja. Jer Brijuni prije toga nisu bili tako održavani, niti su imali tako bogat fundus biljaka. Imali su malu lučicu s mletačkom utvrdom, nekoliko kućica i crkvom svetog Germana. Nije bilo ni puteljaka, ni cesta, ni struje, ni vode. Sve je bilo zatrpano kamenjem budući da je ovdje bilo više kamenoloma.
Iz sjećanja starog Austrijanca
Ovako su izgledali Brijuni prije nego ih je kupio Kupelwieser, a njih je zorno naslikao Hugo Charlemont koji je često boravio na otočju
U svojim je memoarima napisao kako su izgledali Brijuni kada je prvi put pristao u njihovu luku na ribarskom čamcu stigavši iz Fažane. Od raslinja je tu bio samo jedan čempres star 30 godina, stabla duda, puno lovora, nešto starih maslina i dva stara zapuštena vinograda. I to je to. Svugdje su se mogli vidjeti odroni kamenja. Luka je bila muljevita i u nju se moglo ući samo po jednom uskom kanalu.
Paul Kupelwieser u obilasku otočja, fotografija iz brijunske zbirke
No, to Kupelwiesera nije smelo u njegovoj namjeri da od Brijuna stvori mondeno odmaralište i lječilište po uzoru na slična u Europi koja su u to vrijeme procvata turizma počela biti sve popularnija. Tada se za Istru u tom smislu nije znalo. Opatija i Mali Lošinj bili su odmarališta za austrijsku elitu na ovom dijelu Mediterana. No, kada je Kupelwieser mukotrpno u vrlo kratkom vremenu stvorio turističko čudo, Brijuni su postali jako prepoznatljivo odredište. Toliko su bili popularni da ih je za sebe htio i sam prijestolonasljednik Franjo Ferdinand. No, o tome ćemo nešto kasnije.
Kupio, a nije znao koliko će ga sve koštati
Brijune je ovaj vizionar kupio ne znajući koliko će u njih uložiti, a to je gotov cijeli njegov imetak. No, htio je nešto ostaviti svojoj djeci – dvojici sinova Karlu i Leopoldu i kćerki Berti te unucima. I zato je u kolovozu 1893. kupio otočje od stanovitog gospodina Wildija za 75 tisuća guldena. Zanimljivo je pak da je prodavatelj to isto otočje kupio par mjeseci prije od Portugalaca za 48 tisuća guldena. To je ujedno i jedina cifra koja se spominje u ostavštini kada se govori o velikim ulaganjima u otočje. Nešto više o svemu možete pročitati i u nedavno objavljenom zborniku radova pod nazivom „Paul Kupelwieser na Brijunima”.
Brijunska luka na kraju 19. stoljeća
Zbornik je izdala Sveučilišna knjižnica i Fakultet za interdisciplinarne, talijanske i kulturološke studije Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli uz potporu Austrijskog kulturnog foruma iz Zagreba. Objavljeno je 12 radova koji se bave različitim aspektima Kupelwieserove ostavštine – od uređenja i kupnje Brijuna, do gradnje svih objekata na Brijunima, iskorjenjivanja malarije, dolazaka raznih slikara i književnika na otočje, tvrtke koju je Kupelwieser vodio, turističkog lista koji se ovdje objavljivao, floti brodova i inovacijama na Brijunima, ali i njegovim daljnjem idejama za razvoj južne Istre kao što je razvoj trgovačke luke u Medulinu, podizanje poljoprivrednog imanja u na Valturskom Polju te gradnje željeznice do krajnjeg juga Istre.
Prije uređenja lječilišta trebalo je iskorijeniti malariju
A onda je krenulo uređenje krajobraza, putova, pošumljavanje i sadnja egzotičnih vrsta biljka, ali i borba s malarijom. To je bio preduvjet da se na otočju razvije lječilišni turizam. Svima je dobro znana priča o tome kako je Kupelwieser u tu svrhu angažirao poznatog znanstvenika Roberta Kocha koji je uspio iskorijeniti malariju s ovog nekad močvarnog područja. Kupelwieser je otočje htio i pošumiti, pa je tražio savjet kod Odjela za šumarstvo Gradske uprave u Trstu tko bi mu u tom pogledu mogao biti stručni suradnik.
No, nisu mu htjeli pomoći. Ali za svog posjeta gradskoj upravi čuo je za šumara Alojza Čufara iz Labina. Obrati mu se za pomoć, a ovaj je to svesrdno prihvatio i pomogao Austrijancu da od Brijuna napravi pravi mali raj. Kupelwieser je doveo i vodu s kopna, uredio pogon za proizvodnju električne energije, naručio čitavu flotu brodova u tih dvadesetak godina koliko je upravljao otočjem. Postavio je i tri željezna vidikovca koja su stigla na otočje zahvaljujući njegovom ugledu kojega je imao u tvornicama gdje je radio.
Rajski su otoci nekad bili malarično područje
U planu je bio most prema Malom Brijunu
U isto to vrijeme počela je i gradnja hotela, bazena, popratnih sadržaja. Glavni projektant gotovo svih zgrada u funkciji turizma bio je mladi arhitekt Eduard Kramer koji je 1901. projektirao spremište za čamce sa stambenom etažom, tzv. čamčarnicu, zatim 1904. šetnicu uz hotel Brioni, 1905. kupalište Saluga, 1907. hotel Neptun II koji je dovršen 1911., sa spojnim traktovima za postojeći hotel Neptun I i budući hotel Neptun III otvoren 1912., zatim 1910. stambeni kompleks za radnike u uvali Turanj, 1911. višestambenu kuću, nerealizirani projekt Grand hotela Brioni, 1912. praonicu rublja i javnu kupelj, zatvoreni zimski bazen s grijanom morskom vodom koji je dovršen 1913., adaptaciju vile i mauzolej obitelji Kupelwieser.
Ljekovita svojstva otočja – morski zrak i voda
Do 1913. godine, dakle do pred Prvi svjetski rat, izgrađeno je čak pet hotela s 500 kreveta koje je te godine posjetilo 5.000 gostiju. Brijuni su bili otvoreni cijele godine, a poseban mamac je bio tek otvoreni bazen s grijanom morskom vodom. Taj je bazen trebao biti središte budućeg razvoja Brijuna kao zimskog lječilišta, uključujući novi sanatorij i wellness, gdje će se gostima ponuditi posebni tretmani, masaže i hidroterapija, terapija blatom, dijeta i udisanje morske vode.
Dio kompleksa uništen u bombardiranju
Da nije bilo Velikog rata, Kupelwieser bio bio izgradio i most prema Malom Brijunu te novi sanatorij u uvali Madona. Danas na Brijunima ne možete vidjeti kako su točno tada izgledali jer je nažalost dio kompleksa uništen u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu. Nedostaje velik dio kompleksa između hotela Neptun i Karmen.
Danas je ovaj bazen zapušten, nekada je u njemu bila grijana morska voda i radio je cijele godine
Na Brijunima je na početku 20. stoljeća bilo vibrantno. Dolazili su brojni umjetnici, slikari i književnici koji su u svojim umjetničkim djelima slavili Brijune i okolicu. Poznati arheolog i konzervator Anton Gnirs iskopavao je u uvali Verige rimsku vilu, obnovila se crkva svetog Germana koja je bila izgorjela u požaru, počele su se izdavati novine o Brijunima. Turističkog marketinga nije nedostajalo.
Danas nedostaje dio zgrada koje su stradale u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu, fotografija iz brijunske zbirkeBrijuni danas
Franjo Ferdinand htio je Brijune za sebe
A onda se Kupelwieseru dogodila najbolja moguća reklama. Prijestolonasljednik Franjo Ferdinand najavio je svoj dolazak. Pun pogodak za reklamu novog lječilišta u monarhiji. Sve je počelo uspješnim izlječenjem nadvojvotkinje Marije Josefe, koja je u travnju 1906. odsjela u novootvorenom hotelu Neptun I, kao i učestali posjeti istaknutih ličnosti iz bečkih aristokratskih i intelektualnih krugova. Prvi put Franjo Ferdinand stiže na otočje sa suprugom 1909. godine, a u proljeće 1910. došao je u dvomjesečni obiteljski posjet i zajedno sa svojom pratnjom zauzeo 42 sobe hotela Karmen, otvorenog 1908. godine. Prijestolonasljednik je bolovao od astme i otočje Brijuni ga je za razliku od francuskih lječilišta ozdravilo.
Rimske iskopine na Brijunima, fotografija iz zbornika Paul Kupelwieser na Brijunima
No, desilo se nešto neočekivano što je Kupelwieseru dugo zadavalo velike glavobolje. Prijestolonasljednik je „bacio” oko na Brijune. Dio priče o pokušaju preuzimanja Brijuna ispisao je i sam Kupelwieser u svojim memoarima, međutim oni ne otkrivaju sve. Paul Kupelwieser opisao je svoja sjećanja na sukob s prijestolonasljednikom, ali je poslušao savjet svojega brata Karla i nije ih objavio. Njegove su zabilješke sačuvane i nalaze se u zbirci „Kupelwieser“ u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici.
Paul Kupelwieser, fotografija iz zbornika „Paul Kupelwieser na Brijunima”
Dolazak njemačkog cara
Kupelwieserovi zapisi kažu da je prestolonasljednik izjavio kako bi za otok bilo bolje da ima drugog vlasnika i kako bi on, da je vlasnik otoka, prije svega dao zaklati sve krave. I tada kreće sukob zbog kojega je ovaj bogataš zaradio srčane tegobe pa je morao zatražiti liječničku pomoć. Franjo Ferdinand želio je na Brijunima izgraditi stalnu rezidenciju, sličnu Achilleionu njemačkog cara Wilhelma II. na Krfu. Naime, prestolonasljednik i njegova obitelj provode svoj godišnji odmor 1912. ponovno na Brijunima gdje se susreće s njemačkim carom Wilhelmom. Tada mu je njemački car rekao: „Blago tebi, ti do svojeg raja na Brijunima moraš putovati samo 12 sati, a ja do Krfa čak četiri dana!”.
Brijuni su raj i za divlje životinje
Odustao od pregovora
Kupelwieser je shvatio da prestolonasljednik neće tako lako odustati pa su krenuli pregovori koje je u njegovo ime vodio njegov sin Karl. On je uspio doći do dogovora s prestolonasljednikom tijekom jedrenja. Tada je definirano da će Kupelwieser na Brijunima izgraditi vilu i prepustiti je Franji Ferdinandu na 20 godina ili duže, a prijestolonasljednik mora plaćati samo kamate na bankovni kredit koji će se u tu svrhu podići.
Luksuzni dvorac okružen pejzažnim parkom trebao je biti sagrađen na poluotoku Peneda, koji će se nakon 20 godina vratiti u posjed obitelji. Osnovni elementi usmenog dogovora i pismeno se potvrđuju. U međuvremenu, upravitelj dvorskih vrtova, savjetnik Umlauft, Brijune je procijenio na 25 do 30 milijuna kruna, što je, prema Kupelwieseru, bilo čak dvaput više od njegova ukupna ulaganja u otočje. Upravo to je, kako ističe, mogao biti razlog zbog kojeg je Ferdinand odustao od pregovora, a možda i činjenica da se u Europi uoči početka Prvog svjetskog rata produbljivala kriza.
Navodno su za projekt Titove vile poslužile stare skice napravljene za gradnju vile austrijskog prijestolonasljednika, no to nije potvrđeno
Širenje lažnih vijesti
No, Franjo Ferdinand, iako je odustao od kupnje, nije odustajao od Brijuna. Poslužio se drugom taktikom – širenjem lažnih vijesti! Tako je objavljen članak u pariškom izdanju The New-York Heralda da je zbog osjetljive političke situacije i opasnosti od špijunaže hitno potrebno da država preuzme otočje i razvlasti aktualnog vlasnika. Austrijska država, navodi američki izvor, u strahu od špijunaže, odlučila je preuzeti otočje u neposrednoj blizini glavne ratne luke i ograničiti pristup strancima. Navodi se i da je nadvojvoda Franjo Ferdinand odlučio vile i hotele na otočju pretvoriti u sanatorij za vojne invalide. Takve je navode Kupelwieser demantirao.
No, ono što još nije nigdje potvrđeno, a o tome se govori u zborniku te u građi koju još uvijek istražuje Kupelwieserov praprapraunuk Theodor Mautner Markhof, je sudski proces protiv Kupelwiesera. Naime, talijanski povjesničari, prije svega arhitekt Marco Pozzetto, biograf arhitekta Maxa Fabianija navodi da je Lučko zapovjedništvo Pule povelo sudski proces protiv Kupelwiesera te da je zapadni dio Brijuna 1912. naposljetku bio ustupljen prijestolonasljedniku.
Titova državna vila
Pozzetto je citirao arhitekta Fabianija, koji kaže: „Ne znam hoće li i kada će povijesni dokumenti, uključujući i ovlašne crteže parka iz 1910., koji su sigurno morali postojati, prestati biti državnom tajnom samo zbog toga što ondje opet boravi poglavar jedne države.“ Time je aludirao da su planovi za gradnju vike austrijskom prijestolonasljedniku poslužili arhitektu Vinku Glanzu za projekt Titove državne vile. Međutim, ti planovi nisu dostupni, pa se priča nije mogla provjeriti.
Nekadašnje kupalište na Brijunima, fotografija iz brijunske zbirke
No, sva je ta strahovanja u drugi plan stavio Prvi svjetski rat i ubojstvo Franje Ferdinanda u Sarajevu. Ratne godine nisu bile lake, a odmah čim je završio rat, umire i sam Kupelwieser koji je obolio u Srbiji gdje je bio u potrazi za zlatom. Bilo je to 1919. godine. Umro je u 76-toj godini života i pokopan je u Beču. Iako je želio biti pokopan na Brijunima, ta mu se želja nikada nije ostvarila. Tamo je sagradio mauzolej za sebe i svoju obitelj. Na Brijunima mu je 1915. pokopana supruga Maria, a kasnije i sin Karl koji je nakon smrti oca preuzeo Brijune. On je počinio samoubojstvo 1930. godine hicem u glavu.
Ratni porez nakon Velikog rata
Naime, nakon rata, Brijuni proživljavaju jako turbulentna vremena. Dolazak talijanske države otežao je rad austrijskih poduzetnika na ovom području jer su prije svega bili na gubitničkoj strani. Iako je Karl pomagao talijanskoj državi i podržavao vlast, nije se mogao spasiti velikih nameta i takozvanog ratnog poreza. Jer Austrija je ipak bila na strani gubitnika. A Karl je dodao Brijunima u to doba neke nove sadržaje. Godine 1922. je izgrađen golf teren s 18 rupa, jedan od najvećih i najljepših u Europi, uvedena je avionska linija koja se održavala hidroavionima. U tu je svrhu izgrađeno uzletište za hidroavione na zapadnom dijelu Velikog Brijuna. Zatim je 1925. osnovan Polo klub „Brioni“, koji je organizirao međunarodne turnire. Sve te investicije na kraju su Karla i tvrtku bacile u velike dugove. I stečaj je bio neminovan.
Italija je tridesetih godina preuzela Brijune, od tada su u državnom vlasništvu
Brijuni završavaju u stečaju 1936. godine kada ih preuzima Italija. No, Paulov praprapraunuk Theodor smatra da ni tu nije sve razjašnjeno. Srela sam ga na prezentaciji zbornika pa mi je otkrio da nije htio samo Franjo Ferdinand oteti Brijune njegovoj obitelji. To je htio i Mussolini i to mu je na kraju i uspjelo. Veli da nije vidio sve dokumente koji su vezani uz stečaj tvrtke koja je upravljala Brijunima, a oni su pohranjeni u Rimu. Vjeruju da na kraju nije sve tako trebalo završiti, no Brijune ne potražuje njegova obitelj, niti im je to namjera.
Brijuni oko 1915. godine, fotografija iz zbornika Paul Kupelwieser na Brijunima
Od Medulina htio stvoriti veliku trgovačku luku
No, priča oko Kupelwiesera nije zanimljiva samo kada su Brijuni u pitanju. On je imao širu viziju oko juga Istre u kojega se zaljubio. Naime, nakon kupnje Brijuna kupio je i veliko zemljište u Medulinu. Do svibnja 1907. od medulinske je župe i Porečko-pulske biskupije te brojnih privatnih osoba po vrlo povoljnim uvjetima kupio poluotoke Vižulu i Kašteja te još jedno zemljište. Imao je ideju da od Medulina stvori jaku trgovačku luku budući da je Pula bila vojna luka. Lobirao je za to da se jedan krak željeznice produži sve do Medulina, no ta mu ideja nikad nije zaživjela.
Prije svega jer to nije bio interes vojske koja ga je u toj namjeri zaustavila. Tom idejom nisu bili oduševljeni ni Mađari koji nisu htjeli konkurenciju svojoj Rijeci, ali ni trgovci u Puli. Na kraju je Kupelwieser medulinski posjed prodao tadašnjem trgovcu i industrijalcu Johannu Georgu Hütterottu koji je također poticao razvoj turizma, ali u Rovinju. Tamo je bio vlasnik otoka Sveti Andrija od kojega je htio napraviti lječilište.
Uvala Verige na Brijunima, iskapanja su se izvodila za vrijeme Kupelwiesera
Brijuni na kraju poznatiji po Titu
Isto tako, razmišljao je o održivoj ekonomiji. Da, priča o održivosti nije samo današnja priča. Kupelwieser je htio imati zatvoreni krug na Brijunima pa je negdje u blizini htio proizvoditi hranu za goste otočja. Zato je kupio 500 hektara zemljišta u Valturskom polju koje je kultivirao te je tu imao vinograde i držao stoku. I dan danas vidi se i na ovom području njegova ostavština. Valtursko polje obitelj je također izgubila u stečaju tridesetih godina. U Šijani je pak imao tvornicu leda, a najviše je volio boraviti u Ližnjanu gdje je prijateljevao s mještanima te s njima išao u lov na sitnu divljač na otočić Levan. Koliko je bio dobar s Ližnjancima govori i činjenica da je njihovoj crkvici Majke Božje od Kuj donirao oltar koji ima ugravirano njegovo ime.
Dakle, Kupelwieser je bio vizonar, sanjar koji je svoje snove i ostvario. Uistinu je podigao jug Istre, kako je to i zamišljao. Ne do kraja, jer nitko ne može pobjeći pred velikim svjetskim događajima koji mijenjaju sliku svijeta. Nakon Drugog svjetskog rata Brijuni su se ponovno počeli dizati jer ih je Tito izabrao za svoj državnu rezidenciju. Državnici su očito bili svi zaljubljeni u ovo rajsko otočje.
Motiv sa crkve svetog Germana
I dan danas Brijuni su u svijetu poznatiji po Titu i njegovim uzvanicima – državnicima i glumcima koji su dolazili na Brijune, nego po Kupelwieseru. No, njegovo se ime ipak sve više spominje, pa se tako puno toga o njemu i njegovom životu i stvaranju Brijuna može pročitati na izložbi “Iz sjećanja starog Austrijanca”, ali i u postavu edukacijsko-prezentacijskog centra Kuća za brodice u popularnoj čamčarnici. Nadamo se u budućnosti da će ovaj vizionar dobiti zasluženo mjesto na svom otočju na koje na kraju nikad nije stigao na svoj posljednji počinak iako je to želio najviše na svijetu.
Kada god s mamom razgovaram o izletima ili putovanjima, nju sjećanja vrate u neke davne dane i najbolji izlet na kojem je ikada bila. Nekada se na izlete išlo s kolektivom nakon uspješne turističke sezone. Bila je to nagrada svima koji su pridonijeli dobrim rezultatima. A radnici su to itekako znali cijeniti. I izlete su jedva čekali. Tako mi ona uvijek prepričava izlet u Sloveniju, a najviše spominje Lipicu i obližnje Škocijanske jame na slovenskom Krasu koji su nekih sat i pol vožnje udaljeni od Istre. Moram priznati da mi Lipica nikad nije bila na vrhu prioriteta posjete, iako me uvijek golicalo vidjeti što ju je to toliko oduševilo. I konačno sam u studenome spojila ugodno s korisnim i posjetila ergelu Lipica gdje sam bila smještena u novom hotelu Maestoso koji me je odmah oduševio. Možda stoga jer je u industrijskom stilu i zato što koristi oblikovne elemente slične onima na ergeli, kao što su vrata od štale, drvo i željezo, potkove. A tek kako je ugodan. Boravak u tom hotelu definitivno je priča za sebe.
Višestoljetna tradicija uzgoja lipicanaca
Osim hotela, koji je na temeljima starog s početka osamdesetih godina preuređen i dograđen lani, oduševio me i sam dolazak na ovu poznatu ergelu, iliti kobilarnu kako ju nazivaju Slovenci. Već mi je bilo pomalo dosta malih krivudavih cesta i GPS-a koji me vodio malo kroz Sloveniju, malo kroz Italiju, kada sam ugledala bijele drvene ograde. Bio je već mrak, ali to mi je upalo u oči. Nešto fenomenalno. “Mala uska cesta s čije obje strane se pružaju kilometri bijele ograde sigurno vode na neko lijepo mjesto”, pomislila sam si. I nisam promašila. Kada sam se ujutro probudila, imala sam što vidjeti. Ovo nije samo ergela, ovo je pravi park na 300 hektara koji poziva na šetanje i uživanje, kako u predivnim bijelim konjima, tako i fantastičnoj prirodi Krasa.
Koga ne bi oduševio ovakav grandiozni ulaz na imanje
Izvorna ergela lipicanca
Nije bilo dileme. Iako je vani bilo jako hladno i vjetar je “brijao”, odmah sam se zaputila malom šetnicom prema ulazu u ergelu jer konja oko hotela na imanju nisam vidjela. Naime, običaj je, kada nije jako hladno, da se konji puste i slobodno trče po imanju kako bi ih i gosti hotela, koji se nalazi nekih 300 metara dalje od štala, manježa i hipodroma, mogli vidjeti. No, ovaj put, morala sam ja k njima.
Pogled na Kras s terase hotela
Iskreno, ne znam kada sam se toliko veselila nečemu, kao kada sam se stazom bližila ulazu na ovu jedinstvenu ergelu koja je uzgojila lipicanca, divnu plemenitu životinju koju uzgajamo i mi u dvjema slavonskim ergelama – Lipiku i Đakovu. Lipica je posebna jer je prije svega izvorna ergela lipicanaca, ali i najstarija ergela u Europi koja kontinuirano uzgaja istu pasminu konja. I ne samo to. Godine 1996. Ergela Lipica proglašena je spomenikom kulture od iznimne važnosti za Republiku Sloveniju. Dakle, zaštićeno područje Ergele Lipica je pod posebnom spomeničkom zaštitom, a obuhvaća kultivirani krški krajolik, stado konja lipicanske pasmine te graditeljsku i umjetničku baštinu. Isto tako, UNESCO-ov Međuvladin odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu upisao je 1. prosinca prošle godine “tradicije uzgoja lipicanaca” na Reprezentativan popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Lipicanca krasi predivna bijela boja
Poznati po majstorijama
Uz stručnu vodičkinju i skupinu slovenskih gostiju ušla sam u nekadašnju austrijsku carsku ergelu koja je osnovana daleke 1580. godine. Naravno, najprije svi fotkamo ove divne konje koji su dobili naziv po Lipici, no većina njih je ipak negdje drugdje – ili u udaljenim kutcima imanja, na pašnjacima, ili u štalama. Ergela ih ima oko 300 čime je najveća ergela lipicanaca na svijetu.
Vodičkinja nas je najprije odvela do štale s mladim konjima gdje nam je detaljno objasnila od kada traje uzgoj konja kod njih te kako konji dobivaju imena, ali i koliko treba vremena da ih se dresira. Jer lipicanci su poznati po svojim majstorijama. A da bi izveli najzahtjevnije bravure, kao što je skakanje na zadnjim nogama s jahačem na sebi, treba im i do osam godina treninga.
Briga za lipicance je stalna
A sve je počelo za vrijeme vladavine Habsburgovaca. Konji su tada bili od strateške važnosti. Prije se ovdje nalazila napuštena kurija, a Lipicu su odabrali jer je imala klimu i tlo slično onom u Španjolskoj. Zašto im je to bilo bitno? Zato jer su za svoju dvorsku ergelu odabrali španjolske konje. No, tek u doba carice Marije Terezije lipicanci se počinju uzgajati u predivnoj bijeloj boji. Ergela je oblikovana isključivo za uzgoj koja, a oko nje je osnovano malo naselje koje danas broji manje od 100 stanovnika. Kako nam kaže vodičkinja, većinom su to radnici i potomci radnika koji su nekada radili na ergeli.
Lipica je najveća ergela lipicanaca na svijetu
Jedinstveni povijesni kompleks
Nazivi Lipica i Lipicanac vezani su uz priču o lipi. Prema povijesnim zapisima, sredinom 14. stoljeća na mjestu današnje ergele Lipica, u blizini sela Lokev, nalazila se popularna vinarija “Pr’ lipci” (Kod male lipe). Po toj maloj lipi dobilo je ime naselje ili imanje tršćanskih biskupa koji su ovdje podigli ljetnu rezidenciju i konjogojstvo.
Lipica je dragulj Krasa
Današnji izgled Lipice isti je kakav je bio prije 1817. godine, što je vidljivo iz tadašnjih kartografskih zapisa. Još prije toga imanje je bilo obrubljeno s osam kilometara dugim suhozidom. No, nije sve uvijek bilo bajno na Krasu, pa tako ni na ovoj ergeli. U povijesti su ratovi često konje selili po Europi kao bi ih se sklonilo od neprijatelja. Bilo je tako za vrijeme Napoleonovih ratova, ali i burnog 20. stoljeća kada su Lipicu poharali Prvi i Drugi svjetski rat. No, opstala je bez obzira na sve i doživjela pravu renesansu nakon 2015. godine kada je kompletno obnovljena što se vidi na svakom koraku.
Ovdje možete vidjeti i hraniti i ponije
Lipica ima zanimljivu povijesnu jezgru koja je dovršena početkom 18. stoljeća. Ima dvorac, koji je nekada bio careva rezidencija dok je boravio u Lipici, ali najimpresivniji dio je Velbanca – velebna nadsvođena štala. Tu je i bivše skladište za žito koje je danas svadbena dvorana, niz kućica, štala, dvorišta, manježa. Sve je pri gradnji bilo podređeno jahanju i školovanju konja.
Ovo je ulaz u dvor za konje
Dvorac za konje
Vratimo se mi na nadsvođenu štalu koja je bila zadnja na našoj ruti posjete. Ipak je ona centralni dio Lipice i pravi je dvor za konje. Do nje vodi lijepo popločena staza i kada sam se kretala u njenom smjeru mislim sam se “evo dvorca”. I bio je o dvorac, ali za ove predivne konje. Unutra je smješteno najveće blago Lipice – najbolji njihovi konji, predivni rasni pastusi. Velbanca je sagrađena 1703. godine na mjestu starije zgrade koja je također bila namijenjena za konje. Južno je bila kapelica, gdje je danas gostionica kapelanija. Kapela je posvećena svetom Antunu Padovanskom, zaštitniku konja.
Velbanca – mjesto gdje se nalaze najvrjedniji konjiNa zidu se vidi godina izgradnje Velbance
Lipica je u svojoj dugoj povijesti svašta vidjela i doživjela. Njezin je prvi uspon trajao sve do dolaska Francuza početkom 19. stoljeća koji su ratovali po Europi. Lipica ne pamti Francuze po dobrome, posebno generala Marmonta. Em su više puta konje sklanjali u Mađarskoj, em je u to doba bila poprilično devastirana. Za vrijeme njihove vlasti, brojne su šume posječene. Istodobno Lipicu je pogodio veliki potres u kojemu su stradale mnoge staje i većina najboljih konja.
Povijesne nedaće nisu ju uništile
Francuzi devastirali Lipicu
Isto tako, za vrijeme francuske okupacije izvorna matična knjiga je izgubljena. Nakon Bečkog kongresa (studeni 1814. – 9. lipnja 1815.) Lipica ponovno potpada pod vlast Austrijanaca. Obnovljene su matične knjige preživjelih konja. Te su se knjige od tada čuvale u dva primjerka; ergela je prvi primjerak koristila kao radnu evidenciju, dok se drugi čuvao u carskoj palači Hofburg u Beču. Najstariji upisi u matične knjige odnose se na konje rođene 1810. godine, a sadrže i bilješke o njihovim precima. U najstarijem zapisu spominje se kobila Golomba rođena 1738. godine.
Najstariji upisi u matične knjige odnose se na konje rođene 1810. godine
Ergela se obnavlja, širi, a do pred Prvi svjetski rat Lipica je imala 295 konja. A kada je počeo Veliki rat car je opet naredio evakuaciju konja, četvrtu u povijesti Lipice. I nakon toga više ništa nije bilo isto. Jer nakon završetka rata, Lipica je pripala Italiji. Godina 1918. predstavlja prestanak rada Carsko kraljevske dvorske krške ergele Lipica. U Lipicu se vratilo samo 109 konja, a Talijani su nabavljeni matični fond iskoristili za obnovu uzgoja u Lipici.
Crkva svetog Antuna Padovanskog
Amerikanci spasili konje
No, ni samo 20 godina nije prošlo, a na vrata je zakucao još veći Drugi svjetski rat koji je skoro dokrajčio ovu ergelu. Nakon kapitulacije Italije Lipicu su okupirale njemačke trupe, a konje su kamionima transportirali na željezničku stanicu u Sežani, gdje su ukrcani na vlak i odvezeni u Čehoslovačku. Odvedeno je 179 konja, a pratila su ih 22 Lipičana. I možda se nikad ne bi bili vratili u Lipicu da nije bilo šefa američke konjičke obavještajne službe pukovnika Reeda.
Puno šume posječeno je i nakon Drugog svjetskog rata
Naime, nakon rata Čehoslovačka je potpala pod kontrolu Sovjetskog Saveza, uslijedila je poslijeratna devastacija. Pukovnik Reed uvidio je da bi ovi konji mogli biti jednom zauvijek izgubljeni, što znači da je bio ugrožen i matični fond stoljetne ergele lipicanaca. Predložio je brzu vojnu operaciju za spašavanje konja. Iako je Vrhovno zapovjedništvo SAD-a odbilo zahtjev za operacijom na teritoriju pod kontrolom Crvene armije, Amerikanci su uspjeli konje prebaciti na područje pod upravom savezničkih snaga. No, iako su spasili konje, anglo-američka vojska, pod čijom je kontrolom bila Lipica nakon završetka rata, pretvorila je ergelu u skladište za kamione i tenkove. Jahaonica je pretvorena u bar, a Velbanca u kinodvoranu. Posječeno je čak 4.500 kubika stabala za ogrjev.
U Lipici možete vidjeti i artefakte vezane za konjogojstvo
Tito je volio Lipicu
Daljnje propadanje zaustavljeno je 1947. godine kada Lipica dolazi pod vlast Jugoslavije. Dobila je samo 11 konja iz stada koje su Nijemci zaplijenili tijekom rata. Matične knjige i 80 konja dodijeljeni su Italiji. Trebao je Lipicu ponovno dignuti na noge, a poslijeratna vremena nisu bila najsjajnija. Najprije je Federalno ministarstvo poljoprivrede i šumarstva dodijelilo ergeli 54 grla lipicanaca, osnovan je Odjel za visoku školu i dresuru. Najviše se za njezin rad osobno zauzeo tadašnji predsjednik Josip Broz Tito.
Ovdje možete pogledati i povijesne kočije
Njezin ponovni uspon počinje tek nakon šezdesetih godina kada se Lipica otvara za javnost i time su postavljeni temelji turističkog razvoja. Potom se organizira prvi međunarodni turnir u dresurnom jahanju, a nakon prihvaćanja Titova pokroviteljstva povodom 400. obljetnice osnutka ergele, počela se stvarati ideja o gradnji hotela čime je izmijenjen povijesni izgled Lipice. Hotel je otvoren 1980. godine, a Lipica je postala poznato izletište.
Novi hotel nastao na temeljima onoga iz osamdesetih godinaHotel je obnovljen u industrijskom stiluHodnik podsjeća na carske štale
Šetnja, bicikliranje, Škocijanske jame, Rodik
Danas je obnovljeno imanje koje nudi pregršt sadržaja i opet ima zavidan broj konja. Baš kao u zlatna vremena. Ovdje možete igrati golf, šetati, pješačiti. Tu su i dva muzeja – Muzej Lipikuma te Muzeja kočija, ali i Umjetnička galerija Avgusta Černigoja te Kraška kuća. Nažalost, kako je bilo hladno nisam se provozala kočijom po Lipici, ali vjerujem da idući put to neću zaobići, kao ni jahanje.
Kraška kuća
No, kada ste već u Lipici i na Krasu, zašto odmah odjuriti kući. Kras je uistinu predivno područje koje me zaintrigiralo. Nažalost, nisam imala vremena za Škocijanske jame koje su od 1986. godine na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. To idući put ne zaobilazim. Kao ni posjet Rodiku i drugim manjim mjestima u ovom kraju.
Imanje se prostire na 300 hektara
A ako ste u Rodiku, onda obavezno morate do Mitskog parka. Pješačke su to staze uživanja i iznenađenja posvećene mitologiji. Na njenom putu treba otkriti dvanaest umjetničkih kamenih oznaka postavljenih na misterioznim mjestima. A onda na ručak ili večeru u neku od “gostilna”.
Ležerni pristup
Ja sam bila u Gostilni Mahorčič u Rodiku koju krasi zelena Michelinova zvjezdica. Očekivali biste pretencioznost na svakom koraku, no chefica Ksenija vas odmah oduševi svojim ležernim pristupom. A tek hrana.
Gostilna Mahorčič u RodikuSvašta smo isprobaliJelen sa ciklomDesert iznenađenja
Riječ je o restoranu sa stoljetnom tradicijom i koja je počela svoju ugostiteljsku priču ugošćivanjem kočijaša. Martin i Ksenija su već četvrta generacija domaćina u ovom intimnom lokalu koji njeguju tradicijsku kuhinju. Glavna im je lokalna namirnica i lokalni proizvođači. Pa ako tražite nešto autentično i fino, ovdje nećete ostati razočarani. Kao ni posjetom Krasu koji se nalazi nadomak Istre, a pruža neko sasvim drugačije iskustvo i doživljaje. Kraj je to koji tek trebam istražiti.
Još prije par godina Pekica mi je rekao da bi htio sa svojim kompanjonima otvoriti eko oštariju. Fora ideja koju smo svi mi ljubitelji eko bire Kampanjola dugo čekali i pratili što Darko Pekica, brat i sestra Dorijan i Korina Siljan te Dino Grgorinić pripremaju u Savičenti. I tako negdje početkom prosinca evo njih s objavom na “fejsu”. Pohvalili su se da su otvorili oštariju poli poznatega Baca. Lipo, san propensala, ne očekujući da će oštariju prije svega otvoriti u Savičenti, a još manje u ovom poznatom savičentinskom lokalu kod same Žlinje. A to im je zbilja pun pogodak. Jer Kampanjoli je misto u Savičenti. Tu su počeli i drago mi je da su tu i ostali jer je to jedan od neprepoznatljivijih proizvoda iz ovog mjesta kraj Pule.
Kampanjola otvorila oštariju kod nekadašnjeg Baca
Ovi craft pivari, poljoprivrednici, stočari i sirari, ali i kulturnjaci nude zasad svoju Kampanjolu u boci i točeno – lager Bjondu, crnu Organic Porter te svjetlu Organic Ale uz crveni Ceranski Ale koji je idealan za zimske mjesece. Tu je i posebna edicija njihovog Ceranskog Alea koji odležava 40 metara pod morem šest mjeseci u boteljkama od 0,75 litre. I ostatak ponude prati njihovu viziju, ali i način života. U oštariji Kampanjola tako možete naručiti žminjsko kafe Monte koje je u postupku ekološke certifikacije, riječku craft colu Monada, vino iz obližnje eko vinarije Lunika i vodnjanskog Agroprodukta, a uskoro će i svestrani Pekica ponuditi svoje.
Kampanjola je poznata i po zanimljivoj etiketi žene koja radi u kampanji
Razvijaju i druga pića
I to nije sve, saznajemo od ovih entuzijasta čija se proizvodnja craft piva od samih početaka 2018. rapidno povećala na 60 do 70 tisuća litara eko piva godišnje. Nudit će oni i domaće istarske sokove, ali kako i sami razvijaju niz pića u svojoj “birani”, kako nazivaju svoju malu pivovaru, i ta će pića uskoro biti na stolu. No, svi se pitaju kada će i hrana. Jer oni koji su jednom probali hranu s njihova štanda, bilo u Puli na Adventu, bilo na Srednjovjekovnom festivalu u Savičenti ili u dvorištu birane u jeku korona ljeta, znaju da je to nešto fino i posebno. Još mi je u glavi njihov specijalni sendvič s njihovim domaćim kobasicama i eko povrćem kojega su prodavali u Puli na prvim adventskim događanjima. Poslije su i drugi ugostitelji na kućicama krenuli sa sličnom ponudom. Jer reda je tamo uvijek bilo. Zna se što je dobro. Pekica mi kaže da će i to biti u ponudi kada se malo uhodaju s oštarskim poslom.
Bira za dobro raspoloženjeCrna bira dobro gre uz sušenu slanu skutu
– Od proljeća namjeravamo u našoj eko oštariji nuditi i hranu, nešto s čime ćemo sljubiti naše bire. Ovo bi mjesto trebao biti spoj butižina dobre bire, atmosfere, knjiga. Tu ćemo organizirati i književne večeri, a poznavajući mene i izložbice. Svega bi trebalo biti. Ovdje bi se trebali odvijati i neki ugodni razgovori s intelektualcima, novinarima, naravno uvijek u smislu “pokreta otpora”. Uvijek lokalno, ne globalno. To je bila naša nit vodilja, kaže nam Pekica, inače pisac i jedan je začetnika kultne kulturne udruge Šikuti Machine. Prva takva događanja već su se naravno organizirala. Pekica je to jedva dočekao.
Nije marketinška priča
Kod Kampanjole mi je super što to nije jedna obična marketinška priča radi bolje prodaje piva. Kada jednom dođete u njegovo dvorište i biranu, shvatit ćete o čemu govorim. Pekici je ekologija i održivost nešto što se podrazumijeva i razlog zašto se povezao sa svojim kompanjonima prije nekoliko godina. Naime, brat i sestra Siljan su ekološki proizvođači povrća iz Pule, a Grgorinić je među njima bio najveći znalac kada je u pitanju proizvodnja piva. I tako su se našli i krenuli u zanimljivu eko priču. Pekica je uz to stočar i sirar – drži goveda te proizvodi izvrsne kravlje sireve pa se uz tu proizvodnju nekako nadopunila i proizvodnja piva u Savičenti.
Ceran i Pekica vajk ništo spensivaju
Pekica daje i paralele između proizvodnje piva i sira. Kaže da su vrlo slični procesi, zbog čega ga je ova niša privukla. Čak su isti i proizvođači kotlova za sir i pivo.
– Kada pomuzeš mlijeko i kada ga staviš siriti, isto ti treba nekih 30 do 50 dana da bi znao kakav si sir napravio. Ista je stvar i s birom. Osam sati primjerice treba za kuhanje jedne bire, a isto ti toliko treba i za napraviti sir te skutu. Dakle, isti su procesi – otkriva nam ovaj poljoprivrednik s pričom.
Oštarija drugačijeg tipa
Zato su nakon lansiranja svog piva krenuli i u ugostiteljske vode, najprije putem svoje “food” prikolice gdje za vrijeme pojedinih manifestacija pripremaju razne sendviče s lokalnim mesom – teletinu, kobasice u biri, burgere, naravno s domaćim ekološkim povrćem iz Siljanovih plastenika i njiva. I dakako tu su i Darkovi nezaobilazni kravlji sirevi i skuta. Nedostajalo je međutim jedno fiksno mjesto van birane gdje bi se uvijek moglo kušati njihovo pivo.
Tri uzdanice
– Kada smo krenuli s pričom o biri, odmah smo htjeli da to bude održivo jer je cijela filozofija našeg postojanja održivost. A održivost po nekom mišljenju može jedino ili kroz ekološku proizvodnju. Kako tada na tržištu nije bilo ekološke bire, išli smo u to. I tada smo u startu imali ideju da imamo svoju proizvodnju, ali i oštariju koja bi bila nešto drugačijeg tipa. To bi bila oštarija gdje trebamo bazično prezentirati naše i lokalne proizvode. Jer danas svi nabavljaju sve u Metrou. Kupuju meso iz Argentine, povrće iz Španjolske. Održivost ne ide u tom smjeru po nama. A ova oštarija je jedan od koraka u smjeru održivosti, veli nam glavni pivar u Kampanjoli Dino Grgorinić, kojega njegovi kompanjoni nazivaju Ceran. U svom lokalu ne žele nikakve industrijske proizvode.
Prva ekološka bira
Bira od istarskog ječma
– Zašto bih došao u Savičentu piti Coca-Colu?! Filozofija nam je da sve bude lokalno. Sada imamo puni krug – od poljoprivredne preko prerađivačke proizvodnje do direktne prodaje u oštariji, ističe Grgorinić koji nas je odveo i u biranu koja radi sto na sat. Od prvotne entuzijastične i hobijevske ideje birana je prerasla u pravi mali biznis. Još je zanimljiva priča oko toga nastala kada su odlučili raditi biru od svog ječma. Doslovce žele gotovo sve sami proizvesti.
Eko bira koristi domaći ječam kojega sami siju
Naime, Kampanjola je prvo ekološko istarsko pivo koje se kuha s istarskim ekološkim ječmenim sladom. Ječam siju sami budući da koriste nešto više od 40 hektara zemlje, a potom ga šalju u jednu malu ekološku sladara nedaleko njemačkog Nuernberga. Godišnje proizvedu oko 20 tona svog ječma.
Čekamo pšeničnu biru
– Ideja o proizvodnji vlastitog ječma za našu biru je došla spontano. Uostalom, Dorijan i Pekica bave se poljoprivredom i to je bio logičan slijed, ističe Grgorinić. Inače, Kampanjolci su počeli s 1.600 litara piva mjesečno, a cilj im je doći do 120 tisuća litara godišnje proizvodnje. I ne samo to. Sada su počeli kuhati i pivo s pirom, prapšenicom. Još biraju stil – njemački ili belgijski. Ja navijam za njemački, a vidjet ćemo što će Ceran skuhati.
Prži se u Njemačkoj
S druge strane sveidejni Pekica namjerava krenuti i u neku malo ozbiljniju priču s vinom koje bi također nudio u ovom lokalu. Jer kako sam kaže, veći je ljubitelj vina nego bire. Osim što je sam vinoljubac, veli da njegova obitelj oduvijek radi vino za kućnu upotrebu. Baš kao i većina njih na Savičenštini.
Dino u svom carstvuCeranski Ale neko vrijeme provede pod morem
Bacaju se i u vinarstvo
– Plan nam je uzeti dva hektara vinograda tu u okolici kada bude raspisan natječaj za državno poljoprivredno zemljište, zaključuje Pekica kojemu očito nikad ne nedostaje ideja. Dino s na to hvata za glavu i moli nas da Pekici ne dajemo nove ideje. A njih u Savičenti ne nedostaje. Dakle, ako vam je do dobre bire, odlične čakule, i kulturnog uzdizanja – put Savičente. A tek kada krene hrana…
Krenula je opet ona ista priča koja se priča svakog prosinca u Istri. A to je čije su istarske kobasice bolje, koje treba kupiti, koje treba kušati u nekoj konobi, kod prijatelja, rodbine, susjeda. Jer ne postoji jedan jedini recept kako napraviti istarske kobasice. Postoji jedno glavno načelo i milijun varijanti. Meso mora biti od prasca koji je “zgojen” u Istri na domaćoj hrani. Mnogi kažu da je to broj jedan i prioritet kod odličnih kobasica. Jer da meso životinje uzgojene u Istri je drugačije od one primjerice u Slavoniji. I tu ima istine, zbog hrane i klime.
Druga bitna stvar je omjer masnoće i mesa. E tu bi se dalo raspravljati danima kako to mora biti. A tek kada dođemo do omjera soli, papra i začina…. Filozofija se samo nastavlja u nedogled. I naravno kako se suše. Bura bi bila najbolja, dim nikako. Jer u pravim domaćim istarskim kobasicama ne bi se smio osjetiti dim. Istrijani jednostavno svoje suhomesnate proizvede ne dime, tu je njihova velika razlika u odnosu na Dalmaciju. No, problem nastaje kada nema burnog vremena. Kobasice se onda suše svakako. S ventilatorima, iznad ognjišta koji se loži svaki dan, ali ne smije dimiti, u sušarama. Jer najbitnije je na kraju narezati dobru istarsku kobasicu, kada je suha, ili ispeći je na gradelama. A tek u vinu. Odmah ti dođu sline.
Rađene po staroj recepturi
Kada govori o vlastitim guštima, onda mogu reći da su mi jedne od najboljih istarskih kobasica koje sam kušala one mog nekadašnjeg kolege iz Purisa Milana Udovičića iz Žminja. Rađene po staroj recepturi, Milan je već godinama šampion kada su kobasice u pitanju u Istri.
Milan Udovičić u svojoj obiteljskoj kući posvetio se maloj proizvodnji domaćih kobasica
Milanov mali pogon s konobom i ognjištem pod nazivom Žminjski gušti nalazi se u Žminju na cesti prema Svetom Petru u Šumi. Radi sam tako da ne proizvodi puno. A sve što napravi – od istarskih kobasica, kobasica s tartufima, paprikom do pancete i ombola te salame zvane kosnica, odmah se proda.
Mljac
Svi smo nekad doma imali prasce
– Svi smo nekad doma imali nekoliko svinja. I sada smo svi pokušali tu tradiciju pretvoriti u posao da od toga možeš i živjeti. Sve radim sam, i to već šest godina. Prije sam radio u većim tvrtkama, a onda sam odlučio da bi bilo najbolje se osamostaliti. U međuvremenu sam opremio pogon, ishodovao sve moguće dozvole i počeo s proizvodnjom. Specijalizirao sam se za kobasice i salame. Istarskih pršutara ima dovoljno iako sam i ja član udruge istarskih pruštara i drugih suhomesnatih proizvoda. A za to sam se odlučio jer je ova proizvodnja lakša od pršuta. Ima manje ulaganja i treba manje prostora. A i zbog sirovine. Mi u Istri većinom sirovinu dobivamo iz Slavonije. Pršutari s njihovih OPG-a uzimaju butove za pršute, a ja plećku, vrat i obreske. Sve što mi treba za kobasice, priča nam Udovičić, inače prehrambeni tehnolog koji je nekada radio u pogonu pazinskog Purisa, kasnije u Gavriloviću i Valipileu. Uglavnom uvijek u mesnoj industriji.
Milanovi Žminjski gušti
I on nam objašnjava da je meso iznimno bitno za dobru istarsku kobasicu, iako kaže da on za svoje ne koristi meso svinje uzgojene u Istri jer jednostavno takvog mesa nema na tržištu. Zato kao i istarski pršutari dobavlja meso sa slavonskih farmi koje uzgajaju svinje baš za istarske proizvode. Slavonski OPG-i koji imaju svinje za istarske pršute i kobasice znaju da meso za takve proizvode mora biti zrelije jer trajni program zahtijeva zrelu sirovinu.
Kvaliteta mesa je ultimativna
– To mora biti svinja koja ima najmanje godinu dana, od 180 do 200 kilograma. U istarske kobasice se ne dodaje previše dodataka i to automatski zahtijeva kvalitetu mesa. Dakle, u njoj dolazi meso do izražaja, ističe Udovičić. Naime, u istarsku kobasicu dodaju se samo sol, papar te lovor i češnjak koji su kuhani u vinu. Ta se smjesa ocijedi i doda mesu.
Ovako izgleda sušara kod Milana
– Kod istarske kobasice nema paprike ni dima, ističe Udovičić koji kobasice radi zimi, ali i ljeti. Tu se razlikuje od istarske tradicije po kojoj je praščina uvijek bila rezervirana za prosinac ili siječanj. Najhladnije doba u godini. No, Milan ima sušaru, pa je time riješio problem sušenja mesa.
– Imam dvije sezone. To su prosinac, siječanj i veljača, koji su i inače sezona u Istri za pravljenje kobasica, a sada proizvodim i ljeti zbog dolaska turista. Zbog toga imam kontinuitet u proizvodnji. Uglavnom mjesečno napravim od 100 do 150 kilograma kobasica i salama, kaže nam ovaj Žminjac. Kobasice se suše mjesec dana, salame od dva do tri mjeseca, panceta i ombolo nešto duže – oko tri do četiri mjeseca.
Dobra kobasica je kombinacija prije svega kvalitetnog mesa, soli, papra i začinaNećemo reći ne ni ombolu na gradelama
U čemu je tvoja tajna?
– U šest godina tri puta sam bio šampion u Svetom Petru u Šumi za istarsku kobasicu. Svi me pitaju koja je tajna. Nema previše tajne ili filozofije. Bitna je prava sirovina, a ja u svoje kobasice stavim oko 15 posto masnoće. Meso sameljem na promjer 10 milimetara jer smatram da se onda smjesa najbolje poveže. Temperatura mesa mora biti niska, meso mora biti svježe. I onda se ubacuju klasični začini. Ništa ne smije prevladati, a najviše se treba osjetiti kvaliteta mesa. I bitno je da su začini kvalitetni, posebno papar.
Tako treba izgledati istarska konoba
Tada se sve napuni u svinjska crijeva. Bitno je i sušenje. Treba početi s većom vlagom i postepeno je smanjivati. Sušenje će trajati duže, a to je dobro. Što se duže suši, to je proizvod kvalitetniji. Osim toga moj je proizvod specifičan jer je s prirodnom plemenitom plijesni koja mu ipak daje jedan specifičan gušt, govori nam dalje Milan u svojoj maloj konobi koja ima duh i šarm nekadašnje prave istarske konobe s ognjištem. Posebno je ponosan i na svoje kosnice. To su salame koje su se nekad punile u debela svinjska crijeva i sušile su se duže od klasičnih kobasica.
Žminjski škartoc
Odlične kobasice “to go”
Udovičić ih ponovno želi revitalizirati. Naziv su dobile po tome jer su se konzumirale kada je počela sezona košnje pa su se nosile za marendu težacima na polje. Težaka i ručne košnje odavno nema u Istri, ali kosnice su ostale. A zahvaljujući Milanu i sličnim entuzijastima postaju sve popularnije.
– Ima tanjih i debljih, a u njih ide ista smjesa kao u kobasice. Želim izvući ovaj proizvod iz zaborava, poručio je Milan koji većinu svojih proizvoda proda na kućnom pragu ili po sajmovima. A kada ga tamo zateknete, obavezno mu naručite Žminjski škartoc. Nećete biti razočarani njegovim kobasicama” to go”. Osim što predivno izgledaju, unutra su vam narezane suhe kobasice s komadićima kruha. Odlična priča.
Kada uđete u neku njihovu trgovinu vrhunskih proizvoda, i ako ste ljubitelj starina kao i moja malenkost, jednostavno više nećete htjeti izaći. Jer ćete se pitati od kuda ovaj predmet, joj kako je ovo fora, gle ono. A tek proizvodi i njihova pakiranja. Sve biste kušali i kupili. I zato su jedinstveni i uistinu posebna istarska priča. To je Aura, točnije to su Mišel i Daša Sirotić koji su stvorili od žestokih pića, likera i marmelada te svojih brojnih butika poseban istarski brend. Njihova mala obiteljska butique destilerija napravila je u Buzetu i središnjoj Istri, ali i na cijelom Poluotoku pravu revoluciju.
Stari podrum u Buzetu je njihovo “sjedište”
Njihove su trgovine već postale prepoznatljiva ponuda u malim gradićima na brdu koje krase ovaj dio Istre. I nalaze se na najboljim lokacijama. Prava su mala bajka, jer je u njima sve ručno rađeno – od njihovih proizvoda, do uređenja interijera, ali i predmeta koji krase te prostore. A njih je na tisuće. Radi se o vrijedim antikvitetima koje Mišel strastveno skuplja i kupuje već godinama. To mu je obiteljska crta jer se i njegov brat Manuel bavi starinama već niz godina te je opremio najluksuznije hotele i restorane u Istri. No, Mišel se ipak odlučio, kada se vratio s fakulteta sa suprugom Dašom, pokrenuti jednu drugačiju priču. Iz nule.
Obitelj Sirotić podignula je Buzet na gastronomskoj karti Istre
Krenuli iz Huma
U samo 12 godina stvorili poznati brend u Istri i šire. Trenutno imaju čak 13 jedinstveno uređenih shopova – po dva u Buzetu, Novigradu i Motovunu, te u Puli, Rijeci, Rovinju, Poreču, Humu, Grožnjanu, Vrbniku i Splitu. Ove zime pripremaju otvaranje još nekoliko trgovina. Njihov asortiman čini čak 25 vrsta rakija i likera od samoniklog bilja i divljeg voća, 4 vrste džina i 7 vrsta džemova.
Svaka njihova trgovina je jedinstvena
– Krenuli smo iz Huma, Buzeta i Grožnjana. Danas imamo trgovine i na obali, ali i van Istre. A na proljeće smo otvorili i muzej starih zanata u Humu. Nas zanimaju starogradske jezgre jer to paši našem brendu. Ne idemo u trgovačke lance, na tržnice ili štandove. Imamo proizvode samo u specijaliziranim trgovinama s delicijama, barovima ili hotelima, ističe Mišel. Godišnje proizvedu 20 tona marmelada i 140 tisuća litara likera i žestokih pića.
Sve radimo sami
– Sada smo s kapacitetima na maksimumu. Za povećanje proizvodnje trebali bismo imati nove kotlove. Ovo je butique proizvodnja. Sve destilate radimo sami. Sve beremo ručno na Ćićariji i u Istri, osim šljive. U svojoj ponudi imamo 170 naših artikla. Primjerice jedna je rakija u pet različitih pakiranja. Daleko najprodavaniji proizvod nam je teranino kojega smo prvi počeli raditi. Pola proizvodnje nam čini samo taj liker. To je 70 tisuća litara. Zatim imamo 25 tisuća litara džina, 8 tisuća litara nam je biska, a ostalo čine ostale rakije. Primjerice, cijela godišnja proizvodnja rakije od ruže je tisuću litara.
Mišel Sirotić je stručnjak za rakije i likere
– Tako je i s ostalim rakijama poput divlje kruške, drijena, mente. Sada su nam se lijepo na tržištu pokazali Limoncello i Orancello te Fernet Amaro sa 78 raznih sastojaka. Taj smo proizvod razvijali 2,5 godine – ja, moj tehnolog i jedan tehnolog iz Italije. Nedavno smo napravili i prvi hrvatski aperitivo koji se miješa s pjenušcem i mineralnom vodom te fetom naranče. Sličan je Aperolu ili Campariju. Nazvali smo ga Ora d’oro jer kada se pomiješa s pjenušcem postaje zlatan, pa podsjeća na „zlatni sat”. Predstavili smo ga na ovogodišnjoj Vinistri, govori nam Mišel dok nam pokazuje stari vinski podrum u Buzetu koji je njihovo svojevrsno sjedište. Umjesto vina i bačava, ovdje je sada carstvo rakija, destilata i likera, ali i marmelada, čokolada te domaćeg sladoleda. Uz degustaciju naravno možete kušati i domaće istarske proizvode. Nije ni čudno da gosti koji jednom dođu ovdje više ne odlaze.
Istarski aperitivo
Početak je bila biska
A sve je počelo od jedne galerije u Humu i biske te želje za vlastitom trgovinom i poslom nakon fakulteta.
– Moj otac je imao galeriju slika u Humu i tamo je sve počelo. Polako je počeo i s prodajom rakija, posebice biske koja je poznata u Humu. I iz tog se posla javila ideja da bismo se ja i supruga Daša mogli početi baviti destilatima. Do 2010. godine to nam je bio hobi, a kada smo se vratili s fakulteta, tome smo se posvetili. Učili smo o proizvodnji, išli smo na školovanja za destilatera, berača bilja i ostalo, posvetili se dizajnu. I onda smo osnovali malu tvrtku i danas sve radimo ručno, nabraja nam dalje Mišel.
Trgovina u HumuU Humu je sve počelo
Njegova supruga veli da su počeli najprije od jedne sobe obiteljske kuće, pa su zauzeli nekoliko soba, pa cijeli kat, pa na kraju i kuću.
-I onda smo jednostavno morali naći novo mjesto. I tako smo najprije unajmili, pa kupili stari podrum u Buzetu iz 1905. godine te ga skroz obnovili. Potražnja je s godinama sve više rasla i počeli smo se širiti. Kako s proizvodima, tako i s prodajnim mjestima gdje imamo gotovo sve naše proizvode. Jedino što nije naše u našim trgovinama su čokolade, objašnjava nam Daša.
Ljudi sami zovu
Ističe da se čitav biznis razvio sasvim spontano. Danas, naime, u Istri nema sličnih tvrtki koje se bave ovakvim poslom.
Jedinstveni u Istri
– Htjeli smo napraviti dobre i kvalitetne proizvode. I nakon što smo otvorili prvu trgovinu vidjeli smo da to ima smisla i krenuli smo na drugu, treću, četvrtu. Nekad nismo mogli godinama naći prostor za trgovinu, ali kada smo otvorili tri-četiri trgovine, ljudi su nas počeli sami zovi. Htjeli bi da u njihovom prostoru bude nešto lijepo. Sada se puno toga nudi, pa čak i odbijamo neke ponude, govori nam Mišel.
Uz degustaciju nezaobilazni i istarski proizvodiLjeti kušajte slasni sladoled
No, strelovitog uspjeha ove buzetske obitelji sigurno ne bi bilo da nema predanosti, kreativnosti i inovativnosti ovog bračnog para. Posebno oko uređenja njihovih prostora koji više sliče nekom butique hotelu i etnografskoj postavi, nego trgovini. Daša nam kaže da je to Mišelu u obitelji. Dakle, brat mu se bavi antikvitetima, otac umjetninama, a majka je radila ukrasne predmete od keramike i ukrašavala sve njihove prodavaonice.
Svaki detalj je biran i bitan
Starine su mu u duši
– Svi u obitelji imamo tu neku crtu. Najveći gušt nam je raditi ili novi proizvod ili novi prostor. Daša je zadužena za marketing i dizajn proizvoda, a ja za dizajn prostora. Kod nas je sve ručni rad, pa čak i kotlovi u kojima proizvodimo žestoka pića. Sve je napravljeno po mjeri. A tako biram predmete koje kupujem i sakupljam. Ja i brat odlazimo zajedno na sajmove antikvitete i kada dođemo tamo se razdvojimo. Nekad potrošim pet, nekad 15 tisuća eura. Zato u našim trgovinama nemamo niti jednu stvar da je nova. To je jednostavno gušt, priznaje Mišel.
Daša i Mišel
Nedavno su tako u Humu otvorili impresivan muzej posvećen starim zanatima što je kruna njihovog 15-godišnjeg rada. Kupili su staru kuću na glavnom trgu i nisu ju htjeli mijenjati. Htjeli su je očuvati onakvom kakvom je ona bila. I napunili su je s tisućama antikviteta koji dočaravaju nekadašnji život Istre. I time su učinili veliku promjenu u Humu, ali i okolici koja je konačno dobila svoj muzej. Naravno, osmislio ga je, opremio i uredio sam Mišel.
Danas proizvode niz likera i rakija
Samo zlato
A taj se trud isplatio. Dokaz tome su zadnja velika priznanja u nizu koja su stigla za džin Karbun sa svjetskog natjecanja „Catad’Or World Spirits Awards 2022“ u Čileu te za Gin Karbun Navy Strength i Gin Karbun Limited Sea Edition – oba su na natjecanju u Londonu dobila zlatnu medalju „Gin of the Year”.
Aurina uzdanica- KarbunNovo i već pobire nagrade
Uz to, njihov novi proizvod Fernet Amaro 78 osvojio je dvije zlatne medalje: „Paris Wine & Spirits Trophy 2022” i ”Mediterranean Awards 2022” u Španjolskoj. Fernet Amaro 78 u sebi krije 78 raznih sastojaka – bilja, voća i začina najkorištenijih u njihovoj proizvodnji. Na natjecanju održanom u listopadu ‘Paris Wine & Spirits Trophy 2022’ još su tri Aurina proizvoda nagrađena zlatom: Karbun Sea Limited Edition, dok su gin Karbun i novi aperitivo Ora d’Oro – prvi hrvatski aperitivo – osvojili „grand gold” medalju. Destilerija Aura sada broji 39 zlatnih medalja s prestižnih svjetskih natjecanja. Praktički osvajaju prva mjesta gotovo na svim međunarodnim natjecanjima na kojima se pojave.
Strast i obitelj
– Najveća satisfakcija je kada strast pretočena u obiteljski posao bude prepoznata na tržištu u kvaliteti proizvoda. Od samih početaka nastojimo biti drugačiji, originalni. Naša je priča započela u prirodi gdje i danas pronalazimo „ono najbolje”. Ove su medalje potvrda kontinuiteta kvalitete i neprestanog usavršavanja, priča Mišel. Objašnjava nam i potanko od čega sve rade svoja žestoka pića dok gledamo kako se kuha džin. Kod njihova nagrađivanom džina najbitniji začini su borovnica i korijandar, a poslije se dodaju ostali začini. Otkriva nam i koliko se macerira biska.
Kuha se džinEvo ga
-Biska je jedina rakija čija maceracija traje dva mjeseca. Inače bi došla pretamna i pregorka. Sve ostale maceracije traju šest mjeseci. Nakon što odleže šest mjeseci, idu na stabilizaciju na minus sedam stupnjeva i tako hladna rakija se filtrira. I onda nastaje stabilan proizvod koji neće imati talog, niti prsten na grlu, objašnjava nam ovaj buzetski virtuoz za destilate. No, njihov je asortiman puno širi od prepoznatljive biske i Karbuna.
Ništa bez brojnih začina
Ruže iz mamina vrta
-Imamo i rakiju od ruže, divlje šljive, divlje jabuke… Ruže beremo kod moje mame u vrtu, a ostalo u prirodi. Imamo svoje berače jer više ne stignemo sami brati. Većina toga se bere na Ćićariji i tu u okolici Buzeta. Jedino šljive kupujemo s kontinenta. Za biljne rakije baza nam je komovica, a za voćne destilat jabuke. Jedino za divlju krušku je destilat vilijamovke. Sve destilate radimo sami, pohvalio nam se Mišel. A onda smo naravno kušali njihov teranino koji ih je lansirao među popularne proizvođače likera.
Sve je krenulo od teranina
Priča se onda nastavila u nešto ležernijem tonu. Baš kao kada dođete na Aurinu degustaciju. Aura i buzetski podrum vas jednostavno uvuku u tu svoju dobru priču da vam je teško napustiti Buzet. I u tome je tajna dobrih majstora kao što su Mišel i Daša. Dali su dušu svemu što rade. To je bit uspjeha njihova posla.
Ove godine opet mi je pripala čast da budem dio povjerenstva Hrvatske turističke zajednice za izbor najboljih destinacija u Hrvatskoj. Ovaj put sam bila sa ženskim timom u obilasku tri ruralne destinacije – Slavonije, Gorskog kotara i Vrgorca. Vrlo teško je bilo za usporediti te tri destinacije, prije svega jer jedna pokriva čak pet županija, a jedna čini jedno malo mjesto. Zato je i ocjenjivanje bilo nešto teže. No, na kraju nije bilo dileme. Slavonija nam je po svim kriterijima bila broj jedan.
Nestvarna priroda
Sve tri destinacije nude autentično ruralno iskustvo i imaju mnoštvo toga za pokazati, a Slavonija se posebno ističe svojom kvalitetom koja je u zadnjih deset godina jako narasla. Vidjelo se to na svakom koraku za vrijeme našeg dvodnevnog obilaska. Jer dobro se sjećam svog prvog studijskog putovanja na istok Hrvatske. Bilo je divno, ali je daleko od onoga što Slavonija sada nudi. Ovdje danas možete pronaći sve najbolje od kontinenta – očuvanu prirodu, tradiciju, odlična vina i žestoka pića, domaću hranu, bogatu kulturu, dobru ponudu aktivnog odmora i zanimljiv smještaj- od modernog do starinskog. I što zapravo treba više?! U nastavku pročitajte što smo sve vidjele i posjetile. I nismo ostale ni žedne i gladne.
Tradicija na svakom korakuU Slavoniji nećete ostati gladni
Autentični Bošnjaci i Slavonska kuća
Krenule smo od od samog istoka, i to Vukovarsko-srijemske županije. Ovdje je nezaobilazan odlazak u Vukovar, grad heroj i obližnji Ilok. No, kada govorimo o čistom ruralnom iskustvu, okolica Vinkovaca, Županje i Iloka nudi nešto zbilja posebno. Prije svega mnoštvo seoskih obiteljskih gospodarskih imanja, sve veći broj autentičnih i luksuznih kuća za odmor, malih šarmantnih vinarija, brojne pješačke i biciklističke staze, festivale folkora…Pravi primjer za to su Bošnjaci, selo od nekih tri tisuće stanovnika koje se smjestilo u okruženju plodnih polja, rijeke Save, ali tajnovite Spačve, ogromne šume hrasta na samom istoku zemlje, po kojem je Slavonija poznata. A i opjevana je u hrvatskoj književnosti.
Predivan ambijent
U ovom selu ima jako puno gospodarstava gdje možete kušati i kupiti poznate domaće suhomesnate proizvode, ali i voćne rakije, likere, med. A sve to skupa možete vidjeti i za vrijeme sajmova u Slavonskoj kući. Riječ je o tradicionalnom imanju ovog podneblja kojega je okupila lokalna zajednica da bi na tom prostoru uredila mjesto susreta poljoprivrednika i gostiju ovog kraja. Šteta da nismo imale prilike biti na takvom jednom sajmu koji je sigurno pun kolorita i folklora.
Vrijedne ženske ruke
Idemo smjer Spačve
Osim što možete vidjeti kako je izgledala tradicionalna kuća s ambarom, štagaljem, štalom i kuća gospodara s namještajem s kraja 19. i početka 20. stoljeća, uz tipično prostrano dvorište, ovdje se možete opustiti uz neku organiziranu degustaciju tradicionalnih proizvoda. Također, u Slavonskoj kući, koja je na svakom koraku opremljena masivnim slavonskim hrastom, koji oduzima dah, vidjet ćete i brojne rukotvorine slavonskih žena, takozvani Bošnjački šlingeraj.
Slavonska spavaća sobaBošnjaci imaju pokaznu Slavonsku kuću
A onda se zaputite prema Otočkim virovima. Možete prije toga i do bošnjačkog Šumarskog muzeja da biste se pripremili na nezaboravno iskustvo koje vas čeka. Jer su Bošnjaci po slavonskom hrastu bili poznati u cijelome svijetu. Primjerice, parlament u Budimpešti kompletno je napravljen od njihove hrastovine.
Mistična Spačva
A onda polako ulazite u tajni svijet spačvanske šume. Nešto je u njoj čarobno jer na sami spomen njena imena poželim odmah tamo otići. Krenete u smjeru gradića Otok i seoskim cestama i putevima stići ćete do ovog zbilja neobičnog mjesta fascinantne prirode. A kako tek tamo lijepo miriše….
Virovi su mi bili posebno iznenađenje
Virovi su prirodna atrakcija koja nije ni jezero, ni rijeka. Podsjećaju na močvaru svojim bogatim biljnim i životinjskim svijetom. Njihov se vodostaj mijenja, ali nikad ne presušuju. Prostiru se na 79 četvornih kilometara, dugi su više od 18 kilometara, široki od 60 do 100 metara, a duboki do četiri. Spadaju u ekološku mrežu Natura 2000. Kako bi se približili javnosti nedavno je uređen Bioekološko-edukacijski centar gdje možete noćiti, nešto dobro jesti, ali i opustiti se u lijepo uređenoj wellness zoni.
Virovi imaju i multimedijalni centarNisu ni rijeka, ni jezero, već nešto trećeBogat biljni svijet
No, prije svega može vam biti polazište za razgled mističnog šumskog i vodenog prirodnog okoliša u Spačvanskom bazenu. Šetnja raznim poučnim šumskim stazama je nezaobilazna, kao i vožnja brodićem, veslanje u kanuu i čamcu, pecanje, vožnja biciklom. A tek promatranje ptica i drugih životinja. Tu možete vidjeti orla štekavca, bijelu i crnu rodu, sivu i bijelu čaplju, crnu lisku, djetlića, žunu, labudove. Ovo je i idealna destinacija i za klince jer je centar lijepo opremljen multimedijom koja će na najbolji i najslikovitiji način objasniti što se sve nalazi u okruženju. A nalazi se puno toga. Virovi su definitivno skrivena tajna ovog kraja.
Čarobno i smirenoA tako divno miriše
Gondola je imanje s dušom
Teško se rastati od Virova, ali kada krećete prema Erdutu u Osječko-baranjskoj županiji, nekako je tu tugu lakše premostiti. Napravite obavezno pauzu za ručak u izletištu Gondola nedaleko Vukovara, točnije u Sotinu. Ovo izletište je više od restorana. To je svojevrsna institucija i spomen na teška vremena i kako je nov život nakon svega moguć. Jer danas kada dođete u ovaj divni tradicijski restoran ukrašen drvetom i ciglom, nikada ne biste pomislili da je bio srušen u Domovinskom ratu do temelja.
Za zavaliti se
No, ova ugostiteljska obitelj s tradicijom starom čak 45 godina, se nije dala. Vratili su se iz izbjeglištva kojega su proveli u Istri, i ponovno ju pokrenuli prije 20 godina. Restoran vodi vrijedna Luca Štrobilijus koja nas je poslužila s puno emocije i malo riječi. Gondola je posebna i zbog svog predivnog dvorišta koji otkriva tradiciju Srijema, a isto tako nudi tipična jela ovog kraja te nosi markicu „Okusi Srijema i Slavonije“. Dakle, pravo mjesto za čobanac ili srijemske palačinke. A tek domaći višnjevac i orahovac za aperitiv…
Počinjemo višnjevcemGondola ima u sebi neku posebnu energijuOkusi SrijemaKalorično i slasno
Prema obali Dunava
Puna želuca možemo dalje u drugu županiju, i to na obalu divnog Dunava. Koji je to doživljaj doći do te rijeke. Tek kada ju vidiš, shvatiš Straussov valcer „Na lijepom plavom Dunavu”. Ima taj neki mir. Valjda zbog svoje širine, zbog okolice, pogleda, povijesti. Prije Erduta stižemo u Dalj, i to u rodnu kuću poznatog astrofizičara, astronoma, geografa i znanstvenika Milutina Milankovića. A ona je baš na obali Dunava koji je na neki način obilježio i njegov život jer je karijeru gradio u Beču i Beogradu. Lijepo preuređena stara kuća s malim povijesnim perivojem punim ruža poslužila je za smještaj zanimljivog znanstvenog i kulturnog centra koji se bavi Milankovićevim životom i njegovim zanimljivim teorijama i izračunima.
Taj divni DunavI dalje je divan
Posebno je intrigantna svemirska soba gdje sam čula nešto više o klimatskim primjenama i zašto je došlo do ledenog doba i kada nam slijedi novo. Zanimljiva razmišljanja u vrijeme kada sve više govorimo o globalnom zatopljenju i klimi. No, sve to ne bi bilo tako intrigantno da nam odličan uvod u Milankovićev život nije dao ravnatelj centra Đorđe Nešić. Osim što je odličan promotor ovog znanstvenika, Đorđe je i vrstan vodič. Nakon obilaska uslijedila je neformalna ćakula uz rakiju u Milankovićevoj sjenici usred perivoja. Odličan uvod prije odlaska u Erdut koji je od Dalja udaljen desetak kilometara.
Znanstveni centarPostavljena je VeneraDivni perivojZa kraj rakijica pod sjenicomPerivoj je rekonstruiran prema starim nacrtima
Vino ima posebnu priču u Erdutskim vinogradima
I dalje se ne rastajemo od Dunava i njegove obale jer ulazimo na imanje poznatih Erdutskih vinograda. Treća je to po veličini vinarija u Hrvatskoj s bogatom prošlošću i kulturnom baštinom koja će očarati i one koji ne vole vino. Tvrtka Erdutski vinogradi obrađuju najveći vinograd u Hrvatskoj ukupne površine 513 hektara. Naši domaćini pripremili su nam interesantnu degustaciju koja prati put kroz samu vinariju i njihove vinograde. I odjednom niste ni primijetili da ste obišli veliko imanje, saznali svašta, a probali ono najbolje.
Pjenušac i grožđe. Što da prvo probamo?!Odlična dobrodošlica
Najprije smo ušli u stari podrum kojega je davne 1730. godine izgradio barun Johann Baptista Maximilian Zuany. Tada počinje i priča o Erdutskim vinogradima. Impozantan podrum sa starim drvenim bačvama je top mjesto ovog imanja. Tu je i pet uzidanih bačvi iznutra obloženih staklenom opekom koje je sagradio nekadašnji vlasnik imanja Ervin pl. Cseh koji je u jednoj uredio svoj tajni prostor za kartanje gdje se skrivao od svoje prve žene Fanny koja je na imanju sagradila dvorac.
Fanny je sagradila dvorac uz podrumStari erdutski podrumGodina osnutka vinarije
Plemićki Erdut
Iz starog podruma u pratnji pjenušca idemo dalje kroz dugačku pergolu do vidikovca na obali Dunava. Ne znam što je bolje – stari podrum ili ova lokacija s pogledom na rijeku i Erdutsku kulu, spomen na plemićki srednjovjekovni Erdut. Tu kušamo sivi pinot. I taman kada smo mislili da je hedonizmu i uživanju kraj, naši domaćini ponovno su nas iznenadili. Odveli su nas u novo postrojenje gdje se smjestila najveća drvena bačva u Hrvatskoj koja se još uvijek koristi. Izrezbareno remek-djelo u kojemu odležava erdutska graševina. I nju smo naravno kušali na novoj stanici za degustaciju. A onda za finale merlot uz zalogajčiće i grožđe. Jesam li rekla da u Slavoniji nećete ostati gladni i žedni?!
Favorit na obali DunavaKroz ukusnu pergolu punu grožđa došli smo na obalu DunavaNajveća drvena bačva u funkcijiVino i Dunav. Što treba više?!Romantično. Jedva čekam da obnove pa da tu kušamo vinaObilazak smo završili kod najveće bačveKao iz bajkeNatpis nad najvećim bačvamaStari dvorac
Pogotovo ako vas nakon Erduta čeka posjet Crnoj svinji u Čepinu nedaleko Osijeka. Usred ničega, ovo moderno imanje s vrhunskom enogastronomskom ponudom mi je bilo nešto vau. Ostala sam uistinu bez teksta jer tako nešto nisam očekivala. Poput najluksuznijeg modernog hotela ovaj restoran uređen u nekadašnjoj štali je definitivno nezaobilazno mjesto kada dolazite u Slavoniju. Mnogi su sladokusci već o njemu pisali pa neću trošiti riječi na njihove fantastične specijalitete. Samo ću reći da je ruralno kroz ovaj restoran doseglo jednu novu razinu kvalitete. I tako je na najbolji mogući način završio naš prvi dan obilaska. A što nas tek čeka sutra…
VauCrna svinja mi je najveće iznenađenje putovanjaOdlična hrana
Podravini se vraćam
Prva je na redu Podravina. Idemo prema Noskovcima u Virovitičko-podravskoj županiji, točnije posjetiteljskom centru Dravska priča. Putem nas prate bezbrojna polja, a sreća nam se ukazala kada smo ugledale suncokrete. Zaštitni znak ravnice. Morale smo stati. Tu sam ugledala i brojne bike ploče s rutama. Moram priznati da mi je bilo žao što nismo imale bicikle sa sobom. Bio bi to ulazak u dušu slavonskog kraja.
Odmah bih uzela biciklZaštitni znak SlavonijeImale smo sreću naići na ovo poljeNismo se dale iz njega
A onda nam se ukazao bivši ljetnikovac grofa Draškovića iz 19. stoljeća koji se nalazi nedaleko Drave do koje vodi poučna staza „Dravi u zagrljaj”. Naši domaćini pokazuju nam kako danas izgleda ljetnikovac koji je preuređen u moderni informativno edukativni centar i hostel sa zaštićenim perivojem. Tako plemenitaški, baš kao i brojni dvorci u ovom kraju. Sve je Draškovićevom ljetnikovcu prilagođeno djeci i njihovoj edukaciji o Dravi i njezinim staništima, od samih soba u hostelu, do dnevnog boravka i multimedijalnog prostora gdje se na jednom mjestu može iskusiti što to Drava nudi. Tu je i laboratorij s mikroskopima.
Šetnica oko perivojaPromatračnica za pticeCentar koji će razveseliti svako dijeteOko Dravske kuće revitaliziran je i perivoj
Za ljubitelje ptica
No, to nije sve. U Noskovcima se mogu iznajmiti bicikle kojima možete istražiti kraj, a u dvorištu je i oporavilište za rode o kojima se brinu djelatnici centra. Ovo je i odlična početna točka za posjet području UNESCO-ovog pograničnog Rezervata biosfere Mura-Drava-Dunav. To je tek pravi raj za ljubitelje fotografija zbog mnoštva životinja koje ovdje obitavaju. Posebno ptice. Naime, na području hrvatskog dijela rezervata koji se proteže na 70 kilometara zabilježeno je čak 318 vrsta ptica. No, ljepota Drave nije samo u životinjama. Sam krajolik je poseban pa se zato moram ponovno vratiti kada budem imala više vremena. Poplavne šume, stari rukavci rijeke, meandri, strme odronjene obale rijeke, staništa divljih ptica na obalama Drave… Hm, primamljivo, zar ne?! Odmah u blizini je i UNESCO-v geopark Park prirode Papuk. Dakle, ljubitelji prirode doći će u ovoj županiji na svoje, ali će i vidjeti kako Slavonija nije samo ravna.
Njihova gnijezda želim vidjeti uživoDivne fotografije, tako da ih donosim u nastavku još nekoliko
Mi smo se nakon Noskovaca i Podravine uputile baš na Papuk kako bismo preko njega došle do Kutjeva i Velike u susjednoj Požeško-slavonskoj županiji poznatoj po Zlatnoj dolini. Ovaj kraj mi je tako poznat jer sam ovdje planinarila prošlog ljeta. To je prava oaza zelenila i hladovine. Preko predivne panoramske ceste od Kutjeva do Velike gdje nas traktori usporavaju jer je bila u jeku berba grožđa, stižemo do Velike. Kako li mi je to mjesto ostalo lani u lijepom sjećanju. Malo je to mjestu koje simbolizira ulazak na Papuk. Njegovo je predvorje. Baš zato ovdje možete svašta saznati o toj slavonskoj gori, prije svega u Kući Panonskog mora.
Povratak Zlatnoj dolini
Fosil nosorogaKuća Panonskog mora
Ovdje smo pogledale fosile raznih bića koja su nekada tu uživala u drugačijim uvjetima. Onima morskima, a možete i vidjeti kako je zapravo izgledalo Panonsko more i njegova obala. Tu su pronađeni i ostaci nosoroga, ali i morskog psa te raznih drugih morskih bića. Intrigantno je na brojnoj multimediji vidjeti i kako je nekad izgledala naša divna Zlatna dolina i kako je Papuk bio samo otok. Tko želi znati još više o povijesti, geologiji i fosilima s Papuka, najbolje da posjeti i posjetiteljski centar s druge strane brda u Voćinu.
Zlatna dolina
Planinarenje, adrenalinski park, vodeni gušti
To je odličan sadržaj i za djecu koja se u Velikoj mogu zabaviti u adrenalinskom parku u kamp odmorištu Duboka. A ako ste ovdje ljeti, sigurno ćete se ići rashladiti na termalne bazene vodnog parka Shhhuma. Ljeti je ovdje prava gužva i očito je ova investicija bila pun pogodak. Planovi vlasnika su veliki. Planiraju urediti hotel koji će raditi cijele godine, ali i kompleks zatvorenih bazena. Kroz nekoliko godina otvorit će svoja vrata, a vodeni park je prvi korak u tome.
Na Papuku u ljeto 2021.Tada sam se osvježila i u akvaparkuJankovac je čarobno mjesto
Kada sam zadnji put bila u ovom vodenom parku nisam stigla isprobati što nudi njihov restoran. Sada sam tu grešku ispravila. Odlični proizvodi obližnjih OPG-ova su na njihovom stolu, kao i vrsna vina koje će vam detaljno predstaviti njihov sommelier. Dakle, kulenova seka, sirevi, graševina, rose. Sve vrhunsko.
Nasmijani sommelier u ShhhumiSlavonsko predjelo
Pleternica i bećarac
Nakon gastronomskih užitaka u Velikoj slijedi još malo edukacije. Idemo u smjeru Požege pa Pleternice, kroz koju se na mala vrata ulazi u Zlatnu dolinu. Mali šarmantni gradić koji jako puno ulaže u svoju infrastrukturu – pa tako i turističku. Prvo smo obišle njihov veliki interpretacijski centar Terra Panonica. Još jedno odlično mjesto gdje možete dobiti više informacija o Panonskom moru i povijesti kraja kroz multimediju.
Edukacija na djeluPredivni murali u Pleternici
Uz pomoć virtualnih naočala zaronili smo u Panonsko more, a uz pomoć tableta razgledali centar koji nam kroz virtualnu priču govori o biljnom i životinjskom svijetu ovog kraja. Pleternica je gradić koji poprilično ulaže u svoju infrastrukturu. Pored ovog centra uskoro se otvara i novi muzej bećarca, uređen je predivan novi trg, a tu je i vlakić koji vozi kroz mjesto sve do vinskog vidikovca vinarije Markota. E koji su tek tamo pogledi… Zlatna dolina otvara vam se na dlanu sa svojim brojnim vinogradima i poljima. To je nezaobilazna lokacija kada dolazite u ovaj kraj.
Tvrđava u Slavonskom Brodu zbilja je nešto posebnoPosebno u sumrak
Osvojila nas je Ivana, a onda i tvrđava
I na kraju nam ostaje Brodsko-posavska županija. Kraj znan po brojnim OPG-ovima i imanjima. No, ovaj put posjetile smo Slavonski Brod i njegovu tvrđavu. Impresivno, posebno navečer. Domaćini su iskoristili priliku da nam pokažu novouređenu kuću Ivane Brlić Mažuranić. Naša poznata književnica živjela je sa svojom obitelji u centru grada na obali Save, a ljetovala je na obližnjem imanju.
Posebne emocije vas ćope kada uđete u ovu kućuPredivno oslikan stropJoš je sačuvan originalni namještajTko ne zna za Hlapića
Kada uđete u tu kuću, osjetite neko poštovanje prema toj ženi i majci. Sjetite se tih starinskih priča iz djetinjstva i osnovne škole. Obuzme vas na neki način sjeta za tim prošlim vremenima. Njezinima i vašima. Drago mi je da je Ivana ponovno dobila svoju kuću nazad. Ona je to uistinu zaslužila. Kao i Slavonija koja je postala odlična destinacija ne samo ruralnog turizma, nego i onog gradskog i kulturnog. Ali o tome u nekoj idućoj reportaži.
