Kada god s mamom razgovaram o izletima ili putovanjima, nju sjećanja vrate u neke davne dane i najbolji izlet na kojem je ikada bila. Nekada se na izlete išlo s kolektivom nakon uspješne turističke sezone. Bila je to nagrada svima koji su pridonijeli dobrim rezultatima. A radnici su to itekako znali cijeniti. I izlete su jedva čekali. Tako mi ona uvijek prepričava izlet u Sloveniju, a najviše spominje Lipicu i obližnje Škocijanske jame na slovenskom Krasu koji su nekih sat i pol vožnje udaljeni od Istre. Moram priznati da mi Lipica nikad nije bila na vrhu prioriteta posjete, iako me uvijek golicalo vidjeti što ju je to toliko oduševilo. I konačno sam u studenome spojila ugodno s korisnim i posjetila ergelu Lipica gdje sam bila smještena u novom hotelu Maestoso koji me je odmah oduševio. Možda stoga jer je u industrijskom stilu i zato što koristi oblikovne elemente slične onima na ergeli, kao što su vrata od štale, drvo i željezo, potkove. A tek kako je ugodan. Boravak u tom hotelu definitivno je priča za sebe.

Osim hotela, koji je na temeljima starog s početka osamdesetih godina preuređen i dograđen lani, oduševio me i sam dolazak na ovu poznatu ergelu, iliti kobilarnu kako ju nazivaju Slovenci. Već mi je bilo pomalo dosta malih krivudavih cesta i GPS-a koji me vodio malo kroz Sloveniju, malo kroz Italiju, kada sam ugledala bijele drvene ograde. Bio je već mrak, ali to mi je upalo u oči. Nešto fenomenalno. “Mala uska cesta s čije obje strane se pružaju kilometri bijele ograde sigurno vode na neko lijepo mjesto”, pomislila sam si. I nisam promašila. Kada sam se ujutro probudila, imala sam što vidjeti. Ovo nije samo ergela, ovo je pravi park na 300 hektara koji poziva na šetanje i uživanje, kako u predivnim bijelim konjima, tako i fantastičnoj prirodi Krasa.

Izvorna ergela lipicanca
Nije bilo dileme. Iako je vani bilo jako hladno i vjetar je “brijao”, odmah sam se zaputila malom šetnicom prema ulazu u ergelu jer konja oko hotela na imanju nisam vidjela. Naime, običaj je, kada nije jako hladno, da se konji puste i slobodno trče po imanju kako bi ih i gosti hotela, koji se nalazi nekih 300 metara dalje od štala, manježa i hipodroma, mogli vidjeti. No, ovaj put, morala sam ja k njima.

Iskreno, ne znam kada sam se toliko veselila nečemu, kao kada sam se stazom bližila ulazu na ovu jedinstvenu ergelu koja je uzgojila lipicanca, divnu plemenitu životinju koju uzgajamo i mi u dvjema slavonskim ergelama – Lipiku i Đakovu. Lipica je posebna jer je prije svega izvorna ergela lipicanaca, ali i najstarija ergela u Europi koja kontinuirano uzgaja istu pasminu konja. I ne samo to. Godine 1996. Ergela Lipica proglašena je spomenikom kulture od iznimne važnosti za Republiku Sloveniju. Dakle, zaštićeno područje Ergele Lipica je pod posebnom spomeničkom zaštitom, a obuhvaća kultivirani krški krajolik, stado konja lipicanske pasmine te graditeljsku i umjetničku baštinu. Isto tako, UNESCO-ov Međuvladin odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu upisao je 1. prosinca prošle godine “tradicije uzgoja lipicanaca” na Reprezentativan popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.

Poznati po majstorijama
Uz stručnu vodičkinju i skupinu slovenskih gostiju ušla sam u nekadašnju austrijsku carsku ergelu koja je osnovana daleke 1580. godine. Naravno, najprije svi fotkamo ove divne konje koji su dobili naziv po Lipici, no većina njih je ipak negdje drugdje – ili u udaljenim kutcima imanja, na pašnjacima, ili u štalama. Ergela ih ima oko 300 čime je najveća ergela lipicanaca na svijetu.
Vodičkinja nas je najprije odvela do štale s mladim konjima gdje nam je detaljno objasnila od kada traje uzgoj konja kod njih te kako konji dobivaju imena, ali i koliko treba vremena da ih se dresira. Jer lipicanci su poznati po svojim majstorijama. A da bi izveli najzahtjevnije bravure, kao što je skakanje na zadnjim nogama s jahačem na sebi, treba im i do osam godina treninga.

A sve je počelo za vrijeme vladavine Habsburgovaca. Konji su tada bili od strateške važnosti. Prije se ovdje nalazila napuštena kurija, a Lipicu su odabrali jer je imala klimu i tlo slično onom u Španjolskoj. Zašto im je to bilo bitno? Zato jer su za svoju dvorsku ergelu odabrali španjolske konje. No, tek u doba carice Marije Terezije lipicanci se počinju uzgajati u predivnoj bijeloj boji. Ergela je oblikovana isključivo za uzgoj koja, a oko nje je osnovano malo naselje koje danas broji manje od 100 stanovnika. Kako nam kaže vodičkinja, većinom su to radnici i potomci radnika koji su nekada radili na ergeli.

Jedinstveni povijesni kompleks
Nazivi Lipica i Lipicanac vezani su uz priču o lipi. Prema povijesnim zapisima, sredinom 14. stoljeća na mjestu današnje ergele Lipica, u blizini sela Lokev, nalazila se popularna vinarija “Pr’ lipci” (Kod male lipe). Po toj maloj lipi dobilo je ime naselje ili imanje tršćanskih biskupa koji su ovdje podigli ljetnu rezidenciju i konjogojstvo.

Današnji izgled Lipice isti je kakav je bio prije 1817. godine, što je vidljivo iz tadašnjih kartografskih zapisa. Još prije toga imanje je bilo obrubljeno s osam kilometara dugim suhozidom. No, nije sve uvijek bilo bajno na Krasu, pa tako ni na ovoj ergeli. U povijesti su ratovi često konje selili po Europi kao bi ih se sklonilo od neprijatelja. Bilo je tako za vrijeme Napoleonovih ratova, ali i burnog 20. stoljeća kada su Lipicu poharali Prvi i Drugi svjetski rat. No, opstala je bez obzira na sve i doživjela pravu renesansu nakon 2015. godine kada je kompletno obnovljena što se vidi na svakom koraku.

Lipica ima zanimljivu povijesnu jezgru koja je dovršena početkom 18. stoljeća. Ima dvorac, koji je nekada bio careva rezidencija dok je boravio u Lipici, ali najimpresivniji dio je Velbanca – velebna nadsvođena štala. Tu je i bivše skladište za žito koje je danas svadbena dvorana, niz kućica, štala, dvorišta, manježa. Sve je pri gradnji bilo podređeno jahanju i školovanju konja.

Dvorac za konje
Vratimo se mi na nadsvođenu štalu koja je bila zadnja na našoj ruti posjete. Ipak je ona centralni dio Lipice i pravi je dvor za konje. Do nje vodi lijepo popločena staza i kada sam se kretala u njenom smjeru mislim sam se “evo dvorca”. I bio je o dvorac, ali za ove predivne konje. Unutra je smješteno najveće blago Lipice – najbolji njihovi konji, predivni rasni pastusi. Velbanca je sagrađena 1703. godine na mjestu starije zgrade koja je također bila namijenjena za konje. Južno je bila kapelica, gdje je danas gostionica kapelanija. Kapela je posvećena svetom Antunu Padovanskom, zaštitniku konja.


Lipica je u svojoj dugoj povijesti svašta vidjela i doživjela. Njezin je prvi uspon trajao sve do dolaska Francuza početkom 19. stoljeća koji su ratovali po Europi. Lipica ne pamti Francuze po dobrome, posebno generala Marmonta. Em su više puta konje sklanjali u Mađarskoj, em je u to doba bila poprilično devastirana. Za vrijeme njihove vlasti, brojne su šume posječene. Istodobno Lipicu je pogodio veliki potres u kojemu su stradale mnoge staje i većina najboljih konja.

Francuzi devastirali Lipicu
Isto tako, za vrijeme francuske okupacije izvorna matična knjiga je izgubljena. Nakon Bečkog kongresa (studeni 1814. – 9. lipnja 1815.) Lipica ponovno potpada pod vlast Austrijanaca. Obnovljene su matične knjige preživjelih konja. Te su se knjige od tada čuvale u dva primjerka; ergela je prvi primjerak koristila kao radnu evidenciju, dok se drugi čuvao u carskoj palači Hofburg u Beču. Najstariji upisi u matične knjige odnose se na konje rođene 1810. godine, a sadrže i bilješke o njihovim precima. U najstarijem zapisu spominje se kobila Golomba rođena 1738. godine.

Ergela se obnavlja, širi, a do pred Prvi svjetski rat Lipica je imala 295 konja. A kada je počeo Veliki rat car je opet naredio evakuaciju konja, četvrtu u povijesti Lipice. I nakon toga više ništa nije bilo isto. Jer nakon završetka rata, Lipica je pripala Italiji. Godina 1918. predstavlja prestanak rada Carsko kraljevske dvorske krške ergele Lipica. U Lipicu se vratilo samo 109 konja, a Talijani su nabavljeni matični fond iskoristili za obnovu uzgoja u Lipici.

Amerikanci spasili konje
No, ni samo 20 godina nije prošlo, a na vrata je zakucao još veći Drugi svjetski rat koji je skoro dokrajčio ovu ergelu. Nakon kapitulacije Italije Lipicu su okupirale njemačke trupe, a konje su kamionima transportirali na željezničku stanicu u Sežani, gdje su ukrcani na vlak i odvezeni u Čehoslovačku. Odvedeno je 179 konja, a pratila su ih 22 Lipičana. I možda se nikad ne bi bili vratili u Lipicu da nije bilo šefa američke konjičke obavještajne službe pukovnika Reeda.

Naime, nakon rata Čehoslovačka je potpala pod kontrolu Sovjetskog Saveza, uslijedila je poslijeratna devastacija. Pukovnik Reed uvidio je da bi ovi konji mogli biti jednom zauvijek izgubljeni, što znači da je bio ugrožen i matični fond stoljetne ergele lipicanaca. Predložio je brzu vojnu operaciju za spašavanje konja. Iako je Vrhovno zapovjedništvo SAD-a odbilo zahtjev za operacijom na teritoriju pod kontrolom Crvene armije, Amerikanci su uspjeli konje prebaciti na područje pod upravom savezničkih snaga. No, iako su spasili konje, anglo-američka vojska, pod čijom je kontrolom bila Lipica nakon završetka rata, pretvorila je ergelu u skladište za kamione i tenkove. Jahaonica je pretvorena u bar, a Velbanca u kinodvoranu. Posječeno je čak 4.500 kubika stabala za ogrjev.

Tito je volio Lipicu
Daljnje propadanje zaustavljeno je 1947. godine kada Lipica dolazi pod vlast Jugoslavije. Dobila je samo 11 konja iz stada koje su Nijemci zaplijenili tijekom rata. Matične knjige i 80 konja dodijeljeni su Italiji. Trebao je Lipicu ponovno dignuti na noge, a poslijeratna vremena nisu bila najsjajnija. Najprije je Federalno ministarstvo poljoprivrede i šumarstva dodijelilo ergeli 54 grla lipicanaca, osnovan je Odjel za visoku školu i dresuru. Najviše se za njezin rad osobno zauzeo tadašnji predsjednik Josip Broz Tito.

Njezin ponovni uspon počinje tek nakon šezdesetih godina kada se Lipica otvara za javnost i time su postavljeni temelji turističkog razvoja. Potom se organizira prvi međunarodni turnir u dresurnom jahanju, a nakon prihvaćanja Titova pokroviteljstva povodom 400. obljetnice osnutka ergele, počela se stvarati ideja o gradnji hotela čime je izmijenjen povijesni izgled Lipice. Hotel je otvoren 1980. godine, a Lipica je postala poznato izletište.



Šetnja, bicikliranje, Škocijanske jame, Rodik
Danas je obnovljeno imanje koje nudi pregršt sadržaja i opet ima zavidan broj konja. Baš kao u zlatna vremena. Ovdje možete igrati golf, šetati, pješačiti. Tu su i dva muzeja – Muzej Lipikuma te Muzeja kočija, ali i Umjetnička galerija Avgusta Černigoja te Kraška kuća. Nažalost, kako je bilo hladno nisam se provozala kočijom po Lipici, ali vjerujem da idući put to neću zaobići, kao ni jahanje.

No, kada ste već u Lipici i na Krasu, zašto odmah odjuriti kući. Kras je uistinu predivno područje koje me zaintrigiralo. Nažalost, nisam imala vremena za Škocijanske jame koje su od 1986. godine na UNESCO-vom popisu svjetske baštine. To idući put ne zaobilazim. Kao ni posjet Rodiku i drugim manjim mjestima u ovom kraju.

A ako ste u Rodiku, onda obavezno morate do Mitskog parka. Pješačke su to staze uživanja i iznenađenja posvećene mitologiji. Na njenom putu treba otkriti dvanaest umjetničkih kamenih oznaka postavljenih na misterioznim mjestima. A onda na ručak ili večeru u neku od “gostilna”.
Ležerni pristup
Ja sam bila u Gostilni Mahorčič u Rodiku koju krasi zelena Michelinova zvjezdica. Očekivali biste pretencioznost na svakom koraku, no chefica Ksenija vas odmah oduševi svojim ležernim pristupom. A tek hrana.




Riječ je o restoranu sa stoljetnom tradicijom i koja je počela svoju ugostiteljsku priču ugošćivanjem kočijaša. Martin i Ksenija su već četvrta generacija domaćina u ovom intimnom lokalu koji njeguju tradicijsku kuhinju. Glavna im je lokalna namirnica i lokalni proizvođači. Pa ako tražite nešto autentično i fino, ovdje nećete ostati razočarani. Kao ni posjetom Krasu koji se nalazi nadomak Istre, a pruža neko sasvim drugačije iskustvo i doživljaje. Kraj je to koji tek trebam istražiti.