Slovenska Istra mi je bila pravo otkriće prvi put kada sam išla Parenzanom od Savudrije do Pirana. Tako lijepo uređena, obrađena, kultivirana, puna ljudi. Kada prijeđete granicu na Plovaniji sve nekako drugačije izgleda u odnosu na hrvatski dio Istre. Dok mi u hrvatskom dijelu Istre imamo tu neku iskonsku ljepotu i divljinu, slovenski dio Istre ima tu neku vrstu njegovane ljepote krajolika i obale koji me je definitivno dojmio. Dovoljno je primjerice reći da je slovenska trasa Parenzane asfaltirana, a naša je u makadamu. I jedna i druga su predivne, svaka na svoj način. A sada kada sam drugi put biciklirala u Slovenskoj Istri, i to Parenzanom od Lucije do Kopra, ponovno sam potvrdila prvotni dojam. Piran, Portorož, Izola i Kopar, sa svojim čudesnim i predivno uređenim te kultiviranim zaleđem, niska su gradića koja su me oduševili u ovo doba prije nego krenu veće turističke gužve.
Naravno, meni je osobno najveći gušt razgledati neki kraj na dva kotača, pa tako je bilo i ovaj put u dobro poznatom društvu Korine i Snježane. Odlučile smo se za bicikliranje uz obalu, ali i po trasi nekadašnje uskotračne pruge Parenzana koja je prije stotinu godina iz Trsta do Poreča prevozila putnike i poljoprivredne proizvode na ovoj liniji. Posebno je interesantan dio njezine trase u Sloveniji jer skoro cijelo vrijeme vodi uz more. Govorimo o trasi dužine nekih 40-tak kilometara. Naravno, ovom stazom možete i šetati. Odlična je i za „početnike” jer je cijelom trasom asfaltirana i podijeljena na pješake i bicikliste. Osim toga, na njoj je zabranjen promet automobilima.
Najduži tunel na Parenzani
Start nam je bio u mjestu Lucija gdje možete ostaviti auto na nekom od parkirališta u centru grada koji se plaćaju. Cijena je euro po satu. Čim smo krenule iz Lucije odmah smo stigle do turističkog bisera slovenskog primorja – Portoroža koji je naravno s Lucijom kao i drugim mjestima na obali spojen asfaltiranom šetnicom. Mondeno je to mjesto gdje se turizam počinje razvijati već od 1830. Već od druge polovice 19. stoljeća privlačio je goste svojim blatnim kupkama. No, ne zaustavljamo se ovaj put u Portorožu jer smo ga obišle zadnji put, nego idemo u smjeru predivnog Strunjana kojemu se posebno veselim.
No, prije Strunjana čeka nas prvo iznenađenje na stazi koja je odlično označena. Tunel Valeta. Iz njega se dolazilo do postaje u Portorožu kroz brijeg Lucan, koji je sa svojih 544 metra najdulji tunel na cijeloj Parenzani. Stanica u Portorožu jedina je stanična zgrada koja nije sagrađena za potrebe željeznice, nego je u najam uzeta mala privatna vila na padinama Fižina i Sv. Martina, s kojih se pruža pogled na cijelu portorošku obalu. Postaja je otvorena 15. travnja 1904. godine, kao poticaj što većem broju posjeta novom kupalištu i lječilišnom centru u Portorožu, tada u punom procvatu. Do danas su na zgradi sačuvani neki željeznički natpisi i karakteristična ručna crpka za vodu, kao i obližnji podvožnjak.
Strunjanski klif
Ovaj dugačak tunel je jako dobro osvijetljen i asfaltiran. Pravi užitak za šetače i bicikliste. Izlazi praktički u Strunjanu gdje se nalazi poznato slovensko klimatsko lječilište i talaso-terapeutski centar Terme Krka znane po blagotvornim učincima morske vode, klime, blata i soli. Ovaj je kompleks zanimljiv i jer se nalazi u zaštićenom parku prirode. Leži u Strunjanskom zaljevu i na padinama brda Ronek na kojem je hodočasnička crkva Marijina prikazanja iz 1512. godine. Do zaljeva sa solanama nismo išle, već smo odlučile otići na vrh brdašca gdje se nalazi hodočasnička crkva. Bio nam je to prvi uspon. Toliko o težini staze. Kratko smo stale uz crkvu gdje je taman bila misa i obišle njeno dvorište. Svugdje banane i palme. Dovoljno govori u prilog klimi ovog područja.
A zatim smo krenule dalje prema poznatom Strunjanskom klifu, Instagramskoj zvijezdi. U ovom parku prirode, čiji je ulaz besplatan, fascinirat će vas, naime, klif, odnosno 80 metara visoka flišna litica s prirodnom morskom obalom koja se spušta prema jugu preko pjeskovitih i kultiviranih padina sve do doline potoka Roje, morske lagune i solane u zaljevu. Uskom stazom možete i do plaže. No, mi smo taj dio zaobišle budući da smo bile s biciklama. Ovo je dio za šetače, pa bicikl ne možete voziti, ali možete uživati u predivnim pogledima na Tršćanski zaljev, strme litice, gradove i gradiće. Sve je ograđeno i označeno.
Brzo smo u Izoli
Od Strunjana do Izole je tek nekoliko kilometara koji vode kroz maslinike i vinograde i sa svake strane pucaju divni pogledi na more, ali i brdovito zaleđe. Podsjeća na toskanske brežuljke. Vrlo brzo nakon duge nizbrdice našle smo se u Izoli, mjestu koje je dobilo ime po riječi otok jer se stari dio grada nalazi na nekadašnjem otoku koji se zatrpavanjem tjesnaca u 19. stoljeću spojio s kopnom. Zanimljivo je da je ovaj mali gradić davnih dana – 1253. proglasio neovisnost i bio neka vrsta grada-države, ratujući sa susjednim „državama“ Koprom i Piranom.
Izola je pravo mjesto da se izgubite u njegovom uskim šarmantnim kamenim uličicama, popijete kavicu i uživate. Ribarska je to lučica i miran grad poznat po brojnim manifestacijama, posebno onim kulinarskim, a u zadnje vrijeme proslavio ju je bosiljak. Osim prirodnih i morskih ljepota, Izola krije i kulturno blago. Ovdje možete posjetiti poznate palače, popeti se na zvonik i upoznati pomorsku povijest grada u Izolani – kući mora gdje možete ući ako se prije najavite, a cijena ulaznice je 5 eura. Mi smo odabrale laganu šetnju kroz mirno mjesto i kavicu u prvoj uličici u koju smo ušle. Svi se pripremaju polako za sezonu.
Jedna od najljepših palača u Istri
U Izoli se skriva i jedna od najljepših palača u Istri. Vidjele smo ju na putu prema crkvi svetog Maura na vrhu mjesta. Odmah nas je privukla. To je palača Besenghi degli Ughi, a naziv nosi po istoimenoj obitelji koja ju je dala sagraditi. Trokatna palača sagrađena je između 1775. i 1781. godine, a kameni lav u kutu zgrade je iz 13. stoljeća, pronađen ispod ruševina zgrade koja je prije stajala na mjestu palače. Obitelj je imala i bogatu knjižnicu, a sačuvano je oko 3.000 knjiga i rukopisa iz 16. i 17. stoljeća. Danas se u zgradi nalazi glazbena škola.
Nakon kratkog fotkanja ove dojmljive zgrade starim se stepenicama dižemo do centra mjesta i crkve sv. Mavra koja se nalazi na najvišoj točki nekadašnjeg srednjovjekovnog otoka pa ju možete vidjeti iz daljine. Prvotno je na ovom mjestu 1356. godine sagrađena mala crkvica, a sadašnja je sagrađena 1547. godine, ali je tijekom stoljeća više puta opsežno pregrađivana. Uz crkvu se uzdiže više od 30 metara visok zvonik iz 1585. godine. Do vrha zvonika vodi 99 stepenica. Penjanje prepuštamo idućem dolasku u ovaj mali šarmantni grad.
Šetnica uz more do Kopra
A onda pravac Kopar, i to ne bilo kuda – uz more. Zašto? Zato jer uz samo more na nekoliko kilometara trase prolazi savršena šetnica namijenjena svima – šetačima, biciklistima, trkačima… Uvijek je krcata i stalno po njoj ljudi šeću u oba smjera, a uz cijelu trasu postavljene su klupe, kiosci s kavom, pićima i čokoladicama. Zanimljivo je da je baš tuda prolazila Parenzana.
I staza vas vodi u srce Kopra, najvećeg grada slovenske Istre i glavnu slovensku trgovačku luku – predivnu rivu gdje smo kušale odlične kolače u kavani Triglav i obišle Kopar, “Glavu Istre”, uzduž i poprijeko. Još se vide ostaci starih bedema iz srednjeg vijeka, a Kopar me je oduševio svojim brojim palačama i crkvama. Zanimljivo je da je to jedan od najstarijih gradova u Sloveniji i da je i on poput Izole nekada bio otok. Prvotni naziv naselja bio je Aegida, u vrijeme Rimljana Capris, a kasnije Insula Capraria (Kozji otok). Bizantinci su ga nazvali Justinopolis, a akvilejski patrijarsi Caput Histriae (Glava Istre). Mlečani, koji su na ovom području ostavili najveći pečat, dali su mu naziv Capo d’Istria (Glava Istre).
Najstarije zvono u Sloveniji
U Kopru nam vrag nije dao mira dok nismo došle do zvonika visokog 54 metra koji gradu daje vizuru. Građen je u davnom 12 stoljeću, a zvono sv. Nazarija, koje se nalazi u zvoniku, najstarije je zvono u uporabi u Sloveniji. Izliveno je u Veneciji 1333. godine. Odmah smo guštale u Titovom trgu gdje se nalazi i najljepša palača u Kopru – Pretorska palača iz 13. stoljeća, a današnji je izgled poprimila sredinom 15. stoljeća. Palaču krase vanjsko stubište, vanjski balkon, karakteristično pročelje, kip Pravde s mačem, a u brojne ukrasne grbove uklesana je povijest Kopra.
A onda smo se opet spustile do rive, obišle nekadašnje skladište skladište soli, odnosno Tavernu Koper, koje je uz more i gradske zidine izgrađeno u 17. stoljeću. Naime, Kopar je u prošlosti vojevao s obližnjom Venecijom, ali mu se to nije pokazalo pametnim potezom pa je sklopio mir. Trajni. Zauzvrat, Venecija je Kopru u tom davnom srednjem vijeku dozvolila monopol na uvoz soli u ovom dijelu Istre.
Taverna je simbol tog davnog doba. A onda put pod noge i povrata u Luciju, dijelom po istom putu, dijelom po dijelu Parenzane kuda nismo prošle. Dodatni bonus je bio još jedan tunel. I baš zato je to jedna od najljepših pješačah i biciklističkih staza koje znam.
Evo i rute:
