Kada je došao u Pulu tih davnih godina u zadnjem desetljeću 19. stoljeća, bio je zaprepašten koliko je ovaj dio carstva zapušten. I baš zato, htio je nešto napraviti za jug Istre. Da, baš zbog toga je austrijski industrijalac i bogataš Paul Kupelwieser, koji je 1. veljače proslavio 180 godina, kupio otočje Brijuni daleke 1893. godine. “Kao Austrijanac osjećao sam se posramljen, do tada nisam poznavao austrijski jug i nisam mogao zamisliti da se u Austriji može pronaći nešto slično toj nebrizi za zemlju. Odlučio sam kupiti otočje nošen željom da dio našeg austrijskoga juga učinim nečim mnogo boljim nego što sada jest“. Tako piše Kupelwieser u svojim memoarima pod naslovom „Iz sjećanja starog Austrijanca”,  koje je objavio njegov brat u nakladničkoj kući Gerold Verlag u Beču 1918. godine. Memoari su na hrvatski jezik prevedeni tek 1993. godine.

Bilo je to zapušteno malarično područje koje nikoga previše nije interesiralo, osim vojske koja je na otočju imala svoje utvrde. No, Kupelwieser je imao sasvim drugačije namjere. Jer nakon radnog vijeka u industriji željeza u Austrougarskoj Monarhiji, odlučio je svoju mirovinu provesti stvarajući od jednog zapuštenog područja raj na zemlji. Tako da je zadnjih 25 godina svog života odlučio napraviti čudo na tada malaričnim otocima do glavne austrougarske ratne luke. I to mu je uspjelo. I dan danas vidi se na Brijunima njegova bogata ostavština, od arhitekture, do infrastrukture, ali i krajobraznog uređenja otočja. Jer Brijuni prije toga nisu bili tako održavani, niti su imali tako bogat fundus biljaka. Imali su malu lučicu s mletačkom utvrdom, nekoliko kućica i crkvom svetog Germana. Nije bilo ni puteljaka, ni cesta, ni struje, ni vode. Sve je bilo zatrpano kamenjem budući da je ovdje bilo više kamenoloma.

Iz sjećanja starog Austrijanca

U svojim je memoarima napisao kako su izgledali Brijuni kada je prvi put pristao u njihovu luku na ribarskom čamcu stigavši iz Fažane. Od raslinja je tu bio samo jedan čempres star 30 godina, stabla duda, puno lovora, nešto starih maslina i dva stara zapuštena vinograda. I to je to. Svugdje su se mogli vidjeti odroni kamenja. Luka je bila muljevita i u nju se moglo ući samo po jednom uskom kanalu.

No, to Kupelwiesera nije smelo u njegovoj namjeri da od Brijuna stvori mondeno odmaralište i lječilište po uzoru na slična u Europi koja su u to vrijeme procvata turizma počela biti sve popularnija. Tada se za Istru u tom smislu nije znalo. Opatija i Mali Lošinj bili su odmarališta za austrijsku elitu na ovom dijelu Mediterana. No, kada je Kupelwieser mukotrpno u vrlo kratkom vremenu stvorio turističko čudo, Brijuni su postali jako prepoznatljivo odredište. Toliko su bili popularni da ih je za sebe htio i sam prijestolonasljednik Franjo Ferdinand. No, o tome ćemo nešto kasnije.

Kupio, a nije znao koliko će ga sve koštati

Brijune je ovaj vizionar kupio ne znajući koliko će u njih uložiti, a to je gotov cijeli njegov imetak. No, htio je nešto ostaviti svojoj djeci – dvojici sinova Karlu i Leopoldu i kćerki Berti te unucima. I zato je u kolovozu 1893. kupio otočje od stanovitog gospodina Wildija za 75 tisuća guldena. Zanimljivo je pak da je prodavatelj to isto otočje kupio par mjeseci prije od  Portugalaca za 48 tisuća guldena. To je ujedno i jedina cifra koja se spominje u ostavštini kada se govori o velikim ulaganjima u otočje. Nešto više o svemu možete pročitati i u nedavno objavljenom zborniku radova pod nazivom „Paul Kupelwieser na Brijunima”.

Zbornik je izdala Sveučilišna knjižnica i Fakultet za interdisciplinarne, talijanske i kulturološke studije Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli uz potporu Austrijskog kulturnog foruma iz Zagreba.  Objavljeno je 12 radova koji se bave različitim aspektima Kupelwieserove ostavštine – od uređenja i kupnje Brijuna, do gradnje svih objekata na Brijunima, iskorjenjivanja malarije, dolazaka raznih slikara i književnika na otočje, tvrtke koju je Kupelwieser vodio, turističkog lista koji se ovdje objavljivao, floti brodova i inovacijama na Brijunima, ali i njegovim daljnjem idejama za razvoj južne Istre kao što je razvoj trgovačke luke u Medulinu, podizanje poljoprivrednog imanja u na Valturskom Polju te gradnje željeznice do krajnjeg juga Istre.

Prije uređenja lječilišta trebalo je iskorijeniti malariju

A onda je krenulo uređenje krajobraza, putova, pošumljavanje i sadnja egzotičnih vrsta biljka, ali i borba s malarijom. To je bio preduvjet da se na otočju razvije lječilišni turizam. Svima je dobro znana priča o tome kako je Kupelwieser u tu svrhu angažirao poznatog znanstvenika Roberta Kocha koji je uspio iskorijeniti malariju s ovog nekad močvarnog područja. Kupelwieser je otočje htio i pošumiti, pa je tražio savjet kod Odjela za šumarstvo Gradske uprave u Trstu tko bi mu u tom pogledu mogao biti stručni suradnik.

No, nisu mu htjeli pomoći. Ali za svog posjeta gradskoj upravi čuo je za šumara Alojza Čufara iz Labina. Obrati mu se za pomoć, a ovaj je to svesrdno prihvatio i pomogao Austrijancu da od Brijuna napravi pravi mali raj. Kupelwieser je doveo i vodu s kopna, uredio pogon za proizvodnju električne energije, naručio čitavu flotu brodova u tih dvadesetak godina koliko je upravljao otočjem. Postavio je i tri željezna vidikovca koja su stigla na otočje zahvaljujući njegovom ugledu kojega je imao u tvornicama gdje je radio.

U planu je bio most prema Malom Brijunu

U isto to vrijeme počela je i gradnja hotela, bazena, popratnih sadržaja. Glavni projektant gotovo svih zgrada u funkciji turizma bio je mladi arhitekt Eduard Kramer koji je 1901. projektirao spremište za čamce sa stambenom etažom, tzv. čamčarnicu, zatim 1904. šetnicu uz hotel Brioni, 1905. kupalište Saluga, 1907. hotel Neptun II koji je dovršen 1911., sa spojnim traktovima za postojeći hotel Neptun I i budući hotel Neptun III otvoren 1912., zatim 1910. stambeni kompleks za radnike u uvali Turanj, 1911. višestambenu kuću, nerealizirani projekt Grand hotela Brioni, 1912. praonicu rublja i javnu kupelj, zatvoreni zimski bazen s grijanom morskom vodom koji je dovršen 1913., adaptaciju vile i mauzolej obitelji Kupelwieser.

Do 1913. godine, dakle do pred Prvi svjetski rat, izgrađeno je čak pet hotela s 500 kreveta koje je te godine posjetilo 5.000 gostiju. Brijuni su bili otvoreni cijele godine, a poseban mamac je bio tek otvoreni bazen s grijanom morskom vodom. Taj je bazen trebao biti središte budućeg razvoja Brijuna kao zimskog lječilišta, uključujući novi sanatorij i wellness, gdje će se gostima ponuditi posebni tretmani, masaže i hidroterapija, terapija blatom, dijeta i udisanje morske vode.

Dio kompleksa uništen u bombardiranju

Da nije bilo Velikog rata, Kupelwieser bio bio izgradio i most prema Malom Brijunu te novi sanatorij u uvali Madona. Danas na Brijunima ne možete vidjeti kako su točno tada izgledali jer je nažalost dio kompleksa uništen u bombardiranju u Drugom svjetskom ratu. Nedostaje velik dio kompleksa između hotela Neptun i Karmen.

Na Brijunima je na početku 20. stoljeća bilo vibrantno. Dolazili su brojni umjetnici, slikari i književnici koji su u svojim umjetničkim djelima slavili Brijune i okolicu. Poznati arheolog i konzervator Anton Gnirs iskopavao je u uvali Verige rimsku vilu, obnovila se crkva svetog Germana koja je bila izgorjela u požaru, počele su se izdavati novine o Brijunima. Turističkog marketinga nije nedostajalo.

Franjo Ferdinand htio je Brijune za sebe

A onda se Kupelwieseru dogodila najbolja moguća reklama. Prijestolonasljednik Franjo Ferdinand najavio je svoj dolazak. Pun pogodak za reklamu novog lječilišta u monarhiji. Sve je počelo uspješnim izlječenjem nadvojvotkinje Marije Josefe, koja je u travnju 1906. odsjela u novootvorenom hotelu Neptun I, kao i učestali posjeti istaknutih ličnosti iz bečkih aristokratskih i intelektualnih krugova. Prvi put Franjo Ferdinand stiže na otočje sa suprugom 1909. godine, a u proljeće 1910. došao je u dvomjesečni obiteljski posjet i zajedno sa svojom pratnjom zauzeo 42 sobe hotela Karmen, otvorenog 1908. godine. Prijestolonasljednik je bolovao od astme i otočje Brijuni ga je za razliku od francuskih lječilišta ozdravilo.

No, desilo se nešto neočekivano što je Kupelwieseru dugo zadavalo velike glavobolje. Prijestolonasljednik je „bacio” oko na Brijune. Dio priče o pokušaju preuzimanja Brijuna ispisao je i sam Kupelwieser u svojim memoarima, međutim oni ne otkrivaju sve. Paul Kupelwieser opisao je svoja sjećanja na sukob s prijestolonasljednikom, ali je poslušao savjet svojega brata Karla i nije ih objavio. Njegove su zabilješke sačuvane i nalaze se u zbirci „Kupelwieser“ u Austrijskoj nacionalnoj knjižnici.

Dolazak njemačkog cara

Kupelwieserovi zapisi kažu da je prestolonasljednik izjavio kako bi za otok bilo bolje da ima drugog vlasnika i kako bi on, da je vlasnik otoka, prije svega dao zaklati sve krave. I tada kreće sukob zbog kojega je ovaj bogataš zaradio srčane tegobe pa je morao zatražiti liječničku pomoć. Franjo Ferdinand želio je na Brijunima izgraditi stalnu rezidenciju, sličnu Achilleionu njemačkog cara Wilhelma II. na Krfu. Naime, prestolonasljednik i njegova obitelj provode svoj godišnji odmor 1912. ponovno na Brijunima gdje se susreće s njemačkim carom Wilhelmom. Tada mu je njemački car rekao: „Blago tebi, ti do svojeg raja na Brijunima moraš putovati samo 12 sati, a ja do Krfa čak četiri dana!”.

Odustao od pregovora

Kupelwieser je shvatio da prestolonasljednik neće tako lako odustati pa su krenuli pregovori koje je u njegovo ime vodio njegov sin Karl. On je uspio doći do dogovora s prestolonasljednikom tijekom jedrenja. Tada je definirano da će Kupelwieser na Brijunima izgraditi vilu i prepustiti je Franji Ferdinandu na 20 godina ili duže, a prijestolonasljednik mora plaćati samo kamate na bankovni kredit koji će se u tu svrhu podići.

Luksuzni dvorac okružen pejzažnim parkom trebao je biti sagrađen na poluotoku Peneda, koji će se nakon 20 godina vratiti u posjed obitelji. Osnovni elementi usmenog dogovora i pismeno se potvrđuju. U međuvremenu, upravitelj dvorskih vrtova, savjetnik Umlauft, Brijune je procijenio na 25 do 30 milijuna kruna, što je, prema Kupelwieseru, bilo čak dvaput više od njegova ukupna ulaganja u otočje. Upravo to je, kako ističe, mogao biti razlog zbog kojeg je Ferdinand odustao od pregovora, a možda i činjenica da se u Europi uoči početka Prvog svjetskog rata produbljivala kriza.

Širenje lažnih vijesti

No, Franjo Ferdinand, iako je odustao od kupnje, nije odustajao od Brijuna. Poslužio se drugom taktikom – širenjem lažnih vijesti! Tako je objavljen članak u pariškom izdanju The New-York Heralda da je zbog osjetljive političke situacije i opasnosti od špijunaže hitno potrebno da država preuzme otočje i razvlasti aktualnog vlasnika. Austrijska država, navodi američki izvor, u strahu od špijunaže, odlučila je preuzeti otočje u neposrednoj blizini glavne ratne luke i ograničiti pristup strancima. Navodi se i da je nadvojvoda Franjo Ferdinand odlučio vile i hotele na otočju pretvoriti u sanatorij za vojne invalide. Takve je navode Kupelwieser demantirao.

No, ono što još nije nigdje potvrđeno, a o tome se govori u zborniku te u građi koju još uvijek istražuje Kupelwieserov praprapraunuk Theodor Mautner Markhof, je sudski proces protiv Kupelwiesera. Naime, talijanski povjesničari, prije svega arhitekt Marco Pozzetto, biograf arhitekta Maxa Fabianija navodi da je Lučko zapovjedništvo Pule povelo sudski proces protiv Kupelwiesera te da je zapadni dio Brijuna 1912. naposljetku bio ustupljen prijestolonasljedniku.

Titova državna vila

Pozzetto je citirao arhitekta Fabianija, koji kaže: „Ne znam hoće li i kada će povijesni dokumenti, uključujući i ovlašne crteže parka iz 1910., koji su sigurno morali postojati, prestati biti državnom tajnom samo zbog toga što ondje opet boravi poglavar jedne države.“ Time je aludirao da su planovi za gradnju vike austrijskom prijestolonasljedniku poslužili arhitektu Vinku Glanzu za projekt Titove državne vile. Međutim, ti planovi nisu dostupni, pa se priča nije mogla provjeriti.

No, sva je ta strahovanja u drugi plan stavio Prvi svjetski rat i ubojstvo Franje Ferdinanda u Sarajevu. Ratne godine nisu bile lake, a odmah čim je završio rat, umire i sam Kupelwieser koji je obolio u Srbiji gdje je bio u potrazi za zlatom. Bilo je to 1919. godine. Umro je u 76-toj godini života i pokopan je u Beču. Iako je želio biti pokopan na Brijunima, ta mu se želja nikada nije ostvarila. Tamo je sagradio mauzolej za sebe i svoju obitelj. Na Brijunima mu je 1915. pokopana supruga Maria, a kasnije i sin Karl koji je nakon smrti oca preuzeo Brijune. On je počinio samoubojstvo 1930. godine hicem u glavu.

Ratni porez nakon Velikog rata

Naime, nakon rata, Brijuni proživljavaju jako turbulentna vremena. Dolazak talijanske države otežao je rad austrijskih poduzetnika na ovom području jer su prije svega bili na gubitničkoj strani. Iako je Karl pomagao talijanskoj državi i podržavao vlast, nije se mogao spasiti velikih nameta i takozvanog ratnog poreza. Jer Austrija je ipak bila na strani gubitnika. A Karl je dodao Brijunima u to doba neke nove sadržaje. Godine 1922.  je izgrađen golf teren s 18 rupa, jedan od najvećih i najljepših u Europi, uvedena je avionska linija koja se održavala hidroavionima. U tu je svrhu izgrađeno uzletište za hidroavione na zapadnom dijelu Velikog Brijuna.  Zatim je 1925. osnovan Polo klub „Brioni“, koji je organizirao međunarodne turnire. Sve te investicije na kraju su Karla i tvrtku bacile u velike dugove. I stečaj je bio neminovan.

Brijuni završavaju u stečaju 1936. godine kada ih preuzima Italija. No, Paulov praprapraunuk Theodor smatra da ni tu nije sve razjašnjeno. Srela sam ga na prezentaciji zbornika pa mi je otkrio da nije htio samo Franjo Ferdinand oteti Brijune njegovoj obitelji. To je htio i Mussolini i to mu je na kraju i uspjelo. Veli da nije vidio sve dokumente koji su vezani uz stečaj tvrtke koja je upravljala Brijunima, a oni su pohranjeni u Rimu. Vjeruju da na kraju nije sve tako trebalo završiti, no Brijune ne potražuje njegova obitelj, niti im je to namjera.

Od Medulina htio stvoriti veliku trgovačku luku

No, priča oko Kupelwiesera nije zanimljiva samo kada su Brijuni u pitanju. On je imao širu viziju oko juga Istre u kojega se zaljubio. Naime, nakon kupnje Brijuna kupio je i veliko zemljište u Medulinu. Do svibnja 1907. od medulinske je župe i Porečko-pulske biskupije te brojnih privatnih osoba po vrlo povoljnim uvjetima kupio poluotoke Vižulu i Kašteja te još jedno zemljište. Imao je ideju da od Medulina stvori jaku trgovačku luku budući da je Pula bila vojna luka. Lobirao je za to da se jedan krak željeznice produži sve do Medulina, no ta mu ideja nikad nije zaživjela.

Prije svega jer to nije bio interes vojske koja ga je u toj namjeri zaustavila. Tom idejom nisu bili  oduševljeni ni Mađari koji nisu htjeli konkurenciju svojoj Rijeci, ali ni trgovci u Puli. Na kraju je Kupelwieser medulinski posjed prodao tadašnjem trgovcu i industrijalcu Johannu Georgu Hütterottu koji je također poticao razvoj turizma, ali u Rovinju. Tamo je bio vlasnik otoka Sveti Andrija od kojega je htio napraviti lječilište.

Brijuni na kraju poznatiji po Titu

Isto tako, razmišljao je o održivoj ekonomiji. Da, priča o održivosti nije samo današnja priča. Kupelwieser je htio imati zatvoreni krug na Brijunima pa je negdje u blizini htio proizvoditi hranu za goste otočja. Zato je kupio 500 hektara zemljišta u Valturskom polju koje je kultivirao te je tu imao vinograde i držao stoku. I dan danas vidi se i na ovom području njegova ostavština. Valtursko polje obitelj je također izgubila u stečaju tridesetih godina. U Šijani je pak imao tvornicu leda, a najviše je volio boraviti u Ližnjanu gdje je prijateljevao s mještanima te s njima išao u lov na sitnu divljač na otočić Levan. Koliko je bio dobar s Ližnjancima govori i činjenica da je njihovoj crkvici Majke Božje od Kuj donirao oltar koji ima ugravirano njegovo ime.

Dakle, Kupelwieser je bio vizonar, sanjar koji je svoje snove i ostvario. Uistinu je podigao jug Istre, kako je to i zamišljao. Ne do kraja, jer nitko ne može pobjeći pred velikim svjetskim događajima koji mijenjaju sliku svijeta. Nakon Drugog svjetskog rata Brijuni su se ponovno počeli dizati jer ih je Tito izabrao za svoj državnu rezidenciju. Državnici su očito bili svi zaljubljeni u ovo rajsko otočje.

I dan danas Brijuni su u svijetu poznatiji po Titu i njegovim uzvanicima – državnicima i glumcima koji su dolazili na Brijune, nego po Kupelwieseru. No, njegovo se ime ipak sve više spominje, pa se tako puno toga o njemu i njegovom životu i stvaranju Brijuna može pročitati na izložbi “Iz sjećanja starog Austrijanca”, ali i u postavu edukacijsko-prezentacijskog centra Kuća za brodice u popularnoj čamčarnici. Nadamo se u budućnosti da će ovaj vizionar dobiti zasluženo mjesto na svom otočju na koje na kraju nikad nije stigao na svoj posljednji počinak iako je to želio najviše na svijetu.