Pravi je to bijeg od ljetnih vrućina. Jer rudnik Raša dočekat će vas s ugodnih 12 stupnjeva Celzijusa. Sigurni se pitate kako je uopće moguće ući u taj rudnik kada je zatvoren od davne 1966. godine. E, pa od 25. srpnja bit će ponovno otvoren za javnost. I time će to biti jedini rudnik ugljena u Hrvatskoj kojega se može razgledati. Cijene su 30 eura za odrasle i 10 za djecu, a sve organizira raška javna tvrtka Arsiana. Ja sam ga obišla s kolegama novinarima prošlog tjedna, pri put nakon deset godina kada je u njemu bio insceniran jedan poseban događaj pod nazivom Rudarska republika u sklopu Istra Inspirita. Tada smo autobusima iz labinske Lamparne, kao nekada i rudari, došli do rudnika i u njemu istraživali povijest Raše i rudnika koji je otvoren davne 1928. godine, a zatvoren jer je ugljen imao prevelik udio sumpora.
Od tada se nije koristio, a najveći je dio hodnika potopljen. Posjetitelji rudnika u Raši, koja je i osnivana tridesetih godina prošlog stoljeća po naredbi Benita Mussolinija upravo kao naselje rudara, moći će obići 1,5 kilometra starog rudnika. Sada ima rasvjetu i senzore. Dio je hodnika zatvoren da netko ne bi odlutao jer Raša ima na stotine kilometara hodnika pod zemljom. Obnovom se rudnik nije previše dirao, nego se osvijetlio i osigurao. To je njegova prednost – ostao je takav kakav je i bio kada je napušten. U njemu su radnici ostavili sav svoj alat, sva je aparatura na svom mjestu, vagoni koji su izvlačili ugljen. Sve je ostalo kroz ta desetljeća konzervirano ispod zemlje.
Crno zlato
To znači da je glavni hodnik, kuda se dolazilo do liftova koji su odvozili rudare duboko ispod zemlje, blatnjav i pun vode. Zato obavezno uzmite gojzerice i dobro se obucite. Naime, kako se radi o krškom području, normalno je da se nakon svake kiše slijeva voda u podzemlje koja stalno kaplje po vama. Tako je bilo i rudarima. No, u doba kada je rudnik bio djelatan, pumpe su izvlačile višak vode. Kada je djelatnost stala, priroda se pobrinula za to da više nitko ne silazi u podzemne tunele. Voda ih je s vremenom potopila.
Ruta obilaska traje dva i pol sata. Kroz dva potkopa – Raša i Karlota, koji su međusobno spojeni, stiže se do velike galerije koja je najzanimljivija. Posjetitelji će moći osjetiti kako je to bilo rudarima ući u podzemlje, kako su gacali po blatu, kuda su se kretali do dizala koje ih je spuštalo u podzemlje gdje su nekada radili i ležećki. Vođenje kroz rudnik zove se se Kova Experience, a nudit će i dodatne sadržaje. Kroz razgled rudnika posjetitelj će proživjeti jedan dan u životu raškoga rudara: od oblačenja za posao i preuzimanja radne opreme, šetnje kroz tunele i podzemne hodnike rudnika do dolaska u rudarski stan Kovarske kuće „Arsia“ gdje mogu zaviriti u rudarsku svakodnevicu.
Strojevi stari više od stotinu godina
Zanimljivo je da u rudniku možete vidjeti, kako nam je pojasnio profesor Mario Dobrilović s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta u Zagrebu, strojeve stare preko stotinu godina, ali i ugljen.
– Najzanimljivije u ovom rudniku je to da je ostao izvorno očuvan kakav je bio. Iz njega se ništa nije izvlačilo kada se zatvorio, pa unutra imamo stare izvorne strojeve, vagonete, kaže nam ovaj profesor koji nas uvodi u svijet rudnika. Pokazuje nam sve strojeve, ugljen kojega još ima u tankim slojevima.
Raša zapošljavala tisuće rudara
A rudarska priča ovog kraja seže još u 17. stoljeće, u doba mletačke uprave. U povijesnim se dokumentima 1626. navodi kao godina kada je dana prva poznata koncesija za vađenje ugljena u dolini obližnjeg Krapna. Kontinuirana proizvodnja ugljena odvijala se tijekom 18. stoljeća s četrdesetak rudara koji su proizvodili oko 560 tona ugljena godišnje. U doba austrijske uprave, krajem 19. i početkom 20. stoljeća godišnja proizvodnja povećala na oko 90.000 tona, a rudnik je brojao oko 1.500 djelatnika.
Nakon Prvog svjetskog rata talijanska uprava je povećala proizvodnju koja je 1936. iznosila 735.610 tona s planovima prema milijun tona uz uporabu oko 7.000 djelatnika s tendencijom stalnog rasta. Godine 1942. u tadašnjim Istarskim ugljenokopima dosegnuta je najveća proizvodnja ugljena od 1.158.000 tona.
Još u kolektivnoj memoriji
Kuriozitet je da je od 1928. do 1966. rudnik Raša je zapošljavao više od 10.000 rudara koji su kopali tzv. crno zlato – ugljen, koje je othranilo generacije. Velik dio Istrana tamo je zarađivao svoj kruh, a potom i mnogi radnici iz bivše Jugoslavije. I dan danas se starije generacije iz južne i istočne Istre sjećaju rudnika i kao su kamionima, biciklima, a kasnije i radničkim autobusima dolazili u Rašu. Uvjeti rada bili su teški.
Mokar i pun prašine
– Te 1966. godine, kada se rudnik zatvorio, u njemu je bilo par stotina rudara. To je bio rudnik koji je bio dosta mokar, ali je imao i puno prašine. Počelo se raditi u 7 sati ujutro, a izlazili smo u 15 sati. Radilo se u tri smjene. Ovaj potkop, koji će biti otvoren za posjetitelje, vodi od ulaza u rudnik do izvoznog stroja gdje se ugljen dizao s viših i nižih razina, objašnjava nam Drago Rajković, rudar iz Raše koji je nekada radio u tom rudniku. Emocionalan je kao i svi ostali u ovom mjestu oko njegova otvaranja i još dan danas sjeća se svih tunela kuda su rudari prolazili.
Kaže nam da su rudari u Raši radili do 500 metara ispod razine mora te 219 metara iznad razine mora. Otkriva nam da je ovaj rudnik imao oko 400 kilometara tunela.
Uz Rajkovića još su dva rudara – Rasim Čaušević iz Labina te Izudin Frizić iz Raše iz prve ruke ispričala kako je to nekada bilo raditi u rudnicima na Labinštini.
– Kada se jednom naučiš na rad u zatvorenim prostorima kao što je rudnik, to ti je isto kao da ideš na tržnicu, kaže nam kroz smijeh Rajković.
Strah od rudnika
Njegovi kolege ističu da je ono što ih je najviše mučilo, dok su radili u rudnicima na Labinštini, bio strah. No, vrlo brzo nakon to su počeli raditi, on ih je napustio. Kako kaže Frizić, koji je u Rašu doselio zbog posla u rudniku kao mladić te je tu zasnovao obitelj, rudnik u Labinu slovio je kao jedan od najopasnijih među rudarima. Glavni razlog je bila eksplozivna prašina, i ako s pažnjom nisi rudario, došlo bi do katastrofalnih posljedica. Inače, u rudniku Raša je u dvije velike rudarske nesreće za vrijeme Italije i nakon Drugog svjetskog rata poginulo oko 700 rudara.
– Nije ti svejedno kada to čuješ jer se pitaš što će se dogoditi. A kada počneš raditi, onda je situacija drugačija. Netko te na početku vodi po rudniku jer bi vrlo lako mogao zalutati. Inače, jama Labin se smatrala jednom od najopasnijih u Europi, iako je bilo puno uređaja koji su ispitivali razinu otrovnih plinova. No, svejedno su se događala nesreće, kaže nam Frizić. Neugodno je bilo i prvi put ući u dizalo koje te spušta u utrobu zemlje.
Gorski udar
– Svaka smjena imala je 300 do 500 ljudi, a labinski rudnik je usprkos svemu bio jedan od najsigurnijih jer se puno ulagalo na prevenciji i ventilaciji. I stroge su bile mjere. Nije se moglo raditi što si i kako si htio. No, najveći problem je bio gorski udar koji je mogao pobiti pola smjene. To je kada su ostajale šupljine sa zrakom među rudačom koje ako bi naglo otvorio krampom izazivale eksplozije, vele nam dalje ova tri rudara. No, iako je posao bi zahtjevan i težak te iznimno opasan, rudari ga nisu tek tako napuštali.
– Teško nam je bilo čuti kada su se zatvorili rudnici na Labinštini. Mnogi su se pitali gdje će sada raditi. Nisu htjeli ići raditi u građevinu. To valjda postane dio tebe. I dan danas sanjamo rudnik, zaključili su labinski i raški rudari.
Svakodnevica rudara
A kako je izgledala svakodnevica rudara u Raši, može se vidjeti i u rudarskoj kući u mjestu. Zanimljivo uređeni prostor još će vas podrobnije uvesti u rudarsku priču ovog kraja. Podsjeća na muzeje koji tematiziraju život naših djedova i baka u 20. stoljeću.
Sam ulazak u muzej koji predstavlja težak život rudara s maketom tipičnog rudarskog stana je poseban jer ilustrira rudarsko okno. Kontrast svjetla i tame svakome će dočarati kako je to bilo ulaziti u rudnik, a sam doživljaj rada ispod zemlje pojačavaju brojni rudarski eksponati poput bušilica, krampova, lopata, boca s kisikom…
U jednom trenutku pronaći ćete se kako hodate po rudarskim tračnicama, a svi ljubitelji povijesti sigurno će se naježiti kada pogledaju videoprojekcije o tome kako je Raša izgledala kada je sagrađena i kakav su život njeni stanovnici vodili. Takvi arhivski filmovi iz 20. stoljeća nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim jer se čovjek zapita je li moguće da je to bilo samo prije stotinu godina. A čini se da je prošlo pola milenija. Cijelim putem prati vas i zvukovna podloga buke rudnika.
U sklopu Kovarske kuće Arsia možete vidjeti i kako je izgledala svakodnevica rudara izvan rudnika. Ulazite u mali rudarski stan otprije 40 ili 50 godina gdje možete osjetiti duh života Rašana i Labinjana nakon Drugog svjetskog rata. Ulazite u blisku prošlost. Za one starije generacije ovo će biti prisjećanje na mladost.
Fašistička arhitektura
Inače, Raša je izgrađena isključivo zbog potreba smještaja rudara i rudnika koji su bili jako bitni tadašnjoj fašističkoj talijanskoj vlasti. Gradnju je naručila tvrtka »Arsa Società Anonima Carbonifera«, vlasnica rudnika Raša, Podlabin, Strmac, Pićan, Vremski Britof (Timav) i Sičovlje.
Nastala je kao dio Mussolinijevog programa “citta di fondazione” koji je uključivao gradnju 12 novih gradova za radnike na području tadašnje Italije. Zanimljivo je da je bilo potrebno samo 547 dana da Raša bude dovršena, a inaugurirana je 4. studenog 1937. u nazočnosti vladinog izaslanika Horsta Venturija i kraljeva izaslanika vojvode od Spoleta te brojnih visokih državnih dužnosnika. Taman pred Drugi svjetski rat. Najprije se trebala zvati Liburnia, ali je prevagnuo naziv po rijeci uz koju je sagrađena. Zanimljiv je i povijesni podatak da Mussolini nije bio oduševljen činjenicom što je njegov novi grad sagrađen u kotlini gdje do izražaja ne dolazi njegova monumentalnost. A fašistička se ideologija i u arhitekturi trebala odražavati veličanstvenost.
