Cijelim putem prati vas neodoljivi miris livadnog cvijeća. Možda je to zato jer smo se odlučile za šetnju početkom lipnja nakon dugog perioda kiša, kada cijela priroda uživa. Bilje je toliko bogato i bujno da ne možete ostati ravnodušni. Trava vas grli svojim vlatima, cvijeće mami da ga pomilujete, pomirišete. A nebo se plavi s predivnim bijelim oblacima. Savršeno vrijeme za šetnju po Stazi kalića i bukalete oko mjesta Nedešćina koja je ne tako davno trasirana. Početkom svibnja na njoj je održan i prvi wine&walk u ovom dijelu Istre jer se na stazi nalazi čak četiri vinska podruma – Fuhtar, Vina Romeo, vinarija Matiška i vinarija Kos, ali i dva agroturizma – agroturizam Giovanna Allegra i OPG Cerovac. Ruta ide od Nedešćina preko Klapčići, Soteti, Gorenjeg Kraja, Jurazini, Cerovca do Skabčice, Fažulini i natrag do Nedešćine.
Staza nije naporna, pretežito je ravna, jako je dobro označena. Jedino treba pratiti plavo bijele oznake po putu – na podu i po stablima. Na bitnim raskrižjima je i oznaka staze 861. Mi smo malo zalutale na dijelovima jer nismo bile dovoljno pažljive, međutim bez problema stazu možete pratiti. Za prijeći ju bez većih zaustavljanja treba vam od dva i pol do tri sata. Kada krenu topliji dani, poželjnije je ići čim ranije ujutro budući da se radi o krškom terenu. Start i cilj su placa u Svetoj Nedelji, odnosno Nedešćini.
Susreti u vinogradu
Kako su bile i upute, iz centra mjesta krenule smo prema vinariji Romeo i prema staroj mjesnoj jezgri koju krasi toranj crkve Presvetog Trojstva. Nedaleko se nalazi još jedna vinarija koja čuva stoljetnu tradiciju vinarstva, vinarija Matiška. Vrlo brzo naše smo se u poljima okružene brojnim livadama poljskog cvijeća. Garofule i zvončići na sve strane. A potom u jednom malom vinogradu. Srećemo barbu kako čisti loze.
Pozdravljamo ga i želimo nastaviti dalje. No tri dame u kampanji u nedjelju ujutro barbu su jako iznenadile, da ne kažemo, obradovale. Ne znam mu ime, ali odmah je stao i na svom tipičnom govoru na “ca”, nas upitao kuda ćemo i što rano ujutro radimo u njegovom vinogradu. Pitamo ga možemo li kasnije doći na dec vina budući da smo na Stazi kalića i bukalete. Odmah nam je dao smjernice gdje mu je konoba – u selu Jurazini, a vino se radi po domaću.
Crvena zemlja i agroturizmi
Inače, ovo je područje crvene Istre koje daje vina vrhunske kvalitete, i to malvazije, muškata i terana, nagrađivanih na poznatim vinskim smotrama. No, barba iz malog vinograda ne priznaje “nova” vina. Samo domaće je ono pravo. U vinskoj ćakuli ostavljamo barbića u poslu i obećajmo da ćemo do njega jednog dana i na bukaletu vina. Nastavljamo prema Obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Giovanna Allegra u Šumberu, točnije u dijelu ovog naselja koje se naziva Gorenji kraj, gdje će vas vlasnici po najavi ugostiti s ponudom autohtonih tradicijskih istarskih jela.
Vlasnica ovog agroturizma je Ljiljana Mekiš koja je svoje dugogodišnje kulinarsko i ugostiteljsko iskustvo odlučila primijeniti u vlastitom projektu, a u ponudi njenog agroturizma isprepliću se autohtoni recepti Labinštine te tradicijska istarska i talijanska kuhinja. U mesnim jelima često koristi voće, a posebnu pažnju posvećuje starinskim salatama.
Starinski ljiljani
Mi se nismo najavile jer smo željele vidjeti stazu, no pažnju nam je privuklo ovo starinsko selo koje je razvučeno na nekoliko kilometara. Lijepe stare kuće oko kojih su vrtovi puni ruža i starinskih ljiljana koje moja mama naziva Svetim Antonima. Lipe cvatu, no trešanja je malo. Šteta. No, ne gubimo nadu. Negdje u kampanji bismo mogle naići na koju koja bi nas zasladila na ovoj stazi mirisa. I bile smo nagrađene negdje na pola puta. Lokaciju ne otkrivamo.
Staza potom ide do asfaltirane ceste koja vam je smjerokaz da ste na pravom putu. Tu je znak koji vodi i lijevo i desno. Lijevo idete do prvog kalića, odnosno lokve – kalića Dužica. Odmah nakon par stotina metara s ceste skrećete desno, a na putu je znak pa ne možete zalutati. Stijene i livade oko vas, a pogled puca na Učku. I tu se u stijeni smjestila Dužica. Kada smo ju vidjele, znale smo zašto je dobila ta naziv. Ovaj kraški fenomen čini mala lokva u usjeku koja je dugačka desetak metara. Lokva je u stijeni, a uz nju se nalazi kameno postolje, gdje se nekada odlagala brenta u koju se točila vode i nosila doma. Ne zaboravimo da nekada nije bilo vodovoda, a šterne su imale samo bogate obitelji na selu. Zato se dio stanovništva opskrbljivao vodom s lokvi.
Baš zato ovo je mjesto za naš prvi predah. Atmosfera oko ove male lokve, koja je služila za napajanje stoke i divljih životinja, je baš opuštajuća. Valjda je za to zaslužna ona, ali i činjenica da je na maloj uzvisini koja gleda na Učku pa je doživljaj stvarno ugodan. Nakon kratke pauze idemo dalje u potragu za lokvom broj dva, odnosno kalićem Čiper koji je dobilo naziv po krpelju. Nakon povratka na asfaltiranu cestu vrlo brzo dolazimo do skretanja za tu lokvu koja se pak za razliku od Dužice nalazi usred malog šumarka. Odmah je skužite sa staze koja skreće do male lokve u udubini između stabala. Punoglavaca ne nedostaje.
Margoda nam se mršti
Nismo ni napustile ovu lokaciju, a evo nas već kod najveće lokve ili kalića na ruti – lokve Marguda. Ime je dobila po tome što postoji jedna predaja po kojoj Marguda mrko gleda ljude zbog svoje boje u samoj sredini gdje navodno nikada nije presušila. Čak postoji priča i da se na tom dijelu kalića nikada nije moglo izmjeriti dno lokve. Uistinu je impresivna zbog svoje veličine, ali i biljnog i životinjskog svijeta. Puno je punoglavaca i malih sivih ribica. Cvijeća ni ovdje ne nedostaje.
I tu se nalazilo mjesto gdje bi lokalno stanovništvo dolazilo po vodu s brentama. Danas je na lokvi kao svjedok tog ne tako davnog vremena ostao svojevrsni balkon. Mjesto je do gdje bi se lakše mogla dohvatiti voda na dijelu lokve koji je najdublji. Nekada je na balkonu bila i kolotura za dizanje sića s vodom na vrh balkona.
Prema agroturizmu Cerovac
Dalje nas put vodi prema agroturizmu Cerovac koji postoji već 14 godina u selu Eržišće. Ni ovdje ne stajemo na domaćem pršutu, kobasicama, zarebanjku i siru do šparuga i gljiva te domaćoj tjestenini. Došle smo samo u izvidnicu. Ovo stočarsko imanje je prostrano, a odmah na ulazu pozdravlja vas tovar Pipo. Inače, na ovom imanju možete šetati i razgledavati životinje. Ovce su na paši, kaže nam domaćica. A tovar nas pozdravlja i odmah prilazi jer čeka nagradu – hranu.
A sada slijedi povratak u Nedešćinu. Mi smo ovdje nastavile dalje, no morate se vratiti par stotina metara prije da biste slijedili kružnu stazu koja sada prolazi uz vile. Ulazimo u svijet starih krševitih puteva uz gromače i šumarke. Čeka nas još tri kilometra puta, a sunce je već visoko nad nama. Ubrzavamo korak jer nas u Nedešćini čeka vino. Ne odlazimo iz mjesta dok ne kušamo nešto lokalno.
Starinski putovi i malvazija vinarije Romeo
Staza završava u centru Nedešćine, a sada tražimo mjesto gdje ćemo se osvježiti. Odluka je pala na vinariju Romeo. Odmah su nas primili vrijedi domaćini, a čuli smo i zanimljive priče o ovom kraju i ljudima uz malo malvazije, muškata, rosea i terana. Njihove uzdanice. Vlasnici su se taman vratili iz vinograda. Vidi se da su u poslu, no uvijek imaju vremena stati za ćakulu uz čašu dobroga vina.
Čujemo da se vina u ovoj obitelji stvaraju već šest koljena. Njihova priča seže još od davne 1850. godine, a vinogradi su smješteni u dijelu crvene Istre u neposrednoj blizini mora, bogatom crvenicom (terra rossa). U njihovom asortimanu možete pronaći vina istarskih autohtonih sorti – malvaziju, teran te ostale sorte vina chardonnay, muškat, merlot i cabernet sauvignon. Vinarija nosi naziv po djedu Romeu Liculu, a imanje vode njegova unuka Antonela, njezin otac, bivši nogometaš NK Rijeke Roberto Paliska i njegova supruga Mirjana.
Vrijeme nam ovdje prebrzo prolazi. Zapričale smo se jako brzo s ugodnim ženskim dvojcem koji nas uvodi u njihovu priču o vinu, imanju, ali i nogometu. Odmah nas pozivaju na skorašnji vinski susret u Nedešćini sredinom lipnja. Obećajmo im dolazak. Jer u Nedešćini se stvarno ugodno i dobrodošlo osjećamo. A i sve tako lijepo miriše.
Evo i rute:
