Svetvinčenat: Feručo Lazarić je više od slijepog planinara, on je motivator i nevjerojatni pozitivac

Bio je nevjerojatni užitak sjesti s njime na kavu i slušati njegove priče. Jer Feručo Lazarić iz Savičente nije samo jedan od najpoznatijih slijepih planinara u Istri, ali i državi, već jedan nevjerojatan pozitivac i motivator. Nakon što s njime popijete kavu, odmah ćete biti puni ideja, sreća će vas preplaviti. Zbilja je nevjerojatan sugovornik i prije svega čovjek. Feručo je i tata moje školske kolegice iz osnovne škole i sjećam ga se još iz doba djetinjstva kada je vidio. Bio je glazbenik, pa je za svoju kćer Laru napisao pjesmu u doba ratnog vihora u Hrvatskoj. Svi su glazbenici tada na neki svoj simbolički način htjeli pomoći ljudima na ratom zahvaćenom području. A glazbenici kroz pjesmu.

Feručo je vrijedno spremao svoju djevojčicu Laru za veliki koncert istarskih glazbenih zvijezda u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Sjećam se svega jer sam s drugim djevojčicama bila u zboru koji ju je pratio. To su moja davna sjećanja na Feruča kojega poslije toga više nisam vidjela, ali sam puno toga čula o njemu. Do prije neki dan. I koja promjena u tih 30 godina.

Ostao bez vida u četrdesetima

Feručo Lazarić je u međuvremenu ostao bez vida, i to u 40-toj godini života, dakle prije 28 godina, a od tada je počeo planinariti i putovati punom parom. Dok nam priča o svojim pustolovinama, posebno zadnjima u Africi kada je krenuo na osvajanje vrhova legendarnog Kilimanjara, osmijeh mu ne silazi s lica. Pa iako nije osvojio taj vrh, nakon što je pokorio mnoge poput Triglava, Olimpa, ali i manjih u Alpama, Bugarskoj, na Karpatima i ostalih, zadovoljan je što je imao priliku biti tamo, osjetiti Afriku, doživjeti njihovu kulturu, način života i naravno prirodu.

– Naravno da sam u trenutku kada sam ostao bez vida, bio u bedu. Ali sam nakon malo vremena prigrlio tu svoju sljepoću. I sada nakon 20-tak godina mogu reći da sam više dobio, nego izgubio sa svojom sljepoćom. Mnogi se tome čude kada to kažem. Ali od kada sam oslijepio, napisao sam dvije knjige, počeo sam planinariti, što nisam prije nikada nisam. Bio sam skijaš. Puno se družim i putujem s ljudima, i to više nego ikada prije. Upoznajem pozitivne ljude koje sigurno ne bih upoznao da vidim, veli nam optimistični Feručo Lazarić koji je o svojim dogodovštinama napisao već dvije knjige i sada priprema treću.

Ne zna Braillovo pismo

Ne zna Braillovo pismo, i ga to ne zanima, ali bez računala, kaže, ne bi mogao jer ga povezuje sa svijetom. Veli da je možda onima koji vide, čudno da piše putopise, ali smatra da zapravo ljudi najviše vole čuti kakav je bio nečiji doživljaj na putovanju. A njegov u Africi je bio spektakularan. Putovao je s velikom grupom ljudi iz Srbije s kojima putuje već neko vrijeme, a vodičkinja na putu mu je bila Splićanka Sanda Doljanin s kojom je prohodao Via Adriaticu prije dvije godine.

Veli da staza u Africi uopće nije bila naporna, niti planinarenje. No, ono što ga je ovaj put mučilo u odnosu na sva druga planinarenja je bila visinska bolest. No, ona ga nije zaustavila u osvajanju vrha, nego činjenica da je nakon trećeg dana uspona ostao bez vodiča pa se morao vratiti u podnožje Kilimanjara. No, veli da je i s time zadovoljan iako je ovo prvi put da je odustao od osvajanja vrha.

Veseli Afrikanci

– Da sam imao vodiča, sigurno bih bio išao do kraja. Nisam zadovoljan što nisam došao na tih šest tisuća metara, no zato imam sada plan ići u Peru i u Ande, vidjeti Machu Picchu. A u Afriku sam išao jer sam dosad putovao samo po Europi i zaželio sam se malo planinarenja van toga. Vodičkinja koja me pratila na putu, znala je za tu moju želju i kada se otvorila ova mogućnost, pozvala me je u Afriku. I išao sam početkom veljače. To je bio program planinarenja, safarija, posjet Zanizibaru. Uz planinarenje sam doživio Afriku i Tanzaniju. To je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu. Moja percepcija o Africi se skroz promijenila nakon toga. To su jako siromašni ljudi, ali jako veseli kao da imaju sve. I to mi se sviđalo. Uvijek su bili na usluzi, govori nam ovaj slijepi planinar. No, posebno mu je, naravno, kao strastvenom planinaru u sjećanju ostala planina na kojoj se od dna do vrha mijenjaju sva godišnja doba.

– To je planina koja visoka 6 tisuća metara, najviši vrh je Uhuru, a ja nikad nisam bio na visini preko 3 tisuće metara. Krenuli smo s jako puno vodiča i pratitelja koji su nosili hranu i opremu za nas. Na ulazu je bilo šest staza koje vode na vrh. Mi smo izabrali stazu Marangu.

Logor Mandara

– Nas je bilo 43 planinara, a duplo više je bilo lokalne pratnje. Oni su nosili naše vreće za spavanje, robu, opremu jer uspon traje šest dana. Prvi dan od 1.700 metara došli smo na 2.700 metara nadmorske visine. Tu smo stali u logoru Mandara i noćili u kolibama. Kako imaju voća u obilju, jeo sam ga puno – mango, papaju, banane, ananas. Taj prvi dio staze prolazio je kroz džunglu. Sve sam dirao, bilo mi je to nevjerojatno iskustvo, prisjeća se Feručo. Zanimljivo je da po putu nisu vidjeli životinje. Kaže da je staza bila široka i jednostavna. Dugi je dan bio nešto zahtjevniji.

– Drugo jutro smo od 2.700 metara visine krenuli prema lokaciji Horombo na 3.720 metara. E tu sam već počeo osjećati visinsku bolest. Na visini od 2.700 metara  počeo sam osjećati manjak kisika pa sam disao kao parna lokomotiva. Ali nakon malo vremena sam se stabilizirao. Pješačili smo osam sati, a staza je bila potpuno drugačija od prvog dijela – kamenita i uska kao da hodam po Mosoru. Hodali smo jedan iza drugoga. Jako sam bio umoran kada smo došli na Horombo tako da nisam išao ni na večeru, nego odmah u vreću za spavanje. Moj nosač Estomi, koji ima 30 godina i šestero djece, donio mi je čudesnu voćnu salatu koja me je vratila u život. Drugo jutro sam bio kao nov, prisjeća se Feručo Lazarić. Treći dan je bio aklimatizacija na novu visinu i prelazak 300 metara te povratak u kolibu.

Visinska bolest

– Osjećao sam se dobro i došao sam do visine od 4.100 metara te se vratio u logor. Nažalost, četvrti dan sam se morao vratili jer sam ostao bez pratiteljice. Bilo mi je jako žao što nisam mogao ići. No nije bilo druge. Spustio sam se na dno sa svojim vodičem Izidorom koji mi je priznao da sam drugi slijepi planinar na Kilimanjaru. Prije mene na vrhu je bio jedan slijepi Amerikanac. A taj dan trebali smo ići na visinu od 4.800 metara u kolibu Kibo. Na toj visini teško tko spava zbog manjka kisika. Svi su umorni, imaju glavobolje. Sve su to simptomi visinske bolesti. Od tamo se u pola noći trebalo ići s visine od 4.800 metara na 6.000, i odmah se vratiti na 3.800 metara. Možda do vrha ne bih bio išao, ali do Kiba bih. Tamo je bila pustinja i široka staza koja nije teška. Ali kada su planinari stigli tamo, to je zbilja bila bolnica na otvorenome. Neki su povraćali, neki su bili na kisiku. Planinari su dosta uporni. Neki i život stavljaju na kocku samo da bi došli do vrha. A ja ne spadam u tu grupu planinara, kazao nam je.

Veli da zna svoju granicu. Mora biti oprezniji od ostalih. Pitamo ga kako uopće izgleda planinarenje kada ne vidiš. Odgovara da se jednom rukom drži za ruksak vodiča, a u drugoj ima svoj legendarni skijaški štap koji ne ispušta iz ruku. Nije mu bitno upozorava li ga vodič na to što je na stazi. On po kretnjama ruksaka zna ide li se gore ili dolje, a štapom napipava teren. Zanimljivo je da su mu najlakše via ferrate, inače za mnoge izazovan dio rute zbog provalija i visina.

Bitno je biti u dobroj formi

– Meni to uopće nije problem. Čak mi je i najlakše jer se jednostavno uhvatim za uže i idem po klinovima. Nemam tu što pogriješiti. Jednom kada sam bio na Triglavu, ja i dva vodiča prelazili smo uski dio staze gdje smo morali ići jedan za drugim i gdje je provalija bila s jedne i druge strane. Puno je planinara na tom dijelu staze izgubilo život. Bio sam vezan za njih, a vodič mi je rekao da, ako primijeti da padam ne jednu stranu, da će se baciti na drugu, priča nam dalje svoje dogodovštine ovaj neustrašivi planinar. No, priznaje da je ključno biti u dobroj formi pa zato svaki dan ujutro vježba pet minuta. Priča da je uvijek bio fizički aktivan i da je volio sport, ali i težak fizički rad. Priznaje da ga je možda to i koštalo vida, ali da je išao na operaciju. kada je za to bilo vrijeme, smatra da ne bi mogao planinariti. I zato ponavlja da mu je draže biti slijep.

– Sva moja planinarenja doživljavam sluhom, pod stopalima znam koji je teren, diram stabla. Kada čujem potok, to mi je fantastično. Meni su bitni šumovi. U prirodi su to ptičice, potok, zvuk ljuljanja grana na vjetru, životinje. Ne mogu doživjeti vidik na vrhu – tu nagradu zašto planinari idu do vrha. Nemam taj pogled. Ali meni to nije važno. Meni je osjećaj da sam savladao sve te prepreke, trijumfalan. To je moj izvor zadovoljstva. I onda o tome napišem putopis.

Piše putopise

– Mnogi se pitaju kako pišem putopis kada ne vidim. Ali kako puno čitam knjige, čitao sam da je putopis zapravo forma u koji se samo u par rečenica napiše što vidiš, a sve ostalo je opis doživljaja, ističe Feručo Lazarić koji je kada je oslijepio najprije planinario sa suprugom. A kada ona zbog išijasa to više nije mogla, odlučio se za korak više. Kontaktirao je Istarski planinarski savez, no oni nisu imali vodiče koji bi bili spremni Feruča voditi na planine. Morao je naći takvo društvo u Zagrebu. I našao ga je. Veli da mu je to promijenilo život.
– Sjećam se kada sam se prvi put odlučio ići sam na takvo jedno putovanje. Čekao sam autobus za Zagreb u Svetvinčentu s ruksakom i štapom. Vozač me pitao da kuda ću takav, no nisam posustao. Bio sam u stresu, no nakon toga su mi se otvorila jedna predivna vrata i sada mi je samo nebo granica, zaključio je naš pozitivac.