Magle, kišica, blato. Nekima noćna mora, meni idealno vrijeme za lijepe jesenske šetnje središnjom Istrom. Možda malo sunca ne bi bili zgorega, ali ne smeta i da je sivilo. Jer šarenilo lišća i prirode nadomješta nedostatak nebeskog plavetnila. Sve nas je to, ali bez magle, pratilo na pješačkoj stazi Quadruvium u okolici mjesta Karojba. Šetnju stazom organizirala je Turistička zajednica središnje Istre koja je i inače aktivna kada je u pitanju promocija njene ponude aktivnog turizama. Kada god pogledate njihove stranice i društvene mreže, moći ćete pronaći neku aktivnost koja će vam zapeti za oko. A meni je zapela organizirana promotivna šetnja ovom stazom oko mjesta Karojba. Inače, Quadruvium je latinska riječ za raskrižje, po kojoj je Karojba i dobila ime. Prigodan naziv ove kružne staze, a toponim se spominje još 1258. godine. Stara je ta Karojba.
Ovdje se zbilja nisam nikada zadržavala, niti sam u okolici ikada biciklirala. Prošla sam više-manje Istru uzduž i poprijeko, ali kroz mjesto Karojba uvijek samo prođem na svom putu prema Motovunu ili Livadama. Ovaj put sam grešku ispravila i stala. Ja i sestra Renata odlučile smo zaviriti u ovaj kraj i pustiti ga da nam ispriča svoju priču. S užitkom ćemo je saslušati. Kao i vodiče koji su nam objašnjavali što sve ovaj kraj pruža i po čemu je poseban.
Povijesni kraj Istarskog razvoda
Staza na 12 kilometara je uistinu lagana i stvarno je može prijeći bilo tko. Lijepo je označena od početka do kraja i ne možete pogriješiti i zalutati. Jedino je na vama da pratite broj 717 i uživate u beskrajnim poljanama, dolina, a najdubljoj vrtači u Istri te zanimljivim povijesnim lokalitetima obilježenima glagoljicom na ovom putu. Jer ipak je ovo povijesni kraj kuda su se krojile davnih dana stare granice uz pomoć kunfina. I sve je to lijepo zapisano u Istarskom razvodu. Zbog toga ovuda prolazi i tematska staza Put Istarskog razvoda koju pratimo dijelom trase.
Staza počinje kod lokanog groblja koje vam je nešto udaljenije od mjesta. Pa se nemojte iznenaditi ako ćete ga malo tražiti. Mi nismo gledale oznake gdje se nalazi pa smo išle u centar mjesta vjerujući da kao većina istarskih mjesta, groblje leži negdje blizu. No, prevarile smo se. Ono je barem kilometar udaljeno od mjesta i do njega se stiže malom uskom cesticom. Sada znamo i zašto. Nastalo je na mjestu stare rimske nekropole. Tu je start staze koja vodi sve do glavne ceste kojom od Karojbe možete do Poreča. Jedva čekamo ovu laganu jesensku šetnjicu.
Povijesna međa između Trviža i Motovuna
Nakon stotinjak metara asfalta, dolazimo do kapelice Gospe Lurdske na cesti, sagrađene 1898., gdje skrećemo na poljski put i tematski Put Istarskog razvoda. Uz doslovce laganu šetnju u dobrom društvu tridesetak planinara i šetača iz cijele Istre došli smo kroz polja širokim makadamskim putem najprije do zanimljivog izvora Badavac ili Badavca gdje se svake godine organiziraju i književni susreti. Već izdaleka primijetiti ćete da se radi o zanimljivom lokalitetu.
Izvor se nalazi u Polju kraj Rapavela na tromeđi područja općina Karojbe, Tinjana i Višnjana. Spominje se kao jedan od prirodnih kunfina i lokaliteta u srednjovjekovnom Istarskom razvodu koji se sastavljao između 1275. i 1325. godine, a uz njega se vežu mnoge usmene predaje i znamenja. Badavca je predstavljao razgraničenje između tadašnjeg tviškog i motovunskog komuna. Oni koji su označavali kunfine, tada su na kamenu do izvora urezali križ.
Glagoljica i kamenje
Ovdje kao da osjećate to neko staro vrijeme. Valjda zbog glagoljice koja je urezana u kamenje na ovom lokalitetu. Nažalost, iako je jesenje vrijeme, vode u izvoru nije bilo previše, no oduševilo nas je kameno znamenje postavljeno oko izvora koje lokalitetu daje poseban značaj. Novijeg je datuma. Tu se tako nalazi najveći sunčani sat u Istri kojega čini 16 kamenih stupića na kojima su ugravirani brojevi satova, a sjena vrha trokuta pokazuje vrijeme. Nažalost mi smo bili za oblačnog vremena, pa nismo mogli vidjeti je li sat točan. Vodič nas uvjerava da jest. Odmah do njega leže kamene gromade s nazivima 12 komuna u središnjoj Istri. Oni se nalaze oko kamenog stola na kojem piše “i tu se vsi komuni sjediniše s mirom”. Simbol je to toliko željenog mira u srednjem vijeku u Istri koja je bila rascjepkana među sobom i vladarima – Venecije i Akvilejskih patrijarha, kasnije Goričkih grofova.
Dok slušam vodiča koji nas upućuje što se ovdje dešavalo davnih dana, ulazim u svijet mašte i zamišljam kako je baš ovuda u srednjem vijeku prošla povorka koja je zapisivala i svjedočila o granicama općina. Uz zapisivače i predstavnike vlasti, u obilasku su bili i starci koji su jako dobro poznavali međe, ali i djeca koja su pamtila sve što se govorilo i označavalo kako bi predaju dalje prenosili s koljena na koljeno. Prava karavana.
Istarski razvod je inače iznimno važan pravni dokument pisan hrvatskim pismom i glagoljskim jezikom, a svjedoči nam o 21 danu koliko je trajalo utvrđivanje spornih međa između predstavnika vlasti i lokalnog stanovništva. Svaka je seoska općina ili komuna imala svog predstavnika, župana, a posjećene su čak 44 općine, dok je zapisnik vođen na tri jezika, njemačkom, latinskom i hrvatskom. Za određivanje mjesta razgraničenja koristili su se lako vidljivi znakovi poput lokvi, izvora, stabala ili putova.
Glogovac i pogled na Alpe
Nakon kratkog predaha krećemo dalje prema brdašcu Glogovac. Ovo je područje još od prapovijesti bilo nastanjeno, no nije previše istraženo. Znamo samo da je u blizini nekad davno bilo naselje Bados koje su formirali prebjezi iz Dalmacije koji su se u Istru sklonili u bijegu od Turaka. U Uskočkom ratu početkom 17. stoljeća to je naselje zauvijek izbrisano s lica zemlje, a tada je spaljena i Karojba. Nisu to jedina mjesta koja su nažalost tih davnih dana nastradala u središnjoj Istri.
Ostala je tada samo crkva sv. Marije od Badosa neposredno uz Sopajac, najveću vrtaču u Istri do koje tek moramo doći. Digli smo se na Glogovac. Iako je uspon beznačajan, odjednom su nam se proširili vidici kao da smo se puno više penjali. Koji predivan pogled na našu tajnovitu Učku, a kako je bistro vrijeme u daljini vidimo bijele vrhove Alpa, pa čak i Dolomita. Mogu misliti što se vidi kada je bura.
Sopajac kao sastajalište pastira
Dok se spuštamo s brda i idemo u smjeru Sopajca, pogled se dalje širi prema Učki, Ćićariji, Motovunskim Novakima. Zvonici i sela u daljini, a iza obrisi planine. Oko nas livade, polja, šumarci. Nepregledni pašnjaci. Nekada je ovo definitivno bio stočarski kraj, a Sopajac je bio glavno sastajalište ovdašnjih pastira. Navodno je ime dobio jer u njemu burin lijepo pjeva, odnosno “sope”.
Moram priznati da me ta vrtača ili vala, kako ju mi zovemo, koja se još naziva i Veli dol posve iznenadila. Nisam baš imala predodžbu što znači najdublja vrtača u Istri, ali sada mi je jesno. Više sliči nekoj dubokoj jami iz koje raste drveće. Čule smo da je vrtača duboka nekih 70 metara. Bilo bi zanimljivo otići na dno. Tim više što jedna predaja kaže kako uz poseban i točno propisan obred na dnu Velog dola možete postati nevidljivi.
A sad se vratimo našoj tajanstvenoj crkvi svete Marije. Ona se nekad nalazila iznad dolca, uz sam put i oko nje se jednom godišnje održavao sajam. No, nakon što se na tom mjestu jedne godine dogodilo ubojstvo, crkva je srušena. Navodno je taj dan proplakao i kip svete Marije. Kip je nakon što je crkva srušena premješten u Karojbu.
Nemilo ubojstvo i legende
No, tu nije kraj legendi. Jer se kip stalno vraćao na ovo mjesto gdje je po pričanju pastira Majka Božja klečala na obližnjem kamenu i molila. To trajalo sve dok posebno svečanom procesijom kip nije trajno premješten u Karojbu gdje je i danas. Na mjestu gdje je Majka Božja klečala i danas se vide otisci stopala i koljena te su pastiri prilikom prolaska ovim putem imali običaj kleknuti na isto mjesto i moliti po deset Zdravomarija.
Nakon ove vrtače idemo prema sljedećoj. Možda nije tako duboka, ali je jako opasna zbog strmina. Zove se Gavranik i ovdje morate biti jako oprezni. U toj vrtači nalazi se i jama, no do nje morate uz pratnju. Nažalost, ovaj put tu lokaciju zaobilazimo jer smo veća grupa, no sigurno ću se vratiti istražiti ovu jamu do koje nije tako jednostavno doći. A onda lagani povratak prema Karojbi. Na putu nas prate divlje jabuke, garofuli koji podsjećaju na djetinjstvo i dida koji nam ih je uvijek brao, i brojne lovačke čeke. Nije nam dosadno, a vrijeme ja i Renata kratimo u priči s našim vodičem. I tako smo vrlo brzo došle na cilj, točnije na mjesno groblje. Tu se nalazi stara crkvica svetog Andrije.
Groblje i rimska nekropola
A onda lagani povratak prema Karojbi. Na putu nas prate divlje jabuke, garofuli koji podsjećaju na djetinjstvo i dida koji nam ih je uvijek brao, i brojne lovačke čeke. Nije nam dosadno, a vrijeme ja i Renata kratimo u priči s našim vodičem. I tako smo vrlo brzo došle na cilj, točnije na mjesno groblje. Tu se nalazi stara crkvica svetog Andrije. I to na mjestu nekadašnje rimske akropole. Ispred ulaza na groblje ostao je sačuvan jedan sarkofag iz tih vremena, a i nadvratnik crkve izrađen je od rimskog nadgrobnog spomenika. Kada se širilo groblje, pronađeno je više antičkih kamenih spomenika koji se danas nalaze u motovunskom lapidariju.
Tu je kraj naše lagane šetnje, ali ne i druženja. U sklopu ove promotivne šetnje Turistička zajednica željela nam je pokazati i gastronomsku ponudu Karojbe, pa nas je tako u agroturizmu Tikel u Špinovcima čekala topla maneštra.
Lijep je ovo agroturizam s jednostavnom domaćom hranom s još boljim pogledom na Motovun. Budite spremni na usku cesticu s puno zavoja prije nego stignete do Špinovaca. No u tome je njegova čar, kao i brojnim mjestašaca u unutrašnjosti naše Istre. Zato je idealna za poludnevne izlete. Odmor od svega, a uvijek nešto novo saznate.
