Smokva i smokvenjak, odnosno »hlib od smokav«, kako ga nazivaju u nekim dijelovima Istre, sve više dobiva na cijeni. To je vidljivo na Fešti smokve i smokvenjaka sredinom rujna u Barbanu, na kojoj su prodani svi smokvenjaci, a ni marmelade, rakija i slatko od smokava nisu zaostali.
Slično su prošli i proizvodi vrijedne domaćice Mirjane Prgomet iz Prnjani, koja je u Barbanu na kušanje dala svoje slatko, rakiju, marmeladu i naravno nezaobilazni smokvenjak. Nas je posebno oduševilo slatko, koje se odlično slaže sa sladoledom ili palačinkama.
Vrijedne ruke Mirjane Prgomet
Koja je tajna njezine domaće zimnice i kako je pripravlja, posebice onu sa smokvama? Kaže da samo slijedi dobri stari recept svoje bake i mame, i to je to. Mirjana ubere smokve čim sazru i priprema slatke delicije.
Smokvenjak uz fetu kruha
Prvo nam je pokazala kako radi smokvenjak. Smokve se sa stabla moraju ubrati s peteljkama, a najbolje su one manje, koje ne pucaju pri sušenju. Ukloni im peteljka i rastvore se da bi se brže osušile i provjerilo kakve su kvalitete. Suše se na mreži desetak dana, zaštićene od insekata, i pritom se mora paziti da na njih ne padne rosa ili kiša, odnosno da ne »povuku« vlaga jer onda propada čitav trud. Nakon što se osuše, nasjecka ih se peštadurom ili samelje. Mirjana takvu smjesu navlaži sokom od grožđa, da bi je lakše umijesila i oblikovala u hljepčiće.
Usitnjavanje suhih smokava
Po želji se mogu dodati bademi, grožđice ili orasi, a neki smokvenjak znaju oblikovati i uz pomoć rakije. Nakon oblikovanja položi ih se na smokvin list, na kojem se dalje suše tri do četiri dana. Konzumirati se mogu tijekom cijele zime, a naši su ih stari često jeli za marendu u kampanji, uz fetu kruha.
Za ljubitelje alkoholne »zimnice«, koja tijekom hladnih zimskih večeri može čovjeka i zagrijati, prava je delicija rakija od smokava. Priprema je također vrlo jednostavna. Suhe se smokve, po Mirjaninom receptu, »od oka« pospu šećerom i stave na sunce. Ondje trebaju ostati dok se šećer ne rastopi, a onda se toj smjesi doda rakija. Na suncu ostaju 10 do 15dana, a potom se rakija nekoliko puta procijedi, dok ne bude posve bistra.
Slatka tajna – slatko od smokava
Kako najlakše oblikovati smokvenjak
Mirjanina specijalnost je slatko od smokava, odnosno smokve ukuhane u vlastitom soku, za koje nam recept nije u potpunosti odala jer je to ipak njezina mala tajna. Smokve se uberu cijele, neoštećene i s peteljkom.
Operu se i poslažu u lonac jedna do druge i pospu se šećerom prema želji, a možemo im dodati i aromu. Mirjana ih drži na štednjaku dok se ne skuhaju, ali ne smiju se raspasti. Poslaže ih se u staklenke i spremi na hladno mjesto. Za marmeladu se smokve cijele ili narezane na kockice kuhaju sa šećerom, koji čini 20 posto smjese, dok se ne raspadnu i marmelada postane jako gusta.
Nadam se da Mirjana ima još ovog slatkog
Potom se sprema u staklenke, a umjesto konzervansa navrh se stavljaju dvije žličice rakije, što će je sačuvati od kvarenja. Za kraj, nakon degustiranja ovih slatkih i alkoholnih pripravaka od smokava iz kućne radinosti – berite smokve, sadite nove i ponudite ih što češće. I na kraju, nek’ vam je dobar tek.
Tronovi, Pecinovi, Pudinovi, Pavini, Belasovi, Mitrovi, Kavrančevi, Kabolini, Kosirančevi, Tandarelovi, Galantovi, Cebovi, Tukljanovi, Kučarovi, Rokovi i Erbovi, samo su neki od brojnih dvora koji poput prstena okružuju mjesto Marčana. Nekada je to bio naziv za štale, male kućice ili ostave za poljoprivredno oruđe u vinogradima i na poljima seljaka. Imena su prvenstveno dobili po nadimcima marčanskih obitelji. Zbijenost kuća u naselju, gdje se nisu mogle smjestiti štale i gospodarske zgrade, glavni je razlog njihova nastanka. Kasnije su neki nastanjeni kako bi se noću čuvala stoka od lopova. U međuvremenu dvori su postali sastavni dio Marčane, pa imaju i kućne brojeve, dok su se oni bliži stopili s mjestom.
Ambijent, tradicija i priroda u jednom
Neki od udaljenijih napušteni su zbog odsječenosti i djelomično neprovedene infrastrukture, kao što su asfalt, struja, voda i telefon. Na cesti Pula – Marčana znak »Tronovi« vodi upravo prema takvim imanjima. Prvi u nizu su Pudinovi, slijede Tronovi te najudaljeniji Pecinovi. U Pudinovim Dvorima sreli smo poznatog eko-poljoprivrednika Nenada Kuftića. Taj mladi entuzijast već šest godina intenzivno radi na ideji i projektu ekološkog gospodarstva.
Ekološke poslastice
Na devet njiva uz obiteljsku kuću i vinograde uzgaja čak pedesetak vrsta povrća i voća koje od lani imaju certifikat eko-proizvoda. U razgovoru s Kuftićem saznajemo da se puno truda ulaže u promociju ekoloških proizvoda, što se ne odnosi samo na svježe voće i povrće, već i na zimnicu.
Nenad Kuftić
Iz njegove kuhinje izlaze i specijaliteti od smokava, džem i smokvenjak, kojim se Kuftić predstavio čak i u Ateni na Eko-festivalu prošle godine. Kao neke od budućih ciljeva Kuftić navodi uključivanje Marčane u Zeleni plan, pokretanje zadruge koja bi objedinila slične proizvođače na tom području te otvaranje pogona za obradu smokava.
Nešto bliže Marčani svoje su dvore izgradile obitelj Radolović i Čalić. Po obiteljskim su nadimcima nazvani Cebovi i Galantovi. Karlo Radolović predstavio je obiteljske Cebove te svoj mali kiparski atelje smješten u »tratoji«. U njegovoj neobičnoj radionici od vapnenca nastaju minijaturne brente, bavuli, bačve i ostali tradicionalni predmeti isklesani u kamenu. Radolović se tim zanatom počeo baviti na nagovor supruge Mirande, a njegove inspiracije krase kuću i dvorište u kojem je mjesto našla i kapelica svetog Antona.
Doček na Belasovim dvorima
Jedno od najvećih imanja u okolici zasigurno su Belasovi Dvori, koji su danas gotovo napušteni. Brojne štale, obiteljsku kuću i dvorište čuva jedino osamdesetogodišnja Marija Radolović. Belasovi Dvori su podijeljeni na nekoliko vlasnika, koji na dvorima još drže životinje. U obilasku smo sreli Tonu Radolovića, koji je u Marčanu doselio još četrdesetih godina. Sjeća se da je gospodarstvo nekad brojilo čak dvadesetak djece. Slična su sjećanja na davne dane obližnje obitelji Buić na Mitrovim Dvorima, inače posljednjem kućnom broju Marčane. Do tih dvora vodi makadamska cesta koju prekida asfalt i »prtun« u dvorištu gotovo idiličnog seoskog imanja. Mitrovi Dvori su nastanjeni početkom dvadesetog stoljeća, a dom su četvorice braće: Cvjetka, Toneta, Marija i Romana. Braća imaju i kuću u Marčani, a na svom se imanju bave ratarstvom i stočarstvom.
Napuštena velebna gospodarstva
Kamo su nestala stara vremena – Mitrovi dvori
Da bi se došlo do Tukljanovih i Križinčevih dvora, potrebna je propusnica Buićevih, preko čijeg dvorišta prolazi put za ta danas napuštena gospodarstva. Prvi se ukazuju Križinčevi Dvori obrasli u bršljan, koji su napušteni prije gotovo trideset godina i prepušteni propadanju. Posljednji pak stanovnik Tukljanovih preminuo je prije godinu dana, a na dvorima još ima domaćih životinja.
Kao staje koriste se i Kučarovi dvori na izlazu iz Marčane u smjeru Duge Uvale. Dio je dvora kupila jedna zagrebačka obitelj koja povremeno dolazi u Marčanu, a ostatak je u vlasništvu obitelji Siljan. Damir Siljan kaže da dvori prije nisu bili nastanjeni, već da su uvijek služili kao štale.
Predivna gospodarska imanja oko Marčane
Uputio nas je na nekad najbogatije i najveće dvore u okolici kojima je gospodarila obitelj Čalić. Čalićovi dvori svakoga će zadiviti svojom veličinom i brojem staja i ostalih gospodarskih zgrada koji su svjedočanstvo nekad iznimno bogate seljačke obitelji. Naš sugovornik Vitorio Čalić rekao je da na imanju nikad nisu stanovali vlasnici, već njihovi sluge, tzv. šočali. Imanje je u najboljim danima imalo mnogo ovaca i goveda, dok danas skoro da zjapi prazno. Čalić kaže da su brojni upiti za prodaju tih objekata, a dio je već vlasništvo jedne obitelji iz Njemačke. Kupina i trava postaju polako »ukras« nekih objekata. Možda ih od propadanja ipak uspiju spasiti vlasnici te im povratiti nekadašnji sjaj ili dati novu namjenu.
Znaš li gdje se nalaze Vodice? Lagana li pitanja – u Dalmaciji, tamo ispod Šibenika. E, pa i Istra ima svoje Vodice, daleko od očiju turista, stotinjak kilometara udaljene od Pule. To je neotkriveno prirodno blago na obroncima Ćićarije, daleko od prenatrpanih morskih plaža, koje nudi miran san, svježinu obližnjih obronaka i šuma, tišinu i uistinu pravi odmor.
Planinari obožavaju Ćićariju
Opuštanje za dušu i tijelo
– Vodice su najljepše mjesto. Došli ste tamo gdje ste i trebali, odmah nas je na početku obilaska ovog mjesta nedaleko od slovenske granice, koje ima 25 stanovnika, a prije stotinu godina bilo je veće i od Buzeta, zaskočila Marija Ravnić. Isto misle i njeni susjedi Zdenko i Ljubica Rupena iz Pule te Franko Ribarić iz Rijeke, koji rado vikendom ili na nekoliko dana “skoknu” do svoje djedovine po malo svježine.
Ljetni gušti i Vodice
– Did mi je ode rođen, a mi dojdemo da moremo laglje disati. U Puli ne moremo stati od tepline i navečer se pokrivamo samo z lancuni, a kada dojdemo ovamo nan triba ponjava. Čovik se ode more u potpunosti odmoriti, maknuti se od silne gužve u gradu. Temperature noću budu i do osam, devet stupnjeva. Nan ne triba ni klima jer je temperatura u staroj hiži vajk ugodna. Kako imamo hižu u Barbarigi, kad se zaželimo mora odemo tamo, kaže Rupena.
Odmor od gradske gužve
Ribarić također tek vikendom ili na nekoliko dana dolazi do svojih Vodica, koje je kao i većina drugih napustio davnih dana. Sa suprugom Vlatkom i kćerkicom Petrom uživa u zelenilu svog dvorišta s pogledom na šumovita svježa brda. Da je vrijeme za dokoličarenje, ukazuje nam mreža za spavanje i klupice okružene šarenim cvijećem. Tko ne bi poželio ovdje provesti nekoliko dana!
Aktivno na Ćićariji
– Dobro je doći vikendom, da se čovjek malo odmori od gradske gužve. Nama starijima je odlično, ali našoj Petri bude malo dosadno jer se nema s kime družiti. Zato najčešće dolazimo kad ovdje borave i jedni naši susjedi, koji također imaju malo dijete, kaže nam Vlatka. Umjesto mora, u dvorištu za dječje vodičanske vodene radosti ima mali bazen. Za osvježenje kad i u ovome mjestu temperature porastu iznad trideset stupnjeva.
Opojno bilje i cvijeće u istarskom gorju
U buffetu kod Bože
– Ovdje je lijepo doći i slušati zrikavce u svom dvorištu, ali teško je tu živjeti za stalno. Nema mladih i društvenog života, svi se okupljaju u oštariji kod Bože. Bez nje ovdje bi bilo pusto. Tamo se uvijek mogu čuti novosti, možemo pogledati televiziju jer mi ostali ne primamo signal za naše programe. Ako netko nakani doći ovamo na odmor, tu se zbilja može relaksirati jer televiziju teško da će gledati, a i mobitelski signal je slab, priča nam mladi Ivan Ribarić.
Kada je prevruće – vrijeme je za bazen
Istarski Tibet. Prirodna oaza. Ovakvu definiciju Vodica dobivamo u buffetu 42 kod Bože Sušnja od novog Vodičanina Ace Savića. Božo veli da oštariju drži iz ljubavi jer prevelike zarade nema.
Malo turista
Turista ima malo, tek pješaci, planinari, lovci i motoristi svrate u ovaj kraj, koji se iz temelja promijenio nakon Drugog svjetskog rata. Tada je mjesto bilo spaljeno, a stanovništvo se nikad nije u većem broju vratilo na svoja ognjišta i obnovilo stare kuće.
Lokalne ćakule
– Nekad su Vodice imale sedam, osam gostionica, svoju poštu, školu, pekaru, karabinjeri su tu imali svoju postaju. Bili smo na raskrižju putova. Sada smo tako blizu, a tako daleko od svega, zaključuje Božo uz čašicu medenice.
ŽbevnicaU okolici su brojne pješačke i planinarske stazeOdlični pogledi s vrha Žbevnice
Ovo je područje idealno za planinare i šetače. U ovom kraju možete na razne staze koje vode na brojne vrhove Ćićarije kap što su Žbevnica, Gomila, Orljak, Županj vrh, Šija vrh. Blizu je i staza Pet izvora Ćićarije za ljubitelje bicikala. Upravo ta staza ostala je još uvijek na mom popisu bike izleta. Vjerujem da ćete ubrzo i o njoj čitati priču iz prve ruke.
LIVADE 14.10.2014. RESTORAN ZIGANTE TARTUFI HRANA OD TARTUFA GASTRO PONUDA PATKA Snimio Manuel ANGELINI
Istarski tartufi danas se mogu kušati diljem Hrvatske. Primjerice vrsni restorani u hrvatskoj metropoli neće si priuštiti takvu blamažu, a da na svom meniju nemaju jelo pripremljeno s ovom afrodizijačkom aromatičnom gljivom čije se nalazište nalazi u dolini Mirne. Ipak, kušati tartufe i razna jela na bazi te gljive, bilo ona najjednostavnija ili pravo čudo gastronomske kreacije, u središnjoj Istri u srcu sezone tartufa, poseban je doživljaj. Stoga ne čudi da brojni turisti iz dalekih krajeva radi te delicije čije se stanište nalazi u jednom od najslikovitijih dijelova Poluotoka, znaju “potegnuti” i na tisuće kilometara kako bi probali taj “trofej” i odnijeli ga sobom pa makar u obliku fotografije u albumu s putovanja.
Skutni njoki sa crnim tartufom
U listopadu počinje sezona bijelog svježeg tartufa (Tuber Magnatum Pico) koja traje sve do kraja siječnja. Radi se o najvećoj i najcjenjenijoj vrsti tartufa žuto-smeđe, zelene ili sivo-zelenkaste boje. Ujedno, do studenog traje sezona crnog tartufa (Tuber aestivum Vitt) koja je počela negdje u svibnju. Poznat još i kao ljetni tartuf, crno-smeđe je boje i dimenzije mu variraju slično kao i kod bijelog tartufa od primjeraka veličine trešnje do veličine jabuke. Tako da je jesen najbolje doba kada se putnik namjernik, gastronomad, gurman ili jednostavno ljubitelj tartufa mora zaputiti u smjeru središnje Istre u potrazi za iskonskim užitkom ove jedinstvene gastronomske poslastice u državi koja slovi i kao afrodizijačka namirnica.
Na kamenitoj cesti koja vodi do jednog od najslikovitijih gradića u Istri – Motovuna, miris tartufa predstavlja dobrodošlicu svim gostima, bili oni ljubitelji tartufa ili ne. Odmah vam daje do znanja da se nalazite na samom izvorištu, u centru gurmanske poslastice. Brojni restorani i konobe u ovom gradiću grade svoju prepoznatljivost na tartufima. Jelovnici su raznoliki, od najjednostavnije fritaje, do pljukanaca s umakom od tartufa, bifteka ili ramsteka po kojem su posipani listići svježe naribane gljive. Ima tu i slastica, od sladoleda, do raznih kolača, čokoladnih kuglica s mirisom istarske zemlje.
Chef Goran Erik u kuhinji hotela Kaštel
I mali obiteljski hotel Kaštel gradi svoju turističku priču na gastronomiji, a posebice tartufu. Osim što svojim gostima omogućavaju odlazak u Motovunsku šumu s tartufarom, svoj jelovnik prilagodili su ovoj namirnici. Čak 60 posto svih jela koje spremaju, pripremaju upravo s tartufima, a jelovnik mijenjaju nekoliko puta godišnje. Naravno, ovisno o tome je li sezona bijelog ili crnog tartufa te kada glavni chef Goran Erik smisli nova kreativna jela.
Tartufi svaki dan
-Tartufe spremamo uistinu svaki dan, od hladnog predjela, salata, slatkog, tjestenina…U pripremi jela od tartufa chef mora biti jako kreativan i stalno mora biti u pokretu, izmišljati, stvarati. Svoja jela pripremam većinom iz glave, a i Internet te televizija dobar su izvor ideja. Osobno sam veliki ljubitelj tartufa, a najbolje jelo mi je čokoladni tartuf. Velik sam ljubitelj čokolade pa to ne treba čuditi. A i tartufi i slatko jako se dobro sljubljuju, tvrdi mladi kuhar.
Ramstek od jelena
Ove jeseni chef Goran za hladno predjelo sprema pjat istarskog pršuta punjenog kremom od tartufa, ovčji sir sa crnim tartufima i paštetu od boškarina. Jednostavno je jelo koje svatko može pripremiti i kod kuće, a krema je spoj sira i svježeg tartufa.
Njok i tartuf
Potom na stol dolazi toplo predjelo – posebni skutni njoki s naribanim crnim tartufom te umakom od vrhnja i tartufa. Posebnost ovog jela su sami njoki koji se ne pripremaju od krumpira, već se u tijesto s brašnom stavljaju skuta i sir. Kuhaju se 15 do 20 minuta u kipućoj vodi zamotani u krpu ili foliji poput štruce i potom se režu. Umak se radi, kako objašnjava ovaj chef, vrlo jednostavno- na bijelo s vrhnjem i naribanim gljivama.
Čokoladna poslastica
Glavna zvijezda ovog menija je ramstek od jelena s umakom od tartufa i crnim tartufima, pireom od graška te poseban prilog – istarska nadeva. Riječ je o autohtonom jelu Buzeštine i sjevernog dijela Istre pa tako i okolice Motovuna koji se posebno u prošlosti pripremao za mlade majke, odnosno rodilje jer je riječ o kaloričnoj bombi.
– Nadeva nije toliko poznato jelo, a mi smo ga uvrstili na svoj jelovnik jer je autohtono i htjeli smo naše goste upoznati s lokalnom gastronomijom. Nadeva se priprema od kruha koji je star nekoliko dana, koji se samelje. Doda mu se jaje i parmezan te se poput štruce umota u foliju ili krpu te kuha u juhi ili kipućoj vodi. Potom se nareže na komade i prepeče na roštilju. To je odličan prilog uz ramstek od jelena, istaknuo je chef Goran.
Za kraj glavni je chef Kaštela pripremio još jednu kalorijsku bombu s ukusom tartufa- čokoladne kuglice s tartufima.
Kalorijska bomba
– Desert je moje najdraže jelo. Riječ je o pohanom čokoladnom tartufu. To je klasičan ganaš s tartufima koji se poha u smjesi od palačinke, čokoladnim mrvicama od biskvita na podlozi od čokoladne zemlje s kremom od vanilije, opisao je kuhar iz Kaštela svoje najdraže jelo.
Gastronomija koja zabavlja
Drugačiju gastronomsku priču svojim gostima o tartufima predočava poznati vrhunski restoran Zigante u Livadama. Jedan je od rijetkih ugostiteljskih objekata koji u Istri još uvijek drži najvišu moguću kvalitetu njegujući pritom strast, kreaciju, invenciju te drugačiju tehniku u kuhanju koji iznenađuje goste, a kuharima predstavlja pravi izazov. Tako njihov glavni chef Damir Modrušan, koji je svojedobno kuhao i Berniju Ecclestoneu, gostima priprema kreacije sa zlatom te im gastronomiju želi učiniti zabavnom pripremajući jela na stolu uz atraktivan performans.
– Jelovnik u restoranu mijenjamo tri puta godišnje, ovisno o sezoni tartufa, bilo da se radi o crnom ili bijelom tartufu. Bijeli tartuf je najbolji tartuf koji imamo. S takvim tartufima nema puno filozofije. Termička obrada mijenja mu okus, miris i ostala svojstva. Zato se bijeli tartuf poslužuje sirov, nariban na topla jela. Oni koji su jednom probali tartufe i rekli da im smrde po plinu, moraju znati da je to kombinacija smrznutog tartufa u hrani s uljem od tartufa. Tako nastaje taj odbojni miris i okus ove gljive. Nažalost, oni koji nikad nisu jeli svježi bijeli tartuf, ne znaju njegov pravi okus. To je kao da jedete kakao čokoladu i neku jeftinu čokoladu. Postoji drastična razlika u okusu, objašnjava Modrušan.
U ovom restoranu tartufi se kombiniraju s mesom i ribom, a prema njegovom mišljenju s tartufom se najbolje sljubljuju jaja, i to jaja na oko ili kajgana. Tartuf se odlično sljubljuje i s korijenom celera od kojega u Ziganteu rade pire ili pjenice, zatim pire krumpirom i tjesteninama.
-Tartufi se mogu kombinirati i s drugim jačim namirnicama, međutim onda nećete dobiti željeni efekt, savjetuje ovaj vrhunski chef.
Škampi u popkornu
U restoranu je trenutno aktualno više vrsta jelovnika, a Modrušan je posebno istaknuo tartarski biftek s bijelim tartufom. Ovaj je tartar drugačiji jer u njega ide samo sol, papar i malo ljutike bez ostalih dodataka.
Tartar na drugačiji način
– U ovakav tartar ne dodajemo puno začina kao što je to uobičajeno za tartar jer želimo naglasiti okus tartufa. Paprika, feferoni i češnjak ubili bi taj okus, objašnjava Modrušan.
Chef Modrušan u akciji
Pravu atrakciju za goste predstavljaju škampi pohani u popkornu koji se dobiva od svinjske kože. Ona se kuha, hladi i melje. Kada se ubaci u vrelo ulje, dobivaju se kokice.
– Škamp smo uvaljali u popkorn i bacili u ulje. Međutim, on je izvana vruć, a iznutra gotovo sirov. Stavljamo ga u dubok pjat i suhi led na koje se pred gostima za stolom lijeva topla voda s mirisom od tartufa. Upravo taj miris tartufa stvara poseban doživljaj. Često se dogodi da za četvero osoba poslužujemo ovo jelo, pa se onda iznad stola stvara pravi dim kao na koncertima. Ipak želimo gostima pružiti poseban doživljaj i da odu iz restorana razgovarajući o tome što su doživjeli i okusili, tvrdi Modrušan u čijim rukama tartufi postaju nešto sasvim drugo.
Listići sa zlatom
Gosti će svakako komentirati pripremu ovog škampa, ali u sjećanju će im ostati i da su probali rižot s bijelim tartufom i zlatom. Riječ je o listićima prehrambenog zlata koji se nabavlja u specijaliziranim dućanima, a s tartufom ide odlično jer je neutralnog okusa.
Zlato i tartufi
Modrušan iz svog menija posebno ističe i pačja prsa s bijelim tartufom ukrašena maćuhicama.
– Pačja prsa kuham u vakuumu na temperaturi od 54 stupnja u aparatu sousvide oko sat i pol vremena. On je odličan za termičku obradu mesa, a pačja prsa nakon kuhanja ostaju roze boje. Kao prilog jelu pripremam kremu od cikle. Naravno na čitavo jelo naribamo bijeli tartuf, zaključuje ovaj vrsni chef.
Vodnjanac Sergio Delton ni sam ne zna kada se u njegovoj obitelji počeo proizvoditi vin de rosa. To specifično vodnjansko desertno slatko vino u njihovoj je konobi praktički od pamtivijeka, a čuva se ljubomorno poput suhog zlata.
– Koliko znam i kako kažu neki zapisi, ovakvo se vino u Istri proizvodilo samo u Vodnjanu. Ono se pilo samo za velike fešte – za Uskrs, Božić, krštenja, pričesti, krizme ili pire, i to najčešće uz slatka jela, odnosno deserte poput suhih kolačića pampagnachi. Sjećam se da je još moj otac imao bačvicu u kojoj je držao vin de rosa i ona je bila stara 98 godina, što dovoljno govori koliko je ta tradicija duga u našoj obitelji. Koristili smo ga samo za naše potrebe, a poklanjali bismo ga tek najboljim prijateljima. Uvijek, pa i dan-danas ljubomorno čuvamo svaku bocu, objašnjava Delton.
Jedva čekamo kušati
Pojedine se buteljke čuvaju i desetljećima. Najstarije vino u njegovom podrumu donedavno je bilo iz 1972. godine kada mu je rođena kći. Ono se nije otvaralo do njene svadbe. Nije rijetkost i da se pojedine buteljke desetljećima prije spremaju za rođenje prvog unuka. S godinama vino gubi na slatkoći, ali zato sve više dobiva na aromi, mirisu i punoći okusa. Delton godišnje proizvede sedamdesetak litara ove slatke tekućine koja ime duguje mirisu koji podsjeća na ružu.
Vino dozrijeva najmanje dvije godine
Stvaranje vin de rosa dugotrajan je proces, a dozrijeva najmanje dvije godine. Nakon berbe najljepši se zreli grozdovi istarske malvazije odvajaju i suše na prozračnom i sjenovitom mjestu na mrežama. Neke obitelji bijelom grožđu znaju dodati po koji grozd crnoga da bi vino dobilo tamniju boju. Grožđe se suši do kraja studenog. Prešanje sasušenog grožđa traje od tri do pet dana da bi se iz štruka iscijedilo čim više mošta. Mošt se potom ostavlja da fermentira u staklenim demižanama ili drvenim hrastovim bačvicama. Vino se prvi put pretače nakon odvajanja mošta od taloga, po mogućnosti prije proljeća. Burnije fermentira zbog sve viših temperatura u proljeće, a taj proces može potrajati do kraja ljeta. Buteljira se prije Božića kada počinje novi ciklus proizvodnje.
Prešanje po starinski
– Nekad je gotovo svaka vodnjanska obitelj koja je imala svoje vinograde proizvodila vin de rosa. Danas se situacija promijenila, objašnjava Delton. Budući da mlađi sve rjeđe nastavljaju stare obiteljske običaje, vodnjanska je poljoprivredna udruga Agroturist 2005. godine inicirala program revitalizacije, zaštite proizvodnje i imena vin de rosa koji financira Grad Vodnjan. U realizaciju tog projekta uključio se i porečki Institut za poljoprivredu i turizam.
Od 410 kilograma grožđa 40-ak litara vina
Za ovogodišnje istraživanje ubrano je 410 kilograma malvazije u vinogradu Drine i Lorenza Delzotta između Vodnjana i Peroja. Isti dan grožđe se stavilo na sušenje kod obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva Antonija Pastrovicchija u Vodnjanu. Suho grožđe preuzeli su Delton i Institut za poljoprivredu i turizam koji su od stotinu kilograma osušenog grožđa dobili 47 litara mošta. Nakon odvajanja taloga očekuje se oko 40 litara vina.
Pije se samo u specijalnim prilikama
Pampagnachi – desert uz vin de rosa
Vin de rosa po starini se u Vodnjanu posluživao uz slastice, posebno uz tipične vodnjanske kolačiće pod nazivom pampagnachi. Ti su se suhi kolači spremali za sve prilike, posebno za Martinju, 11. studenog. Za jednu dozu kolačića potrebno je 250 grama bijelog brašna, 1,25 dekagrama meda, jedan dekagram mljevenih badema, 25 grama ribane čokolade, malo muškatnog oraščića, prstohvat soli te mlake vode dovoljno da se umijesi tijesto. Kada je tijesto gotovo, oblikuje se u kolačiće koji se peku 20 minuta na 180 stupnjeva.
Blagdanski stol za Badnjak ili Viliju Božju i za Božić u Istri je najčešće bio skroman. Stanovništvo, posebno iz unutrašnjosti, tijekom čitave godine borilo se sa siromaštvom, što se odražavalo na njihovu kuhinju, odnosno pripremu jela. Jedino su božićni i uskrsni blagdani bili dani kada bi obitelji uživale u mesu i bakalaru. Tako je bilo i u malom mjestu Žminj.
Specifična istarska jela za Viliju Božju
Kakva su jela nekada spremali uoči Božića, ispričali su nam i pokazali Pino Kuhar i Bojana Zenzerović. Kuhar, koji jako dobro poznaje istarsku kuhinju, kazao je da se u Istri hrana na poseban način pripremala za Viliju Božju pa nam je demonstrirao kako izgleda blagdanski stol za taj dan. Četiri jela čine posni jelovnik ususret Božiću i polnoćki – sočivo ili maneštra sa slancem, odnosno kurmusom, posutice, broskva na padelu i nezaobilazni bakalar, odnosno bakalaj. Umjesto slastica nekad se na ognjištu spremala supa, i to ne u bukaleti, već u plitkoj terini.
Posni meni za Badnjak
Za početak nam je dao recept te ispričao priču o sočivu koje se pripremalo bez mesa i pešta.
– Ovo se jelo pripremalo i za post na Veliki petak. Kurmus se nazivao na Pićanštini, Žminjštini, Labinštini, u Kršanu i predjelu Istre prema Učki. Slanac ga pak nazivaju na dijelu Žminjštine, na Barbanštini, Pazinštini, Buzeštini, u Motovunu, Oprtlju… Obavezno se spremao na Viliju Božju, a bilo bi poželjno da se prenese i u ugostiteljsku užancu. Priprema je vrlo jednostavna, a potrebni su slanac, grah, krumpir, češnjak, maslinovo ulje i merikanski luk, priča nam Kuhar. Grah i slanac se namoče s malo soli dan prije. Kuhaju se s dva do tri komada crvenog krumpira. Kada omekšaju, dodaje se maslinovo ulje u kojem je popržen nasjeckani luk. Sve se zajedno kuha još tridesetak minuta. Poslužuje se s maslinovim uljem.
Broskva belgijskog kuhara
Potom slijedi glavno jelo – kombinacija ribe, tijesta i povrća. Kuhari nam kažu da je to istarska specifičnost i da se rijetko viđa u ostalim kuhinjama. Ističu specifičnost broskve za Istru. To je vrsta kelja koji ne stvara glavice, a koji se već tradicionalno sprema u ovom kraju. Dobar je za kuhanje nakon mraza kada omekša, a Kuhar ističe da ga je u Istru donio jedan belgijski vrtlar. Njegova je priprema također vrlo jednostavna, a dodaju se jedino češnjak i maslinovo ulje. Broskva se najprije opere, očisti od korijena i nareže na krupne komade. Kuha se 40-ak minuta, potom se ocijedi i stavlja u drugu posudu na maslinovo ulje u kojem je popržen češnjak. Broskva se s tim sastojcima gnječi. Zanimljivo je da su se u nekim predjelima Istre broskva i posutice pripremali zajedno.
Neizostavno sočivo
Posutice su se pripremale s lukom i maslinovim uljem, a nikako s mrvicama ili slanim srdelama, koje se danas znaju miješati s posuticama. Spremaju se tako da se brašnu dodaju mlaka voda, malo ulja i malo soli te se umiješa glatko tijesto koje se razvalja i razreže u romboide. Skuhaju se, a potom začine lukom poprženim u maslinovom ulju.
Uz broskvu i posutice nezaobilazno se poslužuje bakalar. Kuhar veli da je zanimljivo što se bakalar priprema u Istri, a smatra da je to utjecaj germanskog govornog područja. Ova se sušena riba dan prije namoči. Drugi dan kuha se oko sat i pol, skine se s vatre, ocijedi te tuče u visokoj posudi uz dodatak maslinovog ulja u kojem je popržen češnjak. Neke obitelji u nedostatku bakalaja, koji je u to doba bio prilično skup, pripremale su domaću mrkvu. Ona se spremala na isti način i bila je siromašni nadomjestak za ribu.
Prava istarska supa – vino, kruh i šećer
Nakon ovako pripremljene hrane trebalo se nečim zasladiti pa se spremala istarska supa. Ona se, kaže Kuhar, nikad nije miješala s uljem i paprom, kao što se danas radi, već samo sa šećerom i kruhom. Fete kruha bi se prepekle na gradelama i poslagale u plitku terinu. Pošećerile bi se kristalnim šećerom, najviše zbog djece koja su također jela ovu vinsku slasticu. Na sve to dolilo bi se crno vino.
Supa, sočivo, pasutice, bakalar i broskva
Nakon ovakve gozbe odlazilo bi se na polnoćku i čekao bi se Božić. Kuhar se sjeća da na njegovoj Žminjštini nikad nije bilo nekih posebnih običaja poput velikog panja na ognjištu ili nečeg sličnog. Sjeća se tek da su se vrata kuća kitila vijencima od bršljana. Iako nam nije spremao jela za istarski božićni ručak, ukratko je izložio što se nekada spremalo za taj dan. U svakom slučaju, kaže, nikad se nije jela purica, kao što je to danas slučaj.
Za predjelo bi se na stolu našla kokošja juha s fidelinima ili gumoljicama, fuži sa šugom od domaće kokoške te kuhani kiseli kupus s ovčetinom. Desert je činila povetica od dizanog tijesta s nadjevom od zaparenih mljevenih oraha, mandula ili lješnjaka u mlijeku sa suhim grožđicama fragole, koja je jedina od ljetnog i jesenskog voća ostala osušena po šufitima. Povetica se oblikovala u polukrug, s tim da je spoj tijesta završavao na gornjoj strani. Taj bi se završetak spajao s ostalim tijestom maslinovim lišćem, koje je služilo i kao ukras, ali i mjera pri rezanju kolača. Taj je kolač također bio glavna svadbena poslastica prije nego je to postala torta.
Priprema “zelenog”
Meni za Viliju Božju
Maneštra od kurmusa ili slanca:
Za deset osoba potrebno je pripremiti 200 grama graha, 300 grama slanca, pola kile krumpira, 100 grama češnjaka, 2 decilitra maslinovog ulja i 100 grama luka merikanskega.
Bakalar na bijelo:
Za pripremu bakalara za 10 osoba potrebno je 700 grama bakalara, 100 grama češnjaka i pola litre maslinovog ulja.
Broskva na padelu:
Uz kilogram broskve potrebno je pripremiti 60 grama češnjaka i 3 decilitra maslinovog ulja.
Posutice:
Za tijesto posutica potrebno nam je 800 grama glatkog brašna, malo vode i soli, a nakon kuhanja 100 grama luka potrebno je popržiti na dva decilitra maslinova ulja.
Supa:
Na litru crnog vina dolazi 300 grama kruha i tri jušne žlice kristalnog šećera.
Ribarski seoski turizam u srcu Banjola. Tako je obitelj Skoko: Danilo, Alda, David i Ana, opisala svoju konobu Batelina koja ponudu temelji na domaćoj ribljoj hrani. Ovaj svojevrsni obiteljski projekt počeo je s četiri stola, intimnom obiteljskom atmosferom i ukusnom hranom, a danas je taj gastro kutak nadaleko poznat, pa se ponekad stol mora rezervirati i nekoliko dana unaprijed. Nitko se od Skokovih prije pokretanja posla nije bavio ugostiteljstvom, pa su prve godine rada bile i razdoblje svojevrsnog školovanja.
Danilo je poznati ribar
Na jelovniku dnevni ulov
– Kada smo počeli, ideja je bila da ponudimo dnevni ulov ribe. Moj otac Danilo po zanimanju je ribar, tako da nam friške ribe nikad nije nedostajalo. Mama Alda i prije je bila naučena na spremanje hrane za veći broj ljudi tako da smo odlučiti spojiti maminu ljubav prema kuhanju i tatin ulov. Ja sam zadužen za terasu i rad s gostima, dok moja supruga Ana sprema kolače u čemu i sam uživam.
Svaki dan gost ne može očekivati isti meni, tako da nam jelovnik gotovo i nije potreban. Sve ovisi o tome što je toga dana završilo u mreži. Ako nema ribe, i mi smo tog dana zatvoreni, ispričao nam je David.
Maštovito hladno predjelo
Od četiri stola konoba se proširila na pedeset mjesta na terasi. Naime, želja je čitave “posade” Bateline da ugostiteljski posao ostane užitak, koji je bio i glavni motiv za pokretanje ovog biznisa.
CarpaccioJednostavno, a ukusno
– Želimo ponuditi i zadržati kvalitetu, i da ova konoba ostane obiteljski posao. Usprkos tome što neki od gostiju očekuju da ćemo svoju ponudu proširiti na pršut i meso, mi ostajemo pri ribljem meniju koji je naše glavno obilježje. Počeli smo s našim osnovnim receptima, primjerice predjelom Del capitano, u kojem se među ostalim na tanjuru nudi marinirana riba, pašteta, salata od folpi, sardela na savor, palamida u ulju, i koje od milja nazivamo zezalica.
Filetiranje ribe Davidov je zaštitni znak
U međuvremenu smo proširili meni, uvodimo novosti, pratimo trendove. Sada u ponudi imamo sirovu ribu, koju sam odlučio ponuditi gostima jer sam i sam ljubitelj takve hrane. Dio naše klijentele je to dobro prihvatio, dok neki radije, kao i moja obitelj, vole pečenu ribu, dodaje David.
Šareni njoki s rakovicom
Tajne kuharice Alde
David nam je uz priču o konobi spremio nekoliko jela od sirove ribe, za čije je filetiranje potreban oštar i precizan nož. Barbun začinjen s malo soli, papra i narančinim sokom te u marinadi i filetirani sardoni u marinadi od crvenog vina dio su “sirove” ponude. Njegova majka u međuvremenu počinje pripremu večernjeg “pečenog” i “kuhanog” menija.
Domaće lignje na žaru
Vješte ženske ruke za samo dva sata pripremile su nekoliko zanimljivih jela, što standardnih, što začinjenih idejama glavne kuharice. Nažalost za sve recepte nismo dobili upute i sastojke, niti smo imali mogućnosti vidjeti kako se pripremaju određena jela.
Alda: Neke recepte ne zna nitko osim mene
– Neke recepte ne zna nitko osim mene. Ne dajem ih ni svojoj obitelji, a kada sam u kuhinji, ne volim da mi gledaju preko ramena kako nešto spremam. Želim da neki recepti ostanu samo moja tajna, primjerice pašta ili rižot s kapešantami, priča nam kuharica Alda rodom s Barbanštine, po struci krojačica. Kaže da se njezoni krojačko iskustvo očituje u stalnom korištenju škara u kuhinji, ali i čišćenju ribe. Naime, u Batelini će gost rijetko kada sam čistiti ribu, zbog čega oni koji inače upravo zbog čišćenja zaziru od ribe, rado svraćaju u Banjole.
Preko ramena i uz nagovor kuharice, prisustvovali smo pripremi škombri u ulju. Izrezana na komade, zajedno s lukom, lovorom, bosiljkom, mažuranom, paprom i limunom riba se kuha u ulju četrdesetak minuta bez miješanja na laganoj vatri.
Rezultat je sočni riblji “pirun”. Ostatak smo mogli kušati podalje od kuhinjske strke – manje pečenu palamidu posluženu s palentom i umakom od rajčice te paštu s kapešantami.
Davidov desert – tri kolača, jedan bolji od drugog: krem torta od bijele čokolade, kolač od skute i čokoladni kolačići s peperoncinom i maslinovim uljem – ostavio nas je bez daha. A ni ostali deserti nisu manje slasni. Od teglice s mentom, do čokoladnih pikantnih okruglica, pa sve do klasične pite od jabuke i dunje ili torte s mascarponeom.
Sve za polizati prste. Nije uzalud upravo ovaj restoran već godinama u vrhu hrvatske gastronomije koji bez imalo lažne skromnosti zaslužuje Michelinovu zvjezdicu. Hvala ga svi. Od gostiju, do novinara i brojnih domaćih i stranih novinara. Nema druge, nego rezervirati stol i nekoliko sati uživati u vrhuncu pripravljanja hrane uz maštovite kuhare i istinsku domaću priču.
Nekad je bilo drugačije. Berba ulika u mjestu Fažana počinjala je tek poslije »29. novembra«, a trajala do siječnja. Plodovi su se strpljivo brali u »boršu« za ulike koja se držala oko vrata, a potom su se po obiteljskim konobama do kraja berbe skladištili na gomilama čekajući red za preradu u malobrojnim uljarama. Ulje se pak držalo u konobi uz vino, krumpir, kiseli kupus te, kako mu je svojstvo, upijalo mirise.
Najljepši prizori iz maslinika su prije početka berbe
Eh, te davne uspomene ostale su srećom uspomene jer takvo ulje baš i nije bilo na cijeni. A i često nije bilo fino jer je bilo užeglo. Mnogi zato nisu htjeli ni probati “moderno” istarsko maslinovo ulje kada je krenula “revolucija” u proizvodnji prije dvadesetak godina. Još im je negdje u nosu i ustima bio taj miris i okus pokvarenoga.
Nema više podsmjeha
No, srećom stvari su se primijenile. Za razliku od nekadašnjih vremena, berba maslina u Istri počinje u posljednjih dvadesetak godina puno ranije, već sredinom listopada kada plod nije u potpunosti crn. I tome se više nitko ne čudi. Usvojena je bolja praksa. Nema više podsmjeha prema maslinarima koji su brali početkom listopada. Sada je situacija obratna. Maslinari se čude onima koji beru tek krajem studenoga.
Bosiljka Belić zaljubljena je u masline
I istarsko maslinovo ulje je poput skupocjenog parfema. Kada s njime kuhate, obuzme vas taj miris zelenoga koji prožme cijelu kuhinju. A o okusima da ne govorimo. Takvo je i maslinovo ulje intrigantnog para koji me uvijek nasmije do suza – Bosiljke i Duilija Belića. S njima uvijek nešto novo saznam i kušam. Guštam biti u njihovom društvu.
Od hobista do svjetskog vrha
Od hobista su postali veliki znalci ne samo o tehnologiji proizvodnje i uzgoja maslina, nego i u plasmanu te kulinarskoj primjeni njihove delicije čija cijena nije niska. Belići godišnje proizvedu između osam i deset tisuća litara ulja, a imaju 4.500 stabala. Jedni od prvih koji su još prije 15 godina krenuli u proizvodnju monosortnih ulja s područja Vodnjana i Fažane. Pravi eksperiment su tada provodili da bi kasnije tim stopama krenuli mnogi.
Dulio je stručnjak za sljubljivanje ulja i hrane
– Ja i suprug sasvim smo se slučajno počeli baviti maslinarstvom jer smo htjeli imati ulje za vlastite potrebe. Kako su se ukazale neke mogućnosti i poklopilo se puno dobrih stvari, 2002. krenuli smo u ozbiljnu proizvodnju. Prvo smo kupili mali maslinik u Peroju za vlastite potrebe pa to proširili mlađim maslinicima u Galižani i Fažani. Živimo u Zagrebu, a kako je moj suprug Istrijan, sve više vremena provodimo u Rapcu, gdje imamo podrum za skladištenje ulja, veli Bosiljka. Tih sada već davnih dana osnovali su poduzeće Olea B. B. i na tržište lansirali marku ekstra djevičansko ulja Oleum viride, nazvanu prema rimskoj kvalifikaciji maslinovih ulja.
Poznati po sortnim uljima
Kušajte njihova sortna ulja
Lijepo se to uklopilo i u antičku povijest proizvodnje ulja na području mjesta Fažana. Povijest kaže da se ono uz vino proizvodilo na gospodarskim imanjima (villa rustica), kojih na području Fažane ima petnaestak. U središtu se mjesta pak nalazila vila obitelji Lekanija, gdje su se proizvodile velike količine maslinova ulja, a imala je i keramičku radionicu. Među proizvodima posebno su se isticale amfore namijenjene transportu maslinova ulja na kojima je bio otisnut žig vlasnika Gaja Lekanija Basa i robova koji su ih izrađivali. Fažanske su amfore pronađene na 50-ak lokaliteta u Sloveniji, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Mađarskoj i Italiji, što svjedoči o rasprostranjenosti ulja iz ovih područja. Već tada je ulje iz ovih krajeva bilo na cijeni, kao i sada Belićevo, ali i drugih istarskih proizvođača.
Mlado ulje
To je zato jer se od sadnje do prerade i plasiranja krajnjeg proizvoda drže mnogih pravila da bi potrošačima mogli ponuditi što kvalitetnije ulje. Zato ne čudi da su već godinama u vrhu svjetskih maslinovih ulja po izboru talijanskog vodiča Flos Olei kojega mnogi nazivaju i Biblijom maslinova ulja svijeta. A da bi to postigli, osim terminu berbe, posebnu pažnju pridaju i preradi plodova. Berba se odvija uvijek sredinom listopada, kada se pobrane količine odvoze na preradu istog dana da bi zadržale svježinu i sočnost, nakon čega se ulje skladišti u bačvama od inoksa i drži pod dušikom. Kažu da su im uzor talijanski proizvođači te da se u proizvodnji puno služe savjetima iz stručne literature.
Bitan terroir
Osim što ga plasiraju u Hrvatskoj, njihovo je tržište i dobar dio Europe, ali i ostatak svijeta. Jedan kupac uzima veće količine čak u Meksiko.
– Ako i danas postoji problem u plasmanu, nestat će bude li se radilo na brendingu – smatra Belić koji još puno prostora za plasman ulja vidi u turizmu. Ističe da je kod istarskog ulja bitan terroir koji se ne odnosi samo na zemlju, nego i ljude.
Tradicionalna marenda u masliniku
Gorčina i pikantnost
– Kvaliteta istarskog ulja ne pada, nego samo raste. Mi, primjerice, prerađujemo naše u uljari Grubić u Balama te u Umagu kod Cuja. To su uljare koje stvaraju šampionska ulja – ističe Bosiljka. Naime, već je dobro poznat običaj kojega se sada pridržavaju gotovo svi istarski maslinari – da se masline prerade isti dan kad se uberu. U obzir, naravno, dolazi samo hladno prešanje.
Inače, prema zakonu za ekstra djevičanska ulja masline se ne smiju prerađivati iznad 27 stupnjeva Celzija, dok je nekad ta granica bila 35 stupnjeva. Drugo pravilo kaže da ulja ne smiju imati slobodne masne kiseline iznad 0,8 posto.
Tradicionalna kombinacija – bakalar i ulje
Zaštićeno na europskoj razini
Inače, istarsko ekstra djevičansko maslinovo ulje zaštićeno je na europskoj razini, odnosno uvedeno je u europski registar zaštićenih oznaka izvornosti i zaštićenih oznaka zemljopisnog porijekla.
A što je to zapravo zaštićeno? Oznaku može nositi ono ulje koje je dobiveno izravno iz ploda masline isključivo mehaničkim postupcima, i to od sorti buga (sinonim: črna), buža, črnica, drobnica, istarska belica (sinonimi: istrska belica, istarska bjelica, bianchera), karbonaca, mata, plominka, puntoža, rošinjola, štorta, žižolera, frantoio, leccino, maurino, moraiolo, pendolino i picholine. Takvo ulje mora sadržavati najmanje 80 posto udjela ulja dobivenog od navedenih sorti maslina koje u ulju mogu biti zastupljene pojedinačno ili u različitim omjerima. Područje je proizvodnje i hrvatski i slovenski dio Istre.
Ovo morate probati – skuta, smokve i ulje, a može i malo meda
Priznanje čak i u Japanu
Belići u svojim maslinicima imaju većinu tih sorti. I za većinu istarskih već su dobili vrijedne nagrade i priznanja.
– Za sve istarske sorte u posljednjih sedam – osam godina dobili smo 97 bodova u vodiču Flos Olei. Buža je, primjerice, dva puta bila među top 20 ulja svijeta, a njoj su se pridružili i istarska bjelica, rosulja, vodnjanska crnica te ascolana – pojašnjava nam Duilio.
Jagode odlično idu s uljem
Nagrade i priznanja dobili su i u dalekom Japanu koji sve više prihvaća maslinova ulja kao delicije koje se moraju probati. Mnogi dođu i do njih u oleoteku gdje Belići rado uz svoje ulje prezentiraju i namirnice te hranu koja ide uz koje ulje. I po tome su specifični jer su oko sljubljivanja hrane s istarskim maslinovim uljem stvorili pravu malu filozofiju. Kažu da do toga nisu došli odmah, nego u suradnji s vrhunskim chefovima kojima su dali na raspolaganje svoje ulje. Od njih su naučili što s čime ide, iako su neke ideje izvorno njihove.
Peckanje nepca
– Puno smo putovali i puno toga vidjeli. Ta filozofija sljubljivanja ulja s hranom jako nam se svidjela i mislim da na istarskoj gastronomskoj sceni u tom pogledu ima još jako puno prostora za napredovanje – naglašava Duilio dok nam sprema čak 13 kombinacija razne vrste hrane sa svojim uljima.
Jednostavno, a fino – skuta i ulje
U kušanje se kreće, kaže, od lakših i manje pikantnih ulja do onih gorkih i pikantnijih koja zapeckaju nepce. Svako ulje ima svoj savršen par, a jedno koje ide gotovo savršeno uz sve je njihova Selekcija, odnosno kupaža raznih sorti ulja. Za svaku sortu Duilio i Bosiljka imaju poseban opis koji je zanimljivo slušati i poslije to prepoznavati na tanjuru.
Cvrčci, ljuljuškanje valova, miris pinija i kristalno čisto more. Sve to nudi krški rakljanski kraj ribara, pomoraca i radnika u kamenolomu – Rakalj. Mir, odmor, prekrasna prirodna kamenita i šljunčana obala, mediteranska fauna i kulturno-povijesno baština. I Mate Balota. E tko ne zna njegove pjesme. Još se dobro sjećam Dragog kamena iz osnovne škole. Sve je to Rakalj, taj biser istočne obale Istre. Nebrušen i divlji, pun povijesti i ljepote. I to bez preuveličavanja.
Uvala Luka
Stoga je Rakalj idealno mjesto za »istraživački« odmor. Rakalj još uvijek ima mnogo neotkrivenih aduta, sve čari mjesta još nisu otkrivene. Rakalj podsjeća na onu nekadašnju krilaticu Hrvatske turističke zajednice – Mediteran kakav je nekad bio. Još ga globalizacija nije skroz osvojila. Nadamo se da će tako i ostati.
Komunska špina
Po članu obitelji sić vode
Na ulazu u mjesto velika je mjesna cisterna koju je zajedničkom akcijom izgradio rakljanski narod i pustio u »promet« 1954. godine. Ona je do izgradnje vodovoda bila glavni izvor vode, a danas je neiskorištena i prazna. Đani Catela posebno se brine za šternu te kaže da je nakon potresa prije mnogo godina napukla i da se stoga voda više ne zadržava. Prisjetio se i davnih dana gradnje, kada su cisternu ručno napravili radnici kamenoloma kako bi
mještani, kojih je 1947. bilo više od tisuću i sedamsto, imali izvor pitke vode.
Poznati ljetnikovac kraj uvale Kalavojna
Barba Đani se prisjeća da je Rakalj nekada imao više od tri tisuće grla ovaca i petsto grla goveda koja su se napajala na okolnim lokvama i izvorima slatke vode na moru. Vodu su mještani za piće mogli točiti na špini koja se nalazi ispod šterne, a dijelila se jedna kanta vode po članu obitelji dnevno. Komunska se pak šterna nalazi dalje u mjestu Rakalj, ali i na nju su Rakljanci zaboravili.
Na brdu u daljini čuči Stari Rakalj
Mali Balotin »svemir«
Na glavnoj placi dominira palača Loredan u kojem danas prvašići područne osnovne škole Vladimir Nazor imaju nastavu, dok je u prizemlju smještena mjesna ambulanta i gradska loža, mjesto možda nekih budućih izložbi i događanja. Ni sto metara dalje ističe se na mjesnom groblju crkva Blažene Djevice Marije sa zvonikom iz razdoblja baroka. Tu je i groblje koje vam preporučam da pogledate. Zbilja je specifično. U neposrednoj blizini je i muzej s izloženom memorijalnom zbirkom ekonomista i jednog od najvećih istarskih književnika Mije Mirkovića Mate Balote.
Muzej posvećen Mati Baloti
Taj je muzej ujedno i njegova rodna kuća koja je otvorena još 1968., a svoju je obnovu doživjela ove godine. Balota je predstavljen kroz četiri cjeline. U prizemlju je uočljiva njegova povezanost s rodnim krajem, a posjetitelj se mislima lako može vratiti u nekadašnja vremena drvenih cokula, glinenih lonaca i starog ognjišta.
Književna baština
Penjući se drvenim stepenicama na prvi kat dolazi se do dijela gdje je kroz novinske članke i originalne slike prikazan njegov životni put, dok je književno stvaralaštvo i nasljeđe izloženo u potkrovlju. Upravo tu svaki književni sladokusac može uživati u originalnim izdanjima Balotinih djela.
Divni Raški zaljev i rakljanska obala
Cijelom kućom dominiraju motivi njegovih pjesama, a posebnu zanimljivost čine stakleni umeci na podu od dasaka na kojima su ispisani stihovi pjesme »Dvi daske«. Posjet muzeju mora se najaviti jer se o otvaranju postave za posjetitelje brine OŠ Vladimira Nazora iz Krnice.
Rakalj je mjesto slobode
Ovaj je kraj od davnine poznat po lončarstvu, a danas se time bavi nekoliko obitelji, više radi očuvanja stare tradicije, a među njima je i obitelj Valić.
Ima li većeg gušta za užurbanog i poslom opterećenog turista iz velegrada, željnog seoskog ugođaja i povratka prirodi, nego osjetiti miris mekanog i toplog sijena i iskusiti nešto što smo već odavno zaboravili- spavanje na sjeniku. Očito nema, budući da u Europi takva turistička ponuda nije nepoznanica u seoskom turizmu. Nudi se svašta – od spavanja na sjeniku, do hotela koji su tematski posvećeni sijenu, pa sve do wellnesa u sijenu. I izvrsno se prodaje.
La Casa di Matiki nudi i spavanje na paljericama (M. Mijošek/Glas Istre)
Paljerice za seoski ugođaj
Trenutno na Poluotoku postoji samo jedan objekt koji to nudi- ruralni bed&breakfast La Casa di Matiki u selu Matiki nedaleko Žminja. Spavanje na sjeniku, koje je nekad označavao siromašan seoski način života, postalo je pravi luksuz, prije svega jer ga je gotovo nemoguće naći. Vlasnica žminjskog objekta Sonja Glavić, koja je ušla u iznajmljivački biznis još 1997. godine, veli da je to dodatna ponuda za njene turiste koju je počela jače promovirati ove godine zajedno s aromaterapijom kako bi se razlikovala od ostalih kuća za odmor i agroturizama.
Inače, uz dvije kuće sa četiri apartmana, gdje uz noćenje nudi i domaći doručak, uredila je još jedan objekt s dva apartmana koje na tržište plasira kao seljačko domaćinstvo. Naravno ima izgrađen i nezaobilazni bazen uz koji u pravom seoskom duhu šeću kokoši i pilići. Kao dodatni doživljaj njeni turisti mogu pogledati i hraniti domaće životinje u obližnjoj štalici sa sjenikom gdje žminjska iznajmljivačica drži stado ovaca, nekoliko magaraca i dvije kobile.
Inače, njezina štalica, gdje je pohranjeno sijeno, ima zaseban prostor za turiste gdje je uređena spavaća soba s krevetom koji ima paljerice, odnosno madrace punjene suhim kukuruzovim lišćem. Soba je dekorirana balama sijena koje se koriste i u praktične svrhe- da se ujutro nahrane domaće životinje. Iznad sobice u niskom potkrovlju nalazi se mali sjenik gdje se može guštati u ovom neobičnom iskustvu.
Odlučila sam se na to prije svega radi sebe jer me je to vratilo u neke davne dane. Također, ideju za spavanje na sjeniku dali su mi jedni Francuzi. Kada su čuli da nedaleko kuće imamo malu štalicu sa životinjama i sjenik, pitali su me da li mogu tamo prespavati. Ostali su jednu noć, pa na moje iznenađenje i drugu, priča nam Glavić.
Sličnu ideju imaju Dalibor Ravnić i Hani Prpić koji međutim ne žele graditi kuću za odmor ili apartmane. Želja im je na njihovom obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu u selu Gamberi nedaleko Cerovlja urediti izletište i u sklopu toga ponuditi spavanje na sijenu. Na tu su ideju došli jer su željeli u svom gospodarstvu pronaći još jedan izvor prihoda bez velikih investicija. Uz to smatraju da za razvoj takve turističke ponude imaju itekako potencijala. Naime, ogromno imanje na 60 hektara nalazi se u srcu Istre s prekrasnom prirodom, zanimljivim brdovitim krajolikom, potočićem te predivnim pogledom na Učku. Ističu da bi uz to na svom zemljištu voljeli napraviti i airsoft park. Riječ je o igri sličnoj paintballu.
Dalibor Ravnić i Hani Prpić žele napraviti na svom imanju izletište (M. Mijošek/Glas Istre)
Pod šatorima na livadi
– Budući da imamo domaće životinje, telad, svinje i perad, ali i četrdesetak jelena lopatara, željeli smo to iskoristiti i stvoriti na našem zemljištu izletište za obitelji. Jedna od ciljnih grupa su nam i mladi turisti koji putuju svijetom s rusakom na leđima i šatorom koji bi mogli uz spavanje na sjeniku spavati i pod šatorima na livadi, priča nam Prpić.
OPG Ravnić turistima želi pokazati i jelene lopatare (M. Mijošek/Glas Istre)
Na pitanje, koliko zapravo košta noćenje na sjeniku, Prpić kaže da se govori o pet eura po bali sijena. Glavić pak veli da takvu uslugu još ne naplaćuje jer je to samo dodatni dio njezine ponude, ali da bi se cijena mogla kretati oko 10 eura po noćenju.
