11/01/2017

U šikari i zarasloj šumi u okolici Marčane oko Tronovih dvori ljubitelji povijesne, ali i prirodne baštine mogli bi zadovoljiti svoju znatiželju i ponovno »iskopati« iz zaborava
prohujala vremena. Ostaci povijesnih zbivanja u okolici mjesta Marčana zabilježeni su i konkretizirani u obliku kaverni, podzemnih tunela iskopanih u tamošnjim valama. Kao dio složenog obrambenog sustava na Puljštini, nastale su u razdoblju austrougarske vladavine za vrijeme Prvoga svjetskog rata. U njihovoj se pak neposrednoj blizini ruka prirode pobrinula za svoj fenomen te oblikovala nekoliko pećina, od kojih su najveće Ljubićeva i Perešinova.

Kaverne kao dio austrougarskog obrambenog pojasa

Kao vodič kroz šumu i šikarje do zanimljivih i od svijeta sada sakrivenih odredišta poslužio nam je tamošnji žitelj Nenad Kuftić, inače zaljubljenik u prirodu i neistražene krajeve. Kaže da ga je u kaverne i spilje vodio još njegov djed, a sada on ta ista prirodna i ljudskom rukom iskopana blaga rado pokazuje svojim prijateljima i znatiželjnicima. Uistinu, vodič se pokazao kao prijeko potreban, jer je put do kaverni u jednoj zarasloj vali prilično neprohodan te je i njemu trebalo nešto više vremena da nađe ulaz u podzemni prostor. Prva kaverna, u obliku podzemnog tunela, ima čak dva ulaza, a duga je tridesetak metara. U njenoj se neposrednoj blizini nalazi još jedna, kako kaže Kuftić, vjerojatno nedovršena, jer je prilično mala i sa samo jednim ulazom. Budući da u okolici ima još nekoliko takvih kaverni, uglavnom tek
započetih, može se reći da zajedno čine svojevrstan nedovršen projekt.

Radi se o skloništima za streljivo i ljude u slučaju napada. One su činile liniju obrane Kavran – Punta Martulin u Peroju, gdje se nalazi platforma za protupodmorničku i protubrodsku zaštitu. Duž cijele te linije nalazila se i bodljikava žica, a prema procjeni, nastalo je oko dvadeset kaverni. Dvije-tri nalaze se kod Vodnjana, a jednu je nedavno presjekla nova trasa Istarskog ipsilona. Zanimljivo je također da su neke od tih prostorija imale i posebno predsoblje izrađeno od lima ili armiranog betona.

Treći pravac bojišnice

Impozantan ulaz u jedno od skloništa za municiju i ljudstvo za vrijeme Prvoga svjetskog rata

Inače, povijesni podaci kažu da je sustav kaverni nastao tijekom Prvoga svjetskog rata, 1916. godine, a činio je treći pravac bojišnice. Složeni je sustav išao od morske obale Portića u Peroju do Vodnjana, nastavljao se do skupine bitnica, odnosno topničkih baterija na Monte Mulinu kod Vodnjana, a odatle do skupine bitnica u Muntiću i Valturi.

Ta je linija dopunjena 1917. godine krakom pješačkih cesta, koje su iz Vodnjana i Peroja uključile skupinu Paravia od Barbarige do uvale S. Polo i Punte Gustigne. S druge strane, iste se godine skupina Muntić spojila s novom pješačkom cestom do Vinjola, a skupina Valtura s bitnicama na punti Cuf nedaleko od Kavrana, čiji su ostaci i danas vidljivi. Zajedno sa sustavom utvrda i topničkih bitnica u Puli i njenoj bližoj okolici to je područje činilo jedinstvenu teritorijalnu tvrđavu Pula.

Prirodne spilje kao moguće vrelo arheoloških nalaza

Prirodne spilje na trenutak su nas udaljile od povijesne zbilje i pokazale stvaralačku snagu prirode. Poznato je da je i ovaj kraj bogat spiljama i jamama, a među najvećima mještani spominju Perešinovu i Ljubićevu spilju. Kuftić se odlučio za Perešinovu, a bacanjem kamenčića pokušavali smo ispitati dubinu tajanstvenih jama na koje smo putem nailazili. Uski prolaz u spilju nije puno obećavao, ali zato je sama dvorana pokazala sve čari podzemnoga oblikovanja krajolika. Uz svjetlost baterija i svijeća potražili smo zanimljivosti na reljefu te prilično velike spilje. Na osamdesetak kvadrata podzemnoga prostora ukazali su nam se sitni prolazi, stalaktiti kao neki viseći ukrasi te kapljice vode koje oblikuju zidove spilje.

U obližnjoj Ljubićevoj spilji, koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim zbog svog impozantnog ulaza, pronađeni su arheološki ostaci. Oni datiraju iz doba od 2000. do 1800. godine prije Krista, a tragovi upućuju na brončano i željezno doba. Za vrijeme
velike seobe naroda u 5. stoljeću Ljubićeva je pećina također služila kao sklonište.

Rakalj: Ruzinavi njemački brodić u uvali Salamuštica

Mjesta

Barbara Ban

11/01/2017

Krivudavim strmim puteljkom među kaduljom i stijenjem s polaskom ispod zadnjih kuća u rakljanskim Bolkovićima dolazi se pješke nakon 15-ak minuta nad uvalu Salamuštica. Uvala, čiji je najbliži susjed Blaz sa svojim urušenim mlinovima, pozornost ne privlači samo svojom ljepotom zarobljenom u strmim stranama obiju obala, već i zanimljivom pričom iz Drugoga svjetskog rata.

Tamo je, naime, potopljen njemački čamac čiji se metalni ostaci za oseke mogu vidjeti. Do mjesta nesreće koja se dogodila prije više od 60 godina godine doveo nas je Rakljanac Josip Percan. Njega za tu uvalu povezuju sjećanja iz djetinjstva, kada su školarci, omladina, ali i stariji, rado dolazili u nju na kupanje, a neki su tamo i držali barke. Danas se ne bi reklo da je nekad bilo tako jer u ostacima nekadašnjeg mandrača odavno nema privezanih barki, a strmi zarasli put uz nekadašnji kamenolom sve je manje prohodan.

Ogoljeli kostur broda uz obalu

U pravoj jutarnjoj šetnji do uvale, koja može poslužiti i kao tjelovježba, dočekao nas je izniman pogled na Raški kanal i mjesto gdje se rijeka ulijeva u more. Preko puta, s labinske strane, pozdravlja nas osmatračnica i Trget, a Percan priča svoju priču. Kaže da nikad nije preplivao kanal zbog velikog prometa brodova prema Štalijama, ali i morskih pasa koji bi znali dolutati slijedeći brodove. Danas su se Rakljanci u potrazi za morskim odmorom okrenuli k uvali Kalavojna na drugoj strani jer im je dostupnija automobilima, dok su Salamušticu gotovo zaboravili. Tek se pokoji starosjedilac sjeti doći do strme kamenite obale i uživati u samoći s pogledom na ruzinav kostur ratnog brodića.

Brodić se nalazi gotovo uza samu obalu, a dugo prebivanje u moru učinilo je svoje. Danas je potpuno ogolio, a stariji se Rakljanci sjećaju da su se kupali oko njega, skakali s njega u more i istraživali njegovu unutrašnjost. Saznajemo da o potapanju brodića nešto više zna obitelj Catela. Ljubica i Đani Catela ispričali su nam što se dogodilo u uvali te 1944. godine.

Vidjela brodić nakon potapanja

Dok je barba Đani o tom slučaju tek slušao, teta Ljubica je vidjela brodić nakon potapanja. Imala je tada devet godina, a u Salamušticu su vodili ovce na pašu. U dolini je nekad bio posijan i kukuruz, a danas tu caruju trnje i kupina.

– Mi smo u Salamušćici čuvali ovce i svaki smo ih dan gonili prema moru. Znam da se oko Uskrsa 1944. govorilo da je bombardiran jedan njemački brod u uvali, ali nisam to vidjela. Nas 15 pastira došli smo do broda poslije, kada na njemu više nije bilo Nijemaca. Oni su se spasili iz broda i sakrili u uvali. Vjerojatno su nas promatrali. Mi djeca iz broda smo uzimali stvari jer takvo nešto nismo imali doma. Uzimale su se deke, stolice, noževi. A onda su došli njemački vojnici, vjerojatno su bili u potrazi za svojima, i počeli su nam nešto ozbiljno govoriti, ali ih mi nismo razumjeli, priča nam Ljubica.

Bombardiranja njemačkih brodova

Nijemci su ipak uspjeli objasniti djeci da ostave i vrate stvari i pustili su ih da se vrate svojim kućama kada su zaplakala. Pastirima nisu ništa učinili nažao.
Ona i njezin suprug sjećaju se da je nekoliko godina nakon rata tvrtka Brodospas istražila ostatke broda da nije ostala koja mina. Kažu da su u Raškom zaljevu 1944. godine bombardiranja njemačkih brodova bila uobičajena stvar. Prema njihovim pričanjima pokušali smo otkriti kada se točno taj događaj zbio i što se dogodilo s posadom, međutim konkretnih podataka nismo pronašli.

Od prof. Hermana Buršića, koji se bavi poviješću Istre u Drugom svjetskom ratu, saznajemo tek da je brodić pogođen oko Uskrsa 1944. Potvrdio nam je podatak iz članka «Krnica u 20. stoljeću», tiskanog u zborniku «Krnica od prapovijesti do danas». Tamo stoji da je u to vrijeme na području Krnice djelovala skupina od 18 engleskih obavještajaca. Oni su se smjestili s radiostanicom u Krničkom zaljevu u šumi Prim nedaleko od Gramacole. Ta je grupa pratila svaki pokret njemačkih brodova koju su plovili za Rijeku ili iz Rijeke, a opskrbljivala ih je saveznička podmornica.

Vojnička straža u uvali

Pionir Aurelio Percan iz Narodnooslobodilačkog odbora Rakalj donosio im je kruh, meso i mlijeko i bio im je kurir. Dvojica su engleskih vojnika stražarila iznad Salamuštice i nadzirala Raški kanal, a čim bi saveznici primijetili neki brod, obavještavali bi svoju bazu u Italiji i nakon kratkog vremena u akciju su stupali zrakoplovi. Prema dokumentima, savezničko je ratno zrakoplovstvo uspjelo potopiti 12 njemačkih brodova u kanalu. U članku stoji da je u izviđanju prema Puli Engleze redovito iz Prima prema uvali Kaval prevozio čamcem ribar Martin Šegota iz Krničke Luke. Nijemci su saznali da na tom području postoji skupina obavještajaca pa su pretražili šumu Kaval, ali bezuspješno jer je grupa bila u Gramacoli.

Kalavojna: Ljetnikovac u uvali dobrog vina

Barbara Ban

11/01/2017

Nikada su stari Grki tud jedrili,

njih su Neratljani izagnali,

dobra vina mora da su pili,

kad su tako dragu nan prozvali.

Grki su nestali, ime i sad živi

dobro vino još se vavik toči.

Ovim stihovima poznati istarski književnik Mate Balota oslikava dragu mu uvalu Kalavojnu podno Raklja. Nije mu ona bila tek usputna inspiracija, motiv iz seoskog života na škrtoj stijeni uz morski žal. Bila mu je životno odredište, mjesto s kojeg je rado odlazio u ribolov i gdje je uz čašu dobra vina, a kalavojna na grčkom znači uvala dobrog vina, sjedio u staroj kamenoj kući, jedinoj u toj uvali, za ognjištem obitelji Saulig, i promatrao rt Ubac na suprotnoj strani Raškog zaljeva.

Nekadašnja obiteljska kuća, danas ljetnikovac iznad prekrasnih kamenih plaža, koje više nisu samo skrovište tamošnjih ribara, već i sve većeg broja turista, svjedoči o prošlim vremenima. Privlači pogled nautičara, moreplovaca i znatiželjnih turista koji morskim putem obilaze zabačene uvalice na istočnoj istarskoj obali u potrazi za idealnom plažom. I tko onda ne bi poželio dio ljeta provesti upravo na tom mjestu, s kojeg kamene škrile vode do kamenite obale i kristalno čistog mora!

Osim smještaja na atraktivnoj lokaciji, kuća ima i bogatu prošlost. Vlasnica Onorina Nikolić i njezin brat Romano Saulig, potomci obitelji koja je nekad ovdje živjela, detaljno se prisjećaju djetinjstva provedenog u Kalavojni.

Kuća ima i bogatu prošlost

Onorina nam pokazuje svaki kutak starog ljetnikovca. Stari ribolovni alati ukrašavaju svaki kutak dnevnog prostora. A o starom ognjištu da i ne govorimo. Za svaki predmet, a nije ih malo, dobivamo iscrpno objašnjenje. U oči upada uzdignuti kameni okvir pokriven drvenom pločom.

– To je najstarija šterna koju ova kuća ima. Ona je tu bila još kada je ova zgrada bila u službi austrougarske vojske. Ne znam točno kada je izgrađen najstariji dio kuće. Znam samo da ju je moj pradjed Ivan kupio s okolnim zemljištem kada se ovamo doselio iz Furlanije s mojim djedom Josipom. Bila je to prva polovina 19. stoljeća. Djed mi se poslije oženio za baku Fumu Krelja iz Raklja i s njom je imao sedmero djece. Kuću su dogradili sinovi kako bi se širila obitelj, tako da su uz postojeću nastale još tri. Naša obitelj najduže je tu ostala živjeti, sve do početka pedesetih, kada smo se preselili u Pulu. Poslije tega tu smo bili samo ljeti, pripovijeda Romano.

Nekad u kući bila lokalna oštarija

U toj je kući krajem 19. i početkom stoljeća bila oštarija koju je vodila njegova baka. Upravo tada grčki su moreplovci rado zalazili u Kalavojnu na dobro vino. Na nekadašnje oštarske dane podsjeća tek stari vadičep, koji su Onorina i njezin suprug Zvonko pronašli kada su prvi put renovirali kuću. Kalavojna je tada bila i okupljalište Rakljanaca, koji bi u dvorištu Sauliga znali baciti i koju boću. Na mjestu starog “zoga” sada je uređeno dvorište. Na kamenim klupicama u hladu vinove loze, uz mirise čempresa, ružmarina i oleandra, teško je odoljeti pogledu na Raški zaljev i odlučiti se za povratak u gradsku vrevu.

Vodnjan: Blaženi dan kad je Vodnjan pohodio šjor Gaetano

Mjesta

Barbara Ban

11/01/2017

Vodnjan uistinu može biti zahvalan mletačkom slikaru Gaetanu Grezleru (Gressler, Gresler, Greyzler, Graisler) koji je živio i djelovao krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Ne samo da je upravo on u ovo mjesto daleke 1818. iz Venecije donio čuvene relikvije, takozvane istarske mumije koje se čuvaju u crkvi svetog Blaža, već je zaslužan za to da Vodnjan ima vrijednu zbirku slika starih majstora.

Grezler donio mumije i vrijednu zbirku slika

U to se doba zbog Francuske revolucije u gradu na lagunama uništavalo sve sakralno, a Grezler je sačuvao i prikupio dio umjetnina i relikvija. Negdje u to vrijeme uprava vodnjanske crkve tražila je umjetnika koji bi oslikao tek izgrađenu župnu crkvu. Izabran je Grezler koji je doputovao jedrenjakom i sa sobom donio prikupljeno blago koje je do dana današnjeg ostalo u Vodnjanu.

Zbirka slika danas je objedinjena i izložena na prvom katu uređene ranogotičke palače Bettica u staroj jezgri grada. Riječ je o 18 slika uglavnom profane tematike iz 17. i 18. stoljeća koje su dosad bile izložene u Zajednici Talijana, gradskoj palači, knjižnici te zgradi osnovne škole. Vrijedna zbirka kao cjelina registrirana je kao kulturno dobro rješenjem Ministarstva kulture.

Slike vjerojatno potječu iz obiteljske zbirke Giovannelli u Veneciji, odnosno iz njihove palače u župi San Salvator gdje se ovaj slikar spominje kao štićenik prokuratorove udovice grofice Camile Martinelli. Zbirka je istražena, slike su publicirane u specijalističkoj literaturi i za većinu su utvrđeni autori – Antonio Calza, Antonio Lech, Louis Dorigny, Jacob van der Kerckhoven, Onofrio Loth, Giuseppe Angeli i Jacques Courtois Il Borgognone. Gotovo sve su restaurirane u Hrvatskom restauratorskom zavodu.

Vrijedna zbirka

Grezler je u svoje vrijeme bio priznati umjetnik. Rođen je 1765. godine u Veroni u obitelji njemačkog podrijetla. Ne zna se kada se preselio u Veneciju gdje je imenovan akademikom, a potom i profesorom na Umjetničkoj akademiji. Poznate su njegove oltarne pale Srce Isusovo sa sv. Vincenzom i sv. Katarinom u mletačkoj crkvi sv. Maria Formosa te sv. Alojzije Gonzaga u župnoj crkvi u Mestrama. Poznat je bio i kao portretist.
Uz slikanje njegova velika ljubav bilo je i sakupljanje relikvija i umjetničkih djela iz ukinutih samostana i crkava u vrijeme raspada Mletačke Republike koje je čuvao u palači Lezze alla Misericordia. Želja mu ih je bila prodati, što se nikad nije ostvarilo.

Grezler je u svoje vrijeme bio priznati umjetnik

S tim je inventarom 23. lipnja 1818. doplovio u fažansku luku. Odlazi u Vodnjan gdje je u prostoru iznad sakristije u župnoj crkvi svetog Blaža otvorio atelje. Tamo je slikao te slikanju podučavao vodnjanskog tkalca Venerija Trevisana koji se želio baviti slikarstvom. Navodno ga Grezler nije htio za pomoćnika. Usprkos tome Trevisan je postao poznati samouki slikar koji je niz godina proveo slikajući po crkvama u Vodnjanu, Rovinju, Pazinu, Galižani, Draguću, Krnici…

Kao trajni doprinos baštini ovog gradića Grezler je za sobom ostavio svoj prikaz svetog Antuna Padovanskog s ljiljanom i knjigom, koji je danas izložen u zbirci sakralne umjetnosti, te oltarnu palu Bogorodica s djetetom, sv. Antunom Padovanskim, sv. Antunom Opatom i sv. Gregorijem iz Spoleta koja stoji iza glavnog oltara u župnoj crkvi. Relikvije i zbirku slika ovaj je slikar ugovorom s kapitulom župne crkve sv. Blaža i gradskim vlastima 1818. ostavio crkvi i općini. Nedugo nakon toga odlazi iz Vodnjana kamo se nikad više nije vratio. Kružile su priče da se posvađao s crkvenim vlastima zbog novca te da je stoga odlučio otići i jednog se dana revanširati. Ne zna se točno kada je umro.

Pazinska jama: Put u središte zemlje s pazinskim speleolozima

Barbara Ban

11/01/2017

Pazinska jama – osvježavajuće zelenilo, žubor vode, fenomenalan pogled na ulaz u jamu te velebni Kaštel uz fijukanje ziplinea iznad vaše glave… Sve su to doživljaji i motivi koje ćete susresti na putu od hotela Lovac pa sve do ulaza u Pazinsku jamu, spuštajući se pješačko-poučnom stazom do ovog krškog fenomena.

Društvo vam prave pazinski speleolozi, koji vode posjetitelje u razgled unutrašnjosti jame, koja je svojim izgledom u povijesti osvojila i vrsne književnike, poput Julesa Vernea, Vladimira Nazora ili pak Dantea.

Isplati se “žrtvovati” dan na plaži

Turistička je to ponuda Pazina i unutrašnjosti Istre koju je uvelo Speleološko društvo Istra iz Pazina. Drugačija je i posebno zanimljiva gostima s obale koji će rado “žrtvovati” jedan dan na plaži da iskuse nešto drugačije i istinski se osvježe. A za kišovitog vremena dodatni su sadržaji više nego poželjni pa ne čudi da je i Pazin za tmurnih ljetnih dana prepun turista. Kaštel i poznata Pazinska jama koju je u svom romanu “Mathias Sandorf” opisao spomenuti francuski književnik Jules Verne, na vrhu su im popisa želja.

Zato je broj upita za speleoavanturu bio iznenađujuće velik jer pruža izvorni doživljaj koji je turistički još neeksploatiran. Kada je moguć silazak u jamu, što može onemogućiti kiša ili viša razina Pazinčice, pazinski su speleolozi dnevno znali voditi i po dvije grupe koje su opremili kacigama i rasvjetom te rukavicama da bi se lakše spuštali po skliskom kamenju.

Speleoavantura do jezera

Ljudima je ovakva ponuda jako zanimljiva, ne možda običnim turistima, već avanturistima, onima željnima adrenalina. Čovjeku je urođeno da voli vidjeti mjesta kamo ljudska noga rijetko kroči.

Na ruke je potrebno navući rukavice, a na glavu kacige

Duž staze speleolozi pripovijedaju gostima kako je jama nastala, koje su specifičnosti i legende vezane uz ovaj fenomen odakle voda završava u Raši, a ne u Limskom kanalu kako se često znalo misliti. Speleoavantura je nova ponuda u Pazinu, a sastoji se od spuštanja pješačko-poučnom stazom do kanjona Pazinčice kuda dolazimo do ulaza u Jamu.

Kratkim ziplineom posjetitelji se spuštaju u jamu i nakon 200-tinjak metara dolaze do podzemnog jezera i završne dvorane. To je jezero prava atrakcija iako nije posebno uređeno. Široko je 80 metara, a duboko 30 metara. Preronjeno je 1975. godine. U zimskom periodu cijela jama bude potpuno pod vodom.

Zaista nema toga koga će ova pazinska atrakcija ostaviti ravnodušnim, posebno ljeti kada nedostaje zelenila i Pazinčica ne presuši.

Ziplineom iznad provalije

Inače, pazinski je ponor zakonom zaštićen kao značajni krajobraz koji obuhvaća kanjon i ponor Pazinčice te Pazinsku jamu.

Malo je strašno na početku, ali onda se čovjek privikne

Ova avantura zna trajati i do tri sata i, iako zahtijeva spretnost, nije fizički prenaporna. Ipak, nakon povratka na vrh, nema onoga koga neće obuzeti zdrav umor, ali i oduševljenje viđenim. Potvrđuju nam to i dvije nizozemske grupe mladih turista koji su informaciju o jami našli na web portalu Turističke zajednice središnje Istre i odmah bukirali mjesta.

– Ovo je bilo nešto uistinu predivno i nezaboravno. Nikad nisam vidjela tako veliku spilju i uistinu me zanimalo kako će ta avantura završiti, rekla nam je mlada Ketrin nakon obilaska Pazinske jame. Njezina prijateljica Elena posebno je oduševljena ziplineom u unutrašnjosti jame, kada se na 50-ak metara visine “prelijeću” manja unutarnja jezerca između širokih stijena da bi se stiglo do glavnog jezera.

U pazinskom podzemlju potrebne su svjetiljke

Rebeca je, pak, oduševljenja veranjem po ogromnim skliskim stijenama oko kojih rumori Pazinčica do ulaza u jamu koja je, prema jednoj legendi, poslužila i Danteu za opis ulaza u pakao u “Božanstvenoj komediji”. Sve to pruža nezaboravna Pazinska jama.

Momjan: Kroz carstvo neodoljivog momjanskog muškata

Hrana i Vino

Barbara Ban

06/01/2017

Razvoj poljoprivrede kroz turizam krilatica je istarske poljoprivrede koja se snažno oslanja upravo na ovu gospodarsku djelatnost, bilo da se radi o prodaji poljoprivrednih proizvoda direktno u restorane i hotele, ili pak o dodatnoj ponudi poljoprivrednika na svojim imanjima i agroturizmima. Poljoprivrednici stupaju na scenu i kada su u pitanju izleti unutrašnjom Istrom gdje je kušanje autohtonih proizvoda ono što se gostu mora pokazati i ponuditi kako bi stekao autentičan doživljaj neke destinacije.

Upravo stoga izlet “Put čarobnog muškata” dobrodošla je inicijativa za ugledne vinare iz mjesta Momjan koji svoju ponudu i brend grade upravo na ovoj sorti grožđa koja je bila gotovo iskorijenjena 50 – tih i 60-tih godina prošlog stoljeća. Budući da takav vid turističke ponude dosad u Istri, koja je bogata vinskim cestama i vrhunskim podrumima, nije postojao, tim iz porečke tvrtke Parenzana osmislilo je nov proizvod koji će dodatno valorizirati ovu autohtonu sortu Momjanštine, zahvaljujući položaju i mikroklimi jedinstvenoj na svijetu.

Riječ je o obilasku tri podruma, inače poznatih proizvođača momjanskog muškata u Istri – podruma Kabola, agroturizma i vinskog podruma Sinković te restorana i vinarije Prelac. U sva tri podruma kušaju se muškati, ali i druge vrste vina koje predlože vinari uz domaći pršut i sir. Budući da Prelac i Sinković imaju u sklopu podruma i svoje restorane, odnosno agroturizam, tom prilikom prezentiraju i druge svoje proizvode. Sinković tako posjetiteljima uz degustaciju prezentira svoje domaće rakije, ali i sokove, marmelade, dok Prelac daje na kušanje svoje ekstra djevičansko maslinovo ulje.

img_20150521_113149 — Kod obitelji Markežić

Cilj je prikazati široj publici Istru kao hedonističku destinaciju te ju približiti svima, a ne samo specijalnim grupama i takozvanim VIP individualcima. Ujedno, ovim se izletom također obogaćuje ponuda unutrašnjosti Poluotoka. Posebnost je što se vlakićem ide do vinarija uz same vinograde uz zabavu u vlaku zahvaljujući harmonikašu.

img_20150521_112038-copy — Ništa bez harmonike

Momjanski vinari

Vinski podrum obitelji Markežić, poznat pod vinskim brendom Kabola, već je znan domaćoj i stranoj publici. Prekrasno imanje okruženo vinogradima s drevnim podrumom i amforama u kojima se čuva vinska kapljica s ovog područja u pamćenju su ostali urezani mnogim vinoljopcima i novinarima koji dolaze u ovaj kraj. Iako ne vode statistike, ovaj vinski podrum pohode na stotine posjetitelja, a otvoren je svaki dan. Ovaj vinar ima pod vinogradima 20 hektara zemljišta, a 70 posto je malvazija, dok muškat čini manje od 10 posto nasada.

img_20150521_113003 — Obilazak i degustacija

Otvoreni su cijele godine i primaju grupe i individualce, a po najavi imaju vođene ture i degustacije u podrumu. U sklopu vinarije imaju i enoteku gdje može doći svatko bez najave i kušati vina.

Obitelj Sinković

img_20150521_125330-copy — Obitelj Sinković proizvodi i rakije

Njihova vinarija ima oko 10 hektara vinograda, a 60 posto od toga je pod muškatom. Ukupno proizvode oko 150 hektolitara vina, a muškata suhog i polusuhog oko 80. Njihov je cilj, budući da se nalaze u Momjanu, carstvu muškata, da se više fokusiraju na to vino. Varijante su raznolike. Imaju stoga muškat momjanski suhi, muškat momjanski polusuhi, muškat momjanski slatki i muškat ružu, odnosno porečki muškat u suhoj i polusuhoj varijanti. Također, poznati su po svojim rakijama, ali i vijetnamskim svinjama koje dočekuju goste na ulazu u njihov agroturizam.

img_20150521_124637-copy — Prizor iz agroturizma San Mauro

img_20150521_124445-copy — Kućni ljubimci

Odmah u blizini Sinkovića nalazi se i vinski podrum obitelji Prelac koja se najprije počela baviti ugostiteljstvom, a tek kasnije su počeli plasirati i svoja vina, te u konačnici ekstra djevičanska maslinova ulja. Pod vinogradima imaju oko 10 hektara zemljišta. Ujedno bave se i iznajmljivanjem. Timka Prelac, koja zajedno sa svojom obitelji već godinama vodi restoran i vinski podrum, rekla je da ovakve inicijative treba podržati jer se radi o jedinstvenom izletu.

Vinski turizam

Ujedno radi se i na zaštiti izvornosti momjanskog muškata, a na ovom području već je posađen i matični nasad. Momjanski muškat posebno se promovira i u sklopu manifestacija na ovom području koje se naziva Carstvo muškata gdje postoji jako puno malih proizvođača i pet velikih proizvođača – takozvanih muškatira.

Mutvoran: Utvrda kao drevno izletište

Mjesta

Barbara Ban

06/01/2017

Toliko je neotkrivenih i skrovitih mjesta na istočnoj obali Istre, da je tomu teško povjerovati. Jedan od bisera malih srednjovjekovnih gradića, ako se tako može nazvati skup od desetak kamenih kuća opasanih velikim kamenim zidom te markantnom crkvom s impozantnim zvonikom, svakako je drevni Mutvoran. Mutvoran, a ne Motovun kako bi neki u igri riječi mogli zamijeniti nazive ova dva mala bisera istarske srednjovjekovne graditeljske baštine koja su međusobno udaljena 80-tak kilometara.

Mutvoran danas broji nešto manje od trideset stanovnika, većinom staraca. Nekada je vrvio školarcima, a danas je jedno od brojnih napuštenih povijesnih mjesta u Istri. Upravo mu to daje tu posebnu dozu tajnovitosti i skrovitosti dok šetate njegovim uskim neasfaltiranim uličicama. Čut ćete samo vjetar, poneki lavež pasa, a ljeti neumorne cvrčke dok sa svih strana pogled puca na zanimljivu okolicu i sela poput Marčane, Krnice i okolnih stancija…

20170105_143921 — Pogled puca na sve strane

Ovdje nećete naići na gužvu, masu ljudi

Drugih dana, ako nema sprovoda na obližnjem groblju, sugovornika ćete teško naći. Nema ni kafića, ni restorana. Ali zato možete uživati u samoći starih zidina, bršljanom obraslih kuća, vjetru koji huji kroz otvore velikog zvonika, a ako vam se posreći, možda će upravo tada biti otvorena velika vrata župne crkve svete Marije Magdalene da otkrijete njene skrivene tajne ili se uspijete popeti na vrh zvonika. Dakle, pravi odmor za dušu i tijelo.

No, dotaknimo se i nekoliko povijesnih činjenica bez kojih nema prave priče o nekom mjestu. Iz bogate povijesti ovog gradića najviše se spominje da je mutvoranska utvrda, čiji se ostaci naziru na samom ulazu u gradić, za rimske i kasnije bizantske vlasti štitila pristup nedalekoj luci Budavi, danas maloj sportskoj i ribolovnoj lučici te ribogojilištu. Spominjalo se mjesto i na Rižanskoj skupštini 804. godine te u Istarskom razvodu, a pulski su plemići Sergijevci u 14. st. u okolici Mutvorana posjedovali veća imanja.

Doseljenici iz Dalmacije

Tu su i Mlečani 1336. u kaštelu smjestili vojnu posadu. Kuga je početkom 16. stoljeća, a potom i u 17. opustošila grad, a kada su doseljenici iz Dalmacije u 16. stoljeća osnovali obližnje selo Krnicu, Mutvoran propada.

20161224_102726 — Specifična kamena vrata

20170105_143838 — Uvijek u dobrom društvu

Kao spomen tom prošlom vremenu u središtu Mutvorana svjedoči upravo bivša župna romanička crkva Svete Marije Magdalene, koja se spominje još davne 490. godine. U njoj je iznimno bogati inventar. Glavni renesansni oltar izrađen je od drva, što je u Istri prava rijetkost budući da je većina oltara od kamena i mramora.

Na njemu su kipovi svetaca kojima su bile posvećene nekadašnje crkvice u okolici. One su tokom vremena nestale, jedino se između Krnice i Raklja još mogu naći ostaci crkve Sv. Teodora, te kraj sela Cveki crkva Sv. Jakova, i ona sv. Roka u Krnici.

Glavni položaj

Nekad je ova velebna crkva koja zauzima glavni položaj na brdašcu iznad Drage, kako se naziva okolna udolina ispod brda, okupljala vjernike iz cijele okolice, posebice na dan nakon Uskrsa, kada su mještani susjednog sela Marčane i ostali preko Drage dolazili procesijom u Mutvoran i cijeli se dan družili i u loži »pićili« kuhana jaja. Danas se pak misa služi tek dvaput mjesečno, a tijekom godine veći se broj vjernika okuplja 21. srpnja, te prve nedjelju u listopadu kada se slavi Sv. Marija od Ruzara.

ie_1211 — Unutrašnjost monumentalne crkve

Danas su, nažalost, rijetki šumski putovi od Marčane do Mutvorana prohodni, ali avanturisti i pješaci vrlo će se lako snaći i u sat vremena kroz predivnu grabrovu šumu uspeti se na vrh Mutovara za nešto više od sat vremena. Biciklistima ne bih preporučila da se od Marčane šumskim putovima probijaju do Mutvorana, jedino onima željnima dobre avanture, grbavog terena i orijentacijske vožnje.

20161224_094605 — Na putu od Marčane do Mutvorana

U ovoj uistinu posebnoj crkvi osim vrijednog drvenog oltara čuva se još jedan kuriozitet, spomenik mutvoranske tradicije – vijenac za vjenčanje od šarenih vrpci, koje su udajom nadodavale mutvoranske nevjeste.

Prije nekoliko godina vijenac je restauriran, a ni najstariji žitelji se ne sjećaju kada je zadnja mladenka nosila taj vijenac.

U neposrednoj blizini crkve nekada je bio župni dvor, a danas ruševine i zatrpana cisterna. Odmah prije ulaza u mjesto bio je i drugi župni dvor, koji je u privatnom vlasništvu. Taj je župni dvor nakon preseljenja župnika u Krnicu 1912. godine postao školom, koja je ugašena 1949. Tamo se svojevremeno održavala nastava na hrvatskom i talijanskom jeziku.

Mutvoran je opasan zidinama

Na jednom dijelu zidine prelaze u kulu, a dio zidina je uklonjen nakon drugog svjetskog rata. Uz zidine vodi šetnica s koje se spuštaju seoski putovi na njive i livade u Dragi.

Ispred ulaza u mjesto nalazi se i gradska lođa koja sama po sebi nije zanimljiva, osim po sadržaju koji krasi njene zidove. Često ih posjetitelji ne zamjećuju, ali vrijedno je stati na desetak minuta i promotriti vrijedne izloške. Riječ je o nizu reljefa u kamenu izrađenih negdje krajem 11.st. Nazivaju se Mutvoranski bestijarij jer prikazuju životinje (bestiae). Dobili su i taj naziv jer su otkriveni u Mutvoranu gdje su bili dio neke porušene crkve. Pokraj svake divlje životinje nalazi se jedna pitoma i tako redom pa se tako janje nalazi kraj vuka, tele do lava… Ispod glave pitomih životinja nalazi se uvijek stilizirani list, dok divlju životinju uvijek karakteriziraju iskešeni zubi.

Kako navode stručnjaci, vjerojatno je riječ o starom prikazu inspiriranom Starim zavjetom (knjiga proroka Izaije) jer redoslijed životinja u kamenu odgovara dijelu knjige proroka Izaije. Poruka Izajinog teksta i ovih prikaza je vizija nekog novog boljeg svijeta u kojem će vladati mir, u kojem će i divlje i pitome životinje biti u slozi i miru.

20161224_102829 — Scene Mutvoranskog bestiarija

20161224_102756 — Kamene zagonetke i simboli

Blaz: Urušeni mlinovi i legenda o kralju

Mjesta

Barbara Ban

06/01/2017

Ne tako davno, samo stotinjak godina unazad, rakljanske žene svako su se jutro budile prije svojih muževa i sinova, spuštale se puteljkom dva kilometra do obližnje uvale Blaz, kako bi kućama prije nego se svi ustanu dopremile pitku vodu. Sve je moralo biti spremno za jutarnju higijenu radnika prije njihova odlaska na posao, ali i za doručak, a kasnije i ručak. Nosile bi vrijedne rakljanske žene s Blaza i vodu za blago. Izvorište je to koje je ne samo Rakljancima, već i Krničanima, ali i svim mjestima u okolici, poput Rebići, Hrboki, Belavići i drugih značilo život. Osim što je za njih predstavljalo izvorište pitke vode, ovdje su žene prale robu, dovodile su se ovce na pranje, a bila je tu i velika mlinica sa stambenom zgradom, gdje su se mljeli pšenica i kukuruz za čitavo ovo područje.

Tijesna zemlja rakljanskog književnika

Danas kao spomen tom vremenu, koje je svojedobno zorno opisao i poznati rakljanski književnik Mate Balota u svom romanu “Tijesna zemlja”, u ovoj tihoj robinzonskoj uvali stoje samo ruševine. Voda i dalje teče, iako više nema pšenice, žita ni kukuruza, tovara, vozi i težaka, niti žrvnjeva koji su do kraja Drugog svjetskog rata danonoćno mljeli ljetinu. Ostale su samo urušene zgrade dva mlina i kuće bez krovova gdje je nekada živjela obitelj koja je vodila čitavo ovo imanje. Do njega se nekad vozima moglo doći starim putem od Raklja, ispod velike šterne koji je danas toliko zarastao da mogu proći samo pješaci. Danas mu je lako prići s barbanske strane, točnije iz sela Rebići, od kuda uska asfaltirana cesta vodi direktno u uvalu Blaz.

image-0-02-05-b9cb8f470fcf50f2b3d633ae45224e78cc4c3913d324a031c2956c21071af6d8-v — Nekada se ovdje mljelo žito

Prije desetak godina mlinovi su bili gotovo u potpunosti obrasli u draču pa se od ove vrijedne graditeljske i prirodne baštine nije moglo vidjeti gotovo ništa. Danas je srećom situacija bitno drugačija. Svatko tko poželi vidjeli malo magije u Raškom kanalu slobodno može prići mlinovima koji se nalaze na samoj morskoj obali. Samo od uvale Blaz mora produžiti puteljkom prema mlinovima, koji se vide na kraju uvale čim se autom dođe na Blaz. Nitko neće ostati imun na čaroliju izvora koji vrludaju zaraslim pritocima do starih mlinova, pa otječu u muljevitu vodu ove uvalice gdje se mrijeste cipli i brancini. I svatko će upravo tada poželjeti čuti priču o ovom magičnom napuštenom lokalitetu s kojeg pogled puca na labinsku stranu Raškog kanala i malo ribarsko mjesto Trget. A upravo s Trgeta su i vlasnici ovog mlina – obitelj Percan.

Gospodari oštarije na Trgetu

Ta je obitelj vodila mlinove, oštariju u Trgetu te je prevozila barkama radnike iz Raklja i okolnih sela preko Kanala do rudnika u Raši. – Ne znam točno kada je taj mlin izgrađen, ali znam da je radio do kraja Drugog svjetskog rata. Radio je sigurnih 200 godina jer ga je u svom romanu “Tijesna zemlja” opisao i Mate Balota, a radnja se romana zbiva negdje sredinom 19. stoljeća. Napušten je nakon što su se počeli otvarati elektromlinovi i tako je nestala potreba za mljevenjem žita na Blazu, priča nam Percan. Nekad se čekao red na putu od Raklja prema Blazu s vozima, a red se čekao i na izvoru gdje su Rakljanke dolazile po vodu.

Govorilo se da su strpljivo čekale na svoj red dok im se nisu napunile brente na tom izvoru, koji se kasnije istraživao kako bi se iz njega mogla crpiti voda kao nadopuna izvoru Rakonek. Tu su dolazile i prati robu, a Rakljanci su ovdje dovodili i svoje ovce na pranje. Ovo je izvorište bilo izvor života i stoljećima prije. Naime, ponad Blaza nalazi se dosad neistražena gradina Klobuk, koju je u svojim istraživanjima još 1903. spominjao talijanski arheolog Carlo Marchesetti. Od te gradine do Blaza vode kamene stepenice, što je znak da su u povijesti ljudi dolazili na ovo izvorište. Nažalost, ta je gradina još neistražena.

Kruna kralja Tomislava

Prema pričama u toj je uvali radilo pet mlinova koji su stajali u razini s morem, što je prava rijetkost. Kako je voda koja je izvirala na tom području bila je izuzetne kakvoće, po nju dolazili ljudi iz udaljenijih krajeva Istre, poput sv. Lovreča. Prazne bačve su tovarene na volovsku zapregu, s njima bi se spuštalo do Trgeta, odakle bi ih pretovarivali u čamce, te morskim putem do Blaza. Kruna kralja Tomislava Uz Blaz se veže i legenda o kruni kralja Tomislava, koja je navodno sakrivena u ovoj uvali. Priča je, navodi se u Istrapediji, vezana uz selo Belavići koja se nalazi nekoliko kilometara udaljena od uvale.

Nekoliko stotina godina nakon toga mletački je namjesnik obilazio istarska mjesta zbog ubiranja poreza te ga je po protokolu obično ugošćavao lokalni seoski župan. Bijaše to u ovom slučaju Grgo Belavić, koji je nakon obavljenog administrativnog dijela mletačkom namjesniku i njegovim ljudima priredio bogatu večeru, uz puno vina. Kad je večera poodmakla, a sudionici pali pod utjecaj vina, domaćin se nakratko iskrao iz kuće, da bi se nedugo zatim vratio s krunom na glavi, žezlom u ruci, plaštom i drugim kraljevskim znacima. Kratko se prošepurio pred uglednim gostima te opet nestao. Sutradan ujutro je, prisjećajući se o događaju maglovito, mletački namjesnik upitao domaćina o čudnom događaju, no Grgo Belavić je vrlo odlučno odgovorio da se ništa neobično nije dogodilo prethodne večeri osim dobre zabave. Tako je sve pripisano utjecaju vina, a ostaje za nagađati nalazili li se kruna kralja Tomislava još uvijek u uvali Blaz.

Oh, ta magična Istra

Općenito

Barbara Ban

27/11/2016

Da, o Istri se mnogo toga napisalo… I fotografija ne nedostaje. Pa ipak, ovaj poluotok ostaje i dalje magična neotkrivena zemlja koja svakim danom svojom ljepotom iznenađuje i nas koji ovdje živimo. Puno se puta ni sama ne mogu nadiviti te ljepote i prizora koji mi se ukazuju dok se vozim autom, biciklom, pješačim. Bogata ostavština, krajolici, ljudi, hrana, vino….. Sve to dio je neistraženog blaga koji ću vam pokušati barem malo približiti na ovom blogu posvećenom upravo neotkrivenoj Istri.

Zovem se Barbara Ban i turistička sam novinarka koja je obišla cijelu Hrvatsku i lijep dio Europe. Putovanja mi nisu strana, a ono što u svakom kraju tražim, to je upravo ta autohtonost i osjećaj otkrivanja nečeg novog, neistraženog. Svi vi koji putujete u Istru, nadam se da ćete na ovim stranicama naći inspiraciju za svoje izlete, ali i dolazak u terru magicu.

1...21 2223Page 23 of 23

Hello Istria

Marčana: Kaverne i prirodne spilje

Kaverne kao dio austrougarskog obrambenog pojasa

Treći pravac bojišnice

Prirodne spilje kao moguće vrelo arheoloških nalaza

Rakalj: Ruzinavi njemački brodić u uvali Salamuštica

Ogoljeli kostur broda uz obalu

Vidjela brodić nakon potapanja

Bombardiranja njemačkih brodova

Kalavojna: Ljetnikovac u uvali dobrog vina

Kuća ima i bogatu prošlost

Vodnjan: Blaženi dan kad je Vodnjan pohodio šjor Gaetano

Vrijedna zbirka

Grezler je u svoje vrijeme bio priznati umjetnik

Pazinska jama: Put u središte zemlje s pazinskim speleolozima

Speleoavantura do jezera

Ziplineom iznad provalije

Momjan: Kroz carstvo neodoljivog momjanskog muškata

Momjanski vinari

Obitelj Sinković

Vinski turizam

Mutvoran: Utvrda kao drevno izletište

Ovdje nećete naići na gužvu, masu ljudi

Doseljenici iz Dalmacije

Glavni položaj

Mutvoran je opasan zidinama

Blaz: Urušeni mlinovi i legenda o kralju

Tijesna zemlja rakljanskog književnika

Gospodari oštarije na Trgetu

Kruna kralja Tomislava

Oh, ta magična Istra

Najnovije objave

Vodnjan: Staza Moj kažun je šetnja koja puni baterije u južnoj...

Raša i Kovarska kuća Arsia: Kako su kanarinci i štakori bili...

Benčići kod Huma: Napušteno selo koje oživljavaju arhitekti iz Italije

Land Art staza Stražica–Sapaćica: Mistična jesenska avantura na Učki za cijelu...