Blaz: Urušeni mlinovi i legenda o kralju

Ne tako davno, samo stotinjak godina unazad, rakljanske žene svako su se jutro budile prije svojih muževa i sinova, spuštale se puteljkom dva kilometra do obližnje uvale Blaz, kako bi kućama prije nego se svi ustanu dopremile pitku vodu. Sve je moralo biti spremno za jutarnju higijenu radnika prije njihova odlaska na posao, ali i za doručak, a kasnije i ručak. Nosile bi vrijedne rakljanske žene s Blaza i vodu za blago. Izvorište je to koje je ne samo Rakljancima, već i Krničanima, ali i svim mjestima u okolici, poput Rebići, Hrboki, Belavići i drugih značilo život. Osim što je za njih predstavljalo izvorište pitke vode, ovdje su žene prale robu, dovodile su se ovce na pranje, a bila je tu i velika mlinica sa stambenom zgradom, gdje su se mljeli pšenica i kukuruz za čitavo ovo područje.

Tijesna zemlja rakljanskog književnika

Danas kao spomen tom vremenu, koje je svojedobno zorno opisao i poznati rakljanski književnik Mate Balota u svom romanu “Tijesna zemlja”, u ovoj tihoj robinzonskoj uvali stoje samo ruševine. Voda i dalje teče, iako više nema pšenice, žita ni kukuruza, tovara, vozi i težaka, niti žrvnjeva koji su do kraja Drugog svjetskog rata danonoćno mljeli ljetinu. Ostale su samo urušene zgrade dva mlina i kuće bez krovova gdje je nekada živjela obitelj koja je vodila čitavo ovo imanje. Do njega se nekad vozima moglo doći starim putem od Raklja, ispod velike šterne koji je danas toliko zarastao da mogu proći samo pješaci. Danas mu je lako prići s barbanske strane, točnije iz sela Rebići, od kuda uska asfaltirana cesta vodi direktno u uvalu Blaz.

Prije desetak godina mlinovi su bili gotovo u potpunosti obrasli u draču pa se od ove vrijedne graditeljske i prirodne baštine nije moglo vidjeti gotovo ništa. Danas je srećom situacija bitno drugačija. Svatko tko poželi vidjeli malo magije u Raškom kanalu slobodno može prići mlinovima koji se nalaze na samoj morskoj obali. Samo od uvale Blaz mora produžiti puteljkom prema mlinovima, koji se vide na kraju uvale čim se autom dođe na Blaz. Nitko neće ostati imun na čaroliju izvora koji vrludaju zaraslim pritocima do starih mlinova, pa otječu u muljevitu vodu ove uvalice gdje se mrijeste cipli i brancini. I svatko će upravo tada poželjeti čuti priču o ovom magičnom napuštenom lokalitetu s kojeg pogled puca na labinsku stranu Raškog kanala i malo ribarsko mjesto Trget. A upravo s Trgeta su i vlasnici ovog mlina – obitelj Percan.

Gospodari oštarije na Trgetu

Ta je obitelj vodila mlinove, oštariju u Trgetu te je prevozila barkama radnike iz Raklja i okolnih sela preko Kanala do rudnika u Raši. – Ne znam točno kada je taj mlin izgrađen, ali znam da je radio do kraja Drugog svjetskog rata. Radio je sigurnih 200 godina jer ga je u svom romanu “Tijesna zemlja” opisao i Mate Balota, a radnja se romana zbiva negdje sredinom 19. stoljeća. Napušten je nakon što su se počeli otvarati elektromlinovi i tako je nestala potreba za mljevenjem žita na Blazu, priča nam Percan. Nekad se čekao red na putu od Raklja prema Blazu s vozima, a red se čekao i na izvoru gdje su Rakljanke dolazile po vodu.

Govorilo se da su strpljivo čekale na svoj red dok im se nisu napunile brente na tom izvoru, koji se kasnije istraživao kako bi se iz njega mogla crpiti voda kao nadopuna izvoru Rakonek. Tu su dolazile i prati robu, a  Rakljanci su ovdje dovodili i svoje ovce na pranje. Ovo je izvorište bilo izvor života i stoljećima prije. Naime, ponad Blaza nalazi se dosad neistražena gradina Klobuk, koju je u svojim istraživanjima još 1903. spominjao talijanski arheolog Carlo Marchesetti. Od te gradine do Blaza vode kamene stepenice, što je znak da su u povijesti ljudi dolazili na ovo izvorište. Nažalost, ta je gradina još neistražena.

Kruna kralja Tomislava

Prema pričama u toj je uvali radilo pet mlinova koji su stajali u razini s morem, što je prava rijetkost. Kako je voda koja je izvirala na tom području bila je izuzetne kakvoće, po nju dolazili ljudi iz udaljenijih krajeva Istre, poput sv. Lovreča. Prazne bačve su tovarene na volovsku zapregu, s njima bi se spuštalo do Trgeta, odakle bi ih pretovarivali u čamce, te morskim putem do Blaza. Kruna kralja Tomislava Uz Blaz se veže i legenda o kruni kralja Tomislava, koja je navodno  sakrivena u ovoj uvali. Priča je, navodi se u Istrapediji, vezana uz selo Belavići koja se nalazi nekoliko kilometara udaljena od uvale.

Nekoliko stotina godina nakon toga mletački je namjesnik obilazio istarska mjesta zbog ubiranja poreza te ga je po protokolu obično ugošćavao lokalni seoski župan. Bijaše to u ovom slučaju Grgo Belavić, koji je nakon obavljenog administrativnog dijela mletačkom namjesniku i njegovim ljudima priredio bogatu večeru, uz puno vina. Kad je večera poodmakla, a sudionici pali pod utjecaj vina, domaćin se nakratko iskrao iz kuće, da bi se nedugo zatim vratio s krunom na glavi, žezlom u ruci, plaštom i drugim kraljevskim znacima. Kratko se prošepurio pred uglednim gostima te opet nestao. Sutradan ujutro je, prisjećajući se o događaju maglovito, mletački namjesnik upitao domaćina o čudnom događaju, no Grgo Belavić je vrlo odlučno odgovorio da se ništa neobično nije dogodilo prethodne večeri osim dobre zabave. Tako je sve pripisano utjecaju vina, a ostaje za nagađati nalazili li se kruna kralja Tomislava još uvijek u uvali Blaz.