Čim sam zakoračila u novi pulski muzej Memo muzej, odmah sam se sjetila onog šarmantnog muzeja u srcu Berlina posvećenom bivšoj državi – DDR-u. Maleni je to muzej koji posjetitelji Berlina tako rado posjećuju jer ondje mogu vidjeti kako se to živjelo u Njemačkoj u doba prije pada Berlinskog zida, odnosno kako je izgledala njihova svakodnevnica – od namještaja, knjiga, ploča koje su slušali i auta koja su vozili. Zato centralno mjesto tog muzeja zauzima Trabant, popularno nazvan Trabi.

Nezaobilazni fićek

U Puli se otvorila  varijacija na temu tog muzeja gdje se može razgledati pulska svakodnevnica od pedesetih do osamdesetih godina prošlog stoljeća. I to multimedijalna. Umjesto trabanta ovdje glavnu ulogu igra fićek, dobro znani auto iz doba bivše Juge.

Kod Mađara

Čitavu je priču sa suradnicima osmislio profesor hrvatskog jezika i povijesti Filip Zoričić koji je Puli htio dati nešto drugačije. Činjenica da se muzej otvorio u ulici koja vodi prema Areni, i to na kultnoj lokaciji nekadašnje slastičarne Kod Mađara gdje su mnogi kao djeca sa svojim roditeljima bez iznimke išli na krempite i limunadu, daje čitavoj priči dublju notu. Prije Mađara, točnije pedesetih godina, tu je bio najveći frizerski salon koji je pripadao obitelji Hervat. Onu nostalgičnu koja prisjeća na neka skroz druga vremena. Zato će to biti muzej dobrih uspomena koji će evocirati mnogima one najljepše trenutke u životu.

Dnevni boravak
S kuhinjom
Tko se još sjeća govornica?

-Muzej Memo je ustrojbena jedinica Instituta Mediteran. To je multidisciplinarna udruga koja djeluje već pet godina koja je podijeljena po različitim kulturnim i znanstvenim razredima. Memo muzej ima odliku modernih muzeja za širu publiku, koji su interaktivni i multimedijalni tako da  posjetitelji mogu doživjeti to vrijeme. Motivacija za otvorenje takvog muzeja  bila mi je berlinski muzej posvećen DDR-u. Kada sam ga posjetio, rekao sam – mi to imamo, ali nemamo, kaže nam Zoričić ističući kako se ta ideja razvija već tri godine.

Grad s identitetom

– Svaki grad trebao bi težiti tome da stvori neki identitet, a Pula stvara svoj turistički identitet. To je jedna lokacija u centru grada, zapravo jedno kultno mjesto. Prostor smo dobili od grada za simboličnu cijenu od kune po kvadratu. Na projektu je radilo sedmero ljudi, uglavnom  moji bivši učenici koji su sada u domeni kulture ili muzeologije, dizajna i arhitekture, ističe ovaj profesor.

Dodaje da su izloške poklanjali ili ustupili građani i prijatelji muzeja – njih 200-tinjak.

Nekadašnja slastičarna sada je muzej
Ponica i tomos
Čija mama nije radila u Arena trikotaži?

-Najprije smo napravili izložbu Povijest školstva u Istri u galeriji C8 Arheološkog muzeja Istre i to je bilo jako posjećeno. Potom smo krenuli razviti životnu priču.  Osmislili smo tri  paviljona muzeja – u prvom paviljonu je prikaz života na ulici gdje smo izložili Zastavu 750, odnosno fiću, Tomosa i biciklu poni. S te ceste ide se na Trg Kod Mađara, simboličnog naziva prema lokalu koji je tu bio prije. Tu imamo telefonsko govornicu, prikazujemo školu Moše Pijade, odnosno današnju školu Centar kao najstariju pulsku školu. Imamo i dječji kutak s prikazom dječjih igara na ulici. Potom ulazimo u stan jedne pulske obitelji. Tu imamo dnevni boravak, kuhinju, blagovaonicu i bračnu sobu, nabraja Zoričić. Dodaje da će i dalje skupljati stvari, ali i mijenjati postav.

U fiću se može i sjediti
Školske uspomene
Pula ima poznate bendove – KUD Idijoti i Atomsko sklonište
Dječji kutak

-Imamo desetogodišnji plan muzeja, a to je da ovaj postav imamo dvije godine, a onda još  četiri puta po dvije godine postava svakodnevice – od  sporta, turizma do gradske kavane i industrijske  baštine. Bit će to prikaz Pule i Istre. Građani će stalno moći sudjelovati u stvaranju postava, navodi dalje. Poseban naglasak je interakcija. Tako se može slušati pulska glazba iz tog doba poput KUD-a Idijota, Atomskog skloništa, gledati crno-bijelu televizija, knjiga dojmova je na školskoj ploči, u fiću se može slušati glazbu i slikati se, mogu se poslati razglednice.

Na televizoru je nezaobilazan bio tabletić
Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba

-Kod onih starijih želimo pobuditi sjećanja kada su sve tate radili u Uljaniku, a mame u Arena trikotaži, dok one mlađe želimo educirati kako je grad nekada izgledao i kako su ljudi živjeli, što su jeli, kako se nekad puno čitalo, mislilo na modu te kako je to bilo biti bez mobitela, zaključuje Zoričić.

OSTAVITE ODGOVOR

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.