Facebook Instagram Twitter
Facebook Instagram Twitter
Home Blog

Vodnjan: Staza Moj kažun je šetnja koja puni baterije u južnoj Istri

By
Barbara Ban
-
0

Postoje šetnje nakon kojih se vratiš umoran, i one nakon kojih se vratiš lakši i pun doživljaja, mirisa, slika u glavi. Staza Moj kažun – La mia casita pripada ovoj drugoj vrsti. Zaputila sam se na nju sasvim slučajno, bez plana i zalutala u jedan od najljepših krajolika u južnoj Istri ispresjecanog uređenim starim maslinicina, suhozidima, kažunima, starim crkvama, lokvama i uređenim putevima. A pogled stalno ide prema moru i Brijunima. I to još u kasnim popodnevnim satima i kada se polako dan gasi.

Ovo nije samo pješačka staza duga oko 8,3 kilometra. Ovo je čitav jedan kulturni krajolik, slojevito ispisan rukama vodnjanskog težaka koji je stoljećima radio istu stvar iznova – krčio kamen, slagao suhozid, zidao kažun, uređivao put, čuvao vodu u lokvi, podizao crkvice usred polja. I danas se vidi nasljeđe tog truda, na svakom koraku. Krenula sam iz Parka kažuna na izlazu iz Vodnjana, uz cestu koja vodi prema Balama i dalje prema Rovinju. Staza je kružna, lagana, s visinskom razlikom koja se jedva osjeti (oko 92 metra), ali nudi osjećaj da si cijelo vrijeme „negdje daleko“. Dva sata hodanja prošla su gotovo neprimjetno, a baterije, one unutarnje, napunile su se do vrha.

Park kažuna – muzej na otvorenom i škola kamena

Park kažuna, od kuda kreće staza, nije turistička samo kulisa. On je odgovor na želju da  znanje ne nestane. Nastao je iz stvarne potrebe da se spasi ono što se predugo uzimalo zdravo za gotovo, a to je umijeće suhozidne gradnje i simbol Vodnjanštine kažun.Park je otvoren 2013. godine kao dio akcije „Moj kažun“, i dovršen nekoliko godina kasnije, kao kruna cijelog projekta. Posebna pažnja posvećena je okolišu. Suhozid koji omeđuje park nije tek ograda, nego dio priče, a u njega su ukomponirana i četiri kažuna. Odmah na ulazu sve je jasno. Ovo je mjesto gdje se ne gleda samo „gotova slika“, nego se uči kako je slika nastala. Park je zamišljen kao tematski park, muzej na otvorenom, ali i kao  prostor u kojem se čovjek može približiti tehnici slaganja kamena, osjetiti logiku suhozida i razumjeti zašto je baš ovakva gradnja bila savršena za ovaj kraj.

U parku je prikazana gradnja jednog kažuna u četiri faze, od temelja, do zidanja do krova, zatim kako izgleda izrada krova i na kraju tu je konačni rezultat gradnje – kažun. To mi je bilo fascinantno jer odjednom shvatiš da kažun nije „mala kućica“, nego precizna konstrukcija, arhitektura bez arhitekta. Jedan jedini materijal, kamen, i ništa više. Bez cementa, bez veziva. I onda ona čuvena „lažna kupola“, koja se zapravo ne gradi kao klasična kupola, nego se kamen slaže u koncentričnim slojevima koji se polako zatvaraju prema vrhu. Brzo, ekonomično, a opet, ako je dobro napravljeno, traje desetljećima.

Crkva sv. Franje Asiškog – na rubu polja, uz stare putove

Nedaleko parka, svega stotinjak-dvjesto metara od kružnog toka na izlazu iz Vodnjana, stoji mala crkva sv. Franje Asiškog. Skromna i tiha, sagrađena u 13. stoljeću, ona kao da pripada krajoliku jednako kao i suhozidi. Nije podignuta u središtu grada, nego na rubu polja – i baš tu postaje logična. U srednjovjekovnoj logici prostora ovo je bila crkva za one koji žive i rade izvan gradskih zidina,  za težake, maslinare, pastire, za one koji su danima boravili po poljima. Putovi su ovdje oduvijek prolazili. Komunikacija Vodnjan–Bale bila je važna, a mala crkvica uz put nudila je kratko zaustavljanje, molitvu, zavjet, predah. Još u 19. stoljeću lokalno stanovništvo pohodilo je ovu crkvu radi oprosta u prvim danima kolovoza, što mi govori koliko je duboko bila ukorijenjena u život zajednice.

Zašto baš sv. Franjo? Zato što njegov duh jednostavnosti i bliskosti s prirodom savršeno odgovara ovom prostoru. Ovo nije crkva raskoši, nego crkva rada i skromnosti. A unutra, iako danas jedva sačuvano, postojali su tragovi fresaka iz 14. stoljeća. U staroj fototeci konzervatora sačuvane su fotografije danas propalih slika. Spominje se dio scene Maiestas Domini i niz apostola. Na freskama su bili i grafiti brodova, kao mali prozor u svijet onih koji su ovdje dolazili. Zanimljivo je da takvi grafiti brodova nisu rijetkost u istarskim crkvicama. Pronađeni su i na freskama drugih sakralnih objekata, osobito u crkvi Crkva svetog Antuna Pustinjaka u Barban, gdje su sačuvani u većem broju.

Prema Šalveli – gdje asfalt završava i počinje pravi hod

Njih su, među ostalima, proučavali i povjesničari poput Andrej Bader, koji su ukazivali na to da ti jednostavni crteži nisu bili tek dječja igra ili dosada, nego tragovi stvarnih životnih sudbina. Svjedoče o odlascima Istrijana na mletačke galije, o teškim plovidbama, o nadama i strahovima ljudi koji su s ovih polja odlazili na more, često bez sigurnosti da će se vratiti. U tom smislu, ti mali brodovi na zidovima crkvice kod Vodnjana postaju dirljiv dokument jednog vremena, most između zemlje i mora, između motike i vesla, između doma i neizvjesnosti.

Odavde se, dok krećeš prema Parku kažuna, otvara i lijep pogled na Vodnjan i zvonik sv. Blaža na najvišem dijelu naselja. Taj pogled mi je bio kao podsjetnik. Grad je tu, ali prava priča se često događa izvan njega, po poljima. Staza službeno kreće iz Parka kažuna asfaltiranom cestom prema Šalveli. Taj početni dio je kao lagano zagrijavanje. Nakon otprilike petstotinjak metara ulazi se u zaseok. Danas su ondje pretežno kuće za odmor, posebno na istočnoj strani, dok stari dio broji tek nekoliko kuća, kao mali džep prošlosti.

Lokva Fontana – voda koja se čuvala kao blago

Na izlazu iz Šalvele završava asfalt i počinje makadam. I tu se šetnja promijeni. Zvuk koraka postane mekši, svijet odjednom postane bliži. Makadamska cesta prolazi između suhozida, maslinika i kažuna. To je onaj tipični vodnjanski ruralni krajolik s početka priče kojega čini mozaik parcela omeđenih kamenom, gromače u pozadini, i poneki kažun koji se ukaže kao da je slučajno tu, a zapravo je uvijek bio dio sustava. Jedan od ciljeva na stazi je lokva Fontana, do koje se stiže makadamskim putem za nekoliko minuta. Lokva se nalazi nekoliko metara ispod razine ceste, i to mi je odmah bilo znakovito. Voda se uvijek „tražila“ u udubini, skupljala, čuvala. Jednim dijelom lokva je omeđena kamenim zidom, a do nje se spušta kamenim stepenicama.

Fontana je služila za vodoopskrbu okolnog stanovništva, ne samo Vodnjana, nego i ljudi iz okolnih zaseoka. I ono što mi je posebno ostalo u glavi. Postojao je odvojeni dio za životinje i odvojeni dio za ljude. Nije to bila romantika „prirodnog života“, nego vrlo praktična higijena i briga. Zato su sagrađene kamene stepenice, da životinje ne prilaze dijelu s pitkom vodom. U tom jednom detalju vidiš koliko je krajolik bio promišljen. Ništa nije bilo „usput“.

Putovi koji prate antički ager

Nakon Fontane staza nastavlja poljskim putem koji prati mrežu starih komunikacija, srednjovjekovnih puteva, ali u njihovoj podlozi često leži još starija matrica, a to je antički ager, rimska centurijacija. Vodnjan je kao kulturni krajobraz specifičan upravo po očuvanom rimskom ageru, pravilnoj geometrijskoj parcelaciji koja se do danas očituje po brojnim suhozidima. To znači da su mnogi suhozidi koje danas vidimo nastali na širokim nasipima ostataka te centurijacije. Tragovi se prepoznaju čak i na topografskim kartama i snimkama iz zraka. Putovi i ceste slijede mrežu koja je nekad bila planirana rimska podjela zemljišta.

I tu mi je „kliknulo“ da ja ne hodam po slučajnom poljskom putu. Hodam po prostoru gdje se slojevi vremena preklapaju – rimski, srednjovjekovni, novovjekovni, današnji. A uz put, arheološki lokaliteti poput vila rustika, uljara i cisterni svjedoče o razvoju Istre koji se temeljio na proizvodnji maslinova ulja i vina i na povoljnom prometnom položaju. Čak i današnja cesta Vodnjan–Bale teče po trasi antičke cestovne komunikacije zvane Via Flavia.

Kažun i priča o akciji „Moj kažun – La mia casita“

Na stazi sam naišla na brojne kažune, neke kao s razglednice, neke napukle, neke napola urušene, a jedan me posebno dirnuo – kažun koji je bio zarastao, gotovo progutan zelenilom, kao da ga priroda polako vraća sebi. I baš taj, saznajem, bio je među prvima obnovljenima u akciji „Moj kažun“. Ta akcija je srce cijele priče. Naime, Grad Vodnjan je 2007. pokrenuo projekt s jasnom idejom, a to je obnoviti kažune i suhozide, vratiti znanje gradnje, uključiti ljude i stvoriti osjećaj osobne odgovornosti i ponosa. U travnju 2008. objavljen je javni poziv za dodjelu bespovratne potpore za obnovu kažuna, uz stručnu pomoć tijekom radova. U projekt su uključeni konzervatori i muzejska struka, ali najvažniji su bili ljudi.

Koncept „Moj kažun“ nije slučajan naziv. To je rečenica koja kaže da ovo nije nečije tuđe, ovo je naše, i ja sam dio toga. Radionice su otvorene, besplatne, mogu im se priključiti svi. I tu se obnova pretvara u društveni događaj. Dođeš, učiš slagati kamen, razumiješ suhozid, pomogneš obnoviti nešto što je možda generacijama stajalo zapušteno. Sudionici dobiju potvrdu, majicu, rukavice, bedž, vodu, detalji koji zvuče sitno, ali poručuju da je zajednica ozbiljno shvatila zadatak. U tom razdoblju obnovljeno je više od 200 kažuna, a procjene govore da Vodnjanština ukupno broji oko 2.000 kažuna, neki kažu i više. To je gustoća zbog koje se područje s pravom naziva „zemljom kažuna“.

Suhozidi – granice, zaštita i geometrija rada

I nije riječ samo o kamenim kućicama. Kažuni su bili zakloni od iznenadne kiše i podnevnog sunca, u njima se znalo i prespavati kad posao nije bio gotov. Nisu bili samo za ljude, služili su i za stoku, posebno ovce. Danas, kad mehanizacija dominira, izgubili su prvobitnu funkciju, ali dobili su drugu. Postali su simbol identiteta i kontinuiteta. Inače, Vodnjanština je poznata po najvećoj koncentraciji suhozida u Istri, a ti suhozidi nisu samo „ograde“. Oni su nastali iz krčenja kamenja, ali imaju jasne funkcije – ograđivanje parcela, zaštita kultura od stoke, označavanje posjeda, zaštita od erozije.

Ono što je ovdje posebno zanimljivo jest njihova gradnja. Stariji suhozidi često se temelje na stopi široj od samog zida. Ulazi u parcele naglašeni su zakošenjem zida u smjeru iz kojeg dolazi vlasnik, kao mali kameni gest dobrodošlice, ali i praktično usmjerenje. Nekad su tu bila drvena vratnica, portun, usađena u prošupljenu kamenu ploču. Na krajevima ulaznog dijela zidovi su građeni od većih, monumentalnijih blokova, lice je pravilnije, sve izgleda svečanije, kao da se i u kamenu znalo pokazati gdje počinje „moje“.

Promjena pogleda i fantastičan pogled na more

Jedan dio staze vodi uz glavnu cestu Rovinj–Vodnjan, i onda skreće prema zapadu. Taj trenutak promjene smjera donosi i promjenu krajolika. Odjednom, iza uredno složenih suhozida i maslinika, otvara se pogled na more. Meni je taj prizor bio kao nagrada: fantastičan, širok, s osjećajem da vidiš daleko, sve do brijunskog priobalja. Tu se posebno vidi koliko su parcele uređene. Maslinici su posloženi, očišćeni, kao da svaka grana zna svoje mjesto. Suhozidi su čisti, stabilni, u nekim dijelovima dovoljno široki i visoki da djeluju kao mali bedemi. I ulazi u parcele – oni su posebna priča. Vidiš gdje je čovjek ulazio, gdje su vrata stajala, gdje je prolazio put. Krajolik je čitljiv, kao karta koju možeš čitati hodajući.

Nastavljam prema crkvi sv. Tome, napuštenoj i razrušenoj. O njoj se malo zna, i možda baš zato djeluje još snažnije. Ona stoji kao svjedok vremena kada su Vodnjanci, u predahu od rada, tražili vjeru i utjehu. U Vodnjanštini postoji čitava mreža sakralnih objekata, čak trinaest na širem području, i svaki od njih je antropogeni element koji krajoliku daje simboličnost. Sv. Toma je danas tiha ruševina, ali i dalje je točka na kojoj se čovjek zaustavi i osjeti prolaznost.

Strupe de lion – raskrižje i legende o krsnicima i štrigunima

Dalje dolazim do raskrižja „Strupe de lion“, kružere koja u sebi nosi onu staru istarsku energiju priča. Kružere u Istri nisu bile samo prometne točke – bile su mjesta susreta, dogovora, ali i legendarnih borbi između krsnika i štriguna. Možda danas zvuči kao folklor, ali kad stojiš na takvom raskrižju, usred polja, okružen suhozidima i šutnjom, lako je zamisliti noćne priče koje su se ovdje prenosile s koljena na koljeno.

Od Strupe de lion staza se kružno vraća prema startnoj točki, slijedeći oznake kroz tradicionalan vodnjanski ruralni krajolik. Na kraju se ponovno približavam Parku kažuna, i taj povratak mi se čini kao zatvaranje kruga, ne samo prostornog, nego i unutarnjeg. Staza Moj kažun me podsjetila na to koliko ljudska ruka može stvoriti kad radi u suradnji s prirodom. Kažuni, suhozidi, lokve, putovi i crkvice nisu odvojene atrakcije. Oni su jedan sustav, jedna priča o opstanku, radu, zajednici i pamćenju. I zato bih je preporučila svakome tko želi napuniti baterije, ne samo svježim zrakom i hodanjem, nego i osjećajem da si barem na dva sata dotaknuo nešto stvarno, staro i vrijedno. U Vodnjanštini kamen nije nijem. Samo mu treba prići dovoljno blizu.

Raša i Kovarska kuća Arsia: Kako su kanarinci i štakori bili najbolji prijatelji rudara

By
Barbara Ban
-
0

Postoje mjesta koja ne upoznaš dok ne siđeš ispod površine.  Raša, mjesto na putu prema Labinu iz Pule je samo jedno od njih. Na karti Istre djeluje mirno, gotovo zabačeno, pravilno iscrtano i tiho, ali ispod njezinih simetričnih ulica i fasada nalazi se čitav jedan svijet koji je desetljećima oblikovao živote ljudi, obitelji i cijele Labinštine, a to je njen rudnik. U Rašu sam, kao i inače, došla zbog rudarske baštine dan nakon svog imendana i proslave svete Barbare, zaštitnice rudara. No, nakon razgovora s voditeljicom Kovarske kuće Elis Gobo, sam vrlo brzo shvatila da se ovdje ne može govoriti samo o jami, strojevima i ugljenu.

Ovdje se govori o životu. O poslu koji je donosio sigurnost, ali i stalnu opasnost. O kruhu koji je hranio obitelji, ali je imao više kora nego što ih je čovjek mogao lako podnijeti. O zajedništvu koje se rađalo u tami. O strahu koji se nosio kući i ostavljao pred vratima ili nije. Elis Gobo je bila prava osoba za tu priču. Ne kao klasični vodič, nego kao pripovjedačica, i to strastvena. Kao netko tko zna da se ova priča ne može ispričati brzo, niti površno. Dok smo prolazile kroz rudnik i Kovarsku kuću Arsia, Elis nije nizala podatke, slagala je priču o jednom sustavu i o ljudima koji su ga živjeli. Pozvala me je da mi pokaže kako danas živi raški rudnik, i to turistički.

Ulazak u smjenu, a ne u muzej

Obilazak rudnika danas nosi naziv Kova Experience i osmišljen je kao doživljaj. Ideja je jednostavna, ali snažna, a to je proživjeti jedan mali dio dana u životu rudara, onaj dio koji se može osjetiti u tijelu i zadržati u glavi još dugo nakon što se vratiš na svjetlo. Sve počinje u rudarskoj menzi, uz takozvani četvrti obrok. Elis mi govori da je taj obrok bio dio rutine, odnosno priprema prije smjene, nešto što ti “sjedne” u želudac prije nego što kreneš dolje, gdje nema pauze.

U menzi dobivamo opremu: čizme, šljem, reflektirajući prsluk. I taj trenutak, koliko god djelovao jednostavno, meni je bio važan jer se u sekundi prebaciš iz uloge posjetitelja u ulogu nekoga tko “ide u smjenu”. Elis mi objašnjava da su boje šljemova označavale funkcije. Netko je rudar, netko tehničar, netko direktor. Rudnik je bio svijet stroge organizacije i jasnih pravila, ali ispod zemlje ta hijerarhija nikad nije bila “za pokazivanje”. U jami, kaže Elis, ne glumiš sigurnost, jer sigurnost je stvar mjere, procedure i discipline, a ne titule.

Potkop Karlota

Silazimo u potkop Karlota, onaj koji je služio za transport ugljena. Elis mi kaže da u rudniku postoje dva potkopa – Karlota i Raša. Potkop Raša je bio za radnike, ali mi idemo kroz Karlotu jer je sadržajnija. I već nakon nekoliko minuta jasno mi je što to znači. Karlota je puna tragova rada. Nije samo tunel. Ovdje vidiš strukturu života pod zemljom. Prolazim pored tračnica i ostataka transportnog sustava, pored masivnih strojeva koji su ostali “kakvi su ostali”, kako Elis kaže. Vidiš vagonete, vidiš sipke, vidiš prostore koji se otvaraju u “džepove” rudnika. Elis nam pokazuje detalje kao što su ugibališta, rudarska radiona. Ovdje ništa nije dekor.

U jednom dijelu čuje se voda, negdje kapa više, negdje manje. Elis mi objašnjava da su  svjesno ostavili osjećaj autentičnosti. „Ljudi nam to traže“, kaže mi. I stvarno, osjetiš  blato pod nogama, stvaran teren, a ne muzejski pod. Elis mi spominje i anketu koju su radili u pilot-sezoni otvaranja rudnika za posjetitelje prije dvije godine. Pitali su ljude bi li htjeli da se rudnik “nasipa”, “uređuje”, “polira”. Većina je rekla ne. Sviđa im se autentičnost. Sviđa im se da osjete da su u rudniku, a ne u turističkoj scenografiji. I upravo zato je rudnik Raša specifičan.

“iPhone 0”, telefon koji je bio ispred vremena

Na jednom mjestu Elis mi objašnjava kakav je rudarski telefon tada bio aktualan i uz smiješak kaže da ga danas zovu “iPhone 0”. I onda krene objašnjenje koje me potpuno “vrati” u vrijeme kad je tehnologija značila sigurnost. Radi se o Siemensovu telefonu iz 1936. godine koji se može vidjeti u posjetiteljskom centru Kovarska kuća. Elis objašnjava da je taj telefon mogao nevjerojatno puno za svoje vrijeme. Rudar je iz podzemlja mogao zvati nadzemlje  i doslovno se javiti šefu na površini. Mogao se zvati i svih sedam rudnika Labinštine. A Raša nije bila jedina, Elis nabraja i Labin, Vinež, Štrmac, Potpićan, Tupljak. Rudnici su bili mreža.

Elis mi spominje još jedan detalj koji mi je ostao u glavi. Centrala je bila u nadzemlju, a na tamo su često sjedili invalidi. Ljudi koji više nisu mogli “dole” kopati, ali su i dalje bili dio sustava. To je bila jedna vrsta “drugog posla” unutar istog rudarskog života.

Prostor u kojem se odlučivalo ostaješ li ili ideš doma

Elis mi objašnjava i da je jedan od najzahtjevnijih dijelova rudnika bio otkop gdje visina prostora pada na pola metra. I kaže mi ono što mi je zvučalo kao rečenica iz nekog starog pravila: kad se zaposliš, najprije ideš na otkop. Ako nisi za to, idi doma. I u tom trenutku shvatiš razliku između “znati” i “osjetiti”. Raditi na pola metra znači ležati, znači puzati, znači gurati tijelo u uvjete u kojima ti je sve skučeno. I to je bio prvi posao.

Elis mi naglašava da čak i ako si mladi inženjer, pri kraju studija, morao si proći otkop, morao si upoznati sve segmente rada. Tek tada možeš razumjeti rudnik. I tek tada možeš razumjeti ljude koji su ga držali na životu. Upravo taj dio rudnika odabran je kao lokacija snimanja serije “Senke nad Balkanom”. Draganu Bjelogrliću taj je dio rudnika bio najautentičniji. U tom otkopu nije teško povjerovati da je bio “najistinitiji kadar” jer to nije set, to je stvarni prostor rada.

Rudarski život, sigurnost, disciplina i kruh s osam kora

Rudarski posao mnogima je bio prihvatljiv jer je donosio stabilnost. Stabilnu plaću i sigurnost. Nešto na što se možeš osloniti kad imaš obitelj. Ali Elis mi prenosi rečenicu koju su rudari ponavljali: “Pomorski kruh i rudarski kruh imaju sedam kora, ali rudarski kruh ima koricu više.” I ta “korica više” mi se kroz obilazak stalno vraćala kao slika.

Jer rudarski život nije bio samo fizički težak. Bio je rizičan. I bio je discipliniran. Elis mi govori koliko se pazilo na zabrane. Alkohol, cigarete, otvoreni plamen nisu bili samo “nepoželjni”, to je bilo pitanje života i smrti. U rudniku nema zezancije, ovdje su vladali red, rad i disciplina. Rudnik je radio 24 sata, 365 dana. Nije bilo kolektivnog godišnjeg odmora. Treća smjena je bila najbolje plaćena, a samci su je posebno voljeli jer su tada imali pravo na tri obroka u menzi.

Zdravlje rudara ili što ostaje nakon smjene

I onda Elis ubaci detalj koji mi je istovremeno bio nevjerojatan i potpuno logičan: štakori su bili najbolji “prijatelji rudara”. Hranili su ih marendom jer su signalizirali opasnost. Kad trče štakori, trčiš i ti.

Uz Elis, grupe u rudniku vodi i nekadašnja medicinska sestra Mira Matanić, koja je 42 godine radila u obližnjem domu za starije i nemoćne osobe, zgradi koja je nekad bila rudarska bolnica. Rudarski život upoznala je iz prve ruke, kroz ljude koji su joj dolazili kao korisnici doma, kroz njihove priče i njihove bolesti.

Najviše je bilo samaca

Mira mi kaže da su mnogi rudari u dom dolazili relativno mladi. Mirovine su im počinjale već oko 47. godine života. Najviše je bilo samaca, muškaraca koji su ostali udovci ili se nikad nisu ženili. Imali su dobre mirovine i mogli su si  priuštiti smještaj u domu, ali zdravlje je nosilo teške tragove.

Najčešće su imali bolesti dišnih organa uzrokovane ugljenom i kamenom prašinom. Ugljena prašina je bila svakodnevna pojava. Kamena prašina također, i to ne samo kao “nuspojava”, nego i kao dio održavanja rudnika. Naime, putevi u rudniku zaprašivali su se kamenom prašinom kako bi bilo manje ugljene prašine i kako bi se smanjio rizik od eksplozije. Rudnik je bio prostor gdje se opasnost gasila drugim slojem iste realnosti. Drugi veliki zdravstveni problem rudara bio je koštano-mišićni sustav: ruke, noge, zglobovi, kralježnica. Puzanje i pogrbljen položaj, ozljede zglobova, reumatski artritisi, sve to s vremenom uzme svoj danak.

Mnogi su posezali za alkoholom

Mnogi su posezali i za alkoholom. Naravno ne u rudniku jer su kontrole su bile stroge, nego nakon izlaska kada su tražili “lijek” kojeg nije bilo. Jedan korisnik joj je rekao: “Kad znaš da se sutra moraš vratiti na radno mjesto gdje ti je poginuo prijatelj, nije ti lako.” Tada su ljudi sami nalazili način da prežive, objašnjava mi dalje – „popiješ, zaboraviš, sutra ideš dalje, novi dan je.“

Nažalost, rudnik Raša obilježile su i brojne rudarske nesreće s poginulima. Najviše se ginilo kada se i najviše radilo. Rekordna godina bila je 1942. godinu kada je iskopano 1.157.000 tona ugljena i kada je u rudniku radilo 10.000 rudara.  Elis naglašava: “kad imaš najveći broj ljudi i najveće rekorde, tad imaš i najveći broj nesreća”. Profit i pritisak, kaže, nikad ne idu bez cijene.  Ponavlja da je najveći problem predstavljala ugljena prašina koja je bila eksplozivna i zapaljiva u dodiru s metanom. Da ne dođe do eksplozije, rudnik je trebalo stalno “zaprašivati” i špricati.

U tom sustavu sigurnosti važni su bili respiratori, signalizacije, mjere. Elis mi objašnjava i logiku signalnih zvona u rudniku: ako zvoni više od pet puta — svi van. Ako je dva puta — lift ide gore. Ako je tri puta — lift ide dolje. U buci strojeva, jednostavnost signala je spas. A prije tehnologije, kanarinci su signalizirali opasnost. Ako ptičica klone ili prestane pjevati, to znači da je u zraku prisutan metan.

Multikulturalna Labinština i “bratstvo” u jami

Upravo zbog velikih rudarskih nesreća, Labinština je postala multikulturalna sredina. Osobito nakon one 1940. godine, ljudi su se bojali raditi u rudniku. Tada je vodstvo rudnika, kaže mi moja vodičkinja, krenula tražiti rudare “preko granice” . Obećavalo se svašta, od kupanje na moru, dobrih plaća, smještaja za obitelj. Ljudi su dolazili i ostajali. U Raši su radili ljudi iz Bosne, Crne Gore, Slovenije, Italije, Makedonije.

I zato ona rečenica o kojoj Elis govori, da onaj tko ti je na površini neprijatelj, u rudniku postaje brat ili otac, ovdje dobiva dodatnu težinu. Rudnik je bio mjesto gdje nacionalnost nije bila bitna kad dijeliš isti zrak i istu opasnost.

Hodanje kroz pamćenje

Nakon izlaska iz podzemlja, Elis me vodi u Kovarsku kuću Arsia. Kaže mi da ovdje priča ne završava, nego se slaže u cjelinu. Ako je rudnik bio fizičko iskustvo, Kovarska kuća je njegovo pamćenje, mjesto gdje shvatiš kako je sustav radio, što je sve bilo potrebno da bi jedna smjena prošla i kako se rudarski život preslikavao na cijeli grad.

„Mi ovdje ne komuniciramo samo tehnologiju“, govori mi Elis dok ulazimo. „Nama je važno da ljudi shvate kako je izgledao život rudara, kako je funkcionirao cijeli mehanizam  i što je taj posao ostavljao iza sebe.“ Centar je otvoren 2018. godine, a 2019. dobio je Zlatnu kozu za interpretacijski centar. Svi eksponati su originalni.

Sve počinje od tračnica

Na samom ulazu su postavljene tračnice. One simboliziraju put ugljena do morske luke Bršica, pa brodovima po svijetu. „Ove tračnice nisu simbolične“, kaže Elis. „One su doslovno nosile ugljen iz Raše do luke i dalje brodovima. Zato volim da ljudi prvo vide ovo, da shvate razmjere, da je to bio stvarni pogon koji je hranio čitav kraj. Ugljen je najviše odlazio prema Italiji, a ovdje je bio početak tog puta, kaže dalje.

Možda je manje poznat podatak o radu žena u rudniku. O njima ovaj centar glasno progovara, iako su one bile u rudniku “nevidljive”.  „Žene nisu ulazile u jamu, ali su držale sustav. Radile su na separaciji, u menzi, vešeraju i administraciji. Najčešće su bile raspređene na separaciji ugljena. To je bio zadnji korak prije slanja ugljena na tržište gdje se tražila brzina i pedantnost. Rudnik ih je volio jer su bile spretne, a i zato što ih se, nažalost, plaćalo manje“, objašnjava mi Elis.

Ne bi bilo Raše bez rudnika

Dalje mi pokazuje rudarske lampe i govori da je to najvažniji alat svakog rudara. Tu su izložene i lampe četa za spašavanje te zastava s crnom i zelenom bojom. Crna je počast poginulima, zelena je nada da će se svaki rudar sretno vratiti na površinu. Elis kaže da je to sukus rudarskog života — stalna neizvjesnost, stalna borba između života i smrti.

U idućoj prostoriji je soba o Raši. Naime, u Kovarskoj kući ne komuniciraju samo rudarsku baštinu, nego i priču o gradu. Jer ne bi bilo Raše bez rudnika. Naime, Raša je izgrađena za vrijeme talijanske uprave Istrom kao grad po mjeri čovjeka, za tri-četiri tisuće stanovnika. Imala je bolnicu, vrtić, školu, čak i olimpijski bazen, hotel, bar, asfaltirane prometnice, vodovodnu i kanalizacijsku mrežu, elektranu.

Priča o stanovima u ovom mjestu na Labinštini mi je posebno zanimljiva. Ključevi su se dijelili po funkciji. Direktori su bili smješteni u takozvanim viletama. Obični rudar imao jer stan u donjoj Raši bliže rudniku, da bude čim prije na raspolaganju. Tehničko osoblje bilo je u gornju Rašu. Funkcija je dakle donosila kvadrate i komfor. U vilama je bilo preko 100 kvadrata, imale su podrum, vrt te najbolji način grijanja. U donjoj Raši rudar je imao stan od 40 kvadrata i živio je skromnije. Način  života “iznad zemlje” uz to doba lijepo je prikazan u centru.

Nije to samo rudnik, to je život

Kad sam izašla iz Kovarske kuće i kad sam ponovno bila na zraku koji se ne mjeri ventilacijom, ostao mi je dojam da Raša ne živi od nostalgije. Ona živi od pamćenja. Od toga da se stvari ispričaju onakvima kakve su bile: s blatom, vodom, prašinom, disciplinom, strahom, ali i s prijateljstvom, solidarnošću i onim neobjašnjivim “bratstvom” koje nastaje kad znaš da ti netko čuva leđa u tami. I zato mi je najtočnija rečenica cijelog dana bila ona koju mi je Elis rekla na kraju obilaska: „Mi ovdje ne pričamo samo o rudniku. Mi pričamo o životu.“

Benčići kod Huma: Napušteno selo koje oživljavaju arhitekti iz Italije

By
Barbara Ban
-
0

Kada sam prvi put prije godinu dana došla uskom i strmom makadamskom cestom uz šarenilo lišća do Benčića, ostala sam očarana. Do sela sam tada stigla s Aleksandrom, vlasnikom Humske konobe, koji mi je putem, onako usput, zapravo pokazivao puno više od lijepog krajolika. Pokazivao mi je kako Humljani zamišljaju obnovu starih sela u svojoj okolici – tiho, pažljivo, bez galame i bez betonskih šokova. Toga dana u Benčićima nije bilo nikoga. Tek gradilište, skele, novi krovovi i tragovi miješalice. Selo kao velika, tiha kulisa u kojoj ljudi kao da su nakratko izašli iz kadra. I baš ta kombinacija, napušteno selo koje se polako otima prirodi, bio je prvi znak da se ovdje događa nešto posebno.

Makadamska cesta, dovoljno široka tek za jedno auto, vijuga kroz šumu kao da vas najprije želi iskušati, provjeriti jeste li doista vrijedni onoga što vas čeka na kraju. A na kraju tog puta čeka vas selo koje je već napola legenda, napola san. Benčići. Mjesto koje je prije samo nekoliko desetljeća brujalo glasovima, životom, stadima ovaca, dječjom grajom i mirisom kruha iz krušnih peći, danas je tihi skup od tek nekoliko kamenih kuća. Većina njih napuštena, poneka obrasla bršljanom i šipkom, a neke od njih ponovno se bude.

Moja tri dolaska u Benčiće

Ovdje vrijeme ne teče, ono se taloži u slojevima, kao mahovina na suhozidima. I baš zato ovo selo, zavučeno iznad Huma i tik do šumskih puteljaka koji vode prema Kotlima, ima onu rijetku, gotovo nedirnutu čaroliju istarskog zaleđa koja se ne može ispričati bez da je prethodno osjetiš pod nogama. Drugi put sam u Benčiće došla s jasnom namjerom: napraviti priču o novim vlasnicima. Prošla je godina dana, sela sam se već nekoliko puta prisjetila i u glavi sam imala sliku malog gradilišta koje diše nekim tihim optimizmom.

Ali kad sam ponovno skrenula s Aleje glagoljaša na onaj uski makadam, scena je bila gotovo ista i u Benčićima opet nikoga. Samo žubor Mirne negdje dolje i koji krov više koji se odupro zaboravu. Potpuno prazno, a ipak nekako puno. Selo u kojem možeš doslovno čuti vlastite misli. Tada sam nazvala Rimu. Do tada smo već bile razgovarale telefonom, napravila sam priču o njezinoj viziji i Zakladi Izvor, o Talijanima koji kupuju selo, a ne žele apartmansko carstvo nego zajednicu i tiho mjesto za život.

Put koji te malo testira, pa pusti unutra

„Dođi treći put kad budemo tamo,“ rekla mi je. „Dođi na ručak. Da ti pokažemo Benčiće kad se probude.“ Treći dolazak bio je sasvim drugačiji. Selo više nije bilo samo kulisa, dobilo je glasove, mirise, zvuk tanjura i smijeha iz zajedničke konobe. Tada sam shvatila da će ova priča biti puno više od klasične „obnavljamo staro selo“ reportaže.

Da bih shvatila što je Benčićima bilo, a što im se danas događa, morala sam prvo sjesti s onima koji ih još nose u kostima. U selu Brnobići, nedaleko Huma, dočekuju me dva brata – Franko i Damir, zadnji stanovnici Benčića. Sjedimo na klupi ispred kuće, oko nas drva, vrt, mali komad kampanje. Govore polako, onim istarskim tempom u kojem nema mjesta za žurbu. I zato ih volim slušati. Jer to je Istra koja nestaje.

– Mi smo ti bili zadnja fameja doli. Do 1997. smo živili u Benčići, onda smo se tu preselili. Sve drugo se prije ispraznilo, kaže mi Damir. Pitam ih kakvo je bilo selo kad su bili djeca.

– Lipo, ma lipo…  – Bilo je kampanje, bilo je kravi, bilo je ljudi. Prije rata, znaš, tamo ti je bilo i do sto judi. Petnajst kuć, svaka ima po pet dice. To ti je bila gužva na malo mista, umiješa se Franko. Kada ih pitam zašto su ljudi odlazili, slegnu ramenima. Priča je poznata, ponavlja se po cijeloj Istri.

Rasuti potomci

– Jedan je pošal u Kopar, drugi u Rijeku, treći u Trst. Ostali stari. I onda, malo pomalo. A cesta, pokaže mi rukom u smjeru Benčića, cesta je uvik bila ista, uska. Za neke je to bilo predaleko. Njihova je obiteljska kuća u Benčićima bila prva kad uđeš u selo. Danas je jedna od onih koje su obnovljene.

– Kuća je stara, ali sad je lipa. Drago mi je da nije pala. Bitno je da se ni sve srušilo. Lipo je vidit kad se obnavlja, kad ni samo boška, kaže Damir.  Prisjećaju se i drugih prezimena: Gržentić, Grabar, Dobrović, Fabris, Bernović… Danas su im potomci rasuti, najviše po Puli, nešto u Sloveniji, poneki u Buzetu. Kuće su, kažu, godinama stajale prazne, zarastale.

– Tri štale smo imali. Krave unutra, mlijeko, sve. Sada kad dojdeš doli, vidiš da su dvi zidi ostali. Sve ostalo je boška uzela. Da ni bilo ovih ča su kupili, sve bi bilo na podu, smije se Franko. Kad ih pitam što osjećaju kad danas odu dolje, nakratko ušute.

– Lipo je. Malo te ščipa u srce, znaš. Ma bolje ovako, da je krov na kući, nego da je sve roševina. To je naš kraj, naša zemlja. Samo sad drugi čuvaju, a mi gledamo, kaže napokon Damir.

Talijani koji ne žele apartmane

„Talijani kupili selo“, to je rečenica koju najčešće čujem kad spomenem Benčiće u Humu i okolici. Ton se mijenja od zavisno od sugovornika: od zabrinutog do znatiželjnog, od skeptičnog do oduševljenog. Većina kuća u Benčićima danas je u vlasništvu jedne male, vrlo specifične grupe ljudi koju predvode dvoje ljubitelja arhitekture i dizajna – Rima Abrami i njezin suprug Fabrizio.

Rimu konačno nakon telefonskog razgovora upoznajem u jednoj od obnovljenih kuća za vrijeme mog trećeg posjeta Benčićima. Govori smireno, ali s onim sjajem u očima koji imaju ljudi kad pričaju o nečemu što im je istinski važno. Rođena je u mjestu Abrami kraj Buzeta, ali je cijeli život provela u Italiji, blizu Venecije. Arhitektica je, specijalizirana za restauraciju starih kuća. Fabrizio je arhitekt i dizajner interijera, godinama radio na velikim projektima namještaja, one vrste koja ne ide u seriju, nego se radi po mjeri za kraljeve, šeike, dizajnerske hotele. Njega Rima, smijući se, opisuje kao „genijalca za interijere“, i to se osjeti u svakoj kući u Benčićima.

Priča počinje od noge

Njihova priča s Benčićima počela je, zapravo, sasvim drugdje. Priča mi kako se prije desetak godina teško razboljela, noga joj je prestala funkcionirati, liječnici su dugo tražili uzrok. „Obišla sam sve što sam mogla“, govori, „nisam više znala kome da se obratim.“ Onda joj je prijatelj spomenuo neuobičajenog terapeuta iz Rima, koji pokušava povezati fizičko i psihološko.

Za Rimu je taj susret bio svojevrstan šok. Čovjek joj je, kaže, „čitao“ prošlost i emocije, prepoznao traume za koje nikome nije pričala. Ona, racionalna arhitektica, odjednom se našla u svijetu u kojem medicina i psihologija više nisu bile strogo odvojene. Njezin opis toga je iskustvena priča, njezin osobni doživljaj. I upravo je taj doživljaj pokrenuo je dalju lavinu. Ona i Fabrizio krenuli su mu pomagati, razgovarali o tome kako spojiti medicinu, alternativne pristupe, arhitekturu, poljoprivredu. On je sanjao o mjestu izvan Italije gdje bi se moglo raditi u miru i prirodi, bez velikih gradova, bez politike, bez pritiska. Trebala je, kaže, „puno zemlja, jedno selo, tišina“.

– Gledali smo Austriju, razne krajeve. A onda sam shvatila da je odgovor zapravo bliže. U Istri. Tu sam doma, tu još ima mjesta u unutrašnjosti, ima šuma, ima zemlje. I tu na scenu ulaze Benčići, kaže nam Rima.

Kako je selo izabrano

Prvo je došla ideja o jednom susjednom zaseoku kilometar udaljenog od Benčića. Kupili su tamo zemljište preko Zaklade Izvor, neprofitne organizacije koju su osnovali s prijateljima, s ambicijom da bude centar za „istraživanje i razvoj osviještenosti čovjeka i ambijenta“. Zvuči apstraktno, ali u praksi to znači mjesto gdje bi ljudi mogli istraživati zdravlje šire od klasičnog pojma bolesti, učiti o hrani, zemlji, emocijama, povezivati znanost i iskustvo. Plan je bio ambiciozan: jedna velika, ali u krajolik uklopljena zgrada, gotovo nevidljiva izvana, pokrivena zemljom i travom, s prostorima za radionice, predavanja, rad s djecom, istraživačke projekte.

A onda je život, kako to već biva, promijenio planove. Njihov prijatelj iz Rima iznenada je umro. Ostali su sa zemljom, idejom i velikim pitanjem „Što sad?“. Upravo tada, Rimina prijateljica iz Buzeta javila im je da postoji jedno malo selo, odmah kraj terena koji su planirali, potpuno napušteno, zaraslo. Bili su to Benčići. „Ako se to može kupiti“, rekla je Rima, „zašto ne?“ I tako je krenulo: jedna kuća, pa druga, pa treća. Frankovu i Damirovu staru kuću kupili su prvi, zatim još koju od rodbine i susjeda. Malo po malo, s njima su u priču ušli i drugi prijatelji, ljudi slične vizije. Danas u selu ima desetak vlasnika, još dvoje-troje su u pregovorima. Svaka kuća ima svog gospodara, ali i jedan dio namijenjen zajednici.

Selo kao mozaik zajedničkih prostora

Najzanimljiviji dio priče o Benčićima nije samo to da se selo obnavlja, nego kako se obnavlja. Svaka kuća, objašnjava mi Rima, ima dva lica. Jedno je privatno, u kojem vlasnici borave, a drugo „za selo“, a to je mali zajednički sadržaj otvoren svim stanovnicima.

– Prva kuća koju smo uredili ima sa strane staru štalicu. Od nje smo napravili malu pizzeriju s krušnom peći. To je mjesto gdje svatko iz sela može dovesti prijatelje, ispeći pizzu, družiti se, priča nam dalje Rima u njihovoj zajedničkoj konobi koja se nalazi u sklopu jedne druge kuće.

Druga kuća dobit će mali spa, saunu, prostor za odmor, meditaciju. Treća će imati prostor za igre, biljar, društvene igre, kino večeri. Peta će biti sapunerija i radionica za izradu prirodnih sapuna, s pepelom, uljima, biljem. Negdje će biti i lavanderija, negdje mala radionica ručnih radova, mjesto za jogu, mjesto za djecu.

Zajednički prostori i druženja

– Zamislili smo da, kad selo bude imalo tridesetak kuća, ima 29 različitih zajedničkih prostora. Ti daješ dio svoje kuće selu, a zauzvrat dobivaš sve druge sadržaje. Nitko od toga ne zarađuje, poanta je zajednica, ne biznis. Sve to se, naravno, ne događa preko noći. Od 2020. do danas uspjeli smo potpuno ili djelomično urediti deset kuća. Infrastruktura je još uvijek izazov. Struja je dovedena, ali vode i interneta još nema kako bi željeli.  Sad svaka kuća ima svoju pumpu, skupljamo kišnicu, priča dalje Rima.

Prometnica je i dalje ona ista uska makadamska, „malo nezgodna“, kako su rekli Franko i Damir. Ali u tome je, zapravo, i jedna od zaštita. Tko ovamo dolazi, dolazi jer stvarno želi. Nakon kavice s Rimom, Fabrizio me odveo u razgled kuća. Stare kamene kuće, svaka za sebe, pokazuju raspon njegove kreativnosti. Jedna je tamnija, intimna, s toplim drvom i skrivenom rasvjetom. Druga je prozračna, s bijelim zidovima i tek pokojim starim komadom namještaja koji izgleda kao da je oduvijek tu. Treća je gotovo monokromatska, ali svaki detalj ima svoj smisao.

Male kvadraturom, ali velike dizajnom

Svaka je uređena drugačije, svaka ima onaj „vau“ efekt. Male su kvadraturom, ali dizajnom ogromne. Osjeti se da je čovjek slagao interijere po cijelom svijetu, za najbogatije ljude – ali ovdje radi suprotno. Umjesto da nameće luksuz, izvlači ono najbolje iz skromnosti prostora. Kamen ostaje kamen, grede ostaju grede, stari tavelici ostaju na svojim mjestima. Ništa se ne skriva, samo se naglašava.

A nakon razgleda usliojedio je ručak. Zajednička konoba, „bez konobara“, te nedjelje bila je puna: Rima, Fabrizio, prijatelji iz Italije. Kamin gori, kroz mali prozor vidi se šuma. U jednom trenutku, dok slušam miješavinu hrvatskog, talijanskog i engleskog, shvatim da su Benčići puno više od skupa obnovljenih kuća. Ta mala zajednica stvarno živi svoj san u tom usnulom selu.

I to ne bilo kakav san. Oni su stopljeni s prirodom i tradicijom, poštuju kamen, stare tlocrtne linije, kapelicu svetog Antona na putu prema Kotlima koju žele vratiti na zasluženo mjesto u krajoliku. A s druge strane, okruženi su svim mogućim komforom sadašnjice: dobrim dizajnom, znanjem, idejama, otvorenošću prema svijetu. Dok sjedim za stolom, dok se priča prelijeva iz teme u temu, od glagoljaša do novih pristupa zdravlju, od šuma do arhitekture, jasno mi je da ovdje ne obnavljaju samo zidove. Obnavljaju i jedan model zajedničkog življenja koji smo usput izgubili. Baš zato se veselim svakom novom ručku kod Rime i njezinih prijatelja. Jer to više nije samo posjet jednom „projektu“. To je doživljaj sam za sebe.

Filozofija harmonije: male škure, velika slika

Kao arhitektica, Rima inzistira na jednom pravilu. Izvana selo mora ostati selo. Nema povećavanja otvora, nema modernih nadogradnji, nema „više svjetla“ po cijenu gubitka duše.

– Svi su me pitali: „Rima, možemo li povećati prozore? Nekad su bili mali, danas ljudi vole velike staklene stijene.“ A ja kažem: ne. Mala okna su dio harmonije. Ako ih promijenimo, izgubit ćemo lice sela.

Umjesto novih vizura, traži se stari trag. Boju škura pronašli su na starim daskama, sloju boje koji je preživio desetljeća: zelenkasto-plavkasta nijansa od modre galice, verderame. To je sada „boja sela“. Sve kuće imaju različite detalje, različite volumene, ali ih ta boja, ti mali prozori, taj kamen povezuju u skladnu cjelinu.

– Unutra možete raditi što hoćete. Stavite ljubičaste zavjese, zlatnu kuhinju, to je vaša intimnost. Ali izvana, neka selo ostane ono što je bilo. Harmonija ne dolazi iz jedne kuće, nego iz cjeline. Tko želi ući u Benčiće, pristaje i na filozofiju, smije se.

Između Huma i Kotli: trokut tišine i vode

Kad stojim na kraju sela, na mjestu gdje se put odvaja: jedan prema Humu, drugi prema Kotlima, jasno je zašto baš ovdje san o drugačijem životu ima smisla. Hum je par kilometara iznad, najmanji grad na svijetu, ali i „grad tišine“. Kad uđete kroz njegova kamena vrata, automatski stišate glas. Dvije ulice, tri reda kuća, župna crkva, stara loža, gradska loža koja je danas konoba. Zimi dim iz dimnjaka, ljeti žamor izletnika, ali nikad previše, nikad do kraja bučno.

Hum je kroz povijest nekoliko puta gotovo nestao. Bio je spaljen u 17. stoljeću, nastradao u ratovima, opustošen iseljavanjima. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio je na rubu odumiranja. Bio je hrpa ruševina s tek šačicom stanovnika. A onda je doživio svoj povratak: Aleja glagoljaša, književnici, umjetnici, lokalni entuzijasti. Danas u Humu živi više nego ikad nakon Drugog svjetskog rata. Djeca trče po kaldrmi, u suvenirnicama se prodaje biska i ručno oslikano posuđe, u konobi se jede maneštra i kobasica s kupusom. Grad-muzej, ali živ.

Kotli i mlinovi

S druge strane, nizvodno uz potok, leže Kotli. Selo slapova, kamenih kotlića što ih je voda izdubila u živoj stijeni, mlinova koji više ne melju, ali i dalje stoje kao kulise. Nekad je to bilo bogato selo obrtnika, mlinara, težaka. Nakon Drugog svjetskog rata, baš kao i Benčići, ispraznilo se. Danas u njemu nitko stalno ne živi. Kuće se polako obnavljaju, iznad slapova radi mali restoran, ljeti se ljudi kupaju u zelenkastim bazenima Rečine.

Na putu od Benčića prema Kotlima stoji i mala kapelica svetog Antona. I ona je dio njihove vizije, vratiti joj dostojanstvo, očistiti prilaz, dati joj opet mjesto u svakodnevnom pejzažu sela i hodočasnika, a ne samo na starim kartama. Hum, Benčići, Kotli – trokut koji na karti izgleda sasvim obično, ali u stvarnosti stvara osjećaj da si ušao u neku kapsulu vremena. Ovdje povijest nije natpis na ploči, nego zid na koji se oslanjaš, stepenica koju prelaziš, potok koji čuješ dok spavaš.

Povijest u brojkama, tišina u kostima

Ako poslušamo statistiku, priča o Benčićima je klasična priča o nestajanju. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća selo je imalo sedamdeset, osamdeset, pa čak i više od devedeset stanovnika. Nakon 1948. – kad ih je bilo preko sto – broj se počeo strmoglavo spuštati: 1961. tek četrdeset i troje, 1971. dvadeset i troje, 1981. petnaest, 1991. sedam. Već 2001. – nula. A onda 2021. – naselje se službeno briše kao posebna jedinica, pripaja se Humu. Na papiru, Benčići ne postoje.

Ali papir ne zna za šum vode u dnu doline, za miris vlažne zemlje u kamenim konobama, za priču Franka i Damira, za Rimine crteže na stolu, za pizzeriju u staroj štali. Hodam selom i pokušavam ga zamisliti kako je nekad bilo: krave u trokatnoj štali, djeca koja trče od kuće do kuće, žene koje na kamenim koritima peru rublje, muškarci koji idu prema mlinovima u Kotlima. Večer je, u prozorima gore petrolejke, čuje se razgovor, možda i pjesma. Danas su prozori još uvijek uglavnom tamni. Ali krovovi više ne prokišnjavaju. Iznutra se čuju čekići, brusilice, poneki smijeh. To je neka nova faza sela, na pola puta između onog „nekad“ i „sutra“.

Razgovor s novim starosjediocima

Kad pitam Rimu planira li se jednog dana trajno preseliti u Benčiće, ne dvoji.

– Da. To nam je velika želja. Polako prodajemo ono što imamo u Italiji i želimo napraviti kuću ovdje za stalni život. Još smo uvijek između dva svijeta, ali srce je sve više ovdje, priznaje mi. Ona i Fabrizio danas provode nekoliko dana tjedno u selu. Kad su oni tu, dolaze i drugi vlasnici, prijatelji, suradnici. Svaki dolazak je mali radni kamp, nešto se zida, nešto boja, nešto planira.

– Zaklada ide sporije nego što smo sanjali – kaže – jer za pravu realizaciju trebaju veliki novci. Ne želimo investitore koji će nam diktirati uvjete. Mi hoćemo prvo čvrstu grupu ljudi koji imaju kuće u Benčićima, koji ovdje stvarno žive i razumiju ideju. Tek onda ima smisla otvarati to šire. Pričamo o strahu od „apartmanizacije“ – te riječi koje se u Istri izgovara gotovo kao psovka. Ona odmahne rukom.

Drugačiji put

– Upravo suprotno. Apartmani su najlakši put, ali to nije naš put. Nama treba jedno mjesto koje ostaje kakvo jest. Za nas, za djecu, za one koji žele učiti, istraživati. A istarska obala već ima dovoljno apartmana i hotela, kaže mi.

– Ja sam arhitektica. Možda zato uvijek počnem od kuće. Ali kuća ti odmah kaže sve: tko tu živi, kako, što mu je važno. Ako napravimo selo koje je harmonično izvana, postoji šansa da i ljudi unutra pronađu neku svoju harmoniju.– smije se.

Što će biti s Benčićima?

Pokušavam zamisliti kako će Benčići izgledati za deset godina. Možda će tada već sve kuće imati nove krovove. Možda će pizzerija već imati svoju „kuću slavnih“ s imenima najboljih pizzaiola među susjedima. Možda će spa biti mjesto na kojem će se navečer, nakon radionica u velikoj dvorani, gasiti svjetla i gledati zvijezde. Možda će sapunerija mirisati na lavandu i ružmarin iz vrtova oko sela.

Možda će se, tko zna, netko od potomaka starih Benčićana odlučiti vratiti, ne samo u posjet, nego i živjeti. To bi bio najljepši mogući krug: selo koje su nekad morali napustiti zbog boljeg života, danas im pruža neki drugačiji „bolji život“. Za sada, Benčići su mjesto u nastajanju. Ni turistička atrakcija, ni klasično selo. Nisu ni potpuno živi, ni potpuno mrtvi. Kao da stoje na pragu, držeći vrata odškrinuta. Ali dok hodam natrag prema autu, jednom jedinom cestom koja spaja Benčiće s ostatkom svijeta, jedno mi je jasno: već sada su učinili nešto važno. Oduzeli su prirodi pravo da u potpunosti izbriše trag ljudskog života  i istovremeno su prirodi dali prednost u svemu.

Land Art staza Stražica–Sapaćica: Mistična jesenska avantura na Učki za cijelu obitelj

By
Barbara Ban
-
0

Od početka studenog nikako nisam mogla dočekati dan da odem u šumu među šareno lišće. Kao da mi je netko u glavu sredinom listopada zalijepio jednu sliku – lišće svugdje oko mene. Žuto, šuškavo, šareno, ono koje se lijepi za gojzerice i mota pod nogama dok hodaš. Taj miris vlažne zemlje, trulog lišća i jeseni toliko mi je obuzimao misli da je bijeg u šumu postao nužnost, a ne opcija. Vidi se da sam jesensko šumsko dijete. Bilo sama, bilo u društvu, bilo po nekoj planini ili samo šetnici kroz našu magičnu jesensku Istru, samo da je šuma.

I baš kad sam u glavi već krenula slagati plan za solo bijeg, poklopilo se da će mi se pridružiti i klinci. Naravno da tada sve kreće iz početka. Što sada? Kamo ići? Što izabrati da je i njima zanimljivo, a da se ja svejedno napunim tom šumskom energijom za kojom toliko žudim? Budući da već dugo u sebi nosim želju za odlaskom na Učku, odluka se nekako sama nametnula. Bit će to Land Art staza Stražica–Sapaćica koja se nalazi na Ćićariji u sklopu Parka prirode Učka, a otvorena je sredinom 2016. godine. Kružna šumska priča koja kreće s Poklona.

Bijeg u šumu

Moram priznati da stazu prije toga nisam previše proučavala iako sam o njoj čitala. Meni i Korini je već dugo bila “na listi”, ali stalno smo je preskakale. Uvijek bi nekako pobijedila neka “ozbiljnija” tura, s više uspona i znoja, jer Land Art nam je djelovao kao nešto prelagano i prejednostavno za naše „ekspedicije”. No, ovaj put bijeg u šumu s klincima trebao je biti šuma, doživljaj i igra, a ne visinska razlika. I tu je Land Art staza ispala pun pogodak.

Ja i Renata s klincima krenule smo put Učke i već na staroj cesti prema prijevoju Poklon imala sam osjećaj kao da polako ulazimo u neki drugi svijet. Dolje sunce, gore sve maglovitije. Iako si zapravo sasvim blizu kuće, nekako odeš jako daleko. Učka me uvijek fascinirala tom svojom mistikom, a posebno u danima kad je vrijeme mračno i maglovito. Upravo takav dan nas je i dočekao – magla, sivilo, ali ni u jednom trenutku to nije uništilo doživljaj. Naprotiv, pojačalo ga je. Kao da su se vile s Učke, koje nestanu pa se vrate, odlučile poigrati s nama i pokazati nam svu svoju čar.

“Ljučka” ili “vučja”

Dok hodamo prema početku staze i klincima pričam što ih čeka, po glavi mi se motaju priče o tome kako je Učka uopće dobila ime. Porijeklo imena nikada nije do kraja razjašnjeno. Neki spominju da je ime vezano uz staroslavensku riječ “ljučka” koja je označavala granicu, onu liniju između Istre i “tuđe zemlje”, “tuđih ljudi”. Drugi je povezuju s vukom pa govore o Vučkoj gori. Naši stari će reći jednostavno Uška ili Uska gora. U glagoljaškim zapisima iz 16. stoljeća spominje se latinsko ime Olinfos za ovu istu planinu. Talijani joj tepaju Monte Maggiore, Mlečani Monte degli Uscocchi. Planina s mnogo imena, ali jednom dušom i tisuću priča o vilama Učkaricama koje su nas pratile čitavim putem. Ali to nisam nikome rekla.

Na Poklonu ostavljamo auto i krećemo na stazu. Land Art je kružna, duga oko 6,5 kilometara, s jako malom visinskom razlikom. Možeš je proći za dva do tri sata, bez da se previše umoriš, ali s glavom punom doživljaja. Idealan kompromis za naš mali tim u četvero: teta, mama i dva znatiželjna klinca. Ulaz je malo dolje uz cestu, a postoji i drugi koji se nalazi uz konobu Dopolavoro. Tu ćemo par sati kasnije izaći.

Meditacijski prostor

Od samog početka šuma nas uvlači u sebe. Lišće više nije onako vatreno žuto kako sam priželjkivala, kasna je jesen i boje su malo isprane, ali miris je savršen. Miris lišća koje se gomila pod nogama, onaj vlažni šumski zrak koji te vraća u tijelo, u sadašnji trenutak, u sebe. Upravo zbog toga šumu doživljavam kao savršen meditacijski prostor. Samo lišće, dah i koraci. Prva točka koja nas dočekuje na stazi je Travnati vršak, nakon što smo savladali sve markacije i putokaze. Oduševljeni kao da smo u nekoj igri tražimo znak za prvu „instalaciju” i pitamo se tko će ju pronaći prvi.

Renata je ovaj put pobjednik. Na malom uzvišenju, u sjeni, stoji kameni krug s otiscima stopala na vapnenačkoj ploči. Ideja je, čitam, da se izuješ, staneš bos u ta udubljenja, zaustaviš se, utišaš, poslušaš šumu oko sebe i sebe u toj šumi. Klinci su odmah shvatili igru i tražili stopala, ali vrlo brzo su i oni zastali i osluškivali šumu. Kao prva točka, Travnati vršak savršeno nas uvodi u priču ove staze – nije ovo samo šetnja, ovo je šetnja s namjerom.

Vile Učkarice nas prate, ali to nitko ne zna

Nastavljamo dalje i ubrzo dolazimo do Vilinskog sijela. Na maloj uzvisini iz guste trave izviruje sedam kamenova koje je priroda posložila u krug. Prema predajama, upravo na takvim mjestima okupljaju se šumske vile, a lokalne legende govore o vilama Učkaricama, onim nevidljivim čuvaricama Učke koje se ne pokazuju svakome. Stari pastiri pričali su kako su ih čuli kako pjevaju, kako su ih vidjeli u sumrak, a danas se, kažu, skrivaju od “ovog ludog svijeta” i više ne vole izlaziti pred svakoga. Renati i klincima nisam rekla da nas prate. Ulazimo u krug, biramo simbol koji nas najviše privlači, uživamo. Klinci pažljivo prelaze rukama preko kamenja, traže “svoj” znak. U tišini se može osjetiti da je ovo stvarno posebno mjesto. Možda ne vidimo vile, ali prizor je toliko bajkovit da uopće nije teško povjerovati da su tu negdje, iza prvog stabla.

Nakon vilinskog kruga slijedi još malo šetnje i evo nas do Ljubavnog kamena. Stijena u obliku srca, sastavljena od dva kamena koja se oslanjaju jedan na drugi, stoji kao savršena kulisa za sve zaljubljene, ali i one koji to tek žele postati. Na površini je oslikana i simbolika je jasna: ljubav, partnerstvo, međusobna podrška. I ona dublja poruka – ljubav i zajedništvo čovjeka i prirode. Odmah u blizini je livada s lokvom, nekoć važno pojilište za stoku, danas okupljalište srna, divljih svinja, lisica, možda i pokojeg medvjeda i vuka. Tu usred jeseni nailazimo i na vijesnika proljeća – žuti jaglac proviruje iz trave.

Dva žuta ariša

Dalje nas staza vodi iz šume i odjednom smo na proplancima i livadama. Dva žuta ariša kao da su označila kraj šumske staze. Dolazimo na predio Sapaćica. Ovo mi je najneobičniji dio staze, tim više što su se pred nama na makadamskom putu ukazali Otisci dlanova i geoglifi ovaca. Možda mi je to i najljepši dio staze, a vidim da je i društvancu. Slikam ih uz „dlanove” i onda trče prema kamenim ovcama. Tu priča postaje jako konkretna – o tome kako je čovjek svojim djelovanjem zapravo stvorio novi ekosustav.

Pašnjaci na Učki nisu nastali sami od sebe, nego tisućama godina krčenjem šuma, ispašom ovaca, radom ljudskih ruku. Na stijeni vidimo oslikane dlanove s jasnom porukom: ljudske ruke mogu ostaviti pozitivan trag u prirodi. Ali i negativni, što ćemo vidjeti malo kasnije. Nedaleko odatle, na travnatom dijelu, geoglifi ovaca simbolično vraćaju stada na pašnjake. To su veliki motivi u krajoliku koji podsjećaju na istarsku ovcu pramenku – autohtonu istarsku pasminu. Klinci, naravno, to sve prepričavaju na svoj način: “Ovdje su nacrtane ovce da se ne zaborave.”

Boja koja vrišti

Nakon ove priče o ljudskom tragu dolazimo puteljkom do Crvenog stabla, točke koja govori o negativnom utjecaju ljudi na prirodu. Usred travnjaka Sapaćice stoji suho stablo obojano u intenzivnu crvenu boju. Nemoguće ga je ne primijetiti. Oko njega su plinovod, dalekovod, odašiljači, radar, tunel koji prolazi ispod nas, cesta u blizini. Crveno stablo vrišti svojom bojom baš kao što često vrišti i ljudska intervencija u prirodu. Čovjek zna i nagrditi i uništiti ono što mu je dano. Čudno se osjećamo uz ovo stablo. Klinci prvo pitaju je li se stablo “zapalo” ili je “bolesno”, a onda shvate da je zapravo namjerno tako, kao upozorenje.

Od Crvenog stabla dalje hodamo prema Kamenim zupcima koje je teško ne primijetiti. Tu se ogoljena kamena površina izdiže kao neka mrlja usred trave, a iz nje strše brojni kameni stupići, obojani u zlatno. Izgledaju kao zubi koji vire iz zemlje. Ideja je jasna i kaže da priroda itekako može “pokazati zube” kad se pretjera s njenim uništavanjem. Dok stojimo tamo, okruženi zupcima, a magla se lagano vuče po travnjacima, imam osjećaj kao da nas sama planina opominje da imamo svoje granice.

Igra u magli

Sljedeća točka na koju nailazimo je Labirint. Mjesto za igru u magli koja nas sve više osvaja. To je geoglif u obliku labirinta, napravljen od kamenja, koji izletnike usmjerava da ostanu na pravom putu na jednom oštrom skretanju staze. Osim što je praktičan, Labirint nosi i onu dublju simboliku, a to je traženje puta, snalaženje, unutarnje putovanje. Pored toga ukazuje i na ogranak staze koja vodi do Velog vidikovca, s kojeg se pruža prekrasan pogled na Istru, kanjon Velu dragu i glavni greben Učke. Mi do vidikovca tog dana nismo otišli jer je magla bila toliko gusta da od pogleda ne bi bilo puno koristi, ali djeca su se zato temeljito poigrala u samom labirintu. Kružili su stazicama, tražili izlaz, dovikivali se, a meni je sve to izgledalo kao mala metafora života. Svatko traži svoj put, a nikad nije baš ravno.

Dalje nas put vodi do Kamenog igrališta gdje smo se sklonili pod grane smrikve i popili kavu te pojeli „predštrudlu”. Glavna nas čeka u Dopolavoru malo kasnije. Tu su se nekada nalazile pastirske gomile, a danas je to mjesto gdje se svatko može poigrati gradnjom vlastitog land art djela. Kamenja ima napretek, a u trenutku kad ugledaš niz već složenih stupova, gotovo automatski poželiš i ti nešto složiti. Dok ja i Renata pijemo kavu, djeca već u akciji – nose kamenje, slažu svoje male piramide, krugove, mini-labirinte. To je onaj trenutak kad umjetnost iz “promatranja” prijeđe u “sudjelovanje”. Ruke su pune prašine, džepovi prepuni kamenčića, a osmijeh širok. Dokaz da smo izabrale dobro.

Svi smo rekli vau

Nakon igrališta, staza nas polako vodi do Spiralnog geoglifa za koji smo svi jednodušno rekli „vau”. Na stjenovitom vidikovcu, s pogledom na vršni greben Učke, litice Stražice, kanjon Velu dragu i Istru, u kamenu je nacrtana velika spirala. Napravljena je po uzoru na presjek spiralnih ljuštura fosilnih foraminifera, onih sitnih organizama čije su ljušturice milijunima godina padale na dno drevnog oceana Tethys.

Upravo od tih vapnenačkih skeleta nastale su stijene koje danas grade Učku i Ćićariju. Kad djeci objasniš da ovdje, na gotovo 900 metara nad morem, hodaš po nekadašnjem morskom dnu, odjednom im šuma postane ocean, a kamenje fosili. To je jedan od onih trenutaka kad se prošlost i sadašnjost stope u jednu sliku. Tu idemo i do vidikovca gdje se pogled konačno pruža na Istru. Vjetar je malo rastjerao maglu, a sunce polako zapada. Moramo se požuriti. Ali ne odustajemo od fotkanja na vidikovcu i igre po „fosilu”.

Duša šume

I tu se opet vraćamo u šumu. Hodajući dalje nailazimo na Kamenu šumu. Ovo je dio staze gdje je šuma u potpunosti iskrčena, ostali su samo panjevi, nijemi podsjetnik na snažna stabla koja su tu nekad rasla i pružala dom brojnim šumskim bićima. Na svakom panju postavljena je kamena instalacija, kao mala duša posječenog stabla, ali i sjeme novog života koje niče iz onoga što je čovjek porušio. Poruka je jasna: koliko god da nas ljudska nepromišljena sječa zna rastužiti, priroda ima nevjerojatnu moć obnove i ne možeš je do kraja uništiti. Klinci tu zastanu, prvo im je fora da svjesno “prebroje panjeve”, a onda ih krene kopkati gdje su bila stabla i zašto ih više nema.

Nakon Kamene šume staza nas dovodi do Stijenske slikarije na litici Stražice. Radi se o velikoj apstraktnoj slikariji na stijeni, čija je tema svijet lišajeva. Gledamo ju izdaleka skrivenu među stablima. Lišajevi su često zanemareni mali organizmi, ali iznimno važni za ekosustav i kao pokazatelji stanja okoliša. Na ovoj litici umjetnik je bojom naglasio ono što bismo inače jedva registrirali pogledom, podsjećajući nas koliko je taj mali svijet bogat i istovremeno ugrožen. Djeci je to jednostavno “velika šarena stijena”, ali kroz priču shvate da boje na toj stijeni nisu tu samo zato da bi bile lijepe, nego da bi ukazale na nešto vrlo važno.

Mahovina i spirala

Nedaleko odavde je i točka Mahovina. Na malom kamenu kraj klupe naslikan je petroglif koji skreće pažnju na mahovinu koja gusto prekriva gromade kamenja ispod litica Stražice. Cijeli taj dio djeluje bajkovito, sve je mekano, zeleno, vlažno, tiho. U blizini je i jedna veća oslikana stijena, djelomično obrasla mahovinom, pa se zeleni tonovi slike stapaju s pravom mahovinom. To je savršeno mjesto da djeci razbiješ mit da mahovina raste samo na sjevernoj strani stabala. Ovdje raste svuda gdje ima sjene i vlage, bez obzira na orijentaciju, a upravo je ovaj dio okrenut prema zapadu. Polako izlazimo iz tog bajkovitog dijela i nailazimo na Dva monolita s motivom spirale. Jedan stoji uz samu stazu, drugi je malo povučen u šumu. Na oba su naslikane spirale, jednom se priča o mikrosvijetu, o spiralnim mikrofosilima koji grade vapnenac Učke, drugom o paprati, zavinutom mladom lišću, o spiralama u biljkama.

Nastavljamo lagano prema dijelu staze koji nas vodi prema vidikovcu Krog. Na usponu nailazimo na instalaciju Oslikane cjepanice – Stražar. Drvene cjepanice, oslikane, stoje uz put kao mala straža koja nas prati prema gore. Kad konačno izađemo na Krog, pogled se otvara na zapadne obronke Učke, Istru i staru cestu Giuseppinu koja je nekad spajala Kvarner i Istru dok tunel još nije postojao. Tu, na rubu litice, nakon šetnje kroz maglu i šumu, osjetiš onaj trenutak u kojem se zapitaš: “Gdje sam ja to zapravo?” Ima nešto beskrajno smirujuće u tom pogledu, čak i kad magla i dalje pleše oko nas.

U iščekivanju štrudle ili gibanice

Na povratku prema Poklonu, odnosno prema završetku staze, prolazimo pored Travnatog platoa. To je mali travnati izbojak iznad strme padine, s geoglifom koji služi i kao odmorište. Oko njega su zaravnata kamenja na kojima možeš sjesti, a pored platoa jedno lijepo veliko stablo koje gotovo traži da ga zagrliš. To je kao prirodni oproštajni punkt: staneš, pogledaš u daljinu ili u šumu, zahvališ prirodi i polako kreneš dalje, nazad prema civilizaciji – ili obrnuto, ako stazu obilaziš u suprotnom smjeru.

Odavde se staza polako spušta prema izlazu kod konobe Dopolavoro. Upravo tu nas je magla odlučila potpuno obaviti svojim bijelim velom. Čim smo izašli na proplanak, obavila nas je gustoća zraka u kojoj su oblici postali mekši, zvukovi tiši. Imala sam osjećaj kao da su nas vile Učkarice pratile sve do kraja staze. I pratile su nas, rekla bih, sve dok nismo ušli u toplinu konobe. U Dopolavoru smo se ugrijali uz čaj, a dušu je dodatno zagrijala gibanica. Ipak se nismo odlučili za štrudlu. To ćemo idući put.

Gdje je bilo najljepše

Klinci su veselo prepričavali gdje im je bilo najljepše, tko je prvi pronašao koju markaciju, na kojem su se kamenom igrali, koja im je bila “najčudnija” instalacija. Meni se u glavi vrtjela slika crvenog stabla u magli, kameni zupci koji vire iz trave, spiralni geoglif na nekadašnjem morskom dnu i bukva s Vilinskog sijela koja kao da još uvijek šapuće svoje priče. Inače, staza ne završava kod konobe, nego se još dio puta pješači po asfaltu do auta. Kao lagani prijelaz iz bajke natrag u svakodnevicu. Dobro je to sve osmislio Boris Pecigoš, autor staze, umjetnik i magistar likovne umjetnosti koji je kroz stazu želio razviti svijest o povezanosti čovjeka i prirode.

I za kraj, ako s djecom planirate izlet na Učku, ne smijem zaboraviti još jedan veliki plus – Centar za posjetitelje Poklon. To je novo glavno odredište svih budućih posjetitelja Parka prirode Učka, smješteno na oko 930 metara nadmorske visine, u središtu samog Parka. Nije to samo zgrada, nego multimedijalni svijet u kojem Učka oživi kroz slike, zvukove i priče. Na oko 1.200 kvadrata smjestili su se interpretacijski i edukacijski sadržaji, turističke informacije, konferencijske i uredske prostorije. Središnje mjesto zauzima multimedijalni interpretacijski postav u kojem su prirodne, kulturne i povijesne vrijednosti Učke i Ćićarije prikazane na moderan, interaktivan i zabavan način.

Savršen obiteljski dan

Postav je podijeljen u nekoliko tematskih cjelina – U planini, Dom, Fascinacija, Inspiracija i S vrha Učke – i svaki taj dio na svoj način priča priču o životinjama koje ovdje žive, o ljudima koji su ovdje kuhali, živjeli, svirali, radili, o reljefu, vjetrovima, biljkama, običajima. Naše mališane najviše su oduševile multimedijalne instalacije životinja, rekonstrukcija kuhinje na Ćićariji i Učki, zvukovi glazbe i priče o narodnim običajima. A apsolutni hit je veliki izložak Učke koji se diže i spušta – model reljefa prema kojem djeca mogu vidjeti kako planina zapravo izgleda, gdje su vrhovi, gdje su doline, gdje su staze kojima su upravo hodala. Centar je otvoren tijekom cijele godine, pa čak i ako vas vrijeme prevari, imate savršeno mjesto za produžiti doživljaj Učke bez da kročite u blato.

Land Art staza na Učki i Centar za posjetitelje Poklon zajedno čine savršen izlet za obitelji s djecom: prvo šetnja kroz šumu koja je pretvorena u galeriju na otvorenom, kroz maglu, lišće, priče o vilama, ljubavi, prirodi koja pokazuje zube i prirodi koja liječi, a zatim multimedijalna lekcija o svemu onome što ste upravo vidjeli. A možda je najljepše od svega što, dok djeca viču “Evo markacije, ja sam je prvi našao!”, ti negdje duboko u sebi osjećaš da si pronašao nešto puno važnije – svoj mali jesenski mir među lišćem koje šušti pod nogama i vilama Učkaricama koje te prate iz sjene.

Pula: Muzej vina Istre podsjetio me na stare konobe moga dida i nonića

By
Barbara Ban
-
0

Prvi dojam stiže već na pragu, ali ono pravo otkriće dočekalo me čim sam zakoračila u prizemlje Muzeja vina Istre u samom srcu Pule. Teška vrata nekadašnje banke na adresi Sergijevaca 11 vode u prostor koji podsjeća na staru istarsku konobu, odnosno onaj skroviti, mirisni podrum u kojem je vino oduvijek bilo više od pića. Dok mi se pogled zaustavlja na drvenim gredama i starim bačvama, pomislim kako su sličnu konobu imali i moj dide i nono. Iako su bili dva različita svijeta – jedan u Burićima kraj Kanfanara, drugi u Štokovcima kraj Savičente, podrum, bačve i bukalete su nešto što ih je spajalo. I taj miris starih drvenih bačava, vinske mušce kako lete na dunje, stari tapuni, preša, mlin…

A ovaj muzej ne  priziva slučajno atmosferu obiteljskih konoba, kao u mom slučaju. Njegova misija je, kako će mi kasnije reći jedna od začetnica muzeja Doris Cerin Otočan, vratiti fokus istarskog vinarstva na njegove početke, odnosno u male obiteljske podrume gdje se znanje prenosilo s koljena na koljeno, a vino se pravilo s više osjećaja nego tehnologije. Danas su to gotovo pa zaboravljena vremena.

Pula koja bi mogla biti grad malih muzeja

Dok hodam tim prizemljem, nemoguće je ne razmišljati o samom gradu. Pula je, kako sam često isticala, savršen teren za ovakve projekte. Već ima Kuću maslinova ulja, ali kad bi sličnih privatnih muzeja bilo desetak, kulturna scena Pule dobila bi sasvim novu dimenziju. Muzej vina pokazuje kako se na relativno malom prostoru, svega tristotinjak kvadrata raspoređenih na dva kata, može stvoriti priča koja je jednako privlačna i lokalnoj publici i znatiželjnim turistima.

Doris me dočekuje uz pogled koji odaje ponos. Ona je, sa suprugom Orianom Otočanom te Tonijem Otočanom i obitelji Kostadinov, zaslužna za ovu jedinstvenu inicijativu. “Muzej je u potpunosti privatna priča, ali od prvog dana željeli smo da bude otvoren svima,” govori mi dok koračamo kroz novi muzej.

Zid vina koji diše Istru

“Kad smo iznijeli ideju, gotovo svaki vinar poželio je sudjelovati. To je bio znak da Istra prepoznaje zajednički interes,” dodaje Doris, a meni se odmah nameće misao kako bi Pula bila bogatiji grad kad bi imala više ovakvih malih, privatnih muzeja. Kulturni turizam, o kojem toliko pričamo, ovdje dobiva svoju pravu, opipljivu formu.

Prvi pravi zaokret u obilasku vodi nas k impresivnom “wine wallu”, zidu vina koji doslovno diše Istru. Preda mnom se pruža mozaik butelja, svaka s etiketom jednog vinara, a na interaktivnim točkama moguće je doznati sve o podrumu, sorti i priči iza svake boce. “Ovo je izlog za vinare i putokaz za posjetitelje,” objašnjava Doris. Gledam u more boja i oblika i shvaćam koliko je istarska vinska scena danas raznolika i živahna. Svaka boca priča svoju priču, od velikih vinskih kuća do malih, obiteljskih vinarija koje njeguju autentičnost.

Od amfora do modernih etiketa

Kako se penjemo uz blago zavijeno stepenište i dolazimo na kat, otvara se priča povijesti istarskog vinarstva. Početak je, naravno, u antici. Rimske amfore, ulomci posuda i stari zapisi podsjećaju da su Istru i vino vezivali još antički trgovci i vinogradari.
Posebnu vrijednost postava čine originalni predmeti koji su stigli iz fundusa Arheološkog muzeja Istre, Etnografskog muzeja Istre u Pazinu, Instituta za poljoprivredu i turizam iz Poreča te iz privatne arhive obitelji Otočan. Svaka amfora, preša, vinska posuda i stara fotografija prošla je pažljivu restauraciju kako bi se posjetiteljima mogla pokazati u punom sjaju, ali i sačuvati autentičnost koju stoljeća nose.

“Ovdje posjetitelj može u hodu osjetiti cijelu povijest, od antike, preko Austro-Ugarske, do današnje enološke renesanse,” kaže Doris. Zastajem pred izloženim primjerkom djela barbanskog kanonika Pietra Stankovića iz 1853. godine  “Vino dell’Istria”, prvog sustavnog razmišljanja o ekonomskoj važnosti vinogradarstva za ovu regiju. Uz njega su katastarske mape, stare računske knjige i zapisi o dugovima vraćanim u vinu, pršutu, pa čak i leći. Ti detalji prizivaju slike svakodnevice: težaci koji plaćaju porez bačvama mošta, gospodar koji vodi evidenciju u knjigu dužnika.

Zlatno doba 19. stoljeća

Posebno me fascinira razdoblje 19. stoljeća, koje je muzejski postav razradio do u tančine. Tada je Istra doživjela pravi procvat vinogradarstva. Veće ulaganje u vinograde krenulo je 1820., a do 1850. proizvodnja je dosegla nevjerojatnih 250 do 280 tisuća hektolitara vina. No, sreća nije dugo trajala: 1853. pojavila se pepelnica koja je proizvodnju srušila na 170 tisuća hektolitara, a kriza se nastavila 1860-ih, kada je proizvodnja pala na svega 85 tisuća hektolitara.

Ipak, Istrani nisu odustali. Već 1848. osnovano je Istarsko agrarno društvo, koje je moderniziralo proizvodnju i uvodilo nove sorte loze. Do 1882. proizvodnja je ponovno porasla na 183 tisuće hektolitara, a vinogradi su se proširili na 16.400 hektara. Tada nastaju i nove sorte poput caberneta, pinota, ali se potiče i očuvanje domaćih,  terana, malvazije, muškata.

Dvorac Belaj kao château

Posebno me zadivio podatak o dvorcu Belaj, smještenom u srcu Istre, gdje su vinogradarstvo i plemićki dvorac nastali istodobno davne 1575. godine. Taj “naš istarski château”, kako ga Doris zove, svjedoči da je veza plemstva i vina u Istri bila jednako snažna kao i u Francuskoj.

Naravno, 19. stoljeće nije prošlo bez novih iskušenja: filoksera 1880-ih ponovno je prijetila vinogradima, no cijepljenjem je pronađeno rješenje. Godine 1882. u Poreču se otvara prvi suvremeni podrum, a istarski vinari počinju osvajati tržišta izvan Istre. Prva istarska vinarska zadruga osnovana je u Puli 1893., a već 1895. istarska vina predstavljena su na izložbi u Pragu. Godine 1902. na svjetskoj izložbi u Torinu stiglo prvo veliko priznanje, istarska vina svrstana su uz bok najboljih francuskih i španjolskih.

Zadruge i kantine – mreža koja je gradila zajednicu

Vrhunac dolazi 1912. i 1913. godine: proizvodnja doseže 503 tisuće hektolitara, a površina vinograda 27.600 hektara. Čak 68 posto više nego 1880. godine. Ovdje povijest zaista govori sama za sebe. Vrijedi se zadržati i na podatku da su se upravo u tom razdoblju osnivale zadružne vinarije diljem Istre. Kantina u Puli otvorena je 1893., Škofijama 1903., Bujama 1905., Pobegima 1906., Rovinju 1907., Izoli, Bertokima i Novigradu do 1908., te Umagu 1911. godine. Svaka od njih bila je mala zajednica u kojoj su vinari udruživali znanje, sredstva i entuzijazam.

Ali vino nikada nije samo romansa. Ulaskom Istre u Kraljevinu Italiju počinju novi problemi. Fašističke agrarne politike favorizirale su žitarice na štetu vinove loze, uvodile restrikcije i tjerale vinogradare u dugove. Crne sorte zamijenjene su bijelima, a agrarna politika “Bitka za žito” uništavala je vinograde. Nakon Drugog svjetskog rata stiže kolektivizacija i sovjetski modeli proizvodnje. Slaba tehnologija i loša motivacija dovode do stagnacije, a stoljetna tradicija polako se gubi. Tek 1950-ih postupno se odustaje od kolektivnog modela, a 1981. stiže veliko priznanje za teran – zlatna medalja u Novom Sadu koja vraća samopouzdanje istarskim vinarima.

Dodir prošlosti i budućnosti

U prizemlju muzeja vraćamo se taktilnom doživljaju: stare preše, bačve, male “bačvice” kojima se vino nekad nosilo na magarcima, podsjećaju na težak rad vinogradara. Doris me vodi u sobu posvećenu osjetilima. Ovdje mirisi preuzimaju glavnu ulogu: med, kava, ruža, orah… “Želimo da posjetitelj ne gleda vino samo očima, nego i nosom,” objašnjava ona. Na trenutak zatvaram oči i udišem – miris otvara priču.

Na katu me čeka monumentalna skulptura terroira koja prikazuje četiri istarske zemlje,  crvenu, sivu, bijelu i crnu. Jedan pogled dovoljan je da shvatim zašto ista sorta daje različita vina na različitim tlima. Uz nju stoji skulptura čokota stoljetnog terana iz vinograda Josipa Brečevića Pepija, posađenog davne 1910. godine. “On i danas rađa,” kaže Doris, a ja osjećam poštovanje prema toj postojanosti.

Sommelierstvo kao most između muzeja i publike

U Muzeju vina Istre sommelierstvo nije ukras. Doris Cerin Otočan otvoreno kaže: “Trideset godina sam u kulturnom turizmu, u obitelji imamo sommelier(e) i degustatore. Vino nam je prirodno okruženje.” Ta rečenica objašnjava zašto je svaki korak posjetitelja pedantno pripremljen: od ulaza, preko vremenske lente i teroara, pa sve do krajnje, najugodnije “učionice” – kušanja. Ulaznica iznosi 12 eura i uključuje degustaciju; posjetitelj bira između malvazije, terana ili muškata.

Senzorička soba je ključni alat. “Htjeli smo da posjetitelj ne ‘gleda’ vino samo očima. Ovdje miris preuzima glavnu ulogu: med, kava, ruža… Naučiš imenovati ono što osjećaš i čaša se otvara,” objašnjava Doris. To je mala škola organoleptike. Mirisne kartice i dozatori povezuju naučeno s praksom: terroir prepoznajem u aromi, godišnje doba u teksturi, tradiciju u aftertasteu. Još jedan razlog zbog kojeg muzej djeluje “sommelierski svjesno” jest činjenica da iza koncepcije stoje ljudi uključeni u zajednicu: od udruge Vinistra i Sommelier kluba Hrvatske do suradnika iz javnih institucija. U isto vrijeme, postav dosljedno podržava autohtoni identitet. Malvazija istarska i teran stožeri su priče, ali se podsjeća i na borgonju, muškat momjanski, hrvaticu, duraniju, ostale, manje spominjane istarske sorte. Ali ne i manje važne.

Zvučna kulisa od vinograda do čaše

Muzej ne govori samo tekstom i predmetima, govori i zvukom. Zvučna kulisa vodi kroz put vina, od vinograda i rezidbe, preko berbe i mošta, do rituala otvaranja boce. U tom “soundtracku” čuje se Istra onakva kakva jest: čakavska, talijanska i istrovenetska dionica izmjenjuju se s napjevima i pjesmama o vinu, od Mate Balote do Francija Blaškovića. Na tren ponovno shvaćam koliko je vino u Istri i tema i motiv, predmet rada i predmet pjesme, materija i metafora. I kako smo dio velike mediteranske obitelji vinoljubaca i vinske kulture koja je prolazila razne zapreke kroz povijest.

Uz bukalete i mižole, one glinene vrčeve i male posude koje su oblikovale društveni ritam, zvuk daje dodirnu točku između predmeta i iskustva. Nije slučajno da se muzej odlučio osloniti i na taktilno i na digitalno. “Vjerujemo u tehnologiju, ali i u taktilni doživljaj. S vremenom ćemo još jače digitalizirati sadržaje, no ne želimo izgubiti ‘miris’ materije,” kaže Doris.

Od knjige dužnika do pozornice

Vino je u Istri odavno i valuta društvenog tkiva. U vitrini leži knjiga dužnika Gašpara Červara gdje se vidi da se dugovi podmiruju vinom, pršutom, kukuruzom, lećom. Taj dokument govori koliko je duboko vino upleteno u ekonomiju i svakodnevicu. Dannas je vino neraskidivo vezano uz hedonizam, uživanje u lijepim stvarima. Više nego ikad prije povezano je s umjetnošću i kulturom. Baš zato muzej planira likovne i književne večeri, a glumica Petra Blašković dvaput tjedno izvodit će kostimirani storytelling posvećen vinu.  Muzej namjerno “otvara vrata” prema izvedbi, jer izvedba vraća život predmetu, a predmet daje težinu izvedbi.

Obilazak završavamo ispod “wine walla”. Dok biram koje ću vino kušati, Doris sažima sve što sam vidjela i osjetila: “Htjeli smo prenijeti esenciju vina – kroz povijest, pjesmu, miris i čokot. Ako ljudi ovdje osjete tu energiju i požele kušati vino s više znanja i poštovanja, uspjeli smo.” I doista, Muzej vina Istre nije samo mjesto gdje se gleda i čita. To je prostor u kojem se znanje pretače u doživljaj, a doživljaj vraća znanju. Izlazim na užurbanu pulsku ulicu prema Forumu i osjećajem da nosim sa sobom komadić istarske duše. Onu istu toplinu koju sam osjetila u konobi na početku, među bačvama koje pamte stoljeća. Onakvu kakvu pamtim od doma iz davnih dječjih dana. Kada je ta tradicija još uvijek živjela na istarskom selu.

Pet razloga za posjetiti otok Krk i Malinsku ako tragate za originalnim gastronomskim doživljajima

By
Barbara Ban
-
1

Otok Krk i Malinska su tradicionalno popularno odredište kvarnerskih gastro-znalaca. No, posljednjih nekoliko godina krčka gastronomija sve više postaje i razlog ciljanih turističkih dolazaka. Otok Krk posjećuju gosti zainteresirani za putovanja koja spajaju gastronomiju i baštinu, aktivni odmor ili originalne team building ideje. Ako ste i vi među njima, pročitajte 5 razloga zašto su Malinska i Krk destinacija po vašoj mjeri.

1. Idealan spoj prirode i gastronomske tradicije

Kao skoro najveći hrvatski otok (Cres je zapravo mrvicu veći), Krk krije mnoštvo prirodnih raznolikosti i načina na koji su one pretakane u lokalnu gastronomiju. Jedno od najbogatijih takvih područja je Dubašnica. Riječ je o nazivu za dvadesetak sela na zapadnom dijelu otoka Krka, koja su danas gotovo srasla u jedno naselje poznatije kao Malinska. Bogatstvo dubašljanskih šuma, maslinika i polja, kao i ribarska tradicija, čine odličnu podlogu za razvoj sjajnih gastronomskih priča i doživljaja otoka Krka.
Jednako važno, to još uvijek očuvano bogatstvo prirode i agrobioraznolikosti odlična ja podloga za jačanje lokalne i ekološke poljoprivredne proizvodnje te njeno povezivanje s najboljim otočkim ugostiteljima.

2. Originalne gastro-manifestacije

S tom vizijom, sjajna ekipa Interpretacijskog centra maritimne baštine DUBoak u posljednje vrijeme razvija originalne i zanimljive kulturno-turističke i gastro-evente nadahnute baštinom otoka Krka. U kasno proljeće u Malinskoj se održava Sensa ili Festival sira. Manifestacija proizašla iz pučke svetkovine blagdana Spasova / Sense (od lat. Ascensio), osim tradicionalne „trke za sir“ sadrži i bogatu gastro-komponentu.
Isto se može reći i za nedavno održanu „Dubašljansku gaštronomiju“, inspiriranu čuvenom pseudo-kuharicom u kojoj slavni filolog i Dubašljanin Branko Fučić donosi niz recepata iz kuhinje osamnaestostoljetnog „grišnoga fra Karla“.

Pod dirigentskom palicom Marina Pleše iz Vila Rove, jednog od najboljih hrvatskih mladih chefova, „Gaštronomija“ posjetiteljima predstavlja degustacijski jelovnik koji u najboljem smislu otkriva dušu otoka Krka kroz hranu. Ove godine, primjerice, mogli ste kušati pirjanog zeca s koromačem, divljim radičem i domaćom palentom, fažol s broskvom (krčkom varijantom raštike), kobasicom od divlje svinje i divljim koromačem, krušne polpete s gradela u umaku od pečurki i suhih gljiva, kolač od žirovog i heljdinog brašna s limunom i amulima…

3. Cjelogodišnja kvaliteta gastronomske ponude

Za kontinuitet kvalitetne gastronomske ponude otoka Krka važno je i to što jelovnici poput gore opisanoga nisu prigodni, nego često redovni, dostupni tijekom većeg dijela godine. Ovo se odnosi na spomenuti restoran hotela Vila Rova, ali i na nekoliko drugih mjesta na kojima inovativno i kvalitetno interpretirana gastronomska tradicija otoka Krka živi na tanjuru (bar dok je ne pojedete). Čaroliju ribljih delicija možete otkriti u Primorskoj kolibi, filozofiju „od polja do stola“ u Villi Margaret, duh domaće krčke kuhinje u konobi Pod murvu, a zanimljive suvremene interpretacije (a usput i spoj slavonsko-kvarnerskog gostoprimstva) u Bukarici.

4. Krklicious Slow Food Travel

S ciljem kontinuirane dostupnosti kvalitetnih gastronomsko-turističkih sadržaja, Interpretacijski centar DUBoak je početkom ove godine pokrenuo projekt osmišljavanja slow food itinerarâ koji bi lokalne poljoprivrednike, kulturnu baštinu i ugostitelje povezali u jedinstveni turistički aranžman. Tako je uz pomoć kreativno-turističke agencije Recider Trip nastao paket itinerara Krklicious: Krk Island Slow Food Travel.


Kako su ljubitelji dobre klope na glasu kao ekipa koja kalorije voli i trošiti, na dan održavanja ovogodišnje „Gaštronomije“ sudjelovali smo i u Krklicious Active Experience izletu. Kroz pješačku gastro-turu od lučice Porat do Malinske uživali smo u samostanskom doručku u Portu, prekrasnoj prirodi Dubašljanskog polja, domaćim šurlicama u konobi Pod murvu, doživljaju Bogovskog toša, stare uljare iz 19. stoljeća, a naposljetku i u gore opisanoj „Gaštronomiji“.
Ako vam zvuči zanimljivo, znajte da DUBoak i Recider najavljuju njegov skori izlazak na tržište u tri trodnevne (vikend) varijante te jednoj sedmodnevnoj (koja uključuje i sadržaje u Krku, Baški, Vrbniku i drugdje).

5. Za kraj – otok Krk je najbliži najveći hrvatski otok

Naposljetku, pri planiranju Krklicious ili nekog drugog gastro-izleta ili putovanja na otok Krk, ne treba smetnuti s uma da je riječ o jednoj od prometno najpristupačnijih jadranskih destinacija. To se posebice odnosi na razdoblje pred- i posezone (proljeće / jesen), kad nema prometnih gužvi. Vrijeme pak je ugodno i idealno za uživanje u čarima krčke prirode i gastronomije, bilo da to činite u okviru obiteljskog izleta, grupnog ili studijskog putovanja, ili primjerice team buildinga na otoku Krku.

Fotografije: DUBoak

Dan amareta: Jedini istarski festival lješnjaka gdje gourmet šetnja miriše na prošlost

By
Barbara Ban
-
0

Rujan u Vrsaru ima svoj jedinstveni miris. Dok ostatak Istre živi u ritmu berbe grožđa i mošta, ovdje zrak donosi miris kasnog ljeta, slanog mora i lješnjaka. Zvuk ručnog mlina i aroma svježe prženih jezgri stvaraju kulisu kakvu je teško zaboraviti. Nije slučajno da su baš ovdje, u gradiću koji spaja hrastove šume, maslinike, nasade lješnjaka, vinograde i plavetnilo mora, nastali vrsaranski amareti.

Znate li da je nekada gotovo svaka vrsaranska obitelj imala barem nekoliko stabala ljeske?! Ovaj je kraj bio idealan za uzgoj, a vrsaranski lješnjaci, poznati kao „le noccole di Orsera”, ušli su 1931. u talijanski gastronomski vodič kao prepoznatljiva delicija. Sredinom prošlog stoljeća Vrsar je slovio kao istarski centar lješnjakarstva s impresivnih 10.000 kilograma prinosa godišnje. Zabilježeno je da su se plodovi izvozili u Švicarsku i Njemačku, a stručnjaci su ljesku smatrali najisplativijom kulturom istarske poljoprivrede.

Stari grad i Dan amareta

No, vrijeme je učinilo svoje. Plantaže su se prorijedile, ljudi su odlazili, a običaji gotovo nestali. Ali recepti su preživjeli. Danas su upravo Vrsaranski amareti najslađi dokaz te povijesti. Priprema se čuva kao obiteljska tajna: lješnjaci se ručno melju, nikako u multipraktiku, kako bi sačuvali prirodnu masnoću i aromu. Potom se miješaju sa šećerom i jajima, a kolačići se peku samo desetak minuta. Rezultat je čudo koje spaja mekoću i hrskavost, a topi se u ustima poput orašaste čokolade.

Kako ta tradicija ne bi ostala tek miris iz starih kuhinja, Turistička zajednica Vrsara pokrenula je Dan amareta, manifestaciju koja u posezoni pretvara starogradsku jezgru u gurmansku pozornicu. Iduće nedjelje, 28. rujna, Vrsar će mirisati na pečene lješnjake i svježe kolačiće, a ulice će biti ispunjene domaćim proizvođačima, kreativcima i posjetiteljima željnima okusa i priče.

Miris svježe pečenih amareta

Na Trgu Degrassi širit će se mirisi svježe pečenih amareta, domaćice i slastičari natjecat će se za titulu najboljeg kolačića, a za djecu i odrasle bit će organizirane radionice i zabavni program. Poseban dragulj manifestacije je Golosa – gourmet walking tour, dvosatna gastronomska šetnja starim gradom koja spaja gastronomiju, povijest i najljepše vidikovce Vrsara.

Inače, ova boutique manifestacija već je osvojila niz priznanja: Simply the Best 2025. za inovativnost i očuvanje gastronomske baštine, Suncokret ruralnog turizma 2024., odnosno srebrnu povelju za tradicijsku ruralnu gastronomiju te se plasirala u finale europske nagrade Destination of Sustainable Cultural Tourism 2025. To je potvrda da je Vrsar pronašao savršenu formulu spajanja tradicije, turizma i održivosti. „Dan amareta pokazuje kako se baština može pretvoriti u iskustvo spojem tradicije, inovacije i lokalne zajednice stvorili smo događanje koje donosi novu vrijednost Vrsaru i njegovim gostima.“, kazala nam je Klara Trošt Lesić, direktorica Turističke zajednice općine Vrsar.

Golosa – gurmanska šetnja kroz pet okusa i pet pogleda

Ono što pravi gurmani u Vrsaru ove nedjelje ne bi trebali propustiti je upravo ruta Golosa jer ona nije obična gastro tura. Ona je putovanje kroz vrijeme i prostor, kroz kamene uličice i stoljetne priče. „Jela koja posjetitelji kušaju na gourmet turi Golosa nastala su u suradnji s renomiranim chefom Zdravkom Tomšićem, što donosi dvostruku korist. S jedne strane posjetiteljima se nudi vrhunski gastronomski doživljaj, a s druge strane lokalni ugostitelji imaju priliku učiti i usavršavati se kroz rad s iskusnim chefom.“, pojašnjava nam direktorica Turističke zajednice Vrsara Klara Trošt Lesić.

Vodič započinje šetnju kod ureda Turističke zajednice na adresi Obala m. Tita 23, gdje miris lješnjaka prati svaki korak. Prvo zaustavljanje je u mesnici Kalčić, gdje posjetitelje dočekuje skuta s prženim lješnjacima i čipsom od istarske pancete. Ovaj spoj kremaste skute i orašastih nota lješnjaka s laganom slanoćom pancete savršeno uvodi u koncept šetnje u kojoj se more i kopno, slatko i slano, neprestano isprepliću.

Vidikovci i stari grad

Drugi punkt vodi na poznati vidikovac Casanova, s kojega se pruža spektakularan pogled na akvatorij Vrsara i obližnje otočiće. Tu se kuša panirani file oslića i salata od kupusa s prženim lješnjacima. Jelo je to koje spaja svježinu mora i topli orašasti dodir. Inače, ovaj vidikovac, posvećen legendarnom ljubavniku Giacomu Casanovi, podsjeća na njegov kratki, ali buran boravak u Vrsaru 1743. i 1744. godine. Legenda kaže da je i ovdje, kao i u mnogim drugim gradovima, ostavio trag u srcima dama, pa danas njegova skulptura na kamenoj klupi izaziva osmijehe i fotografiranja. Zato baš ovdje treba malo stati i uživati te osjetiti duh najpoznatijeg svjetskog ljubavnika.

Treća postaja je još jedan čaroban vidikovac – vidikovac Bepo i Tonina. Ovdje se poslužuje brodet s palentom i lješnjacima, nesvakidašnja kombinacija ribljeg okusa i orašaste teksture. S ovog pak mjesta puca pogled na otok Sveti Juraj, pristanište, Crkvu svete Marije od Mora i napušteni kamenolom Montraker, nekadašnji izvor kamena za istarske palače i crkve. Još jedna lokacija koja podsjeća kako je stari grad Vrsar odlično mjesto za čekanje zalazaka.

Muzej destilacija i Kristina Jehnić

Nakon uživanja u morskim delicijama, ruta vodi prema unutrašnjosti starog grada, gdje se u bistrou Skusha poslužuje raviol punjen sirom u umaku od lješnjaka, s dodatkom kozice na maslacu od lješnjaka. Odmah vam je jasno da se ovdje kreativno spajaju riblji specijaliteti i orašasti plodovi, a sama atmosfera bistroa, spoj mediteranske tradicije i modernog street fooda, savršeno dočarava duh Vrsara. Mali, ali inovativan, ukorijenjen u baštinu, ali otvoren novom.

Šetnja se polako približava posljednjoj postaji, ali mirisi i okusi sve su intenzivniji. Zadnja točka Golosa rute vodi u Muzej destilacija, nedavno otvoreni dragulj u srcu starog Vrsara. Ovdje se čuva priča o starim metodama proizvodnje rakija i likera, a posjetitelje dočekuje posebna poslastica – interpretacija vrsaranskog amareta u izvedbi poznate slastičarke Kristine Jehnić. Kristina je u Bujići kraj Poreča pokrenula vlastitu proizvodnju slastica KJ Pastry, a za Dan amareta priprema iznenađenje koje spaja tradicionalni recept i suvremene tehnike. Muzej sam po sebi očarava. Kamene prostorije, stari bakreni kotlovi, miris destilata i priče o istarskim običajima destilacije stvaraju savršenu kulisu za završni zalogaj.

Ovo nije samo slatka fešta

A Dan amareta nije samo slatka fešta. To je projekt očuvanja kulturne baštine i povratka lješnjaka na njegovo povijesno mjesto. U suradnji s Etnografskim muzejem Istre provedeno je terensko istraživanje kojim su dokumentirani recepti i sjećanja najstarijih mještana. Devet kazivača, od kojih je najstariji rođen 1932. godine, opisalo je kako su se amareti nekada pripremali: ručno mljevenje, sušenje jezgri u dvorištima, pečenje za blagdane. Iako pisani povijesni izvori nisu pronađeni, njihova svjedočanstva pokrivaju najmanje tri generacije i potvrđuju ključnu posebnost, a to je korištenje lješnjaka umjesto badema, u skladu s lokalnom proizvodnjom.

Paralelno s etnografskim istraživanjem, u suradnji s Institutom za poljoprivredu i turizam iz Poreča provedeno je i znanstveno ispitivanje sorti ljeske na području općine Vrsar. Prikupljeno je čak jedanaest uzoraka lista i ploda, a morfološka analiza pokazala je da prevladava sorta Istarski duguljasti, cijenjen zbog otpornosti na biljne patogene. Ova je sorta nekoć bila ključna za poljoprivredni razvoj Istre, a zanimljivo je da se danas najviše uzgaja upravo u Slavoniji.

Učenje kroz igru i radionice

Kako bi tradicija živjela i u novim generacijama, Turistička zajednica Vrsara organizira i brojne radionice. Studenti Sveučilišta gastronomskih znanosti iz talijanskog Cunea već su dvaput posjetili Vrsar kako bi učili o povijesti slastice, lokalnim lješnjacima i tradicionalnim recepturama. Djeca sudjeluju u radionicama pripreme amareta, a u zimskim mjesecima organizira se Potraga za blagom, svojevrsna misija spašavanja recepta, gdje najmlađi otkrivaju izgubljene sastojke i kroz igru uče o kulturnoj baštini.

Zanimljivo je i da stari zapisi bilježe da su Vrsarani lješnjake jeli s kruhom kao izvor energije tijekom dugih dana u polju ili na moru. I to s dobrim razlogom: 100 grama lješnjaka sadrži 39 % dnevne količine vlakana i 30 % proteina, a zahvaljujući 60-postotnom udjelu zdravih masnoća preporučuje se porcija od 10 do 50 grama, što je, kažu lokalci, jednako trima do pet vrsaranskih amareta.

Slatki čuvari identiteta

Danas vrsaranske amarete možete kušati ne samo na Danu amareta nego i na drugim manifestacijama poput Slatke Istre u Vižinadi, Starog samanja ili Fešte svetog Martina u Vrsaru. Ovi kolačići postali su ambasadori mjesta, slatki čuvari identiteta koji pričaju priču o ljudima, moru i zemlji. Kad zagrizete u mekani, hrskavi zalogaj, čut ćete šapat starih dvorišta u kojima su se sušile jezgre, osjetit ćete zvuk ručnog mlina i korake koji vode do vidikovaca s kojih se oduvijek gledalo malo dalje od svakodnevice.

Jer nigdje drugdje u Istri lješnjak nije toliko duboko ukorijenjen u krajolik i kulturu. Ovdje se more i agrarna tradicija spajaju u savršenu gurmansku cjelinu. Vrsar nije samo ribarski gradić s romantičnim pogledima, to je mjesto gdje lješnjak postaje priča, kolačić, liker i šetnja, mjesto gdje se prošlost pretače u suvremeno iskustvo. Zato, ako ste sladokusac ili jednostavno znatiželjni putnik, iduća nedjelja rezervirana je za Vrsar. Prošećite starogradskim uličicama, pogledajte kako nastaju vrsaranski amareti, kušajte slasni Amaretto di Orsera, upustite se u Golosa gourmet turu i dopustite da vas ovaj gradić osvoji spojem mora, lješnjaka i slatke baštine.Dan amareta sufinanciran je bespovratnim sredstvima Turističke zajednice Istarske županije i Upravnog odjela za poljoprivredu.

Golosa – gourmet walking tour

Polasci su organizirani u malim grupama u terminima:
12:00 – vođeno na hrvatskom jeziku
13:00 – vođeno na engleskom i njemačkom jeziku
14:00 – vođeno na hrvatskom jeziku
Cijena po osobi iznosi 49 €, uz obaveznu prethodnu rezervaciju i plaćanje putem platforme To Do In Istria

Recept za pripremu vrsaranskih amareta

Sastojci (za 60 amareta):
• 200 g lješnjaka
• 200 g šećera
• 2 jaja
• 1 vanilin šećer
• prstohvat soli
Priprema:
1. Lješnjake sameljite ručno u mlincu, pazeći da ostanu hladni kako bi zadržali svoju prirodnu masnoću.
2. U zdjeli pomiješajte mljevene lješnjake, šećer, vanilin šećer i prstohvat soli.
3. Dodajte jaja i sve sastojke ručno izmiješajte dok ne dobijete ujednačenu smjesu.
4. Od smjese oblikujte kuglice veličine oraha – s ovom količinom sastojaka dobit ćete oko 60 amareta.
5. Posložite kuglice na pleh obložen papirom za pečenje i pecite u prethodno zagrijanoj pećnici na 180 °C oko 10-15 minuta, dok ne dobiju zlatnu boju.
6. Ohladite prije posluživanja i uživajte u ovoj tradicionalnoj istarskoj slastici!

Istrian Green Table i Svetvinčenat: Naši “stari” živjeli su zero-waste puno prije nego što je taj pojam postao trend

By
Barbara Ban
-
1

Kada prođete kroz maslinike i vinograde južne Istre, miris mora i zemlje vodi vas do malog, ali poviješću i životom bogatog Svetvinčenta. Tamo, u impresivnom kaštelu Morosini-Grimani, održan je ovog vikenda pravi festival svega onoga što Istru čini posebnom – Istrian Green Table. Ovo nije bila još jedna u nizu manifestacija s mirisom “turističke kulise”, nego živi, šareni i održivi dokaz da tradicija i suvremena ekološka svijest mogu hodati ruku pod ruku.

Već na samom ulazu u kaštel posjetitelje je dočekala Biserka – Biba Vranić, tkalja čije su ruke i pedale tkalačkog stana radile u ritmu kakav je Istra poznavala stoljećima prije električnih strojeva.
„Za jedan šal širine pola metra trebam dvjesto niti, svaka je dugačka dva metra. Samo u osnovi imam više od dva kilometra niti,“ objašnjavala je Biba, ne prekidajući svoje vješto „lijeva-desna“ kretanje nogama. Gledati je bilo poput meditacije. Uz svaki pokret tkala je ne samo šal, već i sjećanja na vremena kada je svaka nit bila vrijednost, a ne potrošna roba.

Kupiti manje, ali bolje

Odmah do nje lončarsko kolo je tiho pjevušilo pod rukama Henryja Marića. Vješto je oblikovao glinene vrčeve i šalice, pokazivao kako se glina sluša, a ne forsira. „Ako prebrzo okrećeš, pukne. Ako presporo, padne. Održivost je ista – ritam i mjera,“ govorio je, dok su se na njegovom stolu nizali predmeti namijenjeni dugom životu, a ne sezonskom trendu. U nastavku su mladi hrvatski dizajneri prodavali odjeću i nakit izrađen od prirodnih i recikliranih materijala. „Kupiti manje, ali bolje,“ šaptom je rekla jedna posjetiteljica, sažimajući duh cijelog događaja.

Posebnu pažnju izazvao je stol vrsaranskih domaćica i njihovih legendarnih amareta. „Četiri sastojka: lješnjak, jaja, cukar i ljubav,“ uz osmijeh su ponavljala je domaćica iz Vrsara. Dok je miješala smjesu i oblikovala kolačiće, pričala nam je kako je lješnjak zamijenio tradicionalni badem jer su „u okolici Vrsara nekad bile velike plantaže lješnjaka“. Taj mali slatki zalogaj tako postaje više od kolača – on je jestivi podsjetnik na krajolik, povijest i pametno prilagođavanje prirodi.

Papir bez sječe drveća

Djeca su trčkarala između štandova, stajala zadivljena pred radionicom recikliranog papira koju vodi Ana Cvitić iz projekta Moj papir. „Papir se može raditi i bez sječe drveća,“ objašnjavala je dok je pokazivala kako se starim metodama izrađuju bilježnice, vizitke i meniji. U drugom kutku, radionica prirodne kozmetike Shantula mirisala je na lavandu i maslinovo ulje. Najmlađi su oslikavali reciklirane torbe, dok su roditelji uživali u degustacijama i razgovorima s OPG-ovima.

Ništa u Istri ne prolazi bez vrhunske hrane, a za to se pobrinuo karizmatični chef David Skoko. Na njegovom „zelenom“ meniju našli su se domaći njoki s šalšom, dimljeni cipal, tostirani listići mendula i ulje od bosiljka.

Jedimo lokalno

„Šalša je sada u sezoni, to treba koristiti. Ako hoćeš dobro šalšu, moraš je kuhati dugo – ali to je najmanji trošak u odnosu na zadovoljstvo,“ govorio je Skoko, dok su gosti uživali u okusu mora i zemlje. Poseban gastronomski trenutak donio je tim Istrian de Dignan iz Vodnjana. Na njihovom stolu našli su se pjatići od palente punjeni divljim travama i blitvom uz sir, jaja i malo pomidora „da ublaži jak donji okus“.

 

„Ovo je marenda kakva je hranila generacije,“ ponosno su rekli domaćini, podsjećajući da su skromnost i sezona najbolji začini. A sve se kušalo za stolom ukrašenim starim tevelicama, kupama, poljskim i domaće uzgojenim cvijećem, mahovinom te dječjim radovima iz vrtića Balončić te brodića izrađenih od recikliranog materijala. Oko stola su se potrudili svi, a mnogi su i od kuće donijeli svoje stvari kako bi ukrasili ovaj poseban stol – Istrian Green Table.

Zaboravljeni tradicijski zanati

Jedan od najposebnijih trenutaka bio je susret s košarašem Liviom Bratičićem, koji je pleo „sprte”, košare od šiblja i metle. „Za jednu košaricu treba mi pet-šest tura u šumu da nađem pravo šiblje,“ objašnjavao je, dok su posjetitelji divili vještini savijanja grančica drenovine i jasena. „U njima se sušilo pomidore i sjeme, a u polju se nosila slama i kumpiri. Nije bilo plastike ni najlona.“ Svaka njegova rečenica bila je podsjetnik da su naši stari živjeli zero-waste puno prije nego što je taj pojam postao trend.

Istrian Green Table nije bio samo sajam, nego i ozbiljna platforma za promišljanje. Manifestacija je dio prekograničnog projekta Interreg Slovenija – Hrvatska koji povezuje slovensku i hrvatsku Istru, lokalne proizvođače, udruge, škole i stručnjake kako bi razvili održive prakse i ojačali svijest o zelenoj tranziciji. Tijekom panela izmjenjivale su se ideje i iskustva, a svaka je izjava bila mala lekcija iz mogućnosti.

Sjetimo se kako je to nekada bilo

Nada Prodan Mraković, pročelnica za turizam Istarske županije, podsjetila je kako se nekada živjelo održivo i da se moramo samo toga sjetiti. „Održivo smo živjeli nekad, jer su nas none učile da se čuva voda, da se štedi struja, da se reciklira i da se ništa ne baca. Sad to moramo ponovno učiti,“ rekla je, naglašavajući da je županija već dugi niz godina usmjerena na projekte koji povezuju turizam i ekologiju. „Naši gosti danas traže više od sunca i mora. Žele doživljaj, žele autentičnost, a to možemo ponuditi samo ako čuvamo svoj prostor i uključimo lokalne proizvođače.“

Milena Radošević, dugogodišnja stručnjakinja za održivost, podsjetila je da održivost mora imati mjerljive kriterije. „Svaka manifestacija može krenuti od malih koraka. Analiza troškova, praćenje otpada, uključivanje lokalnih dobavljača. Sve su to početni pokazatelji koji ne traže velike investicije, ali donose veliku promjenu,“ naglasila je. „Bitno je da organizatori ne osjete strah pred komplikacijom. Ne trebaju zadovoljiti sve kriterije odjednom, ali moraju odabrati barem nekoliko i dosljedno ih provoditi.“

Svaka kap ulja ima svoje ime i prezime

Iz turističke zajednice Vrsara govorila je Klara Trošt-Lesić, poznata po inicijativi oživljavanja tradicionalne slastice Vrsaranski amareti. „Održiva manifestacija nije samo fešta koja traje jednu noć i zaboravi se. To je proces u kojem biramo lokalne sastojke, uključujemo udruge i mjerimo rezultate,“ istaknula je. „Mi u Vrsaru radimo s kolačem koji je nastao iz povijesti našeg kraja – amareti su slastica koja spaja talijansku tradiciju i lokalni lješnjak. Time našim gostima prenosimo priču, a našim ljudima dajemo razlog za ponos.“

Velika pažnja bila je usmjerena i na Velku Šuran, organizatoricu vjenčanja i događanja iz tvrtke LF Catering, koja već godinama njeguje održive prakse. „Za nas održivost nije bila nametnuti segment, nego prirodan odabir. Na svakoj manifestaciji koristimo višekratne materijale, a pozivnice za vjenčanja radimo digitalno. Svaka kap maslinova ulja ili bočica vina koju ponudimo ima ime i prezime i znamo od koga dolazi,“ rekla je. Prepričala je kako na svojim manifestacijama spaja edukaciju i užitak. „Kada mladencima objasnite da se tradicija može pretvoriti u luksuz, oni to s radošću prihvaćaju. Nema ljepše kulise od prirode, ali prirodu treba poštovati.“

Boškarin kao metafora

Jedna od najsnažnijih poruka došla je od Edmonda Šurana iz Agencije za ruralni razvoj Istre (AZRRI).
„Devedesetih je godina istarskih boškarina bilo tek 108. Danas ih je preko 2600,“ rekao je. „Nismo ih spasili pričom, nego time što smo im dali tržišnu vrijednost kroz gastronomiju.“ Šuran je podsjetio da gastronomija nije samo turizam nego prije svega poljoprivreda: „Hranu prvo treba proizvesti da bi je netko mogao poslužiti.

Turizam je tek katalizator, on može stvoriti potražnju i eksploziju lokalnih proizvoda.“ Naglasio je i društveni aspekt. „Ako seljak nema ekonomskog razloga da ostane na zemlji, sve tradicije nestaju. Kad naš stočar ili ratar postane frajer – gospodin u svom selu – tek tada čuvamo identitet. Održivost znači da poljoprivrednik može živjeti od svog rada i prenijeti ga na djecu.“

Alen i inicijativa „Labin bez plastike“

Snažan aplauz izazvala je i izjava Alena Šišinačkog, osnivača inicijative Labin bez plastike, koji je prisutne podsjetio na stvarne razmjere problema otpada.
„Realnost je puno crnja nego što mislimo. Plastika koja je nastala sedamdesetih godina i dalje je među nama, samo u drugačijem obliku – u mikro česticama koje udišemo, pijemo i jedemo,“ upozorio je. „Do osamdesetih smo imali sustav povratnih boca i nitko nije patio. Proizvođač je imao trošak pranja i ponovnog punjenja, a danas taj trošak snosi priroda i zajednica.“ Njegova udruga krenula je od malih, ali konkretnih koraka.

„Prvo smo uveli banku višekratnih čaša i posuđa za manifestacije. Ljudi besplatno posuđuju čaše i vraćaju ih oprane. U početku su svi sumnjali, a danas je povrat preko 80 posto. Na manjim manifestacijama praktički smo eliminirali jednokratnu plastiku.“

Najveća promjena je u školama

Poseban naglasak stavio je na edukaciju djece. „Najveća promjena događa se u školama. Djeca brže prihvaćaju nova pravila i prenose ih kući. Kada jednom shvate da je normalno puniti bocu, a ne kupovati novu, to postaje životni stil.“Alen je istaknuo da se promjena ne smije promatrati kao teret. „Ne moramo čekati velike zakone.

Dovoljno je da svatko od nas krene s malim stvarima – nosi svoju bocu, koristi povratne čaše, odbije plastičnu vrećicu. Manifestacije su savršeno mjesto za trening, jer su vremenski i prostorno ograničene, znamo tko je organizator i tko generira otpad. Ako možemo promijeniti navike na fešti, možemo ih promijeniti i kod kuće.“ Njegove riječi savršeno su se uklopile u poruku cijelog projekta: da održivost nije apstraktna ideja, nego skup svakodnevnih odluka koje mogu – i moraju – postati nova norma.

Mali koraci za veliku promjenu

U završnom dijelu konferencije govornici su zajednički istaknuli da je ključ uspjeha u malim, ali dosljednim koracima. Dogovoreno je da svaka manifestacija u Istri može započeti s barem jednim održivim kriterijem – bilo da se radi o smanjenju otpada, uključivanju lokalnih OPG-ova, korištenju sezonskih namirnica ili digitalizaciji pozivnica. Predstavnici općina, turističkih zajednica i udruga složili su se da je potrebno razviti zajedničke smjernice i bodovne sustave kako bi se takve manifestacije poticale i financijski nagrađivale.

Zaključeno je i da je edukacija mladih presudna. „Ako djeca nauče da je normalno puniti bocu ili koristiti povratnu čašu, oni će to prenositi cijeli život,“ istaknula je Milena Radošević. Partneri iz Slovenije dodali su da je njihov primjer pokazao kako održivost donosi i ekonomsku korist – manji troškovi otpada i veće zadovoljstvo posjetitelja.

Prvi istarski pioniri održivosti

Kako bi se teorija pretvorila u praksu, organizatori su najavili da će već iduće godine nekoliko najpoznatijih istarskih događanja krenuti putem zelenih kriterija i postati ogledni primjeri održivosti. Među njima je Signature Dish by Maistra, ekskluzivni gourmet festival u Rovinju, koji će dodatno pojačati suradnju s lokalnim proizvođačima i uvesti sustav povratnih čaša i tanjura.

U Kanfanaru će Dan istarskih oštriga, jedna od najposjećenijih proljetnih manifestacija, primijeniti pravila niskougljične organizacije i zero-waste ugostiteljstva, kako bi i najfinije školjke bile poslužene bez ekološkog duga. Svetvinčent će svoju već poznatu Feštu od sira pretvoriti u platformu za prezentaciju lokalnih sireva uz potpuno uklanjanje jednokratne plastike i precizno praćenje otpada.Vrsar će nastaviti razvijati Vrsaranske amarete, manifestaciju Dan amareta koja već sada njeguje tradiciju, ali će dodatno uvesti mjerenje potrošnje energije i sustav smanjenja otpada kako bi postala uzor drugim slatkim feštama.

Inspiracija i zajedničko druženje

Uz njih, najavljene su i druge boutique manifestacije u režiji Turističke zajednice Rovinja i partnerskih općina, koje će kroz mentorstvo i edukaciju pokazati kako održivost može postati standard, a ne luksuz. Na samom kraju, organizatori su predstavili i širu sliku. Istrian Green Table dio je prekograničnog projekta INTERREG Slovenija – Hrvatska, čiji je cilj povezati stanovnike slovenske i hrvatske Istre, lokalne ponuditelje, udruge, škole, stručnjake i ranjive skupine te ih potaknuti na aktivno uključivanje u održive aktivnosti.

Kroz druženja na „Istarskom zelenom stolu“ podiže se svijest o važnosti održivih praksi i prijelaza na niskougljično društvo, s naglaskom na poštivanje lokalne tradicije i lokalnog podrijetla sirovina, proizvoda i usluga. Projekt želi stvoriti dugoročno prekogranično partnerstvo za zelenu tranziciju Istre i očuvanje istarske kulturne i prirodne baštine. Planirana su dva velika događaja: jedan u Svetvinčentu, drugi u Ankaranu. Oba su zamišljena kao kombinacija edukacije, inspiracije i zajedničkog druženja, uz panel-diskusije, radionice, tematska vođenja, predstavljanje lokalnih proizvođača i kulturno-umjetnički program. Poseban dio programa čini održivi „Green Table“ ručak koji pripremaju renomirani kuhari i lokalne udruge, a posjetitelji imaju priliku kušati lokalne namirnice i čuti priče o njihovu podrijetlu i pripremi.

Ljubav prema zemlji

Kako je istaknula jedna od organizatorica, cilj je da sudionici postanu ambasadori okolišno prihvatljivih praksi u svojim zajednicama. „Danas dišemo zajedno, gledamo jedni druge i razgovaramo što možemo učiniti. Ako svatko ponese kući barem jednu novu ideju i primijeni je u svom mjestu, napravili smo veliki korak.“ Istrian Green Table tako je pokazao da održivost nije samo riječ u strateškim dokumentima, nego živa praksa koja se rađa iz ljubavi prema zemlji, zajednici i budućim generacijama. Od tkalačkog stana Bibe Vranić, preko košara Livija Bratičića i šalše Davida Skoke, do panela na kojem su lokalni stručnjaci podijelili svoja neprocjenjiva iskustva.

Fotografije: Studio 11

Otočić Sveti Andrija: Čuvar Pule, prašuma u zaljevu i potopljeni brod

By
Barbara Ban
-
0

Često na Facebooku gledam fotografije pulskih tvrđava koje objavljuje kolega Zvjezdan Strahinja. On ih uvijek prikaže na jedan poseban način. Nije to suho nabrajanje podataka kao što su godina izgradnje, broj vojnika, kalibar topova, nego priča s nekom intrigom, anegdotom, tračkom nepoznatog. I onda se dogodi da grad koji znaš „u dušu“ odjednom izgleda drugačije. Kao da šetaš ulicama koje si prelazio sto puta, ali netko ti pokaže mali ukras na prozoru ili znak na fasadi, pa odjednom sve poprimi novu dimenziju.

Upravo zbog toga sam se veselila odlasku na otočić Sveti Andrija, skriveni dragulj u samom srcu pulskog zaljeva. Do njega se, zapravo, stigne za tren. Samo nekoliko minuta brodićem s Katarine, koja, usput rečeno, i sama nekad bijaše otok, i eto te na mjestu koje, iako na dohvat ruke, ima predznak zabranjenog. Dvije je godine bilo posve zatvoren za javnost, navodno zbog opasnosti od rupa, otvorenih bunara i famoznih „velikih štakora“. Strahinja se na to samo nasmijao. „Nikad nisam vidio takvog štakora ovdje,“ kaže mi na brodu za Svetog Andriju, „a i da jesam, zar ga ne bi bilo i u svakoj drugoj šumi?“ Drugim riječima, otok nije strašan, ali je enigmatičan. I upravo to ga čini privlačnim.

Dolazak na „zabranjeni“ otok

Prvi korak na obalu Svetog Andrije podsjeća na ulazak u neku drugu dimenziju. S kopna ga gledaš svaki dan, čini ti se blizak i pitom, a onda staneš na njega i shvatiš da je zapravo gust, zarastao, divlji. Kao da se priroda za ove dvije godine zabrane dodatno razmahala i rekla: „E sad je ovo moje.“ Šuma ovdje nije samo pozadina, nego glavni lik. Raslinje koje su sadili još Austrijanci kako bi sakrili tvrđavu sada je progutalo gotovo sve. Nekada goli kameni otočić pretvoren je u pravu malu prašumu.

Hodamo uskim stazicama koje se probijaju kroz gustiš. Povremeno zastanem i osluškujem,  čuju se samo ptice i šum lišća. Nema turista, nema brodske gužve, samo tišina. Zanimljivo je kako mjesto koje je u povijesti vrvjelo vojnicima, strojevima, skladištima i topovima sada djeluje kao utočište mira. No, kako to obično biva, mir je samo privid. Jer u toj šumi skriva se ono zbog čega smo i došli – tvrđava Kaiser Franz.

Tvrđava koja se skriva

„Idemo gore“, kaže Strahinja i vodi nas u šikaru. Penjemo se, probijamo, grane zapinju za rukave, a onda odjednom zid. Ogroman, hladan, od kamena i betona. Ispred nas izranja tvrđava, kao duh iz prošlosti.

Fort Kaiser Franz I. izgrađen je 1836. godine, na temeljima još starije, Napoleonove utvrde. Kroz desetljeća su je nadograđivali, 1850-ih, pa opet 1868. kada dobiva moćnu obalnu bateriju. Sve skupa čini složen fortifikacijski sustav od tri tisuće kvadrata, s tridesetak topničkih pozicija. U njoj su nekada bili vojnici, skladište oružja, kasnije i strojeva iz Uljanika. Danas je prazna, zarasla, ali i dalje nevjerojatno impresivna. Strahinja nam objašnjava slojeve gradnje. Pokazuje zidove koji nose pečat Mlečana, zatim Napoleona, potom Austrijanaca. „Vidiš, ovo je kontinuitet. Od 1830-ih pa sve do rata. Svaka vojska je nešto dodala, pregradila, prilagodila.“

Zanimljivosti tvrđave Kaiser Franz

Pitam ga kad je utvrda posljednji put bila u funkciji. „Teško je reći,“ odgovara. „Razvoj artiljerije bio je tako brz da bi nova tvrđava već za deset godina zastarjela. Ono što je nekoć bila glavna točka obrane, ubrzo bi postalo skladište ili kasarna.“ I doista, povijest ovdje pokazuje koliko je kratak vijek trajanja i najmoćnijih građevina. Ono što se gradilo desetljećima, postajalo je „beskorisno“ u samo nekoliko godina. Ono što ovu tvrđavu čini posebnom nije samo povijesni kontinuitet, nego i njezina unutarnja struktura i niz sitnih detalja koje otkrivaš tek kad se dovoljno približiš. Na prvi pogled, djeluje kao tipična austrijska fortifikacija: masivni zidovi od klesanog kamena, simetričan raspored, ulaz koji se „gubi“ u zelenilu. Ali čim zakoračiš unutra, vidiš da se radi o malom labirintu.

Unutrašnjost je podijeljena u nekoliko razina, tu su podrum, prizemlje i gornju platformu. U podrumskim prostorijama nekoć su se čuvala oružja i barut. Zidovi su debeli metar i pol, a mali prozori, zapravo puškarnice, bili su jedina veza s vanjskim svijetom. Hodajući tim prostorijama, iako su danas prazne, još osjećaš težinu i vlagu. Zamišljam vojnike koji su tu danima sjedili, okruženi topovskim kuglama i sanducima baruta, čekajući trenutak kad će sve to biti potrebno.

Ljubavna imena i datumi

Na katu se nalaze prostorije koje su služile kao spavaonice i zapovjedništvo. I tu su zidovi puni grafita. Neki su vojni, s oznakama postrojbi, drugi sasvim osobni, ljubavna imena i datumi. Kao da su ti ljudi, koji su ovdje možda provodili mjesece u monotoniji, htjeli ostaviti trag da su postojali. Najimpresivnija je, naravno, gornja platforma. Tu su se nalazila topnička postrojenja – 30 topničkih pozicija raspoređenih tako da pokrivaju cijeli ulaz u luku.

Osim glavnog tornja, tvrđava ima i tri baterije sagrađene 1868. godine. Jedna od njih, smještena na zapadnoj obali, najveća je i najvidljivija s kopna. Kad se voziš pulskim zaljevom, upravo ta linija zidova „otkriva“ da na otoku postoji nešto više od šume. No, da bi vidio pravu ljepotu i složenost, moraš se popeti unutar otoka.

Intrigantni hodnici

Posebno intrigantni su hodnici koji povezuju različite dijelove utvrde. Neki od njih su zazidani, neki zatrpani, ali još uvijek postoji osjećaj da je ovo podzemni svijet koji čeka da ga se istraži. Legende kažu da su neki od tih hodnika vodili čak i do podmorskih izlaza, no za to nema dokaza. Ipak, sama ideja da bi vojnici mogli neprimjetno napustiti otok kroz podzemne prolaze dovoljno je romantična da se ukorijeni u mašti.

Arhitektonska posebnost Kaiser Franza leži u tome što kombinira nekoliko faza fortifikacijske gradnje. Prvo imamo mali kružni toranj iz 1836., jedini takav u Puli. Potom se 1850-ih dodaje velika baterija koja stvara visoki zid i daje tvrđavi monumentalnost. A onda 1868. dolazi treća faza. To je obalna baterija koja se proteže gotovo cijelom zapadnom obalom otoka. Tako tvrđava postaje svojevrsni kolaž različitih vojnih filozofija, složen kroz tri desetljeća.

Izgubila vojnu funkciju

Još jedna zanimljivost je način na koji je tvrđava građena. Kamen je dopreman iz kamenoloma Punta Acuzzo, preko puta otoka. To znači da je svaka gromada ručno vađena, prevožena čamcima i podizana bez moderne tehnologije. Zamislite koliko je to bio težak i spor proces, a opet rezultat je građevina koja, iako napuštena više od sedamdeset godina, i dalje stoji gotovo netaknuta.

Nakon Drugog svjetskog rata tvrđava je izgubila vojnu funkciju, ali otok se i dalje koristio. Do prije 10-tak dana tamo su bile skladištene Uljanikove sekcije. Tvrđava je neko vrijeme služila i kao spremište raznih vojnih i civilnih materijala. Tek posljednjih desetljeća ostavljena je sama sebi, u društvu šume i ptica.

Nije posve zaboravljena

Ipak, tvrđava nikad nije bila posve „zaboravljena“. Uvijek su se pronalazili oni radoznali-  povjesničari, istraživači, lokalci željni avanture. Dolazili bi, ulazili kroz polusrušene otvore i šetali tihim hodnicima. Upravo zbog toga danas u njoj pronalazimo grafite i ostatke improviziranih logora. Možda to nekome djeluje kao vandalizam, ali meni je to samo još jedan sloj, sloj modernog vremena koje se ispisuje na starim zidovima.

Ono što me posebno fascinira je činjenica da je Kaiser Franz bio važan ne samo za obranu Pule, nego i kao simbol moći Austro-Ugarske. Bio je to „čuvar zaljeva“, prva točka susreta s neprijateljem, bastion koji je morao ulijevati strahopoštovanje. I kad danas stojiš pred njim, iako je zarastao u šumu, još uvijek osjećaš tu snagu.

Povijest u slojevima

Sveti Andrija nosi slojeve povijesti kao koncentrične krugove na drvetu. Najstariji tragovi pripadaju Bizantincima, i to u ruševinama se još nazire crkvica iz 6. stoljeća. Iako mi povijesničar Andrej Bader kaže da tamo nikad nije bilo te crkvice. Potom dolaze redovnici i samostan. U 17. stoljeću Mlečani grade bastion. Nakon njih Francuzi podižu Napoleonovu utvrdu. Austrijanci pak početkom 19. stoljeća grade Kaiser Franz i čitav niz fortifikacija oko Pule, pretvarajući grad u „neprobojnu tvrđavu“. I ta je tvrđava među raslinjem jedina vidljiva trenutno na otoku uz obalni zid.

Zanimljivo je da baš ovdje, na ovom malom otoku, imamo jedini preostali kružni topnički toranj tog tipa u Puli. Sličan onome kod kamenoloma Max, ali taj je nestao. Franz ostaje jedinstven. Zato Strahinja i kaže da mu je upravo ova tvrđava najzanimljivija. Ne samo zbog arhitekture, nego zbog toga što nosi sve te slojeve, od Bizanta do Austro-Ugarske – kao udžbenik povijesti u kamenu.

Viribus Unitis – brod koji je nestao pred Pulom

Na otoku pogled se otvara prema zaljevu. More je mirno, sunce se lomi o površinu, a ispod tog sjaja, nekoliko stotina metara dalje, leži olupina koja i danas budi jezu – Viribus Unitis. To ime sam prvi put ozbiljno proučila dok sam radila priču za blog Helloistria. Bio je to ponos austrougarske mornarice, najmoderniji bojni brod svoga vremena. Dugačak 152 metra, sa skoro 900 ljudi posade, simbol moći i tehnološkog napretka. I baš taj brod, ironijom sudbine, potonuo je gotovo istovremeno kad je Austro-Ugarska prestala postojati.

Priča je filmska. U noći 1. studenog 1918., samo nekoliko sati nakon što je flota službeno predana novoosnovanoj Državi SHS, talijanski diverzanti uspjeli su mu podmetnuti minu. Eksplozija je prepolovila brod. U trenu su stotine mornara nestale u valovima. Zamisli taj trenutak. Rat završava, nadaš se miru, a onda potonuće, smrt, tragedija. Kao da je brod povukla sama povijest, zajedno s carstvom koje se raspadalo. Kad stojiš na tvrđavi Kaiser Franz i gledaš prema mjestu gdje leži Viribus Unitis, osjetiš tu poveznicu. Tvrđava, brod, otok, sve su to simboli jednog vremena koje je naglo nestalo. A danas? Danas ih polako prekriva zelenilo, more i tišina.

Otok kojeg Puležani ne doživljavaju

Zanimljivo je da Puležani, iako žive tik uz njega, ovaj otok zapravo ne doživljavaju. Strahinja mi objašnjava da stari stanovnici nisu imali naviku dolaziti, jer je otok uvijek bio pod vojskom. Oni su slobodno gravitirali prema Stoji, Fratarskom, Kamenjaku… Otok je ostao „izvan ruke“.

I danas, kada je vojna funkcija nestala, otok je i dalje zatvoren. Službeno, zbog sigurnosnih razloga. Neslužbeno, zbog toga što se nitko zapravo ozbiljno ne bavi njegovom sudbinom. Povremeno se priča o planovima da postane turistička atrakcija, no zasad sve ostaje na riječima. A šteta, jer Sveti Andrija ima potencijala. Ne kao mjesto za masovni turizam, niti za plažu s ležaljkama. On je predivan baš zato što je divlji, tajanstven, pun povijesti i priča.

Čuvar zaljeva

Dok se spuštam prema pristaništu kroz borovu šumu, gledam prema luci. Pula je tu na dohvat ruke, a opet se čini kao da je svjetlosnim godinama dalje. Otok je čuvar. Čuvar zaljeva, čuvar sjećanja, čuvar priča koje polako nestaju. Možda će jednoga dana netko ozbiljno odlučiti urediti staze, postaviti informativne ploče, dovesti posjetitelje. A možda će ga ostaviti ovakvog kakav jest, pomalo opasan, pomalo zaboravljen, ali zato autentičan.

Meni je, priznajem, draža ova druga opcija. Jer u tišini Svetog Andrije osjeća se puls prošlih stoljeća, šapat vojnika, odjek topova, pa čak i jeka eksplozije Viribus Unitisa. A to se, bojim se, izgubi onog trenutka kad uđe masovni turizam.

Priđi mu s poštovanjem

Sveti Andrija nije najveći otok, nema pješčanih plaža ni turističkih sadržaja. Ali ima ono što malo koji otok ima – slojeve povijesti, dramatične priče, arhitekturu skrivenu u šumi i more koje čuva jednu od najvećih tragedija austrougarske mornarice. To je otok koji traži da mu priđeš s poštovanjem. Ne kao izletnik s ručnikom, nego kao istraživač s otvorenim očima. I onda ti, možda, otkrije dio svojih tajni.

Za mene je Sveti Andrija poput tihog prijatelja koji se ne nameće, ali kad ga upoznaš, ostavi trag. A jednom kad ga vidiš, nikada ga više ne gledaš istim očima – bilo s obale, bilo s tvrđave, bilo dok ploviš iz luke i znaš da ispod tog mirnog mora leži brod koji je zajedno s carstvom nestao u povijesti.

Cipar: Otok povijesti, mitova i mora traži više

By
Barbara Ban
-
0

Kada se danas sjetim Cipra, prva slika koja mi dolazi pred oči nije ni plaža ni znamenitost, nego miris. Onaj topli, slatkasto-slani miris zraka koji me dočekao kad smo kolegica i ja sletjele u Pafos, u kasnim noćnim satima početkom svibnja. Zagreb nas je toga dana ispratio sivo i hladno, a Cipar nas je primio u svoju ljetnu večer, toplu i živu, kao da je kalendar pogriješio i premjestio srpanj u proljeće. Taj osjećaj ulaska u drugo godišnje doba u trenutku bio je uvod u tri dana koja su mi se urezala u pamćenje.

Tri dana zvuče kao dovoljno vremena za vikend-izlet, ali Cipar odmah pokaže da skriva puno više nego što se stigne obuhvatiti u tako kratkom razdoblju. Otok povijesti, mitova i mora traži više. A opet, i ova tri dana bila su dovoljna da me osvoje i da poželim ponovo stati na njegove obale.

Dolazak i prvi šok

Na aerodromu u Pafosu čekali su taksisti u redu, spremni za noćne vožnje. Naše odredište bio je Limassol, sat vremena vožnje. I odmah prvi šok, cijena vožnje 100 eura. Skupo, ali nije bilo alternative. Sjeli smo u auto, a naš vozač se pokazao kao pravi ambasador otoka. S osmijehom nam je ispričao što nas čeka: noćni život, plaže, mjesta koja vrijedi vidjeti i sitnice na koje treba paziti. Bio je oličenje ciparske dobrodošlice i prva osoba koja nam je dala do znanja da je ovo otok na kojem se ljudi uvijek osjećaju dobrodošlo.

Vožnja noću, kroz osvijetljene ulice i mirisno mediteransko zelenilo, bila je poput uvoda u film. Kad smo napokon stigle do apartmana, visoke zgrade tik uz more, nismo mogle izdržati. Spustile smo se do plaže udaljene jedva pedeset metara i prvi put zakoračile na dugi pijesak Limasola. Bilo je kasno, ali more je mirisalo tako intenzivno, pijesak je bio topao i mekan, a valovi su se kotrljali kao uspavanka. Taj trenutak bio je moj osobni početak Cipra.

Limassol – grad kontrasta

Drugi dan započeli smo uzbuđeno, spremne za otkrivanje Limasola. Odmah nas je zapeklo sunce, iako je bio tek početak svibnja. Temperature su bile kao usred ljeta, a more je mamilo na kupanje. Limasol je grad kontrasta. S jedne strane, moderan, luksuzan, s neboderima i marinom koja djeluje kao mali Dubai. S druge strane, stari centar sa šarenim uličicama, malenim trgovinama, tržnicom i poviješću koja se osjeća na svakom kutu. Šetnica uz obalu, duga kilometrima, ukrašena je skulpturama, modernim parkovima i muralima.

Oduševili su me murali. Na svakom kutu neki novi crtež, boja ili poruka. Kao da cijeli grad diše umjetnošću. A onda, među visokim zgradama, iznenada naiđeš na kamenu utvrdu, limasolsku tvrđavu iz 11. stoljeća. Kao mali podsjetnik da je ovaj grad postojao stoljećima prije nego što su se pojavile staklene građevine. Ulaznica je bila svega par eura, a unutra mali muzej s arheološkim nalazima.

Ručak i grčka salata

Najviše me ipak osvojio prvi ručak na gradskoj tržnici. Sjeli smo u mali restorančić i naručili grčku salatu i mezese. Poslužili su nas s toplinom i osmijehom, a vino su donijeli u metalnom vrču. U početku smo se čudile, no vlasnik je objasnio da tako ostaje svježe i hladno. I bio je u pravu: na 30 stupnjeva, vino je do zadnjeg gutljaja bilo savršeno rashlađeno. Taj detalj, toliko jednostavan, ostao mi je urezan kao slika ciparske mudrosti i gostoljubivosti.

Navečer je grad pokazao drugo lice. Rasvjeta, muzika iz barova, miris mora pomiješan s dimom roštilja. Sve je bilo još življe i simpatičnije nego danju. Šetale smo plažom bosonoge, a pijesak je nakon cijelog dana bio poput terapije za stopala. More je bilo toliko čisto da su zvijezde na nebu imale svoje blistave kopije u vodi. I tada sam shvatila: Cipar nije samo destinacija, Cipar je osjećaj.

Auto i sloboda

Treći dan odlučile smo da više ne možemo ovisiti o taksijima i autobusima. Javnog prijevoza gotovo i nema, a taksi vožnje su preskupe. Odlučile smo iznajmiti auto preko aplikacije Ride Now. Priznajem, nije mi bilo svejedno. Lijeva strana ceste, nepoznat grad, strani znakovi. No, već nakon pola sata sve je postalo prirodno.

Automobil nam je dao slobodu. Mogli smo krenuti kamo smo htjeli, stati gdje nam se svidi, lutati cestama otoka. Taj osjećaj kontrole i istraživanja bio je jedan od najljepših dijelova putovanja.

Kurion – grad na litici

Automobilom smo se uputile prema Kurionu. To je mjesto koje oduzima dah već na prvi pogled. Antički grad smješten na litici, s pogledom na more koje se prostire u beskraj, djeluje kao da lebdi između povijesti i stvarnosti. Kurion je bio jedna od najvažnijih grčkih gradova-država na Cipru, osnovan još u 12. stoljeću pr. Kr. od doseljenika iz Argosa. Njegov položaj na visokoj stijeni iznad mora bio je strateški savršen. S jedne je strane lako branjiv, s druge strane povezan s trgovačkim putovima Sredozemlja. Grad je procvao u helenističkom i rimskom razdoblju, ali ga je niz potresa u 4. stoljeću gotovo uništio.

Danas su najimpresivniji ostaci amfiteatra i mozaici. Amfiteatar, izgrađen krajem 2. stoljeća pr. Kr., kasnije je bio proširen i prilagođen za gladijatorske igre, a u novije doba ponovno obnovljen u izvornom obliku. Mogao je primiti oko 3.500 gledatelja, a danas se u njemu održava međunarodni festival antičke drame. Sjele smo na njegove kamene stepenice i samo gledale u horizont. Vjetar je nosio miris mora, a pogled na beskrajno plavetnilo bio je toliko snažan da nismo imale potrebu ništa govoriti. Dovoljno je bilo sjediti i osjećati.

Energija davnih vremena

Mozaici koji su ovdje pronađeni spadaju među najljepše na Cipru. Posebno je poznata “Kuća Eustolija” s velikim peristilnim dvorištem i bogatim dekoracijama koje prikazuju mitološke motive i prizore iz svakodnevnog života. Iako su dijelom oštećeni, i danas se jasno vidi preciznost i raskoš antičkog umijeća.

Kurion je mjesto gdje se u jednom danu može doživjeti i snaga prirode i snaga povijesti. Litice, more i ruševine stapaju se u cjelinu koja djeluje nadrealno. To nije samo arheološki lokalitet, to je pozornica povijesti na kojoj se i danas može osjetiti energija davnih vremena.

Pafos i Grobnice kraljeva

Sljedeća postaja bio je Pafos. Grad pun galerija, radionica i restorana, ali prava čarolija krije se na arheološkom lokalitetu Grobnicama kraljeva. Iako u njima nisu pokopani kraljevi, nego bogata aristokracija i visoki dužnosnici iz helenističkog i rimskog razdoblja, naziv savršeno pristaje monumentalnosti mjesta. Kompleks datira između 4. stoljeća pr. Kr. i 3. stoljeća poslije Krista, a veličina i raskoš tih podzemnih prostora ostavlja bez daha.

Grobnice su uklesane u stijenu i prostiru se na ogromnom području uz samo more. Neke izgledaju poput cijelih kuća ispod zemlje, s dvorištima, stubištima, kolonadama i komorama koje podsjećaju na peristilne atrije. Dorski stupovi, ukrašene niše i tragovi žbuke koja je nekad bila obojena kako bi imitirala mramor, govore o bogatstvu i statusu onih koji su ovdje počivali. Hodati tim prostorima bilo je kao ulaziti u svijet između stvarnosti i mita.

Grobnice poput palača

Najviše me fasciniralo što su grobnice, iako starije od dvije tisuće godina, i danas toliko očuvane da se jasno vidi kako su izgledale. Neke su jednostavne, s jednom prostorijom, dok druge podsjećaju na čitave palače, s više prostorija koje se otvaraju oko središnjeg dvorišta. Gledajući ih, lako je zamisliti ceremonije pokopa i svećenike kako nose baklje kroz te kamene hodnike.

Ulaznica je koštala samo 2,5 eura, a doživljaj je bio neprocjenjiv. I danas se sjećam šoka i uzbuđenja dok smo kolegica i ja komentirale: “Ovo je poput egipatskih piramida, samo otvorenije i bliže moru.” Sam lokalitet podijeljen je u devet arheoloških zona, sve dobro označene i povezane puteljcima, pa šetnja traje barem sat do dva. A pogled na more koji se pruža s pojedinih točaka čini cijeli obilazak gotovo nestvarnim.

Kulturno središte Mediterana

Upravo zbog jedinstvene arhitekture i povijesne vrijednosti Grobnice kraljeva uvrštene su na UNESCO-ov popis svjetske baštine. To nije samo arheološki lokalitet, to je živi podsjetnik na raskoš i moć antičkog Pafosa, grada koji je u svoje doba bio glavni grad Cipra i kulturno središte Mediterana.

Pafos me podsjetio koliko je Cipar povezan s mitologijom. Prema legendi, Afrodita je rođena baš ovdje, iz morske pjene. Nisam stigla posjetiti Afroditinu stijenu, ali sama pomisao da sam bila u gradu gdje se rodila božica ljubavi dodala je čar cijelom putovanju.

U unutrašnjost – Omodos i Troodos

Treći dan odlučile smo se maknuti od mora i otići u unutrašnjost, prema selu Omodos u planinama Troodos. Put je vodio kroz valovite vinograde, voćnjake i kameniti krajolik. Kad smo stigle, imale smo osjećaj da smo ušle u razglednicu. Kamene kućice s crvenim krovovima, ulice s kaldrmom, dvorišta puna cvijeća i keramičkih posuda. Omodos odiše tradicijom i mirnoćom.

Na štandovima su se nudile slastice od oraha i grožđa, med, kruh, rukotvorine od čipke i srebra. Probali smo lokalno vino i uživali u mezama u maloj taverni. Posjetili smo i samostan Svetog Križa te vidjeli srednjovjekovnu vinsku prešu. Ona je živi dokaz koliko je vinogradarstvo duboko ukorijenjeno u ovom kraju. Omodos mi je pokazao onaj autentični Cipar, daleko od luksuznih marina i turističkih plaža. To je mjesto gdje se osjeti duh otoka kakav je bio prije globalizacije.

Što nismo stigle

Tri dana proletjela su u trenu. Ostalo je mnogo toga neviđenog: Nikozija, posljednja podijeljena prijestolnica Europe, Afroditina stijena, sjeverni Cipar, nacionalni parkovi. Sve su to razlozi zbog kojih se želim vratiti. Cipar je otok kontrasta: luksuzni i urbani Limasol, arheološki Kurion i Pafos, mirno selo Omodos. Spoj modernog i tradicionalnog, prošlosti i sadašnjosti, mora i planina.

Za mene, Cipar je bio tri dana ljeta usred proljeća. Tri dana mirisa mora, bosih šetnji po pijesku, antičkih ruševina i toplih ljudi. Tri dana koja su mi pokazala da se pravi doživljaji mjere osjećajima, a ne dužinom boravka. Ako volite povijest, more, hranu i ljude, Cipar vas neće razočarati. A mene je naučio da se ponekad najveći doživljaji kriju u malim trenucima: u gutljaju vina iz metalnog vrča, u šetnji plažom u ponoć ili u tišini kazališta starog dvije tisuće godina.

123...23Page 1 of 23

Najnovije objave

© Sva prava pridržana Hello Istria