La Loggia: Ostvareni san labinskog Amerikanca

Jednostavno je na svojoj rodnoj grudi želio imati nešto svoga. Iz tog je razloga Robi Kiršić bio svaka tri tjedna u Labinu, rodnom gradu svojih roditelja. Nije mu bio nikakav problem potegnuti čak iz New Yorka. Kaže, malo je naporno, ali sve se to da srediti, samo da njegov projekt zaživi. A to je mali gradski hotel u samom srcu starog grada Labina, na placi iza gradske lože. Prigodno i hotel se zove La Loggia te je otvoren krajem rujna.

Njegovim uređenjem Labin je dobio još jedan reprezentativan objekt u staroj jezgri grada. Na njegovoj terasi može se uživati u pogledu na stari trg s jedne strane, te na more i Rabac s druge strane. Ovisno o raspoloženju. U moderno uređenom prostoru svima će za oko zapeti stare lampe iznad bara te stolice u lobiju koje su sačuvane iz nekadašnjeg restorana koji je bio u ovoj zgradi. Tipični labinski motivi, primjerice šoht, ukrasili su pak uzglavlja kreveta. A sve je osmislio Kiršić sam, naravno uz pomoć supruge, majke i prijatelja.

Labinski difuzni hotel

Kiršić, koji inače na Manhattanu ima tvrtku TimeLine Renovations s 20-tak zaposlenih koja se bavi građevinarstvom, odnosno preuređenjem stanova, ima još jednu novost za Labin – potaknuo je oformljavanje prvog difuznog hotela. Naime, u staroj jezgri grada nekoliko je zasebnih predivno uređenih kuća i apartmana koji će u budućnosti poslovati kao difuzni hotel, a recepcija i restoran bit će smješteni upravo u La Loggiji. U svemu mu pomaže supruga Melanie Kiršić, također rodom iz Labina čije je djevojačko prezime također Kiršić te prijatelj iz djetinjstva Dalibor Licul koji vodi hotel.

-Uredili smo gradski hotel, lounge bar caffe i tapas bar. S investicijom smo počeli u rujnu 2015. godine, ali s radovima smo konkretno počeli u svibnju 2016. Hotel gradskog tipa će biti visoke kvalitete te će biti otvoren cijele godine jer gostima želimo ponuditi nešto više od sunca i mora. Labin i okolica po tom pitanju imaju što ponuditi.

Elementi starog grada

Što se tiče samog uređenja, La Loggia nije ni moderna ni tradicionalna. U hotelu su utkani elementi starog grada Labina, drveta, mramora i mesinga, ističe Kiršić navodeći da hotel ima devet jedinca – osam soba i jedan apartman koji još nije gotov. On i restoran trebali bi zaživjeti do iduće sezone. Otkriva nam da je bilo da je uistinu teško voditi investiciju koja je toliko udaljena od njegova mjesta stanovanja i rada.

– Nije stvar samo u udaljenosti nego stvarno morate biti  fokusirani na dva posla, i to full time. Tu je i vremenska razlika od šest sati.  Planirao sam sve tjedan dana unaprijed, posebno kada sam bio u Labinu jer istodobno mora funkcionirati i moj biznis u New Yorku. Ali kada ste nečemu posvećeni, onda to nije nikakav problem, kaže Kiršić ipak dodajući da je lakše stvarati projekte u SAD-u nego u Hrvatskoj. O tome ne bi htio kaže govoriti, jer bi onda trebao o svemu napisati knjigu.

Od plaže do ideje

A na ideju o hotelu La Loggia koji je od njegova doma udaljen 6.800 kilometara došao je dok je sa suprugom bio na plaži u Istri.

– Razmišljali smo što ćemo u budućnosti, a budući da obje naše obitelji imaju kuće za odmor u Labinu, htjeli smo napraviti nešto sami. Ideja je bila da kupimo malu kuću, a tada nismo imali plan urediti hotel. I tada se ukazala prilika da kupimo nekretninu gdje uređujemo hotel. I odmah sam se zaljubio u tu zgradu čim sam ušao u nju. Vidio sam potencijal koji ima, a ne što je ona tada bila. Pregovori su trajali osam mjeseci – od rujna do svibnja. To je dosta dugo trajalo, što je za nas iz Amerike dosta neuobičajeno, priča nam Robi. Njegova supruga dodaje da zgrada ima i posebnu draž zbog povijesti starog grada te da je to zasigurno bio dodatan motiv za kupnju.

– To je zgrada koja ima oko 200 godina, a  u nju već sigurnih 25 godine nitko nije živio, pričaju nam dalje. Inače, obje obitelji Kiršić otišle su za daleku Ameriku 70-tih godina kada je za New York otišlo mnogo Labinjana. Danas stoga u tom gradu imaju jaku zajednicu. Svi njeguju specifičan labinski dijalekt. Robi za sebe kaže da zna engleski i labinjonski, ali ne i hrvatski.

Sličan životni put

– Svako ljeto za vrijeme školskih praznika sam bio u Labinu, i to od prve godine života i baka me je naučila tako govoriti. Ista je stvar i s mojom suprugom. Iako dakle naši roditelji imaju sličan životni put, mi smo se upoznali tek u New Yorku. A tu u Labinu imamo iste zajedničke prijatelje. A i kod kuće naši roditelji su pričali smo labinskim dijalektom. Primjerice s ocem u New Yorku uopće ne govorim engleski. Jednostavno miksaš labinjonski i engleski. To ti je sasvim normalno. Čak i našim prijateljima u New Yorku je to uobičajeno, priča nam kroz smijeh. Jedino, kaže, ne razumiju ga kada dođe u Zagreb.