Za nas rekreativce najljepše je bicikliranje uz obalu kada su vremenski uvjeti najoptimalniji, a to bi značilo da nema jakog vjetra, da nije jako zima, ali i da nije prevruće jer većinom te staze nemaju hlada. Kraj travnja idealno je vrijeme za takvu jednu vožnju koja će napuniti pluća svježim morskim zrakom, ali i mirisima svih mediteranskih biljka koji sada cvatu punom parom – od raznih trava do jasena čiji se opojni miris miješa s morskih zrakom punim soli. Čak priziva i na kupanje. Ali danas je dan za bicikliranje, i to u smjeru juga Istre – od Marčane prema Marleri preteći pretežito službenu biciklističku stazu 333 nazvanu Ližnjan.
Nakon polaska iz Marčane gustom grabrovom šumom stižemo do Muntića, pa dalje laganim tempom nastavljamo prema Nezakciju, jednom od najstarijih istarskih mjesta. Iako sam tu prošla nebrojeni broj puta, ponovno me ova lokacija s arheološkim ostacima poziva da dođem i na trenutak odem u neki drugi svijet. Onaj meditativan. Ipak, nećemo previše meditirati jer je još kilometara pred nama do našeg krajnjeg cilja – svjetionika na Marleri. I još dosta mjesta s dobrim kadrovima gdje naprosto treba stati i to ovjekovječiti fotoaparatom. Jer već sutra su prizori drugačiji, a za mjesec dana to će već biti sasvim druga priča.
Izbjegavanje lokvi s blatom
Zato preko Valture nastavljamo po cesti prema Ušićevim Dvorima, malom pitoresknom mjestu od samo nekoliko kuća prije Šišana. I tu se pored lokve spuštamo u duboku šumu strmim puteljkom sve do mora. Hlad nas miluje, a blato i nezgodna podloga podsjećaju da nema opuštanja. Na biciklu u prirodi nikad dosta opreza. I kroz izbjegavanje lokvi s blatom i po kamenitim strmina stižemo do obale. Morski zrak susreće onaj šumski i miješa se.
Teško je u tome ne uživati duž tog puta koji vodi uz samu istočnu obalu Istre sve do Ližnjana. Put je više-manje ravan, širok, ugodan za vožnju. Stalno se ukazuju novi prizori, većinom prirodni fenomeni. I tako sve dok ne dođemo do spomenika potonule talijanske izviđačke krstarice Cesare Rossarol koja je nedaleko Ližnjana potopljena odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata. Početkom studenog, točnije 4. studenog, bit će stotinu godina da se nalazi pod morem.
Cesare Rossarol
Riječ je o brodu koji je bio dugačak 85, a širok osam metara. Sagrađen je pet godine prije nego je potopljen, a ime je dobio po napuljskom lakom konjaniku koji je pomogao obraniti Mletke od napada austrougarske vojske tijekom revolucije 1848. godine. Zanimljivo je da ga je upravo Austrougarska na kraju i stajala glave. Cesare Rossarol potopila je austrougarska mina nakon manje od tjedan dana od primirja koje je proglasila Njemačka na Dan primirja.
Dakle, brod je potonuo kada je naletio na podmorsku minu koju su tijekom takozvane Jadranske kampanje u Prvom svjetskom ratu postavili austrougarski vojnici. Nije to bila jedina takva mina. Bilo ih je postavljeno mnogo duž istarske obale, na brojnim minskim poljima. Poput ove talijanske krstarice, mnogi su brodovi nakon rata doživjeli istu sudbinu jer nisu znali gdje su sve mine postavljene.
Zavjetna kapela ratara i ribara
Tog je dana snaga eksplozije raskinula brod u dva dijela, a svoj su život u moru izgubili devedesettrojica nižih časnika i mornara, uključujući sedam časnika i kapetana, što je bio jedan od najvećih gubitaka života za talijansku ratnu mornaricu tijekom rata. Čak 18 brodova priskočilo im je u pomoć, ali nažalost većina posade bila je zarobljena u trupu broda s kojim je potonula na dno. Njima u spomen na obali je postavljeno spomen-obilježje – sidro na postamentu, a još je jedan spomenik ovim poginulim mornarima i na Mornaričkom groblju u Puli. Odajemo im počast i krećemo dalje, svaka u svojim mislima o ljudskim sudbinama i smrti. Ali vedro i toplo vrijeme brzo nam je maklo sumorne misli s potonuća broda i tragičnih ljudskih završetaka.
Nismo pošteno ni zapedalirale, evo nas već kod predivne crkvice Blažene Djevice Marije od Kuj, zavjetne kapele ratara i ribara. Slatka mala crkva usred prirode s pogledom na Ližnjan i uvalu Kuje stvarno je nezaobilazno stajalište. Čitamo da je podignuta na temeljima antičkog kompleksa, i to ne bilo kakvog. Ovdje se odmaralo, i to u termama. Povjesničari kažu da se u sakralni objekt prenamijenio negdje u petom stoljeću.
Luksuzna rimska vila
To im svjedoči ranokršćanski mozaik. Ova je crkva inače sagrađena na temeljima starije crkve svetog Tome. Zanimljivo je i da je tijekom obnove 1995. godine uz njezin južni zid otkriven grob za kojega se do tada nije znalo. Kasnijim istraživanjem arhive ustanovljeno je da je vjerojatno riječ o grobu Mate Blazinića, mornara iz Plomina, koji je umro u uvali Kuje 1756. godine.
U hladovini stoljetnih stabala, većinom akacija, odmaramo kratko prije nego ćemo se zaputiti prema poluotoku Marlera koji je poznat kao bogat poljoprivredni kraj. Ovdje ne staju polja kupusa i krumpira, livade s kojih puca pogled na more, Lošinj i njegov arhipelag, ali s druge strane i na medulinski akvatorij. Spuštamo se puteljkom do simpatične uvale Kuje, prave ribarske starinske lučice. Nije po ničemu posebno zanimljiva, osim povijesti koja nam kaže da se spominje već krajem 12. stoljeća. I nije to sve. Ovo su mjesto očito voljeli stari Rimljani, i to za odmor. Upravo tu su pronađeni ostaci ladanjske vile iz rimskoga doba, a na dubini od 12 do 33 metra pronađeni su ostaci amfora sjevernoafričke provenijencije koje datiraju iz drugog i četvrtog stoljeća prije Krista.
Visoka trava, prašnjavi puteljci
Napuštamo malenu lučicu i ulazimo konačno na područje poluotoka Marlera. Nećemo ravno odmah prema svjetioniku, već ćemo po obali radi vizura. Visoka trava, prašnjavi puteljci, izorane njive, a pred nama sinje more, otoci u daljini, brodići se valjuškaju. Skoro pa nestvaran krajolik. Još kada mu se pridruže rascvjetala polja kupusa te divljeg luka…
Uz takve scene bližimo se cilju – svjetioniku Marlera ili takozvanom medenom svjetioniku koji je dobio taj naziv jer mnogi pčelari drže na ovom području svoje košnice. Grupice biciklista svugdje oko nas, a na svjetioniku već turisti. Naime, ovaj se svjetionik kao i mnogi drugi diljem Jadrana iznajmljuju za odmor. Ovaj je specifičan jer je usred polja i lovišta s mnoštvo zečeva i fazana te je oduvijek bio nastanjen, sve do 1970. godine. Ližnjanci su ga oduvijek nazivali Lanterna.
Pitoreskno zdanje izgrađeno je 1882. budući da Marleru okružuje nekoliko otočića i hridi na koje bi se mogli nasukati brodovi. Zato svjetlo svjetionika na 21. metru nadmorske visine upozorava mornare na blizinu kopna i plitko more. Svjetionik se sastoji od izdvojene kule od devet metara sa svjetlom te prizemne zgrade na 60 metara kvadratnih. Svjetionik je automatiziran i uključen u sustav daljinskog nadzora, a vodu ima u svojoj šterni.
Pogled s vrha svjetionika u kojem se može uživati je nezaboravan. Vide se Cres, Lošinj, Velebit, okolni otočići.
Sunčana idila na jugu Istre
Mirno je vrijeme pa ni ne možemo zamisliti kakvi se prizori ovdje odvijaju kada zimi puše jak vjetar ili hara oluja.
Teško se odvajamo od ovog mjesta, ali čeka nas put kući, i to preko Ližnjana i Šišana gdje stajemo u centru mjesta na kavici. Nakon kratkog predaha ponovno se priključujemo na stazu 333 po makadamu u smjeru Valture.
Dolazimo do još jedne crkvice i lokacije gdje su nekada živjeli stanovnici obližnjeg sela Muntić – Kostanjice. Riječ je o nalazištu s ostacima srednjovjekovnog naselja u šumi jugozapadno od Valture, a mjesto je nastalo je na mjestu antičke ladanjske vile. U povijesnim se izvorima prvi puta spominje daleke 1150. pod nazivom Vicus Castaneus.
Drevna Kostanjica
Prema staroj mapi Puljštine iz 1563. Kostanjica je imala pet lokvi, četiri šume, dva izvora, te po jedan bunar, preseku i proštinu. No, epidemije i malarija učinile su svoje – naselje je napušteno 1585. Preživjeli su se stanovnici preselili u današnji Muntić.
Danas kao svjedok tom prošlom vremenu ovdje stoji samo crkva Blažene Djevice Marije, koja se prvi put spominje u 16. stoljeću. To je jednostavna jednobrodna građevina s istaknutom polukružnom apsidom i zvonikom na preslicu, tipično za Istru. Neki tvrde da je upravo ovdje 284. bio pogubljen ranokršćanski mučenik sveti German. I naravno da postoji legenda vezano uz to. Prema njoj ovaj se svetac javno usprotivio gradskom predstojniku Antoninu te je bačen u tamnicu. Nakon tri dana izveden je pred sud i mučen te na koncu i pogubljen. Njegovo su tijelo na mjestu smaknuća vjernici pokopali. Upravo tu je podignuta ova mala crkva. Na pročelje je uzidani natpis goticom iz 1300. te ulomak antičkoga nadgrobnog natpisa. Unutrašnjost sadrži vrijedan oltarni retabl, rezbaren u drvu, gotičke drvene kipove Blažene Djevice Marije s Djetetom i jednim apostolom iz XV. st. te kipove Blažene Djevice Marije i apostola iz XVII. st. Crkvi pripadaju dva zvona, iz 1454. i 1521. Na zidovima se naziru tragovi fresaka. Napuštajući Kostanjicu cestom se dižemo na Valturu pa šumskom hladovinom bježimo prema Muntiću i Marčani. Pedeset kilometar uživancije je iza nas.
Evo i rute:
