Snijeg vidim na Učki dok se približavam Barbanu iz smjera Pule. Uvijek volim taj pogled kada dođem na onaj vrh kod skretanja prema Punteri. Pogled je fantastičan i Barban se otvara kao da je na dlanu. Jako je hladno, u Barbanu ispred crkvice Antuna Pustinjaka nikoga. Sigurno sam pogriješila dan, pomislila sam. Ali kako se približavam placi, shvaćam da sam na dobrom putu.

Dan je nakon Pusta, a to u Barbanu znači samo jedno- danas se igra Capitacorno. Četrdesetak Barbanaca je na njihovom glavnom trgu, viče, smije se, navija. Čujem ih već od ulaza u trg iako ih ne vidim. Već su počeli. Ni ove godine Barbanci na Pepelnicu nisu zaboravili na svoju već tradicionalnu igru. Ovoj su se staroj pučkoj igri razbijanja glinenog lonca i bacanja drvenih štapova na ovnov rog  pridružili muški natjecatelji svih uzrasta, ali ne i djeca koja po pravilima ne smiju igrati igru. Riječ je o igri za koju ni najstariji žitelji Barbana ne znaju točno kada se počela igrati, a ima velike sličnosti s onima u sjevernoj Istri koje se također igraju na Čistu srijedu.

Igra uz navođenje publike

– Livo! Desno!Ma kamo greš? Ravno, ravno, ravno, viču svi na placi. Naime, prvi dio igre već je počeo. Natjecatelj s povezanim očima s kolcem u ruci  uz navođenje publike mora doći do rakljanskog glinenog lonca i razbiti ga. Sudjeluje dvadesetak igrača, a lonac je dugo odolijevao udarcima. Nekoliko ga je igrača uspjelo pogoditi, ali ne i razbiti. Na kraju ipak je najviše sreće imao Egidio Kleva koji je i lani slavio.

 smiješne uvrede sa svih strana

-On živi na placi i svaki dan tu prođe pješke. Zna sve napamet, misle drugi Barbanci i objašnjavaju njegovu pobjedu. Druge godine ne smije pobijediti jer nitko nije pobijedio tri puta za redom.

Egido Kleva zna tajnu Capitacorna

-Igram tu igru već dosta dugo i znam da je recept 23 koraka, otkriva nam Egidio svoju tajnu.

Nakon toga slijedi igra na rog, odnosno bacanje ovčjeg roga na sredinu place, a potom se na njega bacaju štapovi. I pritom svi mogu svakome reći sve. Pljušte smiješne uvrede sa svih strana. I to je to, samo je taj dan i na toj igri to moguće. I drugi ne bi smjeli to uzeti za zlo. Nekoliko puta se baca štap, a onda zakuska uz fritule, bakalar i domaće vino.

 evidencija u knjige od 1966.

Capitacorno stara je pučka igra, o kojoj se evidencija u knjige vodi od 1966. Međutim igra je puno starija od tog datuma. I najstariji se Barbanci sjećaju da su je njihovi preci znali igrati. Knjigu pobjednika i takmičara vodi Elio Bastijanić u čijoj je obitelji ova igra tradicija, pa ju je on prenio i na svoji djecu. Nekad je bila rezervirana isključivo za mještane Barbana, dok je danas ipak otvorenijeg karaktera.

Nakon pinjate igra se na rog

-Capitacorno postoji već puno godina. Otkad sam bio dijete, pamtim da su naši stariji igrali, a ali ne znam kada se počelo niti zapravo što točno simbolizira. Knjiga se počela voditi 1966. godine kada je na Capitacorno pozvano nešto više ljudi. Od tada se u knjigu upisuju svi koji sudjeluju. Svi su se podaci tada upisivali na talijanskom jer su onda zapravo pravi Barbanci govorili talijanski. Od tada ju vodim, upisujem i kakvo je taj dan bilo vrijeme, ako se netko taj dan rodio u Barbanu. Nekada smo znali te podatke slati našim iseljenicima u Ameriku da vide kako je na rodnoj grudi, prisjeća se Bastijanić. Prisjeća se da je na taj dan uvijek hladno, ali da skoro nikad ne pada kiša pa su uvijek mogli igrati. I tako razveseliti Barbance u tmurnoj i hladnoj veljači.

drveni štap baciti što bliže rogu

U knjigu se od 1966. upisuju sudionici igre

Za one koji ne znaju, igra se sastoji od dva djela. Prvi je razbijanje glinenog lonca kolcem s povezom preko očiju, a druga bacanje drvenih štapova prema ovnovom rogu, na neki način slična boćama. Nekad se ispod glinenog lonca stavljala određena suma novca, koji bi tada osvojio onaj tko bi lonac i razbio. Pobjednik prvog djela igre započeo bi tada igru s rogom. Prvi bi bacio rog i izgovorio „capitacorno“. Drugi bi nastavljali za njime i pritom izgovarali šaljive, ali i uvredljive nadimke sljedećeg igrača. Prozvani se taj dan nije smio ljutiti ili zamjeriti na izrečenim nadimcima. Na taj se način često široj javnosti rekla neka nepodopština ili pak neki počinjeni grijeh, koji se te godine dogodio u Barbanu. Kod igre s rogom najvažnije je drveni štap baciti što bliže rogu, a na početku se igre odlučilo koliko novaca svaki takmičar mora dati ako njegov štap ne završi blizu roga. Samo tri natjecatelja u jednoj rundi, koji bi bacili štap najbliže rogu, bili su oslobođeni plaćanja.

Čuvatelji tradicije

Svima se ostalima na štapove ucrtao mali znak, tako da bi se na kraju svih rundi moglo znati koliko tko ima za platiti. Sakupljenim se novcem priredila prva korizmena večera. Nekad igralo od „dva za podne“ pa do večeri. Inače, lonac se razbijao jer je predstavljao simbol pusta, kako se u njemu kuhalo meso za taj dan. Time bi se najavila korizma i 40 dana bez mesa.

 

 

 

 

 

OSTAVITE ODGOVOR

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.