Čabrunići: Zastrašivanje legendama i štorijama

Zbijene kamene kuće okružene visokim zidovima u selu Čabrunići na Roveriji nedaleko od Juršići dale su mještanima, ali i brojnim prolaznicima dovoljno materijala za pučke priče i legende. Dok neki kažu da su Čabrunci bili jako ljubomorni muškarci, pa su svoje žene htjeli zaštititi od tuđih pogleda, razlozi se takve pučke gradnje mogu možda potražiti i u jednostavnoj povijesnoj činjenici da je to područje za vrijeme talijanske okupacije u prošlom stoljeću bilo poznato po razbojnicima i pljačkašima, odnosno ladrima. To može potvrditi i poznata čabrunska uzrečica “Dobro jutro s kosirićem, laku noć s rankunićem”. No, nije ona isključivo rezervirana za Čabrunce i Čabruniće.

Markucova stancija kao okupljalište ladri

Zanimljivu priču na tu temu svojedobno ispričao nam je Nenad Antunović. Kaže da mu je o povijesti, ali i štoricama ovog kraja često znao pričati njegov pokojni djed s majčine strane. Svoje je priče i sjećanja na to vrijeme podijelio s mnogima koje interesira povijest, ali i sudbina vlastitih predaka. Antunović, inače uzgajivač konja, u vrijeme našeg razgovora bio se posvetio obnovi stare stancije tek kilometar udaljene od Stanice Čabrunići koja je bila poznata kao okupljalište ladri. Stancija je izgrađena još za vrijeme Austrije, a na ulaznoj volti urezana je 1861. godina. Vlasnik kaže da je volta kod takvih zdanja uvijek izgrađena na kraju, pa se može zaključiti da je kuća još starija, a od davnine je znana kao Markucova stancija.

Sama arhitektura ovog zdanja usred polja i vala pokazuje da je stancija bila spremna za obranu od napada. Visoki zidovi imali su svoje puškarnice, a slično je izgrađena i kuća, na kojoj su puškarnice na vanjskim zidovima, ali i u unutrašnjosti zgrade. Takav obrambeni sustav potječe još i prije pojave ladri. Naime, u vrijeme izgradnje ovog imanja u okolici
od gotovo dva kilometra nije bilo niti jedne kuće, pa se za obranu od neželjenih posjetitelja stancija opskrbila potrebnim arhitektonskim preprekama. Upravo je takva arhitektura kasnije idealno poslužila kao baza za skrivanje opljačkanog blaga.

Blago je, naravno, imalo i svoje posebno skrovište u krugu dvorišta. Iako se ne bi vidio, a
kamoli naslutio, plijen se čuvao na samom uglu dva suhozida ispod zadebljanja u obliku trokuta za koje bi se prije reklo da je gomila kamenja. Ali na samom dnu sadašnji nam Nenad otkriva mali otvor pokriven škrilom. Sklonište je s unutarnje strane izgrađeno poput kažuna, a navodno se tamo skrivalo meso, novac i oružje.

Suradništvo s ladrima – pitanje života i smrt

Antunović kaže da mu je djed pričao da je organizacija razbojnika okupljala ljude za koje nitko nije službeno smio znati. Oni su radi boljeg obavljanja posla i jačanja veza imali svoje jatake, odnosnu suradnike u Čabrunićima i drugim selima. Navodno su i u Pačićima
i Gajani bila njihova poznata okupljališta.

– Ti su ljudi jednostavno bili prisiljeni raditi za njih jer je to bilo pitanje života ili smrti. Djed mi je pričao da su i mog pradjeda Matu trebali uključiti u jednu akciju. Igrom slučaja radilo se o njihovom posljednjem poduhvatu, priča Antunović. Srećom, njegov se pradjed spasio i to vještom varkom. Prema priči, na dan akcije Matu su došla potražiti dva člana bande. Međutim, prije njihova dolaska, njegov ga je otac otpravio u krevet, polio vodom i razbojnicima kazao da ima upalu pluća, što je u to vrijeme značilo neminovnu smrt.

Razbojnici su ga svejedno posjetili ne bi li se uvjerili u njegovu bolest. Prije samog ulaska u sobu dogovorili su se da će ga ubiti u slučaju da laže. Srećom je varka uspjela, a razbojnici su sami krenuli u akciju. Presreli su diližansu, koja je puna novca išla od Vodnjana prema Trstu. Ubili su kočijaša i pratnju i pobjegli u pravcu Barbana preko Orihi. Za nekoliko dana policija je pronašla razbojnike koji su osuđeni na doživotnu robiju u Kopru. Tako je završila Antunovićeva priča i era ladri i ladroni u ovom kraju.

Pučke priče i lokalni pripovjedači

Pristup stanciji vješto se ograničavao i pučkim pričama koje su se putem lokalnih pripovjedača širile među seoskom masom. Pokušali smo među mještanima pronaći barem
jednu zanimljivu anegdotu, ali nažalost nismo uspjeli doznati što se pričalo o štrigami, štrigunima ili nadnaravnim silama koje su navodno vladale oko stancije i u selu.
Čuli smo međutim u više navrata priču da je ukradena roba, prije svega domaće životinje, uz pomoć karabinjera preko Limskog kanala završavala na samom jugu Italije.

Tako nam je Antun Milovan potvrdio da u Čabrunići još uvijek kruži priča o tome da je jednog Čabrunca, dok je služio vojni rok upravo u tom dijelu Italije, prepoznao vlastiti pas! Nije bila ni rijetkost da se poslije tih vremena još uvijek tražilo skriveno blago po zidovima stancije i sela. Navodno se jednima i posrećilo. Iako su od tih davnih dana prošla mnoga desetljeća, za potragu za blagom nikad nije kasno. To su blago upravo štorice o nekadašnjem načinu života koje danas predstavljaju pravu zanimljivost tog kraja.