Snijeg je zabijelio središnju Istru, pa tako i Sutivanac. To mjesto nad Raškom dolinom uvijek me iz nekog nepoznatog razloga privlačilo. Kada god bi me put tamo naveo, uvijek bih sretala zanimljive ljude, imala ispunjen dan.
Jednom se sjećam prije deset godina da sam tako naišla na starog bačvara Šimu Frančula. U dubokoj starosti slabo je čuo, ali je volio biti informiran. Zatekla sam ga u starinskoj kuhinji ponad svoje radionice kako čita Glas Istre i prati vijesti na televiziji. Taj prizor mi je i danas pred očima. Njegov unuk Dalibor Fračula tada mi je pričao o njihovom obrtu Karatela koji se bavi izradom bačava. Deset godina kasnije, Dalibor je sam u tom poslu.
Dalibor je dakle nastavio zvanje svojih starijih, odnosno djeda Šime i barbe Marija, danas obojice preminulih. Bilo bi šteta da nije jer su Frančule od starine u Istri bili poznati bačvari.
Nad Raškom dolinom
Znalo se kamo treba voziti bačvu na popravak ili dogovoriti neku novu – u Sutivanac. Nekada ih je doduše u tom mjestu nad Raškom dolinom bilo više, ali s vremenom se taj obrt kao i ostali starinski obrti ugasio. Srećom da je moderno istarsko vinarstvo shvatilo koliko je bitan barique u plasmanu njihova vina što je u zadnji tren spasilo jedini bačvarski obrt u Istri od zatiranja.
-Po struci sam autolimar i time sam se i bavio nekoliko godina, a onda sam od barbe i djeda preuzeo obrt Karatela koji je otvoren još 1975. godine. Time se bavim od 24. godine. A bačve se zapravo u našoj obitelji rade sto i više godina. Od malih nogu sam pratio što rade stariji tako da sam znao kako napraviti bačvu. Imao sam toliku sreću da mi je imao tko prenijeti znanje koje je danas jako teško dobiti, priča nam ovaj bačvar. Zanimljivo je da su se bačvarstvom u ovom mjestu bavile dvije obitelji Frančula.
Frančule oduvijek bačvari
– Moj djed Šime koji je preminuo u 93. godini života i pokojni Jože Frančula bili su glavni bačvari u selu. Imali su karetu i kada ih je netko zvao, znali su ići van Sutivanca i popravljati i izrađivati bačve. Sada sam ostao jedini bačvar u Istri koji radi nove bačve. Ima ih još nekoliko koji popravljaju, ali to je sve. Prvi sljedeći je u Jastrebarskom. A nekada ih je bilo u Režancima, na Gračaštini, u Kastvu, Matuljima, priča nam dalje Dalibor koji trenutno radi sam u svom obrtu.
Veli da gužve ima stalno te da godišnje izradi oko 200 bačava. U prosjeku mu treba dva dana za izradu jedne bačve, ali naravno da to ovisi o njenoj veličini. Danas se pretežito traže one od hrasta za barikirana vina.
-Čak 90 posto svih bačava koje radim idu za vinare. Ostatak su popravci. Većinom proizvodim za istarske vinare, a nešto manje za dalmatinske. Pretežito se danas naručuju bačve za barique ili za odležavanje od 500, tisuću i dvije tisuće litara.
Bačve od hrasta
Nekada su ljudi radili bačve od raznih sirovina – akacije, trešnje, murve, a danas su to većinom hrast i akacija. Hrast nabavljam u Slavoniji, a akaciju tu kod nas u Istri. Nekada, naime, ljudima nije bilo bitno kako će to drvo utjecati na okus vina, a danas je jedino važno, ističe ovaj bačvar koji i sam proizvodi vino, ali samo za svoj gušt.
– Volim ovaj posao jer me povezuje s ljudima koji vole vino. I sam sam veliki ljubitelj i imam priliku vidjeti razne tehnologije i kušati razna vina. Iako bi neki rekli da se radi o luksuznom poslu, on uopće nije takav, kaže nam kroz smijeh. Jedino luksuzno, dodaje, je sam krajnji proizvod – drvena bačva čija se cijena kreće od 450 eura za hrastovu bačvu od 225 litara.
Sve je ručni rad
-Sve se više-manje radi ručno, gotovo bez ikakvih strojeva. Radim sam jer tako posao pita. Nekada se dogodi da je neke godine gužva velika i da ti treba još dvoje-troje ljudi, a nekih godina, kada je slaba berba u vinogradima, nemaš ni sam dovoljno posla, ističe ovaj bačvar. Dodaje da vinari u principu mijenjaju drvene bačve svake tri godine.
-Danas neku veću kvalitetu vina ne možeš dobiti bez drvene bačve, zaključuje Frančula.
