Kada ih ugledam, sjećanja me odvedu negdje u neku ne tako daleku prošlost, u djetinjstvo. Neraskidivi su dio mog odrastanja, kao i sve ostalo što ima veze s istarskim krajolicima, njivama, šumama, vinogradima. U njima bi se skrivali u nestašnoj dječjoj igri, otkrivali bi njegovu gradnju, penjali se na krov, u njima gradili svoje kućice iz snova i mašte. Kažuni i kažete dio su istarske tradicije, istarskog pejzaža, istarske povijesti i svako dijete sa sela njime je bilo očarano.
A znate li da najveći kažun u Istri ima promjer četiri i pol metra i da je visok više od četiri metra?!Za one koji znaju da je riječ o malim poljskim suhozidnim kućicama u polju, većinom toliko malenih da odrastao čovjek nije u njima mogao uspravno stajati i da bi u jedan jedva stale tri osobe, ovaj je podatak pravo otkriće.
Ti pravi gorostasi koji podsjećaju i na neke drevne hramove, mogu se pronaći na Vodnjaštini, području prebogatom ovim tradicionalnim građevinama koje se u posljednjih desetak godina posebno štite od propadanja i uništavanja.
Gorostasni vodnjanski kažuni
Naime, u Istri je registrirano oko pet tisuća kažuna, od čega se između dvije i tri tisuće nalazi upravo u ovom dijelu Istre. Zanimljivo je da je nekad na području Vodnjana bilo između 10 i 20 tisuća kažuna koje je, nažalost, u međuvremenu uništio zub vremena budući da se u moderno doba više ne koriste, već samo služe kao ukras u masliniku ili vinogradu.
Kada god sam u blizini sela Batvači nedaleko crkve svet Foške, ne mogu odoljeti, a da ne posjetim takozvane „kažune blizance“. Prvi kažun ima unutarnji promjer četiri metra, unutarnju visinu 4,3 metra, dok mu debljina zida iznosi 1,2 metra. U njemu se vjerojatno čuvala stoka. Drugi je nešto manji, a zanimljiv je jer ima mali otvor na krovu umjesto dimnjaka i malo ognjište što je znak da su ovdje ljudi čak i živjeli za vrijeme poljskih radova. Nešto niži kažun od ovog gorostasa u Batvačima je kažun obitelji Moscarda u Galižani koji je visok 4,2 metra, a budući da su mu zidovi i ulazna vrata nešto viši, pretpostavlja se da su seljaci iz okolice ovdje držali svoja goveda. Treći div nalazi se u okolici Gajane koji također impresionira svojim dimenzijama.
Zaklon pastirima, ali i dom siromasima
Uz ove iznimne primjerke, ima i čitav niz onih manjih na području Barbanštine, Savičenštine, Žminjštine i Rovinjštine koji su neodoljivi zbog svoje savršene građe, ali i pozicije na kojoj su izgrađeni, pa nemali broj puta posluže i kao motiv nekoj razglednici, poput onoga na cesti između Svetvinčenta i Žminja kraj sela Otočani. Većina ih je sagrađena u 19. stoljeću kada su seljacima i pastirima poslužili za zaklon od nevremena, za čuvanje poljskog alata, ali i da zaklone stoku, većinom onu sitnu. Povijesni zapisi i kazivanja spominju da su kažuni služili i kao nastambe najsiromašnijima.
Za jedan kažun- 30 kubika kamenja
Građeni su samo od istarskog kamena, bez ikakvog vezivnog materijala. Za jedan kažun prosječne veličine potrebno je i do 30 kubika kamena, teškog 70 tona! Kameni zidovi podizali bi se na pravilnoj kružnoj osnovi, a krov, koji se sužuje na način „lažnog svoda“, se pokrivao pločastim škrilama. Svaki kažun na svom vrhu ima svoj pinčuk, odnosno stožasti kameni ukras.
Često su se radi uštede materijala zidali uz postojeće suhozide. Također, osim uobičajenih okruglih kažuna, u istarskom se polju mogu naći i četvrtasti kažuni, takozvane kažete, ali one su mnogo rjeđe. Uz jednu razrušenu u selu Štokovci moja će sjećanja uvijek ostati. Šteta da nikada nije bila obnovljena. Slične građevine mogu se naći u Dalmaciji, ali pod različitim nazivima poput bunje,ćemeri, poljarice, trini, kućarice. Također, slične nastambe nisu strani pojam ni na Sredozemlju.
Iako su nekad služile kao siromašne nastambe na poljima, danas ove građevine imaju visoku vrijednost i zaštićene su poput suhozida. Već niz godina upravo Vodnjan organizira niz radionica obnove kažuna pod nazivom Moj kažun na koje su pozvani svi koje zanima kako se nekad gradio kažun u sklopu koje se obnavljaju oni najljepši i najvrjedniji uz koje se pružaju pješačke i biciklističke staze. Dosad su se odazvali uz same vlasnike kažuna, koji su htjeli saznati kako ih mogu obnoviti, i zaljubljenici u tradicijsku arhitekturu iz čitave Europe.
