Već godinu dana o tome razmišljam. Ne izlazi mi nikako iz glave. Ali nikad malo mira, malo inspiracije… Eto, večeras je došao taj tren. Tren kada ću opisati taj jedinstveni događaj otkrivanja jednog malog djelića istočne istarske obale. Jednog skroz neistraženog, divljeg, a opet tako poznatog. Iz knjiga, povijesti, iz opće kulture. Nezakcij ili Vizače i uvala Budava. To je ishodište, izvor istarske biti. Mjesto po kojem je na kraju krajeva Istra i dobila ime kao i Istrijani. Mjesta gdje su Histri kako ne bi bili osvojeni ubili svoje obitelji, svoju djecu, a zadnji si je život oduzeo kralj Epulon. Bili su hrabri, ponosni, nisu htjeli biti osvojeni. Iza njih ostale su zidine, ostao je duh i priča.
Do Nezakcija se može vrlo lako. Automobilom cestom od Pule pa sve do Valture i kod lokalne crkve se skrene lijevo i prati znak Nezakcij. Dolazi se skroz do ulaza u taj nestali grad. Nema ulaznica pa se uvijek možete prošetati i vidjeti razmjere uništenog grada i života nekadašnjih stanovnika. Divno je to mjesto, posebno kada nema nikoga. Vjetar huji s mora, i kao da duše Histra ne daju mira. Čuju se njihovi glasovi koji smiruju. Divna energija tog mjesta.
Miris visibaba
Ali zašto ne do Nezakcija doći jednim sasvim drugim putem i upoznati svu ljepotu i divljinu prirode podno padine na kojoj je nekada bio glavni grad Histra? Možda je najbolje uz lokalnog vodiča, čovjeka od povjerenja i s dobrom orijentacijom krenuti iz Marčane, i to od Kalića, mjesta gdje je nekad bila lokva po čemu je lokalitet i dobio naziv. Tu se i sastaje moje društvence koje vodi Korina, naš samoprozvani lokalni vodič. Danijela, Franko i Žanet čine ostatak ekipe s kojom sam taj dan propješačila predivnih 20 kilometara i doživjela pravu iskonski prirodu.
Kamenom antičkom cestom spuštamo se prema starim kamenolomima, još ni sami svjesni koliko je puta pred nama. Ali ne smeta nam. Uživamo u svakom trenu jer se polako sa ceste spuštamo u Kanal, odnosno vododerinu koja postaje sve šira i šira kako sve više idemo u smjeru mora.
Prašuma prije Budave
U jednom nam trenu, iako još nema lišća i priroda je tek počela bujati, prekrasan vidik omete priču. Bijeli tepih od prvih vjesnika proljeća. Miris visibaba je skroz neodoljiv, a gusti smeđi pokrov od lišća skroz se bijeli. Zima je, ali one su izmamile svoju glavu i pružile nam neobičnu šetnju po bijelom tepihu. Teško ne na gaziti koju jer je pokrov toliko gust.
Nakon nekoliko kilometara taj je prizor uobičajen. Nikog visibabe više ne iznenađuju, fotke su već napravljene. Polako, ali sigurno napuštamo Kanal koji se od vododerine pretvara u dolinu Mandalena koja kroz gustu šumu vodi prema moru. Pogled nemamo jer se nalazimo među drvećem grabra pod kojim ujesen ima mnoštvo lisičarki. Vidimo i mnoštvo tragova biciklista i motora koji dolaze uživati u ovom krajoliku. Jer je zbilja neobičan, pomalo čak i arkadijski. Na momente bih rekla da čak ulazim i u prašumu.
Uvala za moderne robinzone
Iz prašume pred nama čistina, a onda tražimo smjer za uvalu Budava. Znamo gdje je, samo ne znamo kojim putem do nje. A put bi trebao biti utaban jer su nekada Marčanci sa svojom djecom, a to govorimo prije barem 50 godina i više, tuda pješke išli do mora. Bila je tada to najbliža plaža. Nije se išlo do Duge Uvale, Peruški ili Kavrana koji su mnogo udaljeniji. Ipak, s asfaltiranjem cesta, ta je navika skroz nestala, kao i sam put koji samo služi vlasnicima parcela da dođu do svojih kampanja i šume. Budava više nije kupalište, ali je mirna i slikovita lučica koja je daleko od očiju. Do nje se dolazi iz Kavrana ili Valture makadamskim putem i zato je omiljena među modernim robinzonima.
Isto tako, za doći do lijepe plaže treba se malo i pomučiti jer je na samom početku uvale svojevrsna močvara i blatnjav teren, potom se dolazi do malene sportske lučice s 30-tak barki i zgrade obližnjeg ribogojilišta. Ali kada strmim puteljcima uz obronke hrasta crnike prođete koji kilometar, bit ćete sigurno nagrađeni nezaboravnim stjenovitim i šljunčanim plažama s pogledom na zeleno-modro more ove uvale. A najljepši skok u vodu će biti onaj prije nego sunce zapadne za šumovit obronak kada je nebo i more obojano u crveno. Uf, koji je to tek doživljaj. Nije bez vraga upravo ta uvala zbog svoje ljepote predložena za zaštitu.
Arheološki park
Ali zima je i nema kupanja, samo šetnje. Hitamo kroz gustu šumu i izlazimo na poljanu i odjednom pred nama široki put. Svi u glas kažemo da mora da je put za Budavu, ali ipak za svaki slučaj pitamo jednog barbu koji sprema drva za ogrjev. I je. Želimo do mora. Do tog ljeskanja slane vode čiji nas prizor opija. Odmaramo, svatko u svojim mislima. Želimo uživati u tom mirisnom zraku. Odjednom su visibabe zamijenile barčice. Ovdje su dolazili Histri. To je bila njihova glavna luka iz koje su nadzirali Kvarnerski zaljev. Bila je odlična za to. A Nezakcij nam je odmah tu iznad glave, samo nas čeka uspon.
Napuštamo more koje nas prati kroz močvarni dio i trstike koje lelujaju na zimskom vjetru. Opet ulazimo u šumu, ali sada hitamo prema gore, u smjeru Vizača. Dižemo se na obronak kako bismo došli do najstarijeg grada u Istri – Nezakcij. Na pola puta želimo stati, želimo uživati u ovom predivnom danu. Ležimo na travi, buljimo u nebo. I smijemo se. Pa ima li od toga boljeg?! I onda je opet vrijeme za pokret. Uskoro smo na vrhu i evo nas na zidinama ovog sada arheološkog parka.
Krah Nezakcija dolaskom barbara
Nazivaju ga najstarijim istarskim gradom, a materijalna činjenica koja to dokazuje je zavjetni žrtvenika caru Gordijanu (3. st.) na kojoj piše Res Publica Nesactiensium. Danas se na ovom meditativnom mjestu mogu vidjeti ostaci antičkog i kasnoantičkog doba, i to bedemi dugački 800 metara. Zatim ćete na samom ulazu u grad Nezakcij, između rimskih i prapovijesnih vrata, uočiti nekropolu. Ovdje su pronađene urne i predmeti koji dokazuju da se tu živjelo od 9. stoljeća prije Krista. Sa samoubojstvom Epulona nije stao svijet. Povijest se nastavila i ona kaže da su Rimljani poslije te krvave opsade 177. pr. Kr. porušili Nezakcij, a na istom mjestu sagradili novi.
U duhu tadašnje arhitekture izgradili su forum s tri hrama, prostrane terme, a na padinama se nalaze ostatci raskošnih privatnih građevina. U arheološkim iskapanjima ovdje su pronađeni predmeti visoke umjetničke vrijednosti. S vremenom rimski je grad počeo gubiti svoj izgled te je postao kasnoantičko utvrđeno naselje. Iz tog su perioda i ostaci stare bazilike. Krah je Nezakcij doživio nekoliko stotina godina kasnije.
Oko dvori
U sedmom su ga stoljeću uništili barbari. Koga zanima nešto više o čitavoj povijesti i svemu što je pronađeno na ovom lokalitetu, najbolje je da krene put Arheološkog muzeja u Puli koji je svojedobno organizirao i veliku izložbu o Histrima.
Opraštamo se od istarske povijesti i idemo dalje u smjeru Muntića po širokom makadamskom putu, odmaramo glavu prije zadnje dionice puta. Već smo polako gladni i umorni, pa nam Franko sprema logorsku kavu. Prava okrjepa. Kroz grabrovu šumu još samo nekoliko kilometara imamo do ponovnog susreta s Marčanom. Ali put nije dosadan. Čak štoviše, svakog tko ovdje dođe prvi put bit će oduševljen.
Zeleno utočište
Naime, od Muntića pa sve do Marčane samo je par kilometara šumskog puta uz kojeg su se smjestila stara kamena imanja, takozvani dvori. Put nas vodi do Pijočovih dvori, impresivne kamene kuće sa šterom okružene golemim hrastovima. Jedan od njih vjerojatno je najveći i najstariji u Istri. Koji doživljaj i ljepota istarske ruralne arhitekture.
Naši stari stvarno su znali graditi sa stilom i ukusom. To im moramo priznati. Danas je zbilja ovakva utočišta teško naći. Evo još dva kilometara i opet smo na ishodištu. Ali i početku druženja u konobi uz domaću fritaju, kobasice i bakalar. Ovaj dan trebamo ponoviti.
Evo i rute:
