U Goriziju sam zapravo otišla zbog jednog tunela. Neobičan je to tunel pretvoren u digitalnu galeriju, mjesto na kojem se povijest susreće s umjetnom inteligencijom, a nekadašnji prostor namijenjen zaštiti ljudi od ratnih opasnosti danas je jedna od najzanimljivijih suvremenih umjetničkih atrakcija ovog dijela Europe. Za njega sam doznala kada su Gorizia i susjedna slovenska Nova Gorica proglašene Europskom prijestolnicom kulture za 2025. godinu. A onda me zaintrigirala priča o gradu koji je desetljećima živio uz granicu što je razdvajala dvije države, ali i ljude, obitelji i svakodnevni život. Htjela sam vidjeti kako danas izgleda mjesto u kojem je ta granica nekoć imala sasvim drukčije značenje. No, kada sam napokon stigla, otkrila sam da Gorizia ima mnogo više za ponuditi od priče zbog koje sam je odlučila posjetiti.
Gorizia mi se osim toga činila idealnom za jednodnevni izlet. Od Pule je udaljena otprilike dva sata vožnje automobilom, dovoljno blizu da se ujutro krene bez posebnog planiranja, a navečer vrati kući. Iako ima tek nešto više od 30 tisuća stanovnika, ovaj grad ima povijest kakvom se ne mogu pohvaliti ni mnoge znatno veće europske sredine. Stoljećima je bio na raskrižju različitih država, jezika i kultura, pripadao je Habsburškoj Monarhiji, zatim Italiji, a nakon Drugog svjetskog rata postao je jedno od najneobičnijih mjesta na europskoj karti, grad čiji je prirodni prostor presjekla nova državna granica.
Dva grada i jedna granica
Upravo je ta granica, uz tunel zbog kojeg sam zapravo došla, bila ono što me posebno zanimalo. Kako izgleda život u gradu koji se doslovno nastavlja u drugoj državi? Gdje prestaje talijanska Gorizia, a počinje slovenska Nova Gorica? I koliko je neobično danas hodati prostorima na kojima su nekada stajale bodljikava žica, granične ograde i vojnici? Gorizia i Nova Gorica danas su dva zasebna grada u dvije države, ali njihov je svakodnevni život toliko povezan da ih je gotovo nemoguće promatrati odvojeno. Talijanska Gorizia stariji je grad, sa srednjovjekovnom jezgrom, palačama, trgovima i kaštelom na uzvisini, dok je Nova Gorica nastala tek nakon Drugog svjetskog rata, kada je nova granica odvojila povijesnu Goricu od velikog dijela njezina zaleđa.
Godine 1947., Pariškim mirovnim ugovorom, Gorizia je ostala u Italiji, dok je velik dio okolnog područja pripao tadašnjoj Jugoslaviji. Time su prekinute dotadašnje gospodarske, prometne i obiteljske veze, a s jugoslavenske strane započela je gradnja potpuno novog grada, Nove Gorice, zamišljenog kao novo urbano i administrativno središte tog područja. Gradnja je počela 1948. godine, a nova granica postala je dio svakodnevice stanovnika koji su dotad živjeli na međusobno povezanom prostoru.
Od bodljikave žice do zajedničkog trga
Teško je danas, dok se gotovo neprimjetno prelazi iz talijanske Gorizije u slovensku Novu Goricu, zamisliti da je ovdje nekoć bila bodljikava žica. Nakon Drugog svjetskog rata nova državna granica odvojila je povijesnu Goricu od dijela njezinih predgrađa i zaleđa, a ispred željezničkog kolodvora presjekla je čak i trg. Bodljikavu žicu poslije je zamijenila metalna ograda na betonskom zidu, koja je ondje ostala sve do 2004. godine. Danas je upravo taj prostor, nekada simbol razdvajanja, postao jedan od najprepoznatljivijih simbola zajedništva dvaju gradova. Riječ je o današnjem Trgu Europe, odnosno Piazza Transalpina, na kojem je nekadašnja granična linija ostala obilježena na tlu, pa posjetitelji mogu doslovno zakoračiti iz jedne države u drugu.
Za vrijeme Hladnog rata Gorizia je bila na talijanskoj, zapadnoj strani granice, a Nova Gorica na jugoslavenskoj, socijalističkoj. Ipak, granica između Italije i Jugoslavije s vremenom je postala mnogo propusnija od granica prema državama istočnog bloka. Posebni pogranični sporazumi omogućavali su stanovnicima prelazak, trgovinu i održavanje svakodnevnih veza, pa je ovo područje već desetljećima prije Schengena razvijalo svojevrsni zajednički život. Nakon osamostaljenja Slovenije 1991., njezina ulaska u Europsku uniju 2004. i Schengenski prostor 2007. godine, dvije su Gorice postale još povezanije, a nekadašnja granica danas je prije svega dio njihove zajedničke povijesti.
Europska prijestolnica kulture bez granica
Zato je i odluka da Nova Gorica i Gorizia zajedno ponesu naslov Europske prijestolnice kulture za 2025. godinu imala mnogo dublje značenje od obične kulturne manifestacije. Proglašene su još u prosincu 2020., a program pod nazivom GO! 2025 otvoren je u veljači 2025. godine. Bila je to prva prekogranična Europska prijestolnica kulture, zamišljena upravo kao priča o nadilaženju granica, pomirenju i zajedničkoj budućnosti. Grad koji je nekoć bio simbol podijeljene Europe tako je dobio priliku pokazati koliko se jedan relativno mali urbani prostor može promijeniti kada se kulturna baština, javni prostori i suvremena umjetnost počnu promatrati kao dio iste priče.
No, kada sam napokon odlučila otići u Goriziju, dogodila se još jedna zanimljiva slučajnost. U gradu se upravo održavao Gusti di Frontiera, golemi četverodnevni festival hrane i pića koji cijelo gradsko središte pretvara u svojevrsni gastronomski sajam svijeta. Bio je to moj prvi susret s tom manifestacijom, a ubrzo sam shvatila da će izlet koji sam zamislila kao obilazak nekoliko kulturnih znamenitosti postati mnogo živopisniji nego što sam očekivala.
Kada grad postane restoran na otvorenom
Prvi dojam po dolasku u Goriziju nije bio onaj mirnog talijanskog gradića s lijepim trgovima i starim zgradama. Naprotiv, grad je bio pun ljudi, mirisa hrane, glazbe, štandova i razgovora na različitim jezicima. Gusti di Frontiera potpuno je preuzeo njegovo središte, pa se od jednog trga do drugog gotovo neprekidno protezala ponuda hrane i pića iz različitih dijelova svijeta. Bilo je gotovo nemoguće proći nekoliko metara, a da vas nešto ne privuče, bilo da je riječ o velikom roštilju na kojem se peklo meso, slasticama izloženima u staklenim vitrinama ili mirisu svježe pečenog kruha koji se širio ulicom.
Ono što me posebno iznenadilo nije bila samo veličina festivala, nego činjenica da je sve vrlo jednostavno organizirano. Hrana se priprema i prodaje na štandovima, posjetitelji slobodno šeću između pojedinih gastronomskih zona, kupuju ono što ih privuče, a zatim sjedaju za stolove postavljene na ulicama i trgovima. Nema potrebe za rezervacijama, sve je opušteno i neformalno, a čitav grad tih nekoliko dana živi kao jedan veliki restoran na otvorenom. I što je najzanimljivije, unatoč velikom broju posjetitelja, festival nije zatvoren u neki sajamski prostor, nego se odvija među povijesnim fasadama, trgovima i ulicama Gorizije.
Od talijanskog pršuta do etiopijske kave
Ponuda je toliko raznolika da zapravo ne znate odakle krenuti. Na jednom štandu režu se veliki komadi talijanskog pršuta, na drugom se peku argentinski odresci, malo dalje nude se francuski kolači, mirisna etiopijska kava ili poznate srednjoeuropske slastice. Tu su i balkanski ćevapi, mađarski gulaši, poznati dimnjak-kolači koji se peku na valjcima i posipaju šećerom, bavarska piva, velike slane perece, krafne, domaći kruh i focaccie, dolomitske štrudle s jabukama, craft čokolade i irska piva. U samo nekoliko koraka možete proći gotovo cijelim gastronomskim svijetom, od mediteranskih okusa Italije do srednjoeuropske kuhinje, Balkana, Južne Amerike i daleke Australije.
Neki štandovi izgledaju poput malih tradicionalnih gostionica, drugi kao improvizirane kuhinje s velikim roštiljima, dok se na trećima hrana priprema pred posjetiteljima, što cijeloj atmosferi daje dodatnu živost. Posebno su zanimljivi dijelovi festivala posvećeni pićima. Osim vinskih i pivskih zona, postoje i punktovi s koktelima, glazbom i pozornicama na kojima se zabava nastavlja dugo nakon što padne mrak. Ondje se može kušati i caipirinha, poznati brazilski koktel od cachaçe, limete, šećera i leda, koji je jedan od najprepoznatljivijih nacionalnih napitaka Brazila.
Festival koji privlači stotine tisuća ljudi
Gusti di Frontiera održava se od 2004. godine, kada je započeo kao manifestacija posvećena ponajprije gastronomiji srednje Europe, a s godinama je prerastao u jedan od najvećih gastronomskih događaja sjeveroistočne Italije. Ovogodišnje izdanje, održano od 24. do 27. rujna, okupilo je izlagače iz više od 45 zemalja, a najavljeno je oko 350 štandova raspoređenih u 17 tematskih zona. Prema preliminarnim procjenama organizatora, tijekom četiri dana zabilježeno je gotovo 800 tisuća posjeta, što je nevjerojatna brojka za grad s nešto više od 30 tisuća stanovnika. Pritom je riječ o procjeni ukupnih posjeta manifestaciji, a ne o broju različitih osoba.
Ta brojka možda najbolje objašnjava atmosferu koju smo zatekli. Ulice su bile pune ljudi, oko popularnijih štandova stvarali su se redovi, a na pojedinim trgovima gotovo da nije bilo slobodnog mjesta. Ipak, cijela je manifestacija djelovala kao prirodan dio grada, a ne kao nešto što je naknadno smješteno u njegov prostor. Povijesne fasade, trgovi i uske ulice postali su kulisa za jedan veliki međunarodni susret, a Gorizia je tih dana pokazala koliko mali grad može biti živ. Upravo mi je ta kombinacija hrane, druženja i glazbe bila posebno zanimljiva jer Gusti di Frontiera nije klasičan sajam na koji dolazite kupiti nekoliko proizvoda i otići kući, nego događaj koji vas jednostavno zadržava na ulici. Šećete, zastajete, nešto kušate, sjednete, nastavite dalje i svaki put otkrijete neki novi kutak grada.
Tunel zbog kojeg sam zapravo došla
Nakon nekoliko sati provedenih među štandovima, mirisima hrane i festivalskom vrevom, odlučili smo se nakratko maknuti iz gužve i posjetiti mjesto zbog kojeg sam u Goriziju zapravo i željela doći. Digital Art Gallery, poznata pod skraćenicom DAG, smještena je u nekadašnjem tunelu Bombi, nedaleko od središnjeg gradskog trga, a ono što se danas nalazi unutar njega teško je usporediti s klasičnim muzejom ili galerijom. Riječ je o nekadašnjem tunelu koji je tijekom Drugog svjetskog rata služio kao sklonište od zračnih napada, a poslije je imao funkciju gradskog prolaza. Njegova prenamjena u suvremeni izložbeni prostor jedan je od najambicioznijih projekata povezanih s Europskom prijestolnicom kulture GO! 2025, ali i primjer kako se nedovoljno iskorištena gradska infrastruktura može pretvoriti u potpuno novu atrakciju.
Unutrašnjost tunela danas je gotovo nestvarna. Na zakrivljenim zidovima proteže se golema LED površina od oko tisuću četvornih metara, duga gotovo stotinu metara, na kojoj se neprestano izmjenjuju slike, boje, oblici i pokreti. Čitav prostor pretvara se u svijet digitalne umjetnosti u kojemu više niste samo promatrač ispred nekog umjetničkog djela, nego se nalazite unutar njega. Prvu instalaciju, nazvanu Data Tunnel, osmislio je svjetski poznati medijski umjetnik Refik Anadol, jedan od najistaknutijih autora koji u svojem radu povezuju umjetnu inteligenciju, velike količine podataka i suvremenu umjetnost. Njegov rad inspiriran je prirodom, a nastaje uz pomoć modela umjetne inteligencije koji obrađuju goleme količine podataka prikupljenih iz prirodnih ekosustava.
Umjetnost koja vas potpuno okružuje
Pred posjetiteljima se tako izmjenjuju prizori koji podsjećaju na podvodni svijet, valove, biljke, oblake, atmosferu i neke sasvim apstraktne oblike koje je teško povezati s bilo čim poznatim. Sve se neprestano kreće, prelijeva i mijenja, dok zvuk dodatno pojačava osjećaj uranjanja u potpuno drukčiji prostor. U jednom trenutku imate dojam da gledate dubine oceana, u drugom da se nalazite unutar nekog golemog živog organizma, a zatim se sve ponovno pretvara u boje i oblike koji više nemaju jasne granice. Teško je taj doživljaj prenijeti fotografijom jer je upravo osjećaj prostora ono što ovu galeriju čini posebnom.
Još je zanimljivije što se takva instalacija nalazi upravo u tunelu koji je nekada služio kao zaštita od rata. Prostor u kojem su ljudi tražili sigurnost danas je mjesto na koje dolaze zbog umjetnosti, tehnologije i jednog sasvim drukčijeg doživljaja svijeta. DAG je otvoren u prosincu 2025. godine, a već u prvih 26 dana privukao je oko 100 tisuća posjetitelja, uz dodatnih 64 tisuće tada evidentiranih rezervacija. Ulaz u galeriju je besplatan, no potrebno je unaprijed rezervirati termin putem interneta, što je posebno važno vikendom i tijekom velikih događanja poput Gusti di Frontiera. Sama rezervacija jednostavna je, a posjet tunelu ne zahtijeva mnogo vremena, iako se pred njegovim digitalnim prizorima vrlo lako zadržati dulje nego što ste planirali.
Srednjovjekovni kaštel iznad grada
Iz tunela smo nastavili prema još jednoj znamenitosti Gorizije, njezinu kaštelu koji se uzdiže iznad grada. Put prema njemu vodi kroz Borgo Castello, stari utvrđeni dio Gorizije s kamenim ulicama, povijesnim zgradama i onim posebnim ugođajem koji imaju srednjovjekovne gradske jezgre kada se malo udaljite od prometnih ulica i turističke vreve. Već sam uspon vrijedi vremena jer se grad postupno otvara pred vama, a s visine se sve bolje vidi koliko je Gorizia zapravo lijepo smještena, okružena zelenim brežuljcima i krajolikom koji se nastavlja prema slovenskoj strani.
Gorički kaštel, Castello di Gorizia, potječe iz srednjeg vijeka, a njegovi najstariji dijelovi povezani su s 11. i 12. stoljećem, kada su ovim područjem upravljali gorički grofovi. Stoljećima je bio političko i administrativno središte grofovije, a kasnije je služio i kao vojna utvrda, vojarna i zatvor. Tijekom Prvog svjetskog rata teško je stradao u bombardiranjima, nakon čega je tridesetih godina prošlog stoljeća obnovljen u obliku koji nastoji dočarati njegov srednjovjekovni izgled. Danas je to jedan od najljepših dijelova Gorizije, ne samo zbog povijesne vrijednosti nego i zbog prostora koji ga okružuje.
Terasa s pogledom i ideja za pulski Kaštel
Stare zidine, kamene građevine, uređene staze i vidikovci čine vrlo ugodnu cjelinu, a u blizini se nalazi i park s pješačkim stazama i pogledima na okolne brežuljke. Mi smo ondje pronašli i ono što je možda najljepši dio takvih spontanih izleta, prekrasan bar s terasom i pogledom na grad. Nakon gužve u kojoj smo proveli dobar dio dana, sjesti na takvo mjesto, naručiti piće i jednostavno gledati Goriziju s visine bilo je pravo zadovoljstvo. Ispod nas se prostirao grad u kojem je još uvijek trajao festival, a gore, na kaštelu, vladala je sasvim drukčija atmosfera.
Upravo me taj prostor podsjetio na pulski Kaštel, koji također ima izniman položaj, bogatu povijest i neke od najljepših pogleda na grad. Gorizia pokazuje koliko se takva povijesna mjesta mogu kvalitetno uklopiti u svakodnevni život grada, ne samo kao muzeji ili lokacije koje turisti obilaze tijekom dana, nego i kao prostori za šetnju, odmor, druženje i uživanje u pogledu. Lijepo uređena terasa, kvalitetan ugostiteljski sadržaj i pristupačne šetnice mogu povijesnoj utvrdi dati dodatnu vrijednost, a da se pritom ne izgubi njezin karakter. Pula je, uostalom, znatno veći grad od Gorizije.
Povratak u večernju vrevu
Kada smo se s kaštela ponovno spustili prema središtu, Gorizia je već bila u večernjem izdanju. Svjetla štandova osvjetljavala su ulice, iz različitih dijelova grada dopirala je glazba, oko stolova su se okupljala društva, a mirisi hrane i dalje su se širili između povijesnih zgrada. Festival je sada imao još življu atmosferu nego tijekom dana, s punim trgovima, koktelima, pivom i razgovorima koji su se nastavljali do kasnih sati. I dok smo ponovno prolazili kroz tu vrevu, razmišljala sam koliko je zapravo neobično da me u Goriziju privukao samo jedan tunel. Grad koji sam zamišljala kao kratko kulturno odredište pokazao se mnogo zanimljivijim.
U jednom danu moguće je doživjeti digitalnu umjetnost kakva se ne viđa često ni u mnogo većim europskim gradovima, prošetati srednjovjekovnim kaštelom, upoznati složenu povijest europske granice i završiti večer među stotinama štandova s hranom iz cijeloga svijeta. Možda je upravo to najveća vrijednost Gorizije. Ona nije grad koji se oslanja na jednu veliku znamenitost, nego na mnoštvo različitih priča koje se na relativno malom prostoru neprestano isprepliću. Povijest i suvremena umjetnost, Italija i Slovenija, srednja Europa i Mediteran, ratne granice i današnja otvorenost, sve je to ovdje dio iste cjeline. Europska prijestolnica kulture bila je prilika da se te priče još snažnije povežu i predstave svijetu, ali ono što ostaje nakon velikih manifestacija možda je još važnije.
