Susak ima posebnu dušu i atmosferu koja privlači brojne izletnike. I zato mi je dugo bio na popisu, iako je stvarno i brzo i jednostavno iz Pule doći do tog neobičnog kvarnerskog otočića. Ni na tren me nije odbila činjenica što je to pješčani otok s plitkim plažama i što su trstike i vinogradi glavna vegetacija. Hlada možda nije bilo koliko sam planirala, ali me oduševila ta otočka posebnost. Jer nema takvog otoka na Jadranu. Jedinstven je po izgledu, po tlu po kojem hodate i po boji svog pijeska. Zato je uvijek bio drugačiji. Sjetite se samo kad smo u školi učili o Susku i njegovim narodnim nošnjama – uvijek su bile specifične. Zato vrijedi otići tamo i osjetiti atmosferu Suska, otoka koji se proteže na samo 3,8 kilometara kvadratnih.
Kako doći do Suska
A evo i kako doći. Karta iz Pule košta 11,95 eura u jednom smjeru, za djecu 5,97 eura. Tamo ste već u 8:40 sati. Popodne oko 19 sati brod iz Zadra skuplja vas i vraća u Pulu. Dakle, čitav dan ljenčarenja je pred vama. A ljudi moji, kakav je to predivan osjećaj kad brodom ulazite u luku Suska! Naravno, predivan je osjećaj kad stanete u bilo kojoj luci na putu od Pule prema Zadru s tim katamaranom. Jer su naši otoci zbilja očaravajući.
Ja se uvijek oduševim kad prođem Pulu i rt Kamenjak, i kad iza mene ostane svjetionik Porer. Te divne vidike nakratko zamijeni samo pučina, a onda počinju polako izranjati otoci lošinjskog arhipelaga. Prvo Unije, sa svojom predivnom malom simpatičnom seoskom jezgrom. Na Unijama sam već bila nekoliko puta pa sam mislila da će im Susak biti jako sličan. No, nije. Susak je ispao nešto sasvim drugo. Kad smo se iskrcali, dočekale su nas palme i spomenik posvećen svim iseljenim Suščanima. Shvatiš u trenu da se jako puno ljudi sa Suska iselilo. I da Susak je više od pješčanih plaža.
Trnovita povijest otoka
Da ima neku svoju trnovitu povijest. Kad kreneš čitati o otoku, shvatiš i zašto. Oduzeli su im glavnu egzistenciju pedesetih godina nakon rata, jer ljudi su živjeli od vinogradarstva. Kad im to uzmeš, čime da se bave? Naravno da su otišli trbuhom za kruhom. I to u Ameriku, koju na otoku osjetite na svakom koraku. Okružuju vas niske kućice, palmice, trstika u daljini. Sve izgleda zlatno-žuto. Pitam se: “Bože, gdje sam to došla?”.
Susak me zove na istraživanje. Naravno, prvo smo morali popiti kavu, pojesti sladoled, pa tek onda pokret i put pod noge u potragu za plažom gdje ćemo ljenčariti čitav dan. A onda se ispred nas ukazala ona prva pješčana gradska plaža Spiaza – prava divota. Odmah smo znali da se popodne vraćamo na nju. Ali vrag nam nije dao mira – morali smo otići do uvale Bok. A put do te plaže nas je posebno oduševio.
Put do uvale Bok
S klincima je fora ići tom stazom. Malo će gunđati – zašto se moraju penjati, zašto moraju ići uz brdo. Ali vrijedno je svake minute. Staza koja vodi do uvale Bok je označena tako da se ne možete izgubiti, a šetnja je zanimljiva zbog „labirinta” trstike, pijeska i vinograda. Tu i tamo pogledaš kartu, ali nema šanse da se izgubiš. Ide se iz gornjeg sela do groblja, pa smo skrenuli lijevo na betonsku cestu. Nakon nekih 200 metara dalje skrenuli smo opet lijevo i išli strmo nizbrdo.
Tu smo skrenuli poludesno, kod ulaza u vinograd, i nakon 100 metara s lijeve strane otvorio nam se pogled prema gornjem selu. Nastavili smo još desetak minuta do najužeg dijela otoka i s lijeve strane ugledali more. Tu je križanje – cesta ide ravno, a dvije manje staze strmo se spuštaju prema uvalama na suprotnim stranama. Treba skrenuti lijevo i za 2–3 minute ste na Boku. Ako vam se ne ide tim putem, krenite iz donjeg sela prema istoku uz obalu i doći ćete do te divne plažice.
Pogled s visoravni
Meni je bilo najimpresivnije doći na visoravan s vinogradima gdje put vodi prema groblju. Odjednom su ti cijela pučina i selo ispod nogu. I vidiš koje plaže ćeš birati. Lijevo ili desno, to plavetnilo mora. Jedva čekaš sići do tog mora, do plaže. U tome je čar Suska. Gore si u vinogradima, dolje su pješčane plaže. Oko tebe masa trstike i kupina. Potpuno drukčija vegetacija. A cvrčci ne prestaju pjevati. Dakle, kad bih birala raj na zemlji s pješčanim plažama, to bi bio Susak.
Ovdje nema kuća ni glasnih kafića, nema nikakvih sadržaja, ali pogledi su savršeni, mir i uživanje u pijesku. Plaža je plitka, a more tirkizno. Dolazi poneka brodica, ali ne njih puno. Ovo je idealno mjesto za sjedenje pod suncobranom u moru i ispijanje kavice ili kakvog koktelčića. Kad se toga zasitite, možete raditi skokove, stojeve u vodi i glupirati se, jer ove plaže su stvorene za to – pijesak je baš ugodan za noge. More je toplo zbog pličine. Možeš satima ležati i ništa ne raditi. Samo uživati u suncu i moru. Odmarati noge, opustiti tabane. Ući u svoj zen, svoj mir. No, ne mogu reći da nema ljudi na plaži. Ima ih, ali nije prenapučeno. Taman. Tu smo ljenčarili cijeli dan, a kada nam je dosadilo, odlučili smo uz obalu se vratiti do mjesta i nastaviti s ljenčarenjem na plaži Spiaza.
Spiaza – raj za djecu
E to je tek raj na zemlji za djecu. Tu smo se valjali u plićaku koji je još veći nego na plaži Bok, gradili dvorce od pijeska, hodali u moru po rukama, jednostavno uživali. Oni koji vole dubinu, ovo nije za njih, ali oni koji vole pijesak i igru u vodi i plićaku, ovdje će naći pravi raj. Isto tako, ova plaža je super za sve koji žele na brzinu skočiti do trgovine ili nekog bara, jer je odmah u mjestu i lokacija joj je savršena. Inače, za ove dvije plaže, mještani kažu da su „sestre blizanke”. Sada znam i zašto. Hvala vam “sestre” na uživanju.
No, Susak je više od plaža. Nekadašnje vinorodno područje puno se promijenilo u zadnjih 200 godina. Otok je nekada imao oko 1800 stanovnika i bio je najgušće naseljen na Jadranu. No, nakon Drugog svjetskog rata sve se promijenilo – broj ljudi nije odmah pao, ali nakon 1957. i donošenja Zakona o vinu uslijedio je veliki val iseljavanja cijelih obitelji u Ameriku, najviše u New Jersey, koji je postao zajednica iseljenih Suščana. Na otoku su ostali uglavnom stariji koji su obrađivali vinograde blizu sela, a zadružni podrum zatvoren je 1964. Danas je to nezamislivo, jer otok broji tek oko 150 duša. Vinogradi nisu nestali, ali su mnogi zarasli.
Zlatno doba vinogradarstva
Naime, Susak se okrenuo vinogradarstvu u 19. stoljeću, kad su se mještani intenzivnije posvetili uzgoju vinove loze, posebno nakon 1893., kad se filoksera, tj. trsna uš, pojavila u cresko-lošinjskim vinogradima i većinu ih uništila. Zanimljivo, na Susku nije napravila štetu – glavni razlog je što se trsna uš na njegovom pješčanom tlu ne može razmnožavati. Potražnja za vinom tada je bila golema i Suščani su vidjeli priliku – 1903. godine čak 96% površine otoka bilo je zasađeno vinovom lozom. Uglavnom su to bile autohtone crne i crvene sorte sansigot, susac crni i trojšćina crvena.
Danas se vidi samo mali dio tih nekadašnjih nasada, jer su mnogi s vremenom zapušteni. Sve se nekad radilo ručno, motikom, sve se nosilo na leđima i glavama – vinogradari su bili i vinari i trgovci. Sami su grožđe i vino prevozili, direktno prodavali na Lošinju, Cresu ili u Istri, no to blagostanje nije dugo potrajalo. Vinska kriza krenula je udruživanjem čak 180 susačkih vinogradara-vinara u zadrugu koja je 1936. sagradila veliki moderni podrum kapaciteta 6000 hektolitara. Na Susku se tada proizvodilo oko 7000 hektolitara vina, a grožđe se na preradu odvozilo u Nerezine.
Novi vinogradi
Dio sam vidjela da je zarastao u trstiku i kupinu, a dio se opet aktivirao nedavno. Čitam da je na lokaciji Mirine, kraj groblja kojim smo prošli pješke do plaže, iskrčen i poravnan teren, a vinarija Cosulich je na 14 hektara zasadila 32 tisuće novih čokota sorti cabernet sauvignon, sauvignon, pinot bijeli i muškat bijeli. Nažalost, za našeg izleta nije bilo vremena za kušanje ovog vina, ali to ćemo sigurno jednom nadoknaditi. Morali smo barem probati bobu njihova grožđa, koje uživa u ovom pješčanom tlu i suncu koje ga grije sa svih strana.
Inače, Susak je jako mali i ima samo jedno mjesto, sastavljeno od gornjeg i donjeg sela. Povezana su dvama stubištima od stotinjak stuba i pješčanim kolnim putem. Prvotne kuće bile su građene od trstike i zemlje, a danas je većina ipak u kamenu. Ima i nekoliko kuća iz doba Austro-Ugarske, što se vidi po arhitekturi. Selo ima čak 684 kuće.
Ljekovita svojstva i austrijsko lječilište
A Susak nije poznat samo po vinima, da se zna. Poznat je i po ljekovitim svojstvima zbog mora, zraka i pijeska. Tko je to najbolje znao iskoristiti? Naravno, Austrijanci, koji su u doba Austro-Ugarske ovdje napravili lječilište za djecu. Pametno su iskoristili priliku 1912. godine, uoči samog Prvog svjetskog rata. Pronašli su utočište na Jadranu gdje bi djeca mogla dolaziti na rehabilitaciju – prije svega ona s astmom, kroničnim bronhitisom, alergijama i sličnim problemima dišnog sustava. Lokacija je bila odlična i za druga oboljenja, poput kožnog osipa, reumatizma i sličnih bolesti. Tako je u ovoj uvali Bok, gdje smo se mi kupali, prema projektu austrijskog arhitekta Alfreda Kellera izgrađeno nekoliko kuća i kuhinja, manji hotel, te šatori i kolibe za aeroterapiju.
Otok je tada bio poznat kao dječje lječilište u cijeloj državi. No, kao i sve lijepo, i to je brzo prošlo. Početkom rata lječilišni turizam na otoku je zamro. Mnogi koji spominju Susak, često njegov pijesak povezuju s ljekovitim svojstvima kad je riječ o neplodnosti žena. Iz raznih izvora sam znala čuti: “Odi, okupaj se na Susku i sigurno ćeš ostati trudna.” No, tako nešto nikad nije znanstveno dokazano. Bilo kako bilo, dođete li ovdje radi plaže, liječenja, vina ili ljenčarenja, nećete požaliti. A kolovoz je pravo vrijeme za to.
