Kada se danas sjetim Cipra, prva slika koja mi dolazi pred oči nije ni plaža ni znamenitost, nego miris. Onaj topli, slatkasto-slani miris zraka koji me dočekao kad smo kolegica i ja sletjele u Pafos, u kasnim noćnim satima početkom svibnja. Zagreb nas je toga dana ispratio sivo i hladno, a Cipar nas je primio u svoju ljetnu večer, toplu i živu, kao da je kalendar pogriješio i premjestio srpanj u proljeće. Taj osjećaj ulaska u drugo godišnje doba u trenutku bio je uvod u tri dana koja su mi se urezala u pamćenje.
Tri dana zvuče kao dovoljno vremena za vikend-izlet, ali Cipar odmah pokaže da skriva puno više nego što se stigne obuhvatiti u tako kratkom razdoblju. Otok povijesti, mitova i mora traži više. A opet, i ova tri dana bila su dovoljna da me osvoje i da poželim ponovo stati na njegove obale.
Dolazak i prvi šok
Na aerodromu u Pafosu čekali su taksisti u redu, spremni za noćne vožnje. Naše odredište bio je Limassol, sat vremena vožnje. I odmah prvi šok, cijena vožnje 100 eura. Skupo, ali nije bilo alternative. Sjeli smo u auto, a naš vozač se pokazao kao pravi ambasador otoka. S osmijehom nam je ispričao što nas čeka: noćni život, plaže, mjesta koja vrijedi vidjeti i sitnice na koje treba paziti. Bio je oličenje ciparske dobrodošlice i prva osoba koja nam je dala do znanja da je ovo otok na kojem se ljudi uvijek osjećaju dobrodošlo.
Vožnja noću, kroz osvijetljene ulice i mirisno mediteransko zelenilo, bila je poput uvoda u film. Kad smo napokon stigle do apartmana, visoke zgrade tik uz more, nismo mogle izdržati. Spustile smo se do plaže udaljene jedva pedeset metara i prvi put zakoračile na dugi pijesak Limasola. Bilo je kasno, ali more je mirisalo tako intenzivno, pijesak je bio topao i mekan, a valovi su se kotrljali kao uspavanka. Taj trenutak bio je moj osobni početak Cipra.
Limassol – grad kontrasta
Drugi dan započeli smo uzbuđeno, spremne za otkrivanje Limasola. Odmah nas je zapeklo sunce, iako je bio tek početak svibnja. Temperature su bile kao usred ljeta, a more je mamilo na kupanje. Limasol je grad kontrasta. S jedne strane, moderan, luksuzan, s neboderima i marinom koja djeluje kao mali Dubai. S druge strane, stari centar sa šarenim uličicama, malenim trgovinama, tržnicom i poviješću koja se osjeća na svakom kutu. Šetnica uz obalu, duga kilometrima, ukrašena je skulpturama, modernim parkovima i muralima.
Oduševili su me murali. Na svakom kutu neki novi crtež, boja ili poruka. Kao da cijeli grad diše umjetnošću. A onda, među visokim zgradama, iznenada naiđeš na kamenu utvrdu, limasolsku tvrđavu iz 11. stoljeća. Kao mali podsjetnik da je ovaj grad postojao stoljećima prije nego što su se pojavile staklene građevine. Ulaznica je bila svega par eura, a unutra mali muzej s arheološkim nalazima.
Ručak i grčka salata
Najviše me ipak osvojio prvi ručak na gradskoj tržnici. Sjeli smo u mali restorančić i naručili grčku salatu i mezese. Poslužili su nas s toplinom i osmijehom, a vino su donijeli u metalnom vrču. U početku smo se čudile, no vlasnik je objasnio da tako ostaje svježe i hladno. I bio je u pravu: na 30 stupnjeva, vino je do zadnjeg gutljaja bilo savršeno rashlađeno. Taj detalj, toliko jednostavan, ostao mi je urezan kao slika ciparske mudrosti i gostoljubivosti.
Navečer je grad pokazao drugo lice. Rasvjeta, muzika iz barova, miris mora pomiješan s dimom roštilja. Sve je bilo još življe i simpatičnije nego danju. Šetale smo plažom bosonoge, a pijesak je nakon cijelog dana bio poput terapije za stopala. More je bilo toliko čisto da su zvijezde na nebu imale svoje blistave kopije u vodi. I tada sam shvatila: Cipar nije samo destinacija, Cipar je osjećaj.
Auto i sloboda
Treći dan odlučile smo da više ne možemo ovisiti o taksijima i autobusima. Javnog prijevoza gotovo i nema, a taksi vožnje su preskupe. Odlučile smo iznajmiti auto preko aplikacije Ride Now. Priznajem, nije mi bilo svejedno. Lijeva strana ceste, nepoznat grad, strani znakovi. No, već nakon pola sata sve je postalo prirodno.
Automobil nam je dao slobodu. Mogli smo krenuti kamo smo htjeli, stati gdje nam se svidi, lutati cestama otoka. Taj osjećaj kontrole i istraživanja bio je jedan od najljepših dijelova putovanja.
Kurion – grad na litici
Automobilom smo se uputile prema Kurionu. To je mjesto koje oduzima dah već na prvi pogled. Antički grad smješten na litici, s pogledom na more koje se prostire u beskraj, djeluje kao da lebdi između povijesti i stvarnosti. Kurion je bio jedna od najvažnijih grčkih gradova-država na Cipru, osnovan još u 12. stoljeću pr. Kr. od doseljenika iz Argosa. Njegov položaj na visokoj stijeni iznad mora bio je strateški savršen. S jedne je strane lako branjiv, s druge strane povezan s trgovačkim putovima Sredozemlja. Grad je procvao u helenističkom i rimskom razdoblju, ali ga je niz potresa u 4. stoljeću gotovo uništio.
Danas su najimpresivniji ostaci amfiteatra i mozaici. Amfiteatar, izgrađen krajem 2. stoljeća pr. Kr., kasnije je bio proširen i prilagođen za gladijatorske igre, a u novije doba ponovno obnovljen u izvornom obliku. Mogao je primiti oko 3.500 gledatelja, a danas se u njemu održava međunarodni festival antičke drame. Sjele smo na njegove kamene stepenice i samo gledale u horizont. Vjetar je nosio miris mora, a pogled na beskrajno plavetnilo bio je toliko snažan da nismo imale potrebu ništa govoriti. Dovoljno je bilo sjediti i osjećati.
Energija davnih vremena
Mozaici koji su ovdje pronađeni spadaju među najljepše na Cipru. Posebno je poznata “Kuća Eustolija” s velikim peristilnim dvorištem i bogatim dekoracijama koje prikazuju mitološke motive i prizore iz svakodnevnog života. Iako su dijelom oštećeni, i danas se jasno vidi preciznost i raskoš antičkog umijeća.
Kurion je mjesto gdje se u jednom danu može doživjeti i snaga prirode i snaga povijesti. Litice, more i ruševine stapaju se u cjelinu koja djeluje nadrealno. To nije samo arheološki lokalitet, to je pozornica povijesti na kojoj se i danas može osjetiti energija davnih vremena.
Pafos i Grobnice kraljeva
Sljedeća postaja bio je Pafos. Grad pun galerija, radionica i restorana, ali prava čarolija krije se na arheološkom lokalitetu Grobnicama kraljeva. Iako u njima nisu pokopani kraljevi, nego bogata aristokracija i visoki dužnosnici iz helenističkog i rimskog razdoblja, naziv savršeno pristaje monumentalnosti mjesta. Kompleks datira između 4. stoljeća pr. Kr. i 3. stoljeća poslije Krista, a veličina i raskoš tih podzemnih prostora ostavlja bez daha.
Grobnice su uklesane u stijenu i prostiru se na ogromnom području uz samo more. Neke izgledaju poput cijelih kuća ispod zemlje, s dvorištima, stubištima, kolonadama i komorama koje podsjećaju na peristilne atrije. Dorski stupovi, ukrašene niše i tragovi žbuke koja je nekad bila obojena kako bi imitirala mramor, govore o bogatstvu i statusu onih koji su ovdje počivali. Hodati tim prostorima bilo je kao ulaziti u svijet između stvarnosti i mita.
Grobnice poput palača
Najviše me fasciniralo što su grobnice, iako starije od dvije tisuće godina, i danas toliko očuvane da se jasno vidi kako su izgledale. Neke su jednostavne, s jednom prostorijom, dok druge podsjećaju na čitave palače, s više prostorija koje se otvaraju oko središnjeg dvorišta. Gledajući ih, lako je zamisliti ceremonije pokopa i svećenike kako nose baklje kroz te kamene hodnike.
Ulaznica je koštala samo 2,5 eura, a doživljaj je bio neprocjenjiv. I danas se sjećam šoka i uzbuđenja dok smo kolegica i ja komentirale: “Ovo je poput egipatskih piramida, samo otvorenije i bliže moru.” Sam lokalitet podijeljen je u devet arheoloških zona, sve dobro označene i povezane puteljcima, pa šetnja traje barem sat do dva. A pogled na more koji se pruža s pojedinih točaka čini cijeli obilazak gotovo nestvarnim.
Kulturno središte Mediterana
Upravo zbog jedinstvene arhitekture i povijesne vrijednosti Grobnice kraljeva uvrštene su na UNESCO-ov popis svjetske baštine. To nije samo arheološki lokalitet, to je živi podsjetnik na raskoš i moć antičkog Pafosa, grada koji je u svoje doba bio glavni grad Cipra i kulturno središte Mediterana.
Pafos me podsjetio koliko je Cipar povezan s mitologijom. Prema legendi, Afrodita je rođena baš ovdje, iz morske pjene. Nisam stigla posjetiti Afroditinu stijenu, ali sama pomisao da sam bila u gradu gdje se rodila božica ljubavi dodala je čar cijelom putovanju.
U unutrašnjost – Omodos i Troodos
Treći dan odlučile smo se maknuti od mora i otići u unutrašnjost, prema selu Omodos u planinama Troodos. Put je vodio kroz valovite vinograde, voćnjake i kameniti krajolik. Kad smo stigle, imale smo osjećaj da smo ušle u razglednicu. Kamene kućice s crvenim krovovima, ulice s kaldrmom, dvorišta puna cvijeća i keramičkih posuda. Omodos odiše tradicijom i mirnoćom.
Na štandovima su se nudile slastice od oraha i grožđa, med, kruh, rukotvorine od čipke i srebra. Probali smo lokalno vino i uživali u mezama u maloj taverni. Posjetili smo i samostan Svetog Križa te vidjeli srednjovjekovnu vinsku prešu. Ona je živi dokaz koliko je vinogradarstvo duboko ukorijenjeno u ovom kraju. Omodos mi je pokazao onaj autentični Cipar, daleko od luksuznih marina i turističkih plaža. To je mjesto gdje se osjeti duh otoka kakav je bio prije globalizacije.
Što nismo stigle
Tri dana proletjela su u trenu. Ostalo je mnogo toga neviđenog: Nikozija, posljednja podijeljena prijestolnica Europe, Afroditina stijena, sjeverni Cipar, nacionalni parkovi. Sve su to razlozi zbog kojih se želim vratiti. Cipar je otok kontrasta: luksuzni i urbani Limasol, arheološki Kurion i Pafos, mirno selo Omodos. Spoj modernog i tradicionalnog, prošlosti i sadašnjosti, mora i planina.
Za mene, Cipar je bio tri dana ljeta usred proljeća. Tri dana mirisa mora, bosih šetnji po pijesku, antičkih ruševina i toplih ljudi. Tri dana koja su mi pokazala da se pravi doživljaji mjere osjećajima, a ne dužinom boravka. Ako volite povijest, more, hranu i ljude, Cipar vas neće razočarati. A mene je naučio da se ponekad najveći doživljaji kriju u malim trenucima: u gutljaju vina iz metalnog vrča, u šetnji plažom u ponoć ili u tišini kazališta starog dvije tisuće godina.
