Često na Facebooku gledam fotografije pulskih tvrđava koje objavljuje kolega Zvjezdan Strahinja. On ih uvijek prikaže na jedan poseban način. Nije to suho nabrajanje podataka kao što su godina izgradnje, broj vojnika, kalibar topova, nego priča s nekom intrigom, anegdotom, tračkom nepoznatog. I onda se dogodi da grad koji znaš „u dušu“ odjednom izgleda drugačije. Kao da šetaš ulicama koje si prelazio sto puta, ali netko ti pokaže mali ukras na prozoru ili znak na fasadi, pa odjednom sve poprimi novu dimenziju.
Upravo zbog toga sam se veselila odlasku na otočić Sveti Andrija, skriveni dragulj u samom srcu pulskog zaljeva. Do njega se, zapravo, stigne za tren. Samo nekoliko minuta brodićem s Katarine, koja, usput rečeno, i sama nekad bijaše otok, i eto te na mjestu koje, iako na dohvat ruke, ima predznak zabranjenog. Dvije je godine bilo posve zatvoren za javnost, navodno zbog opasnosti od rupa, otvorenih bunara i famoznih „velikih štakora“. Strahinja se na to samo nasmijao. „Nikad nisam vidio takvog štakora ovdje,“ kaže mi na brodu za Svetog Andriju, „a i da jesam, zar ga ne bi bilo i u svakoj drugoj šumi?“ Drugim riječima, otok nije strašan, ali je enigmatičan. I upravo to ga čini privlačnim.
Dolazak na „zabranjeni“ otok
Prvi korak na obalu Svetog Andrije podsjeća na ulazak u neku drugu dimenziju. S kopna ga gledaš svaki dan, čini ti se blizak i pitom, a onda staneš na njega i shvatiš da je zapravo gust, zarastao, divlji. Kao da se priroda za ove dvije godine zabrane dodatno razmahala i rekla: „E sad je ovo moje.“ Šuma ovdje nije samo pozadina, nego glavni lik. Raslinje koje su sadili još Austrijanci kako bi sakrili tvrđavu sada je progutalo gotovo sve. Nekada goli kameni otočić pretvoren je u pravu malu prašumu.
Hodamo uskim stazicama koje se probijaju kroz gustiš. Povremeno zastanem i osluškujem, čuju se samo ptice i šum lišća. Nema turista, nema brodske gužve, samo tišina. Zanimljivo je kako mjesto koje je u povijesti vrvjelo vojnicima, strojevima, skladištima i topovima sada djeluje kao utočište mira. No, kako to obično biva, mir je samo privid. Jer u toj šumi skriva se ono zbog čega smo i došli – tvrđava Kaiser Franz.
Tvrđava koja se skriva
„Idemo gore“, kaže Strahinja i vodi nas u šikaru. Penjemo se, probijamo, grane zapinju za rukave, a onda odjednom zid. Ogroman, hladan, od kamena i betona. Ispred nas izranja tvrđava, kao duh iz prošlosti.
Fort Kaiser Franz I. izgrađen je 1836. godine, na temeljima još starije, Napoleonove utvrde. Kroz desetljeća su je nadograđivali, 1850-ih, pa opet 1868. kada dobiva moćnu obalnu bateriju. Sve skupa čini složen fortifikacijski sustav od tri tisuće kvadrata, s tridesetak topničkih pozicija. U njoj su nekada bili vojnici, skladište oružja, kasnije i strojeva iz Uljanika. Danas je prazna, zarasla, ali i dalje nevjerojatno impresivna. Strahinja nam objašnjava slojeve gradnje. Pokazuje zidove koji nose pečat Mlečana, zatim Napoleona, potom Austrijanaca. „Vidiš, ovo je kontinuitet. Od 1830-ih pa sve do rata. Svaka vojska je nešto dodala, pregradila, prilagodila.“
Zanimljivosti tvrđave Kaiser Franz
Pitam ga kad je utvrda posljednji put bila u funkciji. „Teško je reći,“ odgovara. „Razvoj artiljerije bio je tako brz da bi nova tvrđava već za deset godina zastarjela. Ono što je nekoć bila glavna točka obrane, ubrzo bi postalo skladište ili kasarna.“ I doista, povijest ovdje pokazuje koliko je kratak vijek trajanja i najmoćnijih građevina. Ono što se gradilo desetljećima, postajalo je „beskorisno“ u samo nekoliko godina. Ono što ovu tvrđavu čini posebnom nije samo povijesni kontinuitet, nego i njezina unutarnja struktura i niz sitnih detalja koje otkrivaš tek kad se dovoljno približiš. Na prvi pogled, djeluje kao tipična austrijska fortifikacija: masivni zidovi od klesanog kamena, simetričan raspored, ulaz koji se „gubi“ u zelenilu. Ali čim zakoračiš unutra, vidiš da se radi o malom labirintu.
Unutrašnjost je podijeljena u nekoliko razina, tu su podrum, prizemlje i gornju platformu. U podrumskim prostorijama nekoć su se čuvala oružja i barut. Zidovi su debeli metar i pol, a mali prozori, zapravo puškarnice, bili su jedina veza s vanjskim svijetom. Hodajući tim prostorijama, iako su danas prazne, još osjećaš težinu i vlagu. Zamišljam vojnike koji su tu danima sjedili, okruženi topovskim kuglama i sanducima baruta, čekajući trenutak kad će sve to biti potrebno.
Ljubavna imena i datumi
Na katu se nalaze prostorije koje su služile kao spavaonice i zapovjedništvo. I tu su zidovi puni grafita. Neki su vojni, s oznakama postrojbi, drugi sasvim osobni, ljubavna imena i datumi. Kao da su ti ljudi, koji su ovdje možda provodili mjesece u monotoniji, htjeli ostaviti trag da su postojali. Najimpresivnija je, naravno, gornja platforma. Tu su se nalazila topnička postrojenja – 30 topničkih pozicija raspoređenih tako da pokrivaju cijeli ulaz u luku.
Osim glavnog tornja, tvrđava ima i tri baterije sagrađene 1868. godine. Jedna od njih, smještena na zapadnoj obali, najveća je i najvidljivija s kopna. Kad se voziš pulskim zaljevom, upravo ta linija zidova „otkriva“ da na otoku postoji nešto više od šume. No, da bi vidio pravu ljepotu i složenost, moraš se popeti unutar otoka.
Intrigantni hodnici
Posebno intrigantni su hodnici koji povezuju različite dijelove utvrde. Neki od njih su zazidani, neki zatrpani, ali još uvijek postoji osjećaj da je ovo podzemni svijet koji čeka da ga se istraži. Legende kažu da su neki od tih hodnika vodili čak i do podmorskih izlaza, no za to nema dokaza. Ipak, sama ideja da bi vojnici mogli neprimjetno napustiti otok kroz podzemne prolaze dovoljno je romantična da se ukorijeni u mašti.
Arhitektonska posebnost Kaiser Franza leži u tome što kombinira nekoliko faza fortifikacijske gradnje. Prvo imamo mali kružni toranj iz 1836., jedini takav u Puli. Potom se 1850-ih dodaje velika baterija koja stvara visoki zid i daje tvrđavi monumentalnost. A onda 1868. dolazi treća faza. To je obalna baterija koja se proteže gotovo cijelom zapadnom obalom otoka. Tako tvrđava postaje svojevrsni kolaž različitih vojnih filozofija, složen kroz tri desetljeća.
Izgubila vojnu funkciju
Još jedna zanimljivost je način na koji je tvrđava građena. Kamen je dopreman iz kamenoloma Punta Acuzzo, preko puta otoka. To znači da je svaka gromada ručno vađena, prevožena čamcima i podizana bez moderne tehnologije. Zamislite koliko je to bio težak i spor proces, a opet rezultat je građevina koja, iako napuštena više od sedamdeset godina, i dalje stoji gotovo netaknuta.
Nakon Drugog svjetskog rata tvrđava je izgubila vojnu funkciju, ali otok se i dalje koristio. Do prije 10-tak dana tamo su bile skladištene Uljanikove sekcije. Tvrđava je neko vrijeme služila i kao spremište raznih vojnih i civilnih materijala. Tek posljednjih desetljeća ostavljena je sama sebi, u društvu šume i ptica.
Nije posve zaboravljena
Ipak, tvrđava nikad nije bila posve „zaboravljena“. Uvijek su se pronalazili oni radoznali- povjesničari, istraživači, lokalci željni avanture. Dolazili bi, ulazili kroz polusrušene otvore i šetali tihim hodnicima. Upravo zbog toga danas u njoj pronalazimo grafite i ostatke improviziranih logora. Možda to nekome djeluje kao vandalizam, ali meni je to samo još jedan sloj, sloj modernog vremena koje se ispisuje na starim zidovima.
Ono što me posebno fascinira je činjenica da je Kaiser Franz bio važan ne samo za obranu Pule, nego i kao simbol moći Austro-Ugarske. Bio je to „čuvar zaljeva“, prva točka susreta s neprijateljem, bastion koji je morao ulijevati strahopoštovanje. I kad danas stojiš pred njim, iako je zarastao u šumu, još uvijek osjećaš tu snagu.
Povijest u slojevima
Sveti Andrija nosi slojeve povijesti kao koncentrične krugove na drvetu. Najstariji tragovi pripadaju Bizantincima, i to u ruševinama se još nazire crkvica iz 6. stoljeća. Iako mi povijesničar Andrej Bader kaže da tamo nikad nije bilo te crkvice. Potom dolaze redovnici i samostan. U 17. stoljeću Mlečani grade bastion. Nakon njih Francuzi podižu Napoleonovu utvrdu. Austrijanci pak početkom 19. stoljeća grade Kaiser Franz i čitav niz fortifikacija oko Pule, pretvarajući grad u „neprobojnu tvrđavu“. I ta je tvrđava među raslinjem jedina vidljiva trenutno na otoku uz obalni zid.
Zanimljivo je da baš ovdje, na ovom malom otoku, imamo jedini preostali kružni topnički toranj tog tipa u Puli. Sličan onome kod kamenoloma Max, ali taj je nestao. Franz ostaje jedinstven. Zato Strahinja i kaže da mu je upravo ova tvrđava najzanimljivija. Ne samo zbog arhitekture, nego zbog toga što nosi sve te slojeve, od Bizanta do Austro-Ugarske – kao udžbenik povijesti u kamenu.
Viribus Unitis – brod koji je nestao pred Pulom
Na otoku pogled se otvara prema zaljevu. More je mirno, sunce se lomi o površinu, a ispod tog sjaja, nekoliko stotina metara dalje, leži olupina koja i danas budi jezu – Viribus Unitis. To ime sam prvi put ozbiljno proučila dok sam radila priču za blog Helloistria. Bio je to ponos austrougarske mornarice, najmoderniji bojni brod svoga vremena. Dugačak 152 metra, sa skoro 900 ljudi posade, simbol moći i tehnološkog napretka. I baš taj brod, ironijom sudbine, potonuo je gotovo istovremeno kad je Austro-Ugarska prestala postojati.
Priča je filmska. U noći 1. studenog 1918., samo nekoliko sati nakon što je flota službeno predana novoosnovanoj Državi SHS, talijanski diverzanti uspjeli su mu podmetnuti minu. Eksplozija je prepolovila brod. U trenu su stotine mornara nestale u valovima. Zamisli taj trenutak. Rat završava, nadaš se miru, a onda potonuće, smrt, tragedija. Kao da je brod povukla sama povijest, zajedno s carstvom koje se raspadalo. Kad stojiš na tvrđavi Kaiser Franz i gledaš prema mjestu gdje leži Viribus Unitis, osjetiš tu poveznicu. Tvrđava, brod, otok, sve su to simboli jednog vremena koje je naglo nestalo. A danas? Danas ih polako prekriva zelenilo, more i tišina.
Otok kojeg Puležani ne doživljavaju
Zanimljivo je da Puležani, iako žive tik uz njega, ovaj otok zapravo ne doživljavaju. Strahinja mi objašnjava da stari stanovnici nisu imali naviku dolaziti, jer je otok uvijek bio pod vojskom. Oni su slobodno gravitirali prema Stoji, Fratarskom, Kamenjaku… Otok je ostao „izvan ruke“.
I danas, kada je vojna funkcija nestala, otok je i dalje zatvoren. Službeno, zbog sigurnosnih razloga. Neslužbeno, zbog toga što se nitko zapravo ozbiljno ne bavi njegovom sudbinom. Povremeno se priča o planovima da postane turistička atrakcija, no zasad sve ostaje na riječima. A šteta, jer Sveti Andrija ima potencijala. Ne kao mjesto za masovni turizam, niti za plažu s ležaljkama. On je predivan baš zato što je divlji, tajanstven, pun povijesti i priča.
Čuvar zaljeva
Dok se spuštam prema pristaništu kroz borovu šumu, gledam prema luci. Pula je tu na dohvat ruke, a opet se čini kao da je svjetlosnim godinama dalje. Otok je čuvar. Čuvar zaljeva, čuvar sjećanja, čuvar priča koje polako nestaju. Možda će jednoga dana netko ozbiljno odlučiti urediti staze, postaviti informativne ploče, dovesti posjetitelje. A možda će ga ostaviti ovakvog kakav jest, pomalo opasan, pomalo zaboravljen, ali zato autentičan.
Meni je, priznajem, draža ova druga opcija. Jer u tišini Svetog Andrije osjeća se puls prošlih stoljeća, šapat vojnika, odjek topova, pa čak i jeka eksplozije Viribus Unitisa. A to se, bojim se, izgubi onog trenutka kad uđe masovni turizam.
Priđi mu s poštovanjem
Sveti Andrija nije najveći otok, nema pješčanih plaža ni turističkih sadržaja. Ali ima ono što malo koji otok ima – slojeve povijesti, dramatične priče, arhitekturu skrivenu u šumi i more koje čuva jednu od najvećih tragedija austrougarske mornarice. To je otok koji traži da mu priđeš s poštovanjem. Ne kao izletnik s ručnikom, nego kao istraživač s otvorenim očima. I onda ti, možda, otkrije dio svojih tajni.
Za mene je Sveti Andrija poput tihog prijatelja koji se ne nameće, ali kad ga upoznaš, ostavi trag. A jednom kad ga vidiš, nikada ga više ne gledaš istim očima – bilo s obale, bilo s tvrđave, bilo dok ploviš iz luke i znaš da ispod tog mirnog mora leži brod koji je zajedno s carstvom nestao u povijesti.
