Kada sam prvi put prije godinu dana došla uskom i strmom makadamskom cestom uz šarenilo lišća do Benčića, ostala sam očarana. Do sela sam tada stigla s Aleksandrom, vlasnikom Humske konobe, koji mi je putem, onako usput, zapravo pokazivao puno više od lijepog krajolika. Pokazivao mi je kako Humljani zamišljaju obnovu starih sela u svojoj okolici – tiho, pažljivo, bez galame i bez betonskih šokova. Toga dana u Benčićima nije bilo nikoga. Tek gradilište, skele, novi krovovi i tragovi miješalice. Selo kao velika, tiha kulisa u kojoj ljudi kao da su nakratko izašli iz kadra. I baš ta kombinacija, napušteno selo koje se polako otima prirodi, bio je prvi znak da se ovdje događa nešto posebno.
Makadamska cesta, dovoljno široka tek za jedno auto, vijuga kroz šumu kao da vas najprije želi iskušati, provjeriti jeste li doista vrijedni onoga što vas čeka na kraju. A na kraju tog puta čeka vas selo koje je već napola legenda, napola san. Benčići. Mjesto koje je prije samo nekoliko desetljeća brujalo glasovima, životom, stadima ovaca, dječjom grajom i mirisom kruha iz krušnih peći, danas je tihi skup od tek nekoliko kamenih kuća. Većina njih napuštena, poneka obrasla bršljanom i šipkom, a neke od njih ponovno se bude.
Moja tri dolaska u Benčiće
Ovdje vrijeme ne teče, ono se taloži u slojevima, kao mahovina na suhozidima. I baš zato ovo selo, zavučeno iznad Huma i tik do šumskih puteljaka koji vode prema Kotlima, ima onu rijetku, gotovo nedirnutu čaroliju istarskog zaleđa koja se ne može ispričati bez da je prethodno osjetiš pod nogama. Drugi put sam u Benčiće došla s jasnom namjerom: napraviti priču o novim vlasnicima. Prošla je godina dana, sela sam se već nekoliko puta prisjetila i u glavi sam imala sliku malog gradilišta koje diše nekim tihim optimizmom.
Ali kad sam ponovno skrenula s Aleje glagoljaša na onaj uski makadam, scena je bila gotovo ista i u Benčićima opet nikoga. Samo žubor Mirne negdje dolje i koji krov više koji se odupro zaboravu. Potpuno prazno, a ipak nekako puno. Selo u kojem možeš doslovno čuti vlastite misli. Tada sam nazvala Rimu. Do tada smo već bile razgovarale telefonom, napravila sam priču o njezinoj viziji i Zakladi Izvor, o Talijanima koji kupuju selo, a ne žele apartmansko carstvo nego zajednicu i tiho mjesto za život.
Put koji te malo testira, pa pusti unutra
„Dođi treći put kad budemo tamo,“ rekla mi je. „Dođi na ručak. Da ti pokažemo Benčiće kad se probude.“ Treći dolazak bio je sasvim drugačiji. Selo više nije bilo samo kulisa, dobilo je glasove, mirise, zvuk tanjura i smijeha iz zajedničke konobe. Tada sam shvatila da će ova priča biti puno više od klasične „obnavljamo staro selo“ reportaže.
Da bih shvatila što je Benčićima bilo, a što im se danas događa, morala sam prvo sjesti s onima koji ih još nose u kostima. U selu Brnobići, nedaleko Huma, dočekuju me dva brata – Franko i Damir, zadnji stanovnici Benčića. Sjedimo na klupi ispred kuće, oko nas drva, vrt, mali komad kampanje. Govore polako, onim istarskim tempom u kojem nema mjesta za žurbu. I zato ih volim slušati. Jer to je Istra koja nestaje.
– Mi smo ti bili zadnja fameja doli. Do 1997. smo živili u Benčići, onda smo se tu preselili. Sve drugo se prije ispraznilo, kaže mi Damir. Pitam ih kakvo je bilo selo kad su bili djeca.
– Lipo, ma lipo… – Bilo je kampanje, bilo je kravi, bilo je ljudi. Prije rata, znaš, tamo ti je bilo i do sto judi. Petnajst kuć, svaka ima po pet dice. To ti je bila gužva na malo mista, umiješa se Franko. Kada ih pitam zašto su ljudi odlazili, slegnu ramenima. Priča je poznata, ponavlja se po cijeloj Istri.
Rasuti potomci
– Jedan je pošal u Kopar, drugi u Rijeku, treći u Trst. Ostali stari. I onda, malo pomalo. A cesta, pokaže mi rukom u smjeru Benčića, cesta je uvik bila ista, uska. Za neke je to bilo predaleko. Njihova je obiteljska kuća u Benčićima bila prva kad uđeš u selo. Danas je jedna od onih koje su obnovljene.
– Kuća je stara, ali sad je lipa. Drago mi je da nije pala. Bitno je da se ni sve srušilo. Lipo je vidit kad se obnavlja, kad ni samo boška, kaže Damir. Prisjećaju se i drugih prezimena: Gržentić, Grabar, Dobrović, Fabris, Bernović… Danas su im potomci rasuti, najviše po Puli, nešto u Sloveniji, poneki u Buzetu. Kuće su, kažu, godinama stajale prazne, zarastale.
– Tri štale smo imali. Krave unutra, mlijeko, sve. Sada kad dojdeš doli, vidiš da su dvi zidi ostali. Sve ostalo je boška uzela. Da ni bilo ovih ča su kupili, sve bi bilo na podu, smije se Franko. Kad ih pitam što osjećaju kad danas odu dolje, nakratko ušute.
– Lipo je. Malo te ščipa u srce, znaš. Ma bolje ovako, da je krov na kući, nego da je sve roševina. To je naš kraj, naša zemlja. Samo sad drugi čuvaju, a mi gledamo, kaže napokon Damir.
Talijani koji ne žele apartmane
„Talijani kupili selo“, to je rečenica koju najčešće čujem kad spomenem Benčiće u Humu i okolici. Ton se mijenja od zavisno od sugovornika: od zabrinutog do znatiželjnog, od skeptičnog do oduševljenog. Većina kuća u Benčićima danas je u vlasništvu jedne male, vrlo specifične grupe ljudi koju predvode dvoje ljubitelja arhitekture i dizajna – Rima Abrami i njezin suprug Fabrizio.
Rimu konačno nakon telefonskog razgovora upoznajem u jednoj od obnovljenih kuća za vrijeme mog trećeg posjeta Benčićima. Govori smireno, ali s onim sjajem u očima koji imaju ljudi kad pričaju o nečemu što im je istinski važno. Rođena je u mjestu Abrami kraj Buzeta, ali je cijeli život provela u Italiji, blizu Venecije. Arhitektica je, specijalizirana za restauraciju starih kuća. Fabrizio je arhitekt i dizajner interijera, godinama radio na velikim projektima namještaja, one vrste koja ne ide u seriju, nego se radi po mjeri za kraljeve, šeike, dizajnerske hotele. Njega Rima, smijući se, opisuje kao „genijalca za interijere“, i to se osjeti u svakoj kući u Benčićima.
Priča počinje od noge
Njihova priča s Benčićima počela je, zapravo, sasvim drugdje. Priča mi kako se prije desetak godina teško razboljela, noga joj je prestala funkcionirati, liječnici su dugo tražili uzrok. „Obišla sam sve što sam mogla“, govori, „nisam više znala kome da se obratim.“ Onda joj je prijatelj spomenuo neuobičajenog terapeuta iz Rima, koji pokušava povezati fizičko i psihološko.
Za Rimu je taj susret bio svojevrstan šok. Čovjek joj je, kaže, „čitao“ prošlost i emocije, prepoznao traume za koje nikome nije pričala. Ona, racionalna arhitektica, odjednom se našla u svijetu u kojem medicina i psihologija više nisu bile strogo odvojene. Njezin opis toga je iskustvena priča, njezin osobni doživljaj. I upravo je taj doživljaj pokrenuo je dalju lavinu. Ona i Fabrizio krenuli su mu pomagati, razgovarali o tome kako spojiti medicinu, alternativne pristupe, arhitekturu, poljoprivredu. On je sanjao o mjestu izvan Italije gdje bi se moglo raditi u miru i prirodi, bez velikih gradova, bez politike, bez pritiska. Trebala je, kaže, „puno zemlja, jedno selo, tišina“.
– Gledali smo Austriju, razne krajeve. A onda sam shvatila da je odgovor zapravo bliže. U Istri. Tu sam doma, tu još ima mjesta u unutrašnjosti, ima šuma, ima zemlje. I tu na scenu ulaze Benčići, kaže nam Rima.
Kako je selo izabrano
Prvo je došla ideja o jednom susjednom zaseoku kilometar udaljenog od Benčića. Kupili su tamo zemljište preko Zaklade Izvor, neprofitne organizacije koju su osnovali s prijateljima, s ambicijom da bude centar za „istraživanje i razvoj osviještenosti čovjeka i ambijenta“. Zvuči apstraktno, ali u praksi to znači mjesto gdje bi ljudi mogli istraživati zdravlje šire od klasičnog pojma bolesti, učiti o hrani, zemlji, emocijama, povezivati znanost i iskustvo. Plan je bio ambiciozan: jedna velika, ali u krajolik uklopljena zgrada, gotovo nevidljiva izvana, pokrivena zemljom i travom, s prostorima za radionice, predavanja, rad s djecom, istraživačke projekte.
A onda je život, kako to već biva, promijenio planove. Njihov prijatelj iz Rima iznenada je umro. Ostali su sa zemljom, idejom i velikim pitanjem „Što sad?“. Upravo tada, Rimina prijateljica iz Buzeta javila im je da postoji jedno malo selo, odmah kraj terena koji su planirali, potpuno napušteno, zaraslo. Bili su to Benčići. „Ako se to može kupiti“, rekla je Rima, „zašto ne?“ I tako je krenulo: jedna kuća, pa druga, pa treća. Frankovu i Damirovu staru kuću kupili su prvi, zatim još koju od rodbine i susjeda. Malo po malo, s njima su u priču ušli i drugi prijatelji, ljudi slične vizije. Danas u selu ima desetak vlasnika, još dvoje-troje su u pregovorima. Svaka kuća ima svog gospodara, ali i jedan dio namijenjen zajednici.
Selo kao mozaik zajedničkih prostora
Najzanimljiviji dio priče o Benčićima nije samo to da se selo obnavlja, nego kako se obnavlja. Svaka kuća, objašnjava mi Rima, ima dva lica. Jedno je privatno, u kojem vlasnici borave, a drugo „za selo“, a to je mali zajednički sadržaj otvoren svim stanovnicima.
– Prva kuća koju smo uredili ima sa strane staru štalicu. Od nje smo napravili malu pizzeriju s krušnom peći. To je mjesto gdje svatko iz sela može dovesti prijatelje, ispeći pizzu, družiti se, priča nam dalje Rima u njihovoj zajedničkoj konobi koja se nalazi u sklopu jedne druge kuće.
Druga kuća dobit će mali spa, saunu, prostor za odmor, meditaciju. Treća će imati prostor za igre, biljar, društvene igre, kino večeri. Peta će biti sapunerija i radionica za izradu prirodnih sapuna, s pepelom, uljima, biljem. Negdje će biti i lavanderija, negdje mala radionica ručnih radova, mjesto za jogu, mjesto za djecu.
Zajednički prostori i druženja
– Zamislili smo da, kad selo bude imalo tridesetak kuća, ima 29 različitih zajedničkih prostora. Ti daješ dio svoje kuće selu, a zauzvrat dobivaš sve druge sadržaje. Nitko od toga ne zarađuje, poanta je zajednica, ne biznis. Sve to se, naravno, ne događa preko noći. Od 2020. do danas uspjeli smo potpuno ili djelomično urediti deset kuća. Infrastruktura je još uvijek izazov. Struja je dovedena, ali vode i interneta još nema kako bi željeli. Sad svaka kuća ima svoju pumpu, skupljamo kišnicu, priča dalje Rima.
Prometnica je i dalje ona ista uska makadamska, „malo nezgodna“, kako su rekli Franko i Damir. Ali u tome je, zapravo, i jedna od zaštita. Tko ovamo dolazi, dolazi jer stvarno želi. Nakon kavice s Rimom, Fabrizio me odveo u razgled kuća. Stare kamene kuće, svaka za sebe, pokazuju raspon njegove kreativnosti. Jedna je tamnija, intimna, s toplim drvom i skrivenom rasvjetom. Druga je prozračna, s bijelim zidovima i tek pokojim starim komadom namještaja koji izgleda kao da je oduvijek tu. Treća je gotovo monokromatska, ali svaki detalj ima svoj smisao.
Male kvadraturom, ali velike dizajnom
Svaka je uređena drugačije, svaka ima onaj „vau“ efekt. Male su kvadraturom, ali dizajnom ogromne. Osjeti se da je čovjek slagao interijere po cijelom svijetu, za najbogatije ljude – ali ovdje radi suprotno. Umjesto da nameće luksuz, izvlači ono najbolje iz skromnosti prostora. Kamen ostaje kamen, grede ostaju grede, stari tavelici ostaju na svojim mjestima. Ništa se ne skriva, samo se naglašava.
A nakon razgleda usliojedio je ručak. Zajednička konoba, „bez konobara“, te nedjelje bila je puna: Rima, Fabrizio, prijatelji iz Italije. Kamin gori, kroz mali prozor vidi se šuma. U jednom trenutku, dok slušam miješavinu hrvatskog, talijanskog i engleskog, shvatim da su Benčići puno više od skupa obnovljenih kuća. Ta mala zajednica stvarno živi svoj san u tom usnulom selu.
I to ne bilo kakav san. Oni su stopljeni s prirodom i tradicijom, poštuju kamen, stare tlocrtne linije, kapelicu svetog Antona na putu prema Kotlima koju žele vratiti na zasluženo mjesto u krajoliku. A s druge strane, okruženi su svim mogućim komforom sadašnjice: dobrim dizajnom, znanjem, idejama, otvorenošću prema svijetu. Dok sjedim za stolom, dok se priča prelijeva iz teme u temu, od glagoljaša do novih pristupa zdravlju, od šuma do arhitekture, jasno mi je da ovdje ne obnavljaju samo zidove. Obnavljaju i jedan model zajedničkog življenja koji smo usput izgubili. Baš zato se veselim svakom novom ručku kod Rime i njezinih prijatelja. Jer to više nije samo posjet jednom „projektu“. To je doživljaj sam za sebe.
Filozofija harmonije: male škure, velika slika
Kao arhitektica, Rima inzistira na jednom pravilu. Izvana selo mora ostati selo. Nema povećavanja otvora, nema modernih nadogradnji, nema „više svjetla“ po cijenu gubitka duše.
– Svi su me pitali: „Rima, možemo li povećati prozore? Nekad su bili mali, danas ljudi vole velike staklene stijene.“ A ja kažem: ne. Mala okna su dio harmonije. Ako ih promijenimo, izgubit ćemo lice sela.
Umjesto novih vizura, traži se stari trag. Boju škura pronašli su na starim daskama, sloju boje koji je preživio desetljeća: zelenkasto-plavkasta nijansa od modre galice, verderame. To je sada „boja sela“. Sve kuće imaju različite detalje, različite volumene, ali ih ta boja, ti mali prozori, taj kamen povezuju u skladnu cjelinu.
– Unutra možete raditi što hoćete. Stavite ljubičaste zavjese, zlatnu kuhinju, to je vaša intimnost. Ali izvana, neka selo ostane ono što je bilo. Harmonija ne dolazi iz jedne kuće, nego iz cjeline. Tko želi ući u Benčiće, pristaje i na filozofiju, smije se.
Između Huma i Kotli: trokut tišine i vode
Kad stojim na kraju sela, na mjestu gdje se put odvaja: jedan prema Humu, drugi prema Kotlima, jasno je zašto baš ovdje san o drugačijem životu ima smisla. Hum je par kilometara iznad, najmanji grad na svijetu, ali i „grad tišine“. Kad uđete kroz njegova kamena vrata, automatski stišate glas. Dvije ulice, tri reda kuća, župna crkva, stara loža, gradska loža koja je danas konoba. Zimi dim iz dimnjaka, ljeti žamor izletnika, ali nikad previše, nikad do kraja bučno.
Hum je kroz povijest nekoliko puta gotovo nestao. Bio je spaljen u 17. stoljeću, nastradao u ratovima, opustošen iseljavanjima. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio je na rubu odumiranja. Bio je hrpa ruševina s tek šačicom stanovnika. A onda je doživio svoj povratak: Aleja glagoljaša, književnici, umjetnici, lokalni entuzijasti. Danas u Humu živi više nego ikad nakon Drugog svjetskog rata. Djeca trče po kaldrmi, u suvenirnicama se prodaje biska i ručno oslikano posuđe, u konobi se jede maneštra i kobasica s kupusom. Grad-muzej, ali živ.
Kotli i mlinovi
S druge strane, nizvodno uz potok, leže Kotli. Selo slapova, kamenih kotlića što ih je voda izdubila u živoj stijeni, mlinova koji više ne melju, ali i dalje stoje kao kulise. Nekad je to bilo bogato selo obrtnika, mlinara, težaka. Nakon Drugog svjetskog rata, baš kao i Benčići, ispraznilo se. Danas u njemu nitko stalno ne živi. Kuće se polako obnavljaju, iznad slapova radi mali restoran, ljeti se ljudi kupaju u zelenkastim bazenima Rečine.
Na putu od Benčića prema Kotlima stoji i mala kapelica svetog Antona. I ona je dio njihove vizije, vratiti joj dostojanstvo, očistiti prilaz, dati joj opet mjesto u svakodnevnom pejzažu sela i hodočasnika, a ne samo na starim kartama. Hum, Benčići, Kotli – trokut koji na karti izgleda sasvim obično, ali u stvarnosti stvara osjećaj da si ušao u neku kapsulu vremena. Ovdje povijest nije natpis na ploči, nego zid na koji se oslanjaš, stepenica koju prelaziš, potok koji čuješ dok spavaš.
Povijest u brojkama, tišina u kostima
Ako poslušamo statistiku, priča o Benčićima je klasična priča o nestajanju. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća selo je imalo sedamdeset, osamdeset, pa čak i više od devedeset stanovnika. Nakon 1948. – kad ih je bilo preko sto – broj se počeo strmoglavo spuštati: 1961. tek četrdeset i troje, 1971. dvadeset i troje, 1981. petnaest, 1991. sedam. Već 2001. – nula. A onda 2021. – naselje se službeno briše kao posebna jedinica, pripaja se Humu. Na papiru, Benčići ne postoje.
Ali papir ne zna za šum vode u dnu doline, za miris vlažne zemlje u kamenim konobama, za priču Franka i Damira, za Rimine crteže na stolu, za pizzeriju u staroj štali. Hodam selom i pokušavam ga zamisliti kako je nekad bilo: krave u trokatnoj štali, djeca koja trče od kuće do kuće, žene koje na kamenim koritima peru rublje, muškarci koji idu prema mlinovima u Kotlima. Večer je, u prozorima gore petrolejke, čuje se razgovor, možda i pjesma. Danas su prozori još uvijek uglavnom tamni. Ali krovovi više ne prokišnjavaju. Iznutra se čuju čekići, brusilice, poneki smijeh. To je neka nova faza sela, na pola puta između onog „nekad“ i „sutra“.
Razgovor s novim starosjediocima
Kad pitam Rimu planira li se jednog dana trajno preseliti u Benčiće, ne dvoji.
– Da. To nam je velika želja. Polako prodajemo ono što imamo u Italiji i želimo napraviti kuću ovdje za stalni život. Još smo uvijek između dva svijeta, ali srce je sve više ovdje, priznaje mi. Ona i Fabrizio danas provode nekoliko dana tjedno u selu. Kad su oni tu, dolaze i drugi vlasnici, prijatelji, suradnici. Svaki dolazak je mali radni kamp, nešto se zida, nešto boja, nešto planira.
– Zaklada ide sporije nego što smo sanjali – kaže – jer za pravu realizaciju trebaju veliki novci. Ne želimo investitore koji će nam diktirati uvjete. Mi hoćemo prvo čvrstu grupu ljudi koji imaju kuće u Benčićima, koji ovdje stvarno žive i razumiju ideju. Tek onda ima smisla otvarati to šire. Pričamo o strahu od „apartmanizacije“ – te riječi koje se u Istri izgovara gotovo kao psovka. Ona odmahne rukom.
Drugačiji put
– Upravo suprotno. Apartmani su najlakši put, ali to nije naš put. Nama treba jedno mjesto koje ostaje kakvo jest. Za nas, za djecu, za one koji žele učiti, istraživati. A istarska obala već ima dovoljno apartmana i hotela, kaže mi.
– Ja sam arhitektica. Možda zato uvijek počnem od kuće. Ali kuća ti odmah kaže sve: tko tu živi, kako, što mu je važno. Ako napravimo selo koje je harmonično izvana, postoji šansa da i ljudi unutra pronađu neku svoju harmoniju.– smije se.
Što će biti s Benčićima?
Pokušavam zamisliti kako će Benčići izgledati za deset godina. Možda će tada već sve kuće imati nove krovove. Možda će pizzerija već imati svoju „kuću slavnih“ s imenima najboljih pizzaiola među susjedima. Možda će spa biti mjesto na kojem će se navečer, nakon radionica u velikoj dvorani, gasiti svjetla i gledati zvijezde. Možda će sapunerija mirisati na lavandu i ružmarin iz vrtova oko sela.
Možda će se, tko zna, netko od potomaka starih Benčićana odlučiti vratiti, ne samo u posjet, nego i živjeti. To bi bio najljepši mogući krug: selo koje su nekad morali napustiti zbog boljeg života, danas im pruža neki drugačiji „bolji život“. Za sada, Benčići su mjesto u nastajanju. Ni turistička atrakcija, ni klasično selo. Nisu ni potpuno živi, ni potpuno mrtvi. Kao da stoje na pragu, držeći vrata odškrinuta. Ali dok hodam natrag prema autu, jednom jedinom cestom koja spaja Benčiće s ostatkom svijeta, jedno mi je jasno: već sada su učinili nešto važno. Oduzeli su prirodi pravo da u potpunosti izbriše trag ljudskog života i istovremeno su prirodi dali prednost u svemu.
