Prvi dojam stiže već na pragu, ali ono pravo otkriće dočekalo me čim sam zakoračila u prizemlje Muzeja vina Istre u samom srcu Pule. Teška vrata nekadašnje banke na adresi Sergijevaca 11 vode u prostor koji podsjeća na staru istarsku konobu, odnosno onaj skroviti, mirisni podrum u kojem je vino oduvijek bilo više od pića. Dok mi se pogled zaustavlja na drvenim gredama i starim bačvama, pomislim kako su sličnu konobu imali i moj dide i nono. Iako su bili dva različita svijeta – jedan u Burićima kraj Kanfanara, drugi u Štokovcima kraj Savičente, podrum, bačve i bukalete su nešto što ih je spajalo. I taj miris starih drvenih bačava, vinske mušce kako lete na dunje, stari tapuni, preša, mlin…
A ovaj muzej ne priziva slučajno atmosferu obiteljskih konoba, kao u mom slučaju. Njegova misija je, kako će mi kasnije reći jedna od začetnica muzeja Doris Cerin Otočan, vratiti fokus istarskog vinarstva na njegove početke, odnosno u male obiteljske podrume gdje se znanje prenosilo s koljena na koljeno, a vino se pravilo s više osjećaja nego tehnologije. Danas su to gotovo pa zaboravljena vremena.
Pula koja bi mogla biti grad malih muzeja
Dok hodam tim prizemljem, nemoguće je ne razmišljati o samom gradu. Pula je, kako sam često isticala, savršen teren za ovakve projekte. Već ima Kuću maslinova ulja, ali kad bi sličnih privatnih muzeja bilo desetak, kulturna scena Pule dobila bi sasvim novu dimenziju. Muzej vina pokazuje kako se na relativno malom prostoru, svega tristotinjak kvadrata raspoređenih na dva kata, može stvoriti priča koja je jednako privlačna i lokalnoj publici i znatiželjnim turistima.
Doris me dočekuje uz pogled koji odaje ponos. Ona je, sa suprugom Orianom Otočanom te Tonijem Otočanom i obitelji Kostadinov, zaslužna za ovu jedinstvenu inicijativu. “Muzej je u potpunosti privatna priča, ali od prvog dana željeli smo da bude otvoren svima,” govori mi dok koračamo kroz novi muzej.
Zid vina koji diše Istru
“Kad smo iznijeli ideju, gotovo svaki vinar poželio je sudjelovati. To je bio znak da Istra prepoznaje zajednički interes,” dodaje Doris, a meni se odmah nameće misao kako bi Pula bila bogatiji grad kad bi imala više ovakvih malih, privatnih muzeja. Kulturni turizam, o kojem toliko pričamo, ovdje dobiva svoju pravu, opipljivu formu.
Prvi pravi zaokret u obilasku vodi nas k impresivnom “wine wallu”, zidu vina koji doslovno diše Istru. Preda mnom se pruža mozaik butelja, svaka s etiketom jednog vinara, a na interaktivnim točkama moguće je doznati sve o podrumu, sorti i priči iza svake boce. “Ovo je izlog za vinare i putokaz za posjetitelje,” objašnjava Doris. Gledam u more boja i oblika i shvaćam koliko je istarska vinska scena danas raznolika i živahna. Svaka boca priča svoju priču, od velikih vinskih kuća do malih, obiteljskih vinarija koje njeguju autentičnost.
Od amfora do modernih etiketa
Kako se penjemo uz blago zavijeno stepenište i dolazimo na kat, otvara se priča povijesti istarskog vinarstva. Početak je, naravno, u antici. Rimske amfore, ulomci posuda i stari zapisi podsjećaju da su Istru i vino vezivali još antički trgovci i vinogradari.
Posebnu vrijednost postava čine originalni predmeti koji su stigli iz fundusa Arheološkog muzeja Istre, Etnografskog muzeja Istre u Pazinu, Instituta za poljoprivredu i turizam iz Poreča te iz privatne arhive obitelji Otočan. Svaka amfora, preša, vinska posuda i stara fotografija prošla je pažljivu restauraciju kako bi se posjetiteljima mogla pokazati u punom sjaju, ali i sačuvati autentičnost koju stoljeća nose.
“Ovdje posjetitelj može u hodu osjetiti cijelu povijest, od antike, preko Austro-Ugarske, do današnje enološke renesanse,” kaže Doris. Zastajem pred izloženim primjerkom djela barbanskog kanonika Pietra Stankovića iz 1853. godine “Vino dell’Istria”, prvog sustavnog razmišljanja o ekonomskoj važnosti vinogradarstva za ovu regiju. Uz njega su katastarske mape, stare računske knjige i zapisi o dugovima vraćanim u vinu, pršutu, pa čak i leći. Ti detalji prizivaju slike svakodnevice: težaci koji plaćaju porez bačvama mošta, gospodar koji vodi evidenciju u knjigu dužnika.
Zlatno doba 19. stoljeća
Posebno me fascinira razdoblje 19. stoljeća, koje je muzejski postav razradio do u tančine. Tada je Istra doživjela pravi procvat vinogradarstva. Veće ulaganje u vinograde krenulo je 1820., a do 1850. proizvodnja je dosegla nevjerojatnih 250 do 280 tisuća hektolitara vina. No, sreća nije dugo trajala: 1853. pojavila se pepelnica koja je proizvodnju srušila na 170 tisuća hektolitara, a kriza se nastavila 1860-ih, kada je proizvodnja pala na svega 85 tisuća hektolitara.
Ipak, Istrani nisu odustali. Već 1848. osnovano je Istarsko agrarno društvo, koje je moderniziralo proizvodnju i uvodilo nove sorte loze. Do 1882. proizvodnja je ponovno porasla na 183 tisuće hektolitara, a vinogradi su se proširili na 16.400 hektara. Tada nastaju i nove sorte poput caberneta, pinota, ali se potiče i očuvanje domaćih, terana, malvazije, muškata.
Dvorac Belaj kao château
Posebno me zadivio podatak o dvorcu Belaj, smještenom u srcu Istre, gdje su vinogradarstvo i plemićki dvorac nastali istodobno davne 1575. godine. Taj “naš istarski château”, kako ga Doris zove, svjedoči da je veza plemstva i vina u Istri bila jednako snažna kao i u Francuskoj.
Naravno, 19. stoljeće nije prošlo bez novih iskušenja: filoksera 1880-ih ponovno je prijetila vinogradima, no cijepljenjem je pronađeno rješenje. Godine 1882. u Poreču se otvara prvi suvremeni podrum, a istarski vinari počinju osvajati tržišta izvan Istre. Prva istarska vinarska zadruga osnovana je u Puli 1893., a već 1895. istarska vina predstavljena su na izložbi u Pragu. Godine 1902. na svjetskoj izložbi u Torinu stiglo prvo veliko priznanje, istarska vina svrstana su uz bok najboljih francuskih i španjolskih.
Zadruge i kantine – mreža koja je gradila zajednicu
Vrhunac dolazi 1912. i 1913. godine: proizvodnja doseže 503 tisuće hektolitara, a površina vinograda 27.600 hektara. Čak 68 posto više nego 1880. godine. Ovdje povijest zaista govori sama za sebe. Vrijedi se zadržati i na podatku da su se upravo u tom razdoblju osnivale zadružne vinarije diljem Istre. Kantina u Puli otvorena je 1893., Škofijama 1903., Bujama 1905., Pobegima 1906., Rovinju 1907., Izoli, Bertokima i Novigradu do 1908., te Umagu 1911. godine. Svaka od njih bila je mala zajednica u kojoj su vinari udruživali znanje, sredstva i entuzijazam.
Ali vino nikada nije samo romansa. Ulaskom Istre u Kraljevinu Italiju počinju novi problemi. Fašističke agrarne politike favorizirale su žitarice na štetu vinove loze, uvodile restrikcije i tjerale vinogradare u dugove. Crne sorte zamijenjene su bijelima, a agrarna politika “Bitka za žito” uništavala je vinograde. Nakon Drugog svjetskog rata stiže kolektivizacija i sovjetski modeli proizvodnje. Slaba tehnologija i loša motivacija dovode do stagnacije, a stoljetna tradicija polako se gubi. Tek 1950-ih postupno se odustaje od kolektivnog modela, a 1981. stiže veliko priznanje za teran – zlatna medalja u Novom Sadu koja vraća samopouzdanje istarskim vinarima.
Dodir prošlosti i budućnosti
U prizemlju muzeja vraćamo se taktilnom doživljaju: stare preše, bačve, male “bačvice” kojima se vino nekad nosilo na magarcima, podsjećaju na težak rad vinogradara. Doris me vodi u sobu posvećenu osjetilima. Ovdje mirisi preuzimaju glavnu ulogu: med, kava, ruža, orah… “Želimo da posjetitelj ne gleda vino samo očima, nego i nosom,” objašnjava ona. Na trenutak zatvaram oči i udišem – miris otvara priču.
Na katu me čeka monumentalna skulptura terroira koja prikazuje četiri istarske zemlje, crvenu, sivu, bijelu i crnu. Jedan pogled dovoljan je da shvatim zašto ista sorta daje različita vina na različitim tlima. Uz nju stoji skulptura čokota stoljetnog terana iz vinograda Josipa Brečevića Pepija, posađenog davne 1910. godine. “On i danas rađa,” kaže Doris, a ja osjećam poštovanje prema toj postojanosti.
Sommelierstvo kao most između muzeja i publike
U Muzeju vina Istre sommelierstvo nije ukras. Doris Cerin Otočan otvoreno kaže: “Trideset godina sam u kulturnom turizmu, u obitelji imamo sommelier(e) i degustatore. Vino nam je prirodno okruženje.” Ta rečenica objašnjava zašto je svaki korak posjetitelja pedantno pripremljen: od ulaza, preko vremenske lente i teroara, pa sve do krajnje, najugodnije “učionice” – kušanja. Ulaznica iznosi 12 eura i uključuje degustaciju; posjetitelj bira između malvazije, terana ili muškata.
Senzorička soba je ključni alat. “Htjeli smo da posjetitelj ne ‘gleda’ vino samo očima. Ovdje miris preuzima glavnu ulogu: med, kava, ruža… Naučiš imenovati ono što osjećaš i čaša se otvara,” objašnjava Doris. To je mala škola organoleptike. Mirisne kartice i dozatori povezuju naučeno s praksom: terroir prepoznajem u aromi, godišnje doba u teksturi, tradiciju u aftertasteu. Još jedan razlog zbog kojeg muzej djeluje “sommelierski svjesno” jest činjenica da iza koncepcije stoje ljudi uključeni u zajednicu: od udruge Vinistra i Sommelier kluba Hrvatske do suradnika iz javnih institucija. U isto vrijeme, postav dosljedno podržava autohtoni identitet. Malvazija istarska i teran stožeri su priče, ali se podsjeća i na borgonju, muškat momjanski, hrvaticu, duraniju, ostale, manje spominjane istarske sorte. Ali ne i manje važne.
Zvučna kulisa od vinograda do čaše
Muzej ne govori samo tekstom i predmetima, govori i zvukom. Zvučna kulisa vodi kroz put vina, od vinograda i rezidbe, preko berbe i mošta, do rituala otvaranja boce. U tom “soundtracku” čuje se Istra onakva kakva jest: čakavska, talijanska i istrovenetska dionica izmjenjuju se s napjevima i pjesmama o vinu, od Mate Balote do Francija Blaškovića. Na tren ponovno shvaćam koliko je vino u Istri i tema i motiv, predmet rada i predmet pjesme, materija i metafora. I kako smo dio velike mediteranske obitelji vinoljubaca i vinske kulture koja je prolazila razne zapreke kroz povijest.
Uz bukalete i mižole, one glinene vrčeve i male posude koje su oblikovale društveni ritam, zvuk daje dodirnu točku između predmeta i iskustva. Nije slučajno da se muzej odlučio osloniti i na taktilno i na digitalno. “Vjerujemo u tehnologiju, ali i u taktilni doživljaj. S vremenom ćemo još jače digitalizirati sadržaje, no ne želimo izgubiti ‘miris’ materije,” kaže Doris.
Od knjige dužnika do pozornice
Vino je u Istri odavno i valuta društvenog tkiva. U vitrini leži knjiga dužnika Gašpara Červara gdje se vidi da se dugovi podmiruju vinom, pršutom, kukuruzom, lećom. Taj dokument govori koliko je duboko vino upleteno u ekonomiju i svakodnevicu. Dannas je vino neraskidivo vezano uz hedonizam, uživanje u lijepim stvarima. Više nego ikad prije povezano je s umjetnošću i kulturom. Baš zato muzej planira likovne i književne večeri, a glumica Petra Blašković dvaput tjedno izvodit će kostimirani storytelling posvećen vinu. Muzej namjerno “otvara vrata” prema izvedbi, jer izvedba vraća život predmetu, a predmet daje težinu izvedbi.
Obilazak završavamo ispod “wine walla”. Dok biram koje ću vino kušati, Doris sažima sve što sam vidjela i osjetila: “Htjeli smo prenijeti esenciju vina – kroz povijest, pjesmu, miris i čokot. Ako ljudi ovdje osjete tu energiju i požele kušati vino s više znanja i poštovanja, uspjeli smo.” I doista, Muzej vina Istre nije samo mjesto gdje se gleda i čita. To je prostor u kojem se znanje pretače u doživljaj, a doživljaj vraća znanju. Izlazim na užurbanu pulsku ulicu prema Forumu i osjećajem da nosim sa sobom komadić istarske duše. Onu istu toplinu koju sam osjetila u konobi na početku, među bačvama koje pamte stoljeća. Onakvu kakvu pamtim od doma iz davnih dječjih dana. Kada je ta tradicija još uvijek živjela na istarskom selu.
