Istrian Green Table i Svetvinčenat: Naši “stari” živjeli su zero-waste puno prije nego što je taj pojam postao trend

Kada prođete kroz maslinike i vinograde južne Istre, miris mora i zemlje vodi vas do malog, ali poviješću i životom bogatog Svetvinčenta. Tamo, u impresivnom kaštelu Morosini-Grimani, održan je ovog vikenda pravi festival svega onoga što Istru čini posebnom – Istrian Green Table. Ovo nije bila još jedna u nizu manifestacija s mirisom “turističke kulise”, nego živi, šareni i održivi dokaz da tradicija i suvremena ekološka svijest mogu hodati ruku pod ruku.

Već na samom ulazu u kaštel posjetitelje je dočekala Biserka – Biba Vranić, tkalja čije su ruke i pedale tkalačkog stana radile u ritmu kakav je Istra poznavala stoljećima prije električnih strojeva.
„Za jedan šal širine pola metra trebam dvjesto niti, svaka je dugačka dva metra. Samo u osnovi imam više od dva kilometra niti,“ objašnjavala je Biba, ne prekidajući svoje vješto „lijeva-desna“ kretanje nogama. Gledati je bilo poput meditacije. Uz svaki pokret tkala je ne samo šal, već i sjećanja na vremena kada je svaka nit bila vrijednost, a ne potrošna roba.

Kupiti manje, ali bolje

Odmah do nje lončarsko kolo je tiho pjevušilo pod rukama Henryja Marića. Vješto je oblikovao glinene vrčeve i šalice, pokazivao kako se glina sluša, a ne forsira. „Ako prebrzo okrećeš, pukne. Ako presporo, padne. Održivost je ista – ritam i mjera,“ govorio je, dok su se na njegovom stolu nizali predmeti namijenjeni dugom životu, a ne sezonskom trendu. U nastavku su mladi hrvatski dizajneri prodavali odjeću i nakit izrađen od prirodnih i recikliranih materijala. „Kupiti manje, ali bolje,“ šaptom je rekla jedna posjetiteljica, sažimajući duh cijelog događaja.

Posebnu pažnju izazvao je stol vrsaranskih domaćica i njihovih legendarnih amareta. „Četiri sastojka: lješnjak, jaja, cukar i ljubav,“ uz osmijeh su ponavljala je domaćica iz Vrsara. Dok je miješala smjesu i oblikovala kolačiće, pričala nam je kako je lješnjak zamijenio tradicionalni badem jer su „u okolici Vrsara nekad bile velike plantaže lješnjaka“. Taj mali slatki zalogaj tako postaje više od kolača – on je jestivi podsjetnik na krajolik, povijest i pametno prilagođavanje prirodi.

Papir bez sječe drveća

Djeca su trčkarala između štandova, stajala zadivljena pred radionicom recikliranog papira koju vodi Ana Cvitić iz projekta Moj papir. „Papir se može raditi i bez sječe drveća,“ objašnjavala je dok je pokazivala kako se starim metodama izrađuju bilježnice, vizitke i meniji. U drugom kutku, radionica prirodne kozmetike Shantula mirisala je na lavandu i maslinovo ulje. Najmlađi su oslikavali reciklirane torbe, dok su roditelji uživali u degustacijama i razgovorima s OPG-ovima.

Ništa u Istri ne prolazi bez vrhunske hrane, a za to se pobrinuo karizmatični chef David Skoko. Na njegovom „zelenom“ meniju našli su se domaći njoki s šalšom, dimljeni cipal, tostirani listići mendula i ulje od bosiljka.

Jedimo lokalno

„Šalša je sada u sezoni, to treba koristiti. Ako hoćeš dobro šalšu, moraš je kuhati dugo – ali to je najmanji trošak u odnosu na zadovoljstvo,“ govorio je Skoko, dok su gosti uživali u okusu mora i zemlje. Poseban gastronomski trenutak donio je tim Istrian de Dignan iz Vodnjana. Na njihovom stolu našli su se pjatići od palente punjeni divljim travama i blitvom uz sir, jaja i malo pomidora „da ublaži jak donji okus“.

„Ovo je marenda kakva je hranila generacije,“ ponosno su rekli domaćini, podsjećajući da su skromnost i sezona najbolji začini. A sve se kušalo za stolom ukrašenim starim tevelicama, kupama, poljskim i domaće uzgojenim cvijećem, mahovinom te dječjim radovima iz vrtića Balončić te brodića izrađenih od recikliranog materijala. Oko stola su se potrudili svi, a mnogi su i od kuće donijeli svoje stvari kako bi ukrasili ovaj poseban stol – Istrian Green Table.

Zaboravljeni tradicijski zanati

Jedan od najposebnijih trenutaka bio je susret s košarašem Liviom Bratičićem, koji je pleo „sprte”, košare od šiblja i metle. „Za jednu košaricu treba mi pet-šest tura u šumu da nađem pravo šiblje,“ objašnjavao je, dok su posjetitelji divili vještini savijanja grančica drenovine i jasena. „U njima se sušilo pomidore i sjeme, a u polju se nosila slama i kumpiri. Nije bilo plastike ni najlona.“ Svaka njegova rečenica bila je podsjetnik da su naši stari živjeli zero-waste puno prije nego što je taj pojam postao trend.

Istrian Green Table nije bio samo sajam, nego i ozbiljna platforma za promišljanje. Manifestacija je dio prekograničnog projekta Interreg Slovenija – Hrvatska koji povezuje slovensku i hrvatsku Istru, lokalne proizvođače, udruge, škole i stručnjake kako bi razvili održive prakse i ojačali svijest o zelenoj tranziciji. Tijekom panela izmjenjivale su se ideje i iskustva, a svaka je izjava bila mala lekcija iz mogućnosti.

Sjetimo se kako je to nekada bilo

Nada Prodan Mraković, pročelnica za turizam Istarske županije, podsjetila je kako se nekada živjelo održivo i da se moramo samo toga sjetiti. „Održivo smo živjeli nekad, jer su nas none učile da se čuva voda, da se štedi struja, da se reciklira i da se ništa ne baca. Sad to moramo ponovno učiti,“ rekla je, naglašavajući da je županija već dugi niz godina usmjerena na projekte koji povezuju turizam i ekologiju. „Naši gosti danas traže više od sunca i mora. Žele doživljaj, žele autentičnost, a to možemo ponuditi samo ako čuvamo svoj prostor i uključimo lokalne proizvođače.“

Milena Radošević, dugogodišnja stručnjakinja za održivost, podsjetila je da održivost mora imati mjerljive kriterije. „Svaka manifestacija može krenuti od malih koraka. Analiza troškova, praćenje otpada, uključivanje lokalnih dobavljača. Sve su to početni pokazatelji koji ne traže velike investicije, ali donose veliku promjenu,“ naglasila je. „Bitno je da organizatori ne osjete strah pred komplikacijom. Ne trebaju zadovoljiti sve kriterije odjednom, ali moraju odabrati barem nekoliko i dosljedno ih provoditi.“

Svaka kap ulja ima svoje ime i prezime

Iz turističke zajednice Vrsara govorila je Klara Trošt-Lesić, poznata po inicijativi oživljavanja tradicionalne slastice Vrsaranski amareti. „Održiva manifestacija nije samo fešta koja traje jednu noć i zaboravi se. To je proces u kojem biramo lokalne sastojke, uključujemo udruge i mjerimo rezultate,“ istaknula je. „Mi u Vrsaru radimo s kolačem koji je nastao iz povijesti našeg kraja – amareti su slastica koja spaja talijansku tradiciju i lokalni lješnjak. Time našim gostima prenosimo priču, a našim ljudima dajemo razlog za ponos.“

Velika pažnja bila je usmjerena i na Velku Šuran, organizatoricu vjenčanja i događanja iz tvrtke LF Catering, koja već godinama njeguje održive prakse. „Za nas održivost nije bila nametnuti segment, nego prirodan odabir. Na svakoj manifestaciji koristimo višekratne materijale, a pozivnice za vjenčanja radimo digitalno. Svaka kap maslinova ulja ili bočica vina koju ponudimo ima ime i prezime i znamo od koga dolazi,“ rekla je. Prepričala je kako na svojim manifestacijama spaja edukaciju i užitak. „Kada mladencima objasnite da se tradicija može pretvoriti u luksuz, oni to s radošću prihvaćaju. Nema ljepše kulise od prirode, ali prirodu treba poštovati.“

Boškarin kao metafora

Jedna od najsnažnijih poruka došla je od Edmonda Šurana iz Agencije za ruralni razvoj Istre (AZRRI).
„Devedesetih je godina istarskih boškarina bilo tek 108. Danas ih je preko 2600,“ rekao je. „Nismo ih spasili pričom, nego time što smo im dali tržišnu vrijednost kroz gastronomiju.“ Šuran je podsjetio da gastronomija nije samo turizam nego prije svega poljoprivreda: „Hranu prvo treba proizvesti da bi je netko mogao poslužiti.

Turizam je tek katalizator, on može stvoriti potražnju i eksploziju lokalnih proizvoda.“ Naglasio je i društveni aspekt. „Ako seljak nema ekonomskog razloga da ostane na zemlji, sve tradicije nestaju. Kad naš stočar ili ratar postane frajer – gospodin u svom selu – tek tada čuvamo identitet. Održivost znači da poljoprivrednik može živjeti od svog rada i prenijeti ga na djecu.“

Alen i inicijativa „Labin bez plastike“

Snažan aplauz izazvala je i izjava Alena Šišinačkog, osnivača inicijative Labin bez plastike, koji je prisutne podsjetio na stvarne razmjere problema otpada.
„Realnost je puno crnja nego što mislimo. Plastika koja je nastala sedamdesetih godina i dalje je među nama, samo u drugačijem obliku – u mikro česticama koje udišemo, pijemo i jedemo,“ upozorio je. „Do osamdesetih smo imali sustav povratnih boca i nitko nije patio. Proizvođač je imao trošak pranja i ponovnog punjenja, a danas taj trošak snosi priroda i zajednica.“ Njegova udruga krenula je od malih, ali konkretnih koraka.

„Prvo smo uveli banku višekratnih čaša i posuđa za manifestacije. Ljudi besplatno posuđuju čaše i vraćaju ih oprane. U početku su svi sumnjali, a danas je povrat preko 80 posto. Na manjim manifestacijama praktički smo eliminirali jednokratnu plastiku.“

Najveća promjena je u školama

Poseban naglasak stavio je na edukaciju djece. „Najveća promjena događa se u školama. Djeca brže prihvaćaju nova pravila i prenose ih kući. Kada jednom shvate da je normalno puniti bocu, a ne kupovati novu, to postaje životni stil.“Alen je istaknuo da se promjena ne smije promatrati kao teret. „Ne moramo čekati velike zakone.

Dovoljno je da svatko od nas krene s malim stvarima – nosi svoju bocu, koristi povratne čaše, odbije plastičnu vrećicu. Manifestacije su savršeno mjesto za trening, jer su vremenski i prostorno ograničene, znamo tko je organizator i tko generira otpad. Ako možemo promijeniti navike na fešti, možemo ih promijeniti i kod kuće.“ Njegove riječi savršeno su se uklopile u poruku cijelog projekta: da održivost nije apstraktna ideja, nego skup svakodnevnih odluka koje mogu – i moraju – postati nova norma.

Mali koraci za veliku promjenu

U završnom dijelu konferencije govornici su zajednički istaknuli da je ključ uspjeha u malim, ali dosljednim koracima. Dogovoreno je da svaka manifestacija u Istri može započeti s barem jednim održivim kriterijem – bilo da se radi o smanjenju otpada, uključivanju lokalnih OPG-ova, korištenju sezonskih namirnica ili digitalizaciji pozivnica. Predstavnici općina, turističkih zajednica i udruga složili su se da je potrebno razviti zajedničke smjernice i bodovne sustave kako bi se takve manifestacije poticale i financijski nagrađivale.

Zaključeno je i da je edukacija mladih presudna. „Ako djeca nauče da je normalno puniti bocu ili koristiti povratnu čašu, oni će to prenositi cijeli život,“ istaknula je Milena Radošević. Partneri iz Slovenije dodali su da je njihov primjer pokazao kako održivost donosi i ekonomsku korist – manji troškovi otpada i veće zadovoljstvo posjetitelja.

Prvi istarski pioniri održivosti

Kako bi se teorija pretvorila u praksu, organizatori su najavili da će već iduće godine nekoliko najpoznatijih istarskih događanja krenuti putem zelenih kriterija i postati ogledni primjeri održivosti. Među njima je Signature Dish by Maistra, ekskluzivni gourmet festival u Rovinju, koji će dodatno pojačati suradnju s lokalnim proizvođačima i uvesti sustav povratnih čaša i tanjura.

U Kanfanaru će Dan istarskih oštriga, jedna od najposjećenijih proljetnih manifestacija, primijeniti pravila niskougljične organizacije i zero-waste ugostiteljstva, kako bi i najfinije školjke bile poslužene bez ekološkog duga. Svetvinčent će svoju već poznatu Feštu od sira pretvoriti u platformu za prezentaciju lokalnih sireva uz potpuno uklanjanje jednokratne plastike i precizno praćenje otpada.Vrsar će nastaviti razvijati Vrsaranske amarete, manifestaciju Dan amareta koja već sada njeguje tradiciju, ali će dodatno uvesti mjerenje potrošnje energije i sustav smanjenja otpada kako bi postala uzor drugim slatkim feštama.

Inspiracija i zajedničko druženje

Uz njih, najavljene su i druge boutique manifestacije u režiji Turističke zajednice Rovinja i partnerskih općina, koje će kroz mentorstvo i edukaciju pokazati kako održivost može postati standard, a ne luksuz. Na samom kraju, organizatori su predstavili i širu sliku. Istrian Green Table dio je prekograničnog projekta INTERREG Slovenija – Hrvatska, čiji je cilj povezati stanovnike slovenske i hrvatske Istre, lokalne ponuditelje, udruge, škole, stručnjake i ranjive skupine te ih potaknuti na aktivno uključivanje u održive aktivnosti.

Kroz druženja na „Istarskom zelenom stolu“ podiže se svijest o važnosti održivih praksi i prijelaza na niskougljično društvo, s naglaskom na poštivanje lokalne tradicije i lokalnog podrijetla sirovina, proizvoda i usluga. Projekt želi stvoriti dugoročno prekogranično partnerstvo za zelenu tranziciju Istre i očuvanje istarske kulturne i prirodne baštine. Planirana su dva velika događaja: jedan u Svetvinčentu, drugi u Ankaranu. Oba su zamišljena kao kombinacija edukacije, inspiracije i zajedničkog druženja, uz panel-diskusije, radionice, tematska vođenja, predstavljanje lokalnih proizvođača i kulturno-umjetnički program. Poseban dio programa čini održivi „Green Table“ ručak koji pripremaju renomirani kuhari i lokalne udruge, a posjetitelji imaju priliku kušati lokalne namirnice i čuti priče o njihovu podrijetlu i pripremi.

Ljubav prema zemlji

Kako je istaknula jedna od organizatorica, cilj je da sudionici postanu ambasadori okolišno prihvatljivih praksi u svojim zajednicama. „Danas dišemo zajedno, gledamo jedni druge i razgovaramo što možemo učiniti. Ako svatko ponese kući barem jednu novu ideju i primijeni je u svom mjestu, napravili smo veliki korak.“ Istrian Green Table tako je pokazao da održivost nije samo riječ u strateškim dokumentima, nego živa praksa koja se rađa iz ljubavi prema zemlji, zajednici i budućim generacijama. Od tkalačkog stana Bibe Vranić, preko košara Livija Bratičića i šalše Davida Skoke, do panela na kojem su lokalni stručnjaci podijelili svoja neprocjenjiva iskustva.

Fotografije: Studio 11