Čitajući povijesne podatke o istarskoj željeznici, koja svakog danas može fascinirati činjenicom što u najrazvijenijoj hrvatskoj regiji izgleda kao pravi relikt daleke prošlosti, poprilično me iznenadio podatak kako je sagrađena u samo dvije i pol godine. Njena je gradnja počela 17. prosinca 1873. godine, a u promet je puštena 20. rujna 1876. godine. U te dvije i pol godine sagrađeno je čak 122 kilometra željeznice od slovenske Divače do Pule te odvojak od Kanfanara do Rovinja od 21 kilometra sa svim sadržajima. A njih ne nedostaje.

Dio pruge kraj Svetog Kirina

Zapanjujuć podatak kada se zna da je to bilo prije više od stotinu godina i nije postojala današnja mehanizacija. Trasu je trebalo probiti, izgraditi nadvožnjake, prijelaze, a o kolodvorima da ne govorim. Ali to u doba Austro-Ugarske očito to nije bio nikakav problem. U njenoj je izgradnji sudjelovalo čak 20 tisuća ljudi, a u svoje je zlatno doba 1964. godine prevozila oko 2,1 milijun putnika godišnje. Danas je priča drugačija – ta je pruga skroz neisplativa i prevozi manje od 200 tisuća putnika godišnje. Nije prioritet, a kamoli strateška.

Zahvaljujući pruzi Pula je stasala

A njena je gradnja prije tih 140 godina bila od strateškog značaja za Austro-Ugarsku jer je mogla direktno povezivati Beč s glavnom ratnom lukom carstva – Pulom koja je postala centralna ratna baza 1853. godine. Zahvaljujući toj pruzi u samo 40 godina sa 17.800 stanovnika Pula je porasla na čak 59 tisuća stanovnika koliko ih je brojala 1910. godine. Ta se brojka nije značajnije mijenjala u zadnjih stotinu godina. Možda bismo se nekad mogli i zapitati zašto se nekad davno sve moglo, a danas tako malo. Ne kaže se uzalud da je povijest učiteljica života.

Brojna pitoreskna stajališta u središtu Istre

Danas dok šećete istarskim zaleđem ili prolazite autom po starim cestama i čekate da vam se na nekom željezničkom prijelazu digne rampa, teško da vas neće uhvatiti nostalgija. Mene uvijek hvata, iako i nisam nešto posebno emocionalno vezana uz prugu. Naime, od kada znam za sebe u vlaku sam se u Istri vozila možda desetak puta. Nije mi u glavi da uopće pruga postoji. Sjećam se samo priča moga oca koji je zajedno sa svojim braćom te prijateljima iz sela svako jutro pješačio dva kilometra do željezničke stanice u Čabrunićima kako bi išao u školu u Pulu. Mojoj je majci to iz Kanfanara bila svakodnevna rutina.

Željeznički kolodvor u Pazinu

Nostalgija me hvata iz sasvim nekih dugih razloga. Pruga je za mene svjedok nekih bivših slavnih dana koji su bespovratno nestali. Stari se sjaj carske Austrije nazire, ali svake godine sve manje. I tako i ona i ta vremena polako, ali sigurno padaju u zaborav. Jedino gdje se može u realnosti doživjeti oživljena povijest su željeznički kolodvori gdje ljudi još uvijek žive u toj dalekoj prošlosti. Zato su zanimljivo mjesto za posjet, posebno kolodvor u Pazinu.

Posao na željeznici više nije stresan

– Mi smo vam još uvijek ostali u doba Austro-Ugarske. Koristimo gotovo svu njihovu tehnologiju, kažu mi zaposlenici na kolodvoru u Pazinu gdje se nalazi i privatna zbirka istarske željeznice koju je osnovao bivši željezničar Jovo Ačimović. On je čitav svoj radni vijek proveo na željeznici – najprije kao prometnik, a potom u upravi.

Jovo Ačimović i danas rado svrati na svoje bivše radno mjesto

Njegovi ga kolege s osmjehom dočekuju i vele da im je bio dobar šef. Rado mi pokazuju te davne relikte prošlosti koje još upotrebljavaju. Od ključeva za skretnice, do velikog sefa u njihovim uredskim prostorijama. Naivno, pitam: „Je li moguće da je to još uvijek u funkciji?!“. „Itekako“, odgovaraju mi dobro raspoloženi djelatnici. Posla baš i nemaju previše, putnika je sve manje. Posao nije toliko stresan. Za vrijeme Jovovog radnog vijeka ipak je to bilo drugačije.

Relikti prošlosti

– Na istarskoj sam željeznici počeo raditi 1969. godine kao prometnik i cijeli radni vijek sam tu radio. Drugog poduzeća nije bilo. To je skoro 42 godine radnog staža. Bio sam prometnik, pa šef kadrovske službe u Puli, pa glavni inženjer prometa za cijelu prugu do 2013. godine kada sam otišao u mirovini.
U Pazin sam došao živjeti 1969. godine kada sam došao raditi na prugu. Nekada je na istarskoj željeznici samo u prometu radilo 300 ljudi, danas ih nema ni stotinu, priča nam Jovo koji je u Pazinu našao i suprugu. O željeznici zna puno pa stoga i piše željezničke memoare.

Makete kolodvora

– Svi kolodvori od Divače do Pule su od kamena te su izgrađeni u istom  stilu. Jedino je kolodvor Borut za vrijeme Italije  bio djelomično srušen te sagrađen u cigli. Inače, radim sve makete kolodvora. Dosad sam napravio maketu kolodvora u Lupoglavu, Cerovlju, Pazinu te stajališta Žminj. Na istarskoj željeznici je čak 10 kolodvora te puno stajališta, priča nam dalje ovaj zaljubljenik u željeznicu. Na pitanje koliko je danas brz vlak u Istri, veli da se to nije puno mijenjalo u zadnjih desetak godina.

Jovo i njegova zbirka

– Najveća brzina vlaka je između Kanfanara i Vodnjana i tu se vlak kreće oko 80 kilometara na sat. Na ostalim dionicama je oko 50 do 60 kilometara na sat, priča nam Jovo dok nas vodi na dio kolodvora gdje se nalazi njegova zbirka.

Na poklon – stara željeznička karta

Naime, radeći duž čitave istarske pruge skupljao je godinama predmete koji su polako izlazili iz upotrebe. Danas se dio te zbirke može vidjeti u jednoj prostoriji u sklopu kolodvora, po najavi i besplatno. Tu su izložene signalne lampe, kolosječni pribor, signali, dnevnici, ternioni i komposteri za prodaju željezničkih karata, dnevnici, pravilnici, pisaći pribor, telefon, kape, stare slike koje prikazuju ne samo djelatnike ove pruge, već i kako se ona gradila. Predmeti su iz doba Austro-Ugarske, Italije i bivše Jugoslavije. U svojoj zbirci Jovo ima stare originalne slike koje prikazuju gradnju pruge od Divače do Pule, te od Kanfanara do Rovinja, te sliku željezničkog kolodvora u Pazinu iz 1910. godine.

Jovo skuplja stare signalne lampe

-Želja mi je oduvijek bila otvoriti ovakvu zbirku jer sam puno toga skupio, vidio i doživio u svom radnom vijeku, nastavlja stari željezničar iz Pazina.

Stare slike dio su inventara
Ključevi skretnica
Nekad se sve vodilo ručno, nije bilo kompjutera
Neobični inventar

– Svaki predmet ima svoj značaj i vrijednost. Teško mi je izdvojiti  neki najvrijedniji ili najposebniji predmet. Tu primjerice imamo kantu gdje se držalo ulje za podmazivanje skretnica, tu je i stari vatrogasni aparat iz vremena Italije. U njemu je bila voda i imao je pumpu i špricanje. Svaki kolodvor je imao jednu petrolejku i ako je nestalo struje morala se upaliti da bi se vodili dnevnici. Prve svjetiljke iz Austro-Ugarske bile su na karbit, pa su došle svjetiljke na petrolej, pa su došle one na bateriju. Nekada je jedino svjetlo na željeznici bilo od karbita. Tu je i konfin te praskalica, nabraja nam što se sve nalazi u njegovoj zbirci. Ima i stare numeratore drvenih pragova.

Često me posjećuju stari željezničari

Stari vatrogasni aparat

– Svaki prag koji je proizveden imao je čavao s kojim je bio numeriran. A numerirao se  da se zna koja je njegova godina proizvodnje i da se zna njegov vijek trajanja. Imam i numeratore za plombe vagona, ključeve skretnica i ulaznih signala, pokazuje svaki od predmeta koji mu je posebno drag. Veli da posjetitelja ima, više domaćih nego stranaca. I svi na poklon dobivaju staru željezničku kartu za uspomenu.

– Često me posjećuju i stari željezničari, ali i oni iz Austrije koji su nostalgični i žele vidjeti kako je to nekad izgledalo. Puno je takvih zaljubljenika, priča nam on. O legendama o pruzi ne zna puno, ali ipak nije mogao zaobići jednu zanimljivu priču, doduše skandal o kojem se i dan danas govori. Riječ je o atentatu iz 1912. ili 1913. godine kada je na pazinskoj željezničkog stanici Valerija von Windischgretz, unuka cara Franje Josipa i supruga tadašnjeg šefa austrijskog generalštaba iz pištolja ranila češku glumicu Emu Švandovu, koja je putovala na Brijune kao ljubavnica njezinog muža.

-Kada je Franjo Josip išao u probu pruge, došao je u Pazin s ljubavnicom. Po literaturi upravo je na pazinskom kolodvoru na njegovu ljubavnicu izvršen atentat. To nije izmišljena legenda. Malo se o tome zna. Znaju oni koji vole pratiti povijest željeznice, zaključuje naš posjet stari pazinski željezničar.

 

OSTAVITE ODGOVOR

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.