Najstarija kuća u nekom gradu zaista bi trebala imati posebno mjesto u njegovoj duši i srcu. Trebala bi biti spomen na sve one ljude kojih više nema s nama, na sve one generacije koje su grad učinile takvim kakav je danas, koje su ispisale stranice i stranice ljudskih priča i romana. Posebno na istarskom području koje je u zadnjih 200 godina doživjelo velike društvene, političke te ekonomske promjene. Četiri države u zadnjih 150 godina nije malo. Svemu tome je svjedok porečka Romanička kuća, simbol Poreča, najstarija kuća u gradu iz 13. stoljeća koja jedina poput nekog svjetionika na kraju Decumanusa u smjeru Marafora stoji u gradskom tkivu. Jedina je u tom dijelu grada preživjela veliko bombardiranje za vrijeme Drugog svjetskog rata.

I srećom da jest jer bi inače Poreč ostao bez najstarije stambene građevine u svom gradu koja je konačno otvorila prošlog petka svoja vrata posjetiteljima. Za oni koji ne znaju koja bi to točno kuća bila, dovoljno je samo pogledati jednu fotku i sve će vam biti jasno. Jedina je to kuća s karakterističnim biforama i velikim drvenim balkonom koji se ne viđa često u istarskim gradićima. Taj je čuveni balkon nastao za vrijeme talijanske uprave kada se Romanička kuća sređivala, navodno prema izvorniku. Bilo kako bilo, drvena terasa postala je simbol porečke starogradske jezgre.
Pogled na Decumanus
Sada konačno možete na tu terasu iz koje puca pogled na cijeli Decumanus, ali i u kuću koja je zahvaljujući entuzijazmu tima Zavičajnog muzeja Poreštine kroz novi stalni postav postala svojevrsni muzej stanovanja Poreča u malome. U samo 70-tak obnovljenih kvadrata na tri etaže prikazuje kako se nekada živjelo u Poreču i okolici ispreplićući gradski i seoski život koji su u ovom istarskom gradu uvijek bili neraskidivi.


– Romanička kuća izgrađena je u 13. stoljeću i zaštićeno je kulturno dobro, a korištena je za stanovanje do kraja Drugog svjetskog rata. Posljednja obitelj za koju znamo da je tu živjela bila je obitelj Sabatti. Premda je kroz povijest doživjela razne intervencije, sačuvala je originalan prostorni raspored prema kojem je svaka etaža jedna prostorija, korištena za različite aspekte svakodnevnog života. Porečani su jako vezani za nju, što je bilo vidljivo i na otvorenju prošli petak, kazala nam je ravnateljica ovog muzeja Elena Uljančić koja je uz svoje suradnike Vltavu Muk i Gaetana Benčića sudjelovala u smišljanju ovog stalnog postava koji nosi naslov „Kultura stanovanja u Poreču u 19. i 20. stoljeću“. Autorica likovnog postava je Kristina Kalčić Brajković iz porečkog Studija KKA.

Mali prostor s dušom
Nije ni čudno što su Porečani nahrlili u Romaničku kuću prošlog tjedna jer je još od 2007. godina bila zatvorena za javnost. Bila je u derutnom stanju. Svi su s iščekivanjem dočekali njeno preuređenje, ali i trenutno jedini muzejski postav u ovom gradu koji sada čeka da se otvori centralni muzej. A on je u cjelovitoj obnovi. Fora je što su stručnjaci iz muzeja odlučili u najstarijoj kući u gradu pokazati kako se nekada živjelo u Poreču. Super zamisao za tako mali prostor koji ima posebnu dušu. Naime, Romanička kuća ima tri etaže sa samo 70-tak kvadrata. Dovoljno da uđemo u svijet Porečana 19. i 20. stoljeća.



Naime, koncept postava slijedi nekadašnju podjelu stambenog prostora, te je u prizemlju oživljen ambijent konobe, odnosno vinskog podruma, na prvom katu kuhinja s ognjištem i blagovaonicom, a na drugom katu spavaća soba. Ravnateljica muzeja Elena Uljančić kaže da je u Romaničkoj kući izloženo samo 10 posto svih predmeta koje imaju u svom fundusu koji su prikupljeni tokom 20. stoljeća i još se skupljaju. Muzeju ih doniraju sadašnji i iseljeni Porečani koji ili obnavljaju svoje starine pa čiste „šufite”, ili oni koji ne žele da se zaboravi povijest prije doba Jugoslavije.



Odlazak nakon Drugog svjetskog rata
Jer puno je stanovnika nakon Drugog svjetskog rata kao i iz većine primorskim mjesta u Istri na zapadnoj obali Istre odselilo. Većina u Italiju. Time je duh nekadašnjeg Poreča bespovratno promijenjen, kao i dio povijesti grada koje je doživljavalo velike promjene kroz doseljavanje novog stanovništva. Zato su ovakvi muzeji super jer nas prisjećaju da je nešto postojali i prije nas.


Romanička kuća podsjeća na neke stare gradske obitelji, na plemiće Polesini iz čijih foto albuma su i pojedine fotografije u muzeju, na obrtnike poput obitelji Dapretto koja je imala radnju na početku ulice Decumanus, na obitelji iz okolice Poreča koje su živjele seoskim životom i u Poreč dolazile u trgovine. Zato su izložene i stare fotografije i razglednice snimljene u Poreču u to doba koje oslikavaju tadašnji stil i način života.
Izloženo samo 10 posto svih predmeta iz fundusa
– Muzej je multimedijalan, a svaka je tema ilustrirana i intervjuima i metodama kako bi posjetitelji razumjeli kontekst predmeta. Postav je namijenjen široj publici od djece pa nadalje, a nismo zanemarili ni strane jezike, kaže nam Uljančić. Izloženo je samo 10 posto svih predmeta koje imaju u fundusu, a oni zorno prikazuju kako se u zadnjih 200 godina živjelo na Poreštini.


– Ovaj postav pokazuje našu povijest i multikulturalnost. Pokazuje vrste obrta i trgovačke veze u Poreču, gdje se nabavljala hrana, kakve su bile gospodarske moći pojedinih obitelji. Dakle, sve to se može iščitati iz tog postava. Sve su trgovine u to doba bile u Poreču, a u grad je zbog toga dolazilo slavensko okolno stanovništvo. Uz to, u Poreč su dolazili predmeti iz talijanske Karnije, čak i glineni lonci iz Raklja. Imamo i izložene pojedine radove porečkih obrtnika, kao što je pozlaćen pribor za jelo, ističe Uljančić. Svi ti predmeti pokazuju taj višeslojan život na zapadnoj obali Istre.
Ništa bez konobe
Iako je Romanička kuća smještena u srcu grada, ona je kao i mnoge seoske kuće imala konobu. Uljančić nam kaže da postoje tragovi toga, zbog čega je u prizemlju postavljen postav vinskog podruma.




– Uvijek su u prizemlju porečkih kuća bili ili podrumi, odnosno konobe ili trgovine. Ambijent vinskog podruma u prizemlju dočarava audio snimka sa zvukovima karakterističnim za druženje u vinskom podrumu, žamor ljudi i pjesme koje su nekad bile popularne u ovim prigodama, priča nam dalje ravnateljica muzeja koja nam ponosno pokazuje konobu gdje se mogu vidjeti alati koji su se koristili u vinogradima. U priču oko poznatog porečkog vinogradarstva i podrumarstva vas uvodi porečki vinar Peter Poletti, veliki ljubitelj kako vina, tako i povijesti, koji je i sam zaljubljen u staru jezgru Poreča.
Vitalni Božo Škropeta-Nadalin
Zbog toga je i nedaleko Eufrazijeve bazilike uredio mali vinski bar i restoran. Postav je većinom posvećen vinogradarstvu jer su se Porečani i svi u okolici prije svega bavili tom granom poljoprivrede. Čuli smo i od gospođe s ulaza u muzej, da se jako dobro sjeća Bože Škropete-Nadalina s velike crno-bijele fotografije koja prikazuje berbu grožđa 80-tih godina u obližnjem Višnjanu.


– On je bio tako vitalan. Stalno je radio. S osamdeset godina bez problema je okopavao brajde. Nema više toga, prisjeća se ova gospođa ne tako davnih vremena. Sada i znamo zašto su Porečani već sada emocionalno vezani za ovaj prostor. Sjeća ih na neke ljude.
– Porečani su imali vinograde i vrtove u okolici grada. S kolima i vozom išli su na kampanju. U konobi su osim vina i bačava imali i druge domaće proizvode. Tu su se sušili sirevi, držali su se suhomesnati proizvodi, priča nam dalje Uljančić.
Kuharice obitelji Polesini i Becich
Na kat se pak ide kamenim stepenicama s vanjske strane zgrade, a centralni dio tog prvog kata je veliko ognjište s napom. Tu su izloženi predmeti koji svjedoče o kulturi prehrane, pripremanja i posluživanja hrane. Interaktivni ekran daje mogućnost mlađim posjetiteljima da se zabave digitalnim igrama na temu tradicionalnih istarskih jela, dok odrasli mogu prelistati recepte iz starih porečkih kuharica, između ostalog one obitelji Polesini i Becich. Odabrani recepti mogu se poslati putem e-maila.




Na drugom ekranu mogu se poslušati razgovori sa starijim Porečanima o nekadašnjoj prehrani za blagdane kao i u svakodnevnim prilikama, o sakupljanju bilja, načinima pripreme hrane. Svoja su svjedočanstva iznijeli Ippolita Cerri Becich, Aulo Crisma, Delia Dapretto, Šanto Kukac i Gianni Šegon.
– Ovdje možemo vidjeti i kako su se keramički predmeti kada bi pukli popravljali. Neki su se i da se zaštite presvukli žicom, priča nam Uljančić vodeći nas dalje na drugi kat Romaničke kuće gdje se ulazi u najintimniji prostor zgrade – spavaću sobu.
Spavaonica cijele obitelji
Ovdje je izložen tekstil, predmeti korišteni u svakodnevnoj higijeni, nakit i osobni predmeti, te reprodukcije fotografija nekadašnjih stanovnika Poreča. Audio snimka dočarava noćne zvukove spavaće sobe u kojoj spava cijela obitelj.
– Najzanimljiviji dio je pribor za higijenu koji je pronađen u jednoj od greda jedne stare kuće u Poreču kada se obnavljala. Bio je skriven od mogućih lopova, a do dana današnjeg sapun jednako miriše. Poseban dio ovog dijela postava je umjetnička instalacija akademske umjetnice Darije Žmak Kunić, koja u kombiniranoj tehnici daje svoje viđenje života u spavaćoj sobi, priča Uljančić i pokazuje nam kutiju s rupicama u dnu sobe.




Kada gledate kroz njih vidjet ćete tri različita prizora – jedan je rođenje djeteta u sobi, drugi je smrt, a treći seksualni čin. Iz sobe se može i na balkon da malo upijete i dio gradske atmosfere. Sada u zimskim mjesecima nije živahno u Decumanusu kada se jedino mogu čuti zvuci građevinskih radova prije sezone. No, nekada je to bilo sasvim drugačije. Gradski je život na ulici imao svoju društvenu prednost. A brojne obitelji koje su prošle kroz najstariju kuću u Poreču sigurno su to znale cijeniti.