Nikada su stari Grki tud jedrili,

njih su Neratljani izagnali,

dobra vina mora da su pili,

kad su tako dragu nan prozvali.

Grki su nestali, ime i sad živi

dobro vino još se vavik toči.

Ovim stihovima poznati istarski književnik Mate Balota oslikava dragu mu uvalu Kalavojnu podno Raklja. Nije mu ona bila tek usputna inspiracija, motiv iz seoskog života na škrtoj stijeni uz morski žal. Bila mu je životno odredište, mjesto s kojeg je rado odlazio u ribolov i gdje je uz čašu dobra vina, a kalavojna na grčkom znači uvala dobrog vina, sjedio u staroj kamenoj kući, jedinoj u toj uvali, za ognjištem obitelji Saulig, i promatrao rt Ubac na suprotnoj strani Raškog zaljeva.

Nekadašnja obiteljska kuća, danas ljetnikovac iznad prekrasnih kamenih plaža, koje više nisu samo skrovište tamošnjih ribara, već i sve većeg broja turista, svjedoči o prošlim vremenima. Privlači pogled nautičara, moreplovaca i znatiželjnih turista koji morskim putem obilaze zabačene uvalice na istočnoj istarskoj obali u potrazi za idealnom plažom. I tko onda ne bi poželio dio ljeta provesti upravo na tom mjestu, s kojeg kamene škrile vode do kamenite obale i kristalno čistog mora!

Kuća ima i bogatu prošlost

Osim smještaja na atraktivnoj lokaciji, kuća ima i bogatu prošlost. Vlasnica Onorina Nikolić i njezin brat Romano Saulig, potomci obitelji koja je nekad ovdje živjela, detaljno se prisjećaju djetinjstva provedenog u Kalavojni.

Onorina nam pokazuje svaki kutak starog ljetnikovca. Stari ribolovni alati ukrašavaju svaki kutak dnevnog prostora. A o starom ognjištu da i ne govorimo. Za svaki predmet, a nije ih malo, dobivamo iscrpno objašnjenje. U oči upada uzdignuti kameni okvir pokriven drvenom pločom.

– To je najstarija šterna koju ova kuća ima. Ona je tu bila još kada je ova zgrada bila u službi austrougarske vojske. Ne znam točno kada je izgrađen najstariji dio kuće. Znam samo da ju je moj pradjed Ivan kupio s okolnim zemljištem kada se ovamo doselio iz Furlanije s mojim djedom Josipom. Bila je to prva polovina 19. stoljeća. Djed mi se poslije oženio za baku Fumu Krelja iz Raklja i s njom je imao sedmero djece. Kuću su dogradili sinovi kako bi se širila obitelj, tako da su uz postojeću nastale još tri. Naša obitelj najduže je tu ostala živjeti, sve do početka pedesetih, kada smo se preselili u Pulu. Poslije tega tu smo bili samo ljeti, pripovijeda Romano.

Nekad u kući bila lokalna oštarija

U toj je kući krajem 19. i početkom stoljeća bila oštarija koju je vodila njegova baka. Upravo tada grčki su moreplovci rado zalazili u Kalavojnu na dobro vino. Na nekadašnje oštarske dane podsjeća tek stari vadičep, koji su Onorina i njezin suprug Zvonko pronašli kada su prvi put renovirali kuću. Kalavojna je tada bila i okupljalište Rakljanaca, koji bi u dvorištu Sauliga znali baciti i koju boću. Na mjestu starog “zoga” sada je uređeno dvorište. Na kamenim klupicama u hladu vinove loze, uz mirise čempresa, ružmarina i oleandra, teško je odoljeti pogledu na Raški zaljev i odlučiti se za povratak u gradsku vrevu.

OSTAVITE ODGOVOR