Vani je hladno, pada kiša kao iz kabla. A onda uđete unutra i dolazite u jedan drugi svijet. Onaj od prije stotinu godina. Sklapam kišobran, a ispred mene starinski stol s rakijama i vinom, starim vrčevima i bocama, lijevo predivno starinsko ognjište gdje pucketa vatrica, desno stara kasela krcata vinskim bocama, a po zidovima stare fotografije i pohabane slike svetaca koje su nekad do Drugog svjetskog rata u starim kućama u Istri bile nezaobilazni dio interijera. Mala je to prostorija od nekih možda 30-tak kvadrata koja u jednom trenu dočarava nekadašnji život na istarskom selu, i to jedne bogatije obitelji. Da, ušla sam u novi vinski muzej u Grandićima na Barbanštini, svojevrsnu riznicu etnološke baštine Istre koji je svoja vrata otvorio u rujnu. Funkcionira po principu eko muzeja.

Kuća je stara oko 300 godina

 

Zove se  „100% made in Grandići by Johan and Matija“, a smješten je u kamenoj kući koja je ostala netaknuta više od 300 godina. U njemu su izloženi stari alati i predmeti koji nam dočaravaju kako se nekad živjelo i radilo na Barbanštini, odnosno kako su naši preci proizvodili vino, ali i kuhali rakiju te spremali vinski ocat.

Stara slika Johana i Matije

Najveći vinari na Barbanštini

Na vratima nas je dočekao pedesetogodišnji vlasnik Edi Radola, jedan od maslinara Barbanštine, kojemu je cilj bio očuvanje i širenje istarskih tradicionalnih vrijednosti i običaja. On zajedno s partnerima Stankom Ružićem i Deniz Šverko ima OPG Brig, a proizvode ocat,  domaće vino – teran i malvaziju s područja Grandići te stvaraju uporabne predmete od masline. Svi su ti proizvodi izloženi u muzeju i spremni za degustaciju nakon obilaska kuće u obližnjem vinskom  podrumu i degustacijskoj sali.

Druženje uz starinsko ognjište

– Zašto je to muzej vina? Pa zato jer su Johan i Matija prije pedesetak godina u Grandićima proizvodili oko 6 tisuća litara terana, a ja sam poznavao samo Matiju. Umrli su bez djece, a svoj su život posvetili proizvodnji vina. Bili su jedni od najvećih na Barbanštini i imali su bačve od dvije – tri tisuće litara. Zanimljivo je da je primjerice Johan svoje vinograde špricao čak 15 dana. Matija mu je čak sašila  na trakama na spremniku za špricanje svojevrsne jastučiće kako bi mu bilo lakše.

Stara konoba

U kući se još vide ostaci vinarstva poput primjerice poškropljenih zidova od crnog vina.  Zanimljivo je da je Johanov predak svojedobno prodavao teran i poznatom barbanskom kanoniku i znanstveniku Petru Stankoviću, a znamo da je Stanković napisao znanstveni rad o terenu, koji je bio podloga za rješavanje vinskog spora između Hrvatske i Slovenije oko terana u Bruxellesu. Može se reći da je upravo ova familija pomogla da sada cijeli svijet zna za teran, veli nam Radola dok nas vodi u obilazak prizemlja muzeja.

Edi Radola zna puno o povijesti kuće

Autentičan netaknut ambijent

Prva prostorija s ognjištem nekad je bila i kuhinja i blagovaonica i dnevni boravak. Ovdje se živjelo i dodatni kvadrati nisu bili potrebni. Iz te se prostorije  drvenim stepenicama spuštalo do konobe koju je Radola očuvao u izvornom obliku. Tu se nalaze sada drvene bačve gdje Radola proizvodi poseban ocat sa šećerom i medom, stari alati za vinograd i kampanju, ali i vinski podrum, poput sita, „makina za škicati“, srpova, rankuna, starih čekića  i svega drugoga. Na izlazu iz konobe na podu su i dva udubljenja, a Radola veli da su služila nekad za lupanje konoplje. U kući je i stari originalni namještaj koji je Radola restaurirao. Na katu, koji nije za razgledavanje, su sobe koje bi Radola također preuredio i omogućio da se u njima može prespavati.

Nekada su slike svetaca bile u svakoj kući

– Život te obitelji može se po njihovim dokumentima pratiti od davne  1791. godine.  Sada bi ih sve trebalo prevesti da podrobnije upoznamo tu familiju. Vidljivo je da je po nekim dokumentima Johan dizao poljoprivredni kredit u Vodnjanu. Znamo da su bili poprilično bogati. Imali su u kući slugu, jednu lokalnu ženu, ali i boškarine te ljude koji su radili za njih. Johan je umro negdje sedamdesetih godina, a Matija devedesetih. Od tada nitko nije živio u kući, veli Radola.

Obilazak počinje degustacijom

– Svi vole doći pogledati ovaj muzej jer je riječ o autentičnim ambijentu koji je ostao netaknut. Ujedno s kućom sam povezao i priču o kruni kralja Tomislava koju je ispričao don Luka Kirac. Svi tu legendu znaju, a meni se dobro uklopila u čitavu priču jer sam, dok sam kopao  preko puta bazen za kuću za odmor našao kamenu glavu za koju se smatra da je skulptura kralja Tomislava. Tako su mi potvrdili i u Hrvatskom restauratorskom zavodu u Juršićima. Naravno, nema krune. Iako se legenda veže uz Belaviće, ta kruna može biti skrivena u bilo kojem selu, pa tako i Grandićima. Zanimljivo je da ta kruna nikad nije pronađena, te se za njom još uvijek traga, priča nam ovaj ljubitelj povijesti tradicije koji je unio cijelog sebe u uređenje ove kuće.

Glava kralja Tomislava, a gdje je kruna?

Smatra da su stare konobe i kamene kuće ono originalno što svakog može zaintrigirati, pa mu je  želja  umrežiti sve OPG-ove s Barbanštine te ih smjestiti na jednu stazu koja bi bila namijenjena domaćima i turistima.

-Volio bih da se OPG-i umreže kroz svoje konobe i lušijere  te daju sve što nude. Ljudi će tako cirkulirati od sela do sela, od OPG-a do OPG-a i uživati u delicijama i tipičnim proizvodima Barbanštine. Cijela je ideja  još u začetku, ali vjerujem da će se to realizirati, zaključuje voditelje muzeja. Kuća Johana i Matije u čitavoj toj priči bit će jedna vrsta prezentacije te će pružiti mogućnost prodaje proizvoda s kućnog praga.

Ocat za bogate obitelji

Radola se posebno ponosi i svojom proizvodnjom domaćeg vinskog ocrta. Ovaj je uistinu poseban jer se ne radi od vina, nego od grožđa. Takav ocat nekada su radile bogatije obitelji.

-Ocat se nekad za siromašne ljude radio od ljutog vina, dok je onaj za bogatije bio napravljen od grožđa – od španjola i fragole te mrvicu boljeg grožđa. Postupak je proizvodnje bio isti kao za vino. Prvo bi se napravio sok, pa se čekalo da se zakiseli. Tek tada se u njega dodavao šećer te med.  Poanta čitave te priče je da ocat čim duže stoji u drvenim bačvama. Najprije bi bio u velikoj drvenoj bačvi, a onda se stavljao u malu. Dakle ne smije se pustili da se ocat zakiseli do kraja, zaključuje Radola.

Originalni izlošci

Tradicionalno zidanje blatom

Radola gostima također prikazuje i stari zanat tradicionalnog zidanja s blatom, a u suradnji s Vodoprivredom i Naturom Histricom želi revitalizirati lokvu  Gustovac, stanište strogo zaštićene kornjače čančare, odnosno žabe pokrovate.

-Vodoprivreda je vlasnik svih lokvi u Istri, a po uzoru na slovenski dio Krasa i mi bismo obnovili svoje. Ona će se očistiti te će se dovesti glina. Ta je lokva puna u proljeće i na jesen, ali kada krene suša ljeti onda presuši što nije dobro za kornjače, veli nam Radola.

Ćakule u konobi

Također, u sklopu  projekta „100 posto made in Grandići“ zajedno s Naturom Histricom stvarali bi i svojevrsni tematski park oko Križice nedaleko Orihi.

-Prostor na Križici je poseban. Tu se nalazi jedna pećina koja bi se stavila u funkciju, a čitav prostor krcat je kaduljom, smiljem i smrikvom. Zamisao je da se obilježi prostor s pločom na tri jezika. Kako je tamo puno razrušenih suhozida, zamisao je da svaki turist koji tamo šeće ili trči, podigne pet kamena. Time bi se ujedno obnavljali i ti suhozidi, zaključuje Radola.

 

 

OSTAVITE ODGOVOR