Poljoprivreda je nekad u Medulinu i okolici bila sve. Gotovo jedina grana gospodarstva, glavna djelatnost. Sijalo se žito, okopavao kukuruz, držale svinje i kokoši. Bilo je to iznimno plodno područje za žitarice, pa je svaka familija imala dovoljno kruha za čitavu godinu. Dobro su rađali kukuruz, ječam, pšenica…Ne čudi da su se upravo na ovom području izgradili mlinovi, i to prave vjetrenjače. Ostale su tek dvije kule, kako ih nazivaju u ovom mjestu na samom jugu Istre, koje stoje na obali. Jedna od njih ponovno proživljava svoju drugu renesansu. Obnovljena je 2016. godine prema originalu i predstavlja vrhunsku atrakciju na medulinskoj rivi koju treba posjetiti i vidjeti kako se nekad mljelo žito. Njihovom se poviješću i značajem za Medulin još početkom šezdesetih godina pozabavio
Mario Klarić, jedan od medulinskih starosjedilaca, koji je o njima za studija napisao rad. Klarićeve zabilješke i priče uvelike su nam pomogle da rekonstruiramo priču o »malinima na vitar« i shvatimo koliku važnost i u današnje doba mogu imati. Klarić kaže da su, prema njegovim istraživanjima, ovi objekti jedinstveni na cijelom Jadranu, zbog čega su se mnogi i čudili kada bi čuli da su ovdje postojale vjetrenjače.
Povijest kaže da su u Medulinu i prije vjetrenjača postojali mlinovi koji su radili na paru, i to u zaljevu Mandrać blizu ulaza na poluotok Vižulu. Bilo je to u prvoj polovici 19. stoljeća. Tradiciju tih prvih mlinova nastavile su vjetrenjače krajem istog stoljeća. Izgradili su ih 1872. godine braća Ivan i Andrea, rodom iz Rovinja, navodno nakon povratka iz Amerike.

Moreplovci i mlinari

Ivan i Andrea živjeli su u Rovinju i bili su moreplovci. Imali su dva broda s kojima su po Mediteranu prevozili usoljenu ribu i ribu u savoru. Kad su ostarjeli život moreplovaca ih je umorio i odlučili su se skrasiti. U Grčkoj su vidjeli takav tip mlina koji su poslije izgradili u Medulinu. Navodno samo u Grčkoj na cijelom Mediteranu i u Medulinu postoje takovi mlinovi u obliku vjetrenjače.
I sada se u mlinu proizvodi brašno
Medulin su odabrali zbog nizinskog terena i pogodnih vjetrova.  Svaki je brat imao svoj mlin, nazvan po njemu, a u njihovoj su neposrednoj blizini izgradili i obiteljske kuće kojih danas više nema. Ivanov mlin, onaj uz samu obalu, bio je u pogonu samo kad je puhao vjetar. Andrea je kasnije u svog ugradio i parni stroj koji mu je omogućio da radi i bez vjetra. To je izgleda, kako to inače biva, bio dovoljan razlog za svađu i razlaz braće pa su si čak i prezimena promijenili: Ivan je uzeo prezime Pošić, a Andrea Poštić. Posvađali su se zbog Andreine jedinice Eufemije, odnosno njezina muža koji je kockao i trošio gotovo čitavu zaradu. Ivanu su pri mljevenju žita pomagali njegovi sinovi Mate i Anđelo, a Andrei Medulinci koji su tamo mogli i dobro zaraditi. Među njima je bila i obitelj Demarin porijeklom iz Vodnjana, koja je u tom poslu bila i više od dvadeset godina.
Revitalizirani malin na rivi
U redu pred medulinskim vjetrenjačama za mljevenje žita stajali su žitelji čitave južne Istre – Pomerci, Premanturci, Banjolci, Vinkuranci, Vintijanci, Valdebečani, Ližnjanci, Šišanci, Jadreškanci, Šikićanci, Škatarani, Štinjanci, pa i Fažanci, sve do otočana s Unija i Suska i mještana Mošćenica i Lovrana. Nedaleko od tih mlinova Andrea je dao sagraditi rivu od hrastova drveta koju su nazivali Rudaja ili mulo Vagun. Kasnije je riva prelivena betonom, a nekad su se žitarice dovozile i iskrcavale na jednotonske vagonete koji su šinama vozili do mlinova. Na isti se način kasnije do njih dovozio ugljen.
Unutrašnjost mlina

Red se čekao na obali

Iz okolnih sela ljudi su svoja dobra za brašno transportirali malim barkami, pantanami ili pak na tovarima. I tako je ispred mlinova uvijek bio red, ali seljaci su znali kako skratiti vrijeme. Seljaci iz Valture i Jadreški bili »opremljeni« vinom i bakalarom koji bi kuhali dok bi čekali red. Ispred sada napuštenih kula prije stotinjak godina bila je prava vreva i velik promet ljudi i žita. Većinom su se usluge malinara plaćale u naturi, od samljevenog brašna pet bi dijelova išlo seljaku, a jedan malinaru. Ili bi se za 100 kilograma žita na vagi plaćao po jedan fijorin, austrijski novac od dvije krune. Najveći dio tih žitarica, koje bi ostale u malinu, uzimali bi Rovinjci koji bi dolazili ovećim brodom, takozvanim trabakulom. Ono što im je ostalo, koristilo bi se kao hrana za malinarove svinje, ovce i kokoši koje su se također prodavale. Bio je to više nego unosan posao. Dobro su se plaćali i tadašnji radnici, koji su ovisno o stručnosti i iskustvu, dobivali od 20 do 25 fijorina mjesečno uz besplatan ručak i večeru.

Brašno ovisilo o volji vjetrova

Količina samljevenih žitarica ovisila je naravno o »volji« vjetra. Svaka je vjetrenjača imala po osam jedara površine 15 četvornih metara. Ona su se mogla smanjivati i povećavati po dva, tri puta. Što je vjetar bio slabiji, jedra bi se širila i obrnuto. Mljelo se kako puše, 30 do 40 kilograma s manje vjetra, a s puno i do 100 kilograma na sat.
Uske stepenice vode prema krovu
Andrei je nakon 1896. bilo nešto lakše i sigurno je imao više posla jer je ugradio parni stroj. Četiri su mu žrvnja radila na paru, a dva na vjetar. Ugljen je nabavljao iz Šibenika koji se dovozio u trabakulima, a trošilo se i do 5-6 kariola na sat. I na iskrcaju ugljena radili su domaći ljudi za pokoji fijorin. Zlatno je doba medulinskih vjetrenjača trajalo, nažalost, samo do 1910. godine kada ih je Eufemija prodala tadašnjem vlasniku otočja Brijuni i bečkom industrijalcu Paulu Kupelwieseru koji je uz njih kupio i gotovo čitav poluotok Kašteju, odnosno Bjecu, Ivanov mlin, poluotok Vižulu i još nekoliko drugih medulinskih parcela uz more. Milko priča da je zatvaranju mlina, onog Andreinog, koji je duže opstao u poslu upravo zbog pogona na paru, prethodilo ubojstvo jednog mladog mlinara. Te je večeri, kada se u mlinu navodno dogodilo ubojstvo, čitav objekt zapaljen. Nikad nije razjašnjeno što se točno dogodilo, ali nakon toga mlin nikad više nije proradio.

OSTAVITE ODGOVOR