I kada misliš da si otkrio sve kutke te Istre, opet se iznenadiš… Voziš se nekom cesticom s pogledom na Učku između Labina i Pazina. Misliš se – skrenuti ću ovdje i tko zna što će me dočekati na putu. Znaš da vizura neće nedostajati. Ipak je ispred tebe ta moćna Učka sa svojim obroncima, a iza tebe brežuljkasti pitomi kraj prošaran livadama, šumarcima, vinogradima. I eto odjednom nađeš se na najočuvanijem ladanjskom imanju u Istri – direkt ispred dvorca Belaj na cestici od Paza prema Učki. Bože moj, koji je to pogled. Prođu te trnci cijelim tijelom jer si ispred sebe ugledao dvorac kakvog na Poluotoku nema, a okružuju ga šareni vinogradi. Iza se podižu planine i ta dramatika je moćna. Dok se diviš tom pogledu, želiš pogledati što krije taj pitoreskni očaravajući dvorac.

Najočuvanije ladanjsko imanje u Istri

Isto je sigurno pomislio i bogati ruski financijaš Oleg Belay koji je kupio ovo imanje 2012. zato jer mu se svidjelo, ali i zato jer nosi njegovo prezime. Prepustio ga je potom na upravljanje svom 24-godišnjem poduzetnom sinu Žanu koji se sada prije svega brine o vinogradima i vinima njihove tvrtke.

VINSKI PODRUM TEK ČEKA  SVOJE PREUREĐENJE

Moramo znati da je Belaj oduvijek bilo imanje koje je njegovalo vinovu lozu i vino o čemu svjedoči ogroman vinski podrum koji tek čeka svoje preuređenje, ali i velika keramička bačva koja sada više nije u funkciji. Ruska je obitelj dobila u zakup od države okolne vinograde i sada rade vrhunska vina s priznanjima i medaljama – malvaziju, chardonnay, merlot i crni pinot. Ponose se što su za chardonnay iz 2014. dobili Decanterovu brončanu medalju.

Imanje je oduvijek bilo okruženo vinogradima

Zasada na Belaju funkcionira jedino mali restoran- kušaonica koji ruska obitelj vodi zajedno s obitelji Ivić iz Boljuna, također vinarima koji imaju taj dio kompleksa u svom vlasništvu. Naime, Belaj je podijeljen u dva dijela – dvorac i gospodarske zgrade. Dvorac pripada Rusima, a gospodarski dio kompleksa Ivićima. Skupa su stoga odlučili udružiti snage i napraviti prvi korak ka revitalizaciji Belaja – napravili su restoran i kušaonu njihovih vina. Jer iako su jedna do drugoga – Belay i Ivić rade sasvim drugačija vina.

Dok Belayi idu na ekskluzivna i skuplja vina pa čak razmišljaju i o skupocjenom pjenušcu, Ivići  su se usmjerili na kvalitetna vina.  Belay je od početka u proizvodnji angažirao poznata vinarska imena poput Gianfranca Kozlovića ili Ivice Matoševića, dok Ivići radi sami. A cilj im je zajedno raditi i skupa voditi jedno imanje s obje poprilično različite ponude jer ono u konačnici da bi funkcioniralo i mora biti cjelovito.

Žan Belay i Luka Ivić – mlade snage dvorca Belaj
Sve etikete vina baroknog imanja

– Došlo je do suradnje jer je to neminovno. Susjedi smo, a mi mladi odlučili smo biti svojevrstan most koji će povezivati naše obitelji koje su sasvim drugačije i gaje drugačije vrijednosti. Trebalo je naći modus kako da zajedno surađujemo i na kraju smo se odlučili na ovaj potez kako bismo skupa promovirali obje etikete vina, priča nam mladi Luka Ivić koji je posao preuzeo od oca. Sa Žanom veli dobro surađuje i zajedničkim snagama želi da se preuredi njihov starinski vinski podrum, najveći takav u Istri gdje se nalazi ogromna keramička bačva od 28.700 litara. Najveća je takva u Istri, tvrdi nam Luka koji se ponosi tim prostorom gdje će uskoro doći velike drvene bačve obitelji Belay.

Ogromna keramička bačva pravi je dragulj

Iznad tog je prostora jedan veliki sa svodovima gdje se nalazi veliko drveno korito gdje se nekad gnječilo grožđe i onda se mošt cijedio u tu bačvu. Taj će dio baštine sačuvati te ovdje urediti vrhunski restoran. Žan pak dodaje kako je njegovoj obitelji cilj obnoviti sam dvorac i da bude sastavni dio cijele priče oko imanja Belaj. Želja nam ga je preurediti u mali luksuzni hotel.

Starinski podrum

Kako se Žan vrlo brzo po dolasku u Istru zaljubio u čitavu priču oko vina i gastronomije te je u vrlo kratkom roku upoznao sve istarske gastronomske adute  – tartufe, šparoge, lokalne sireve, maslinovo ulje, teran, malvazija, odlučili su tako nešto ponuditi u ovom dijelu Istre koji nažalost u gastronomije ne prati korak s ostalim dijelovima poluotoka. Doduše ovom mladom financijašu ugostiteljstvo nije strano, a u ovoj kušaonici kaže da je sve što se može naći u krugu od nekoliko kilometara.

Natpis na keramičkoj bačvi

Kulturno dobro države

Saznajemo i da je dvorac  od 23. rujna 2003. godine zajedno s okolicom – kultiviranim krajolikom – kulturno dobro upisano u registar zaštićenih kulturnih dobara države. Inače, Belaj se opisuje kao vrijedna barokna graditeljska cjelina sastavljena od stambenog dijela dvorca te vinarskog podruma i štala. Dobro očuvan ladanjski dvorac s prizemljem i dva kata i parkom, okružen je s oko 110 tisuća četvornih metara poljoprivrednog zemljišta u državnom vlasništvu, na kojem su danas vinogradi.  U prizemlju je kapela sv. Henrika, u čiji je zid ugrađena glagoljicom ispisana nadgrobna ploča kneza Martina Mojsijevića, preša za proizvodnju maslinova ulja i krušna peć iz 17. stoljeća.

Prije dvorca tu je bila vojna utvrda

Zanimljivo je da se ovaj dvorac spominje još u 12. stoljeću, doduše kao vojna utvrda. Ladanjski dvorac sagrađen je kasnije.  Henrikova darovnica iz sredine 11. st. najstarije je svjedočanstvo o njemu. Tom je prigodom kaštel kao nagrada za osvojeno hrvatsko područje darovan Ulrichu Weimarskom, koji je tako uz Lupoglav, Boljun, Letaj, Roč, Kožljak dobio i Belaj. Kaštel kojim kasnije vladaju akvilejski patrijarsi početkom 14. st. preuzimaju Gorički grofovi da bi u 16. st. imanja prešla k Habsburgovcima. U tom je razdoblju stari belajski kaštel napušten, a u blizini je podignuta utvrda Posrt, jako važna u Uskočkom ratu kao utočište i snažna baza austrijskih nadvojvoda.

Zadnji vlasnik 1945.  obješen u centru Pazina

Iz Belaja se vide ostaci Posrta

U ratu protiv Mlečana Belaj je pretrpio velika oštećenja pa ga je kasnije iz temelja obnovio Daniele Barbo. U 16. stoljeću Belaj je bio u vlasništvu Jurja Barbe, vladara Kožljaka, a od Franesca Barbe 1668. kupio ga je habsburški plemić J. W. Auersperg. Ta je obitelj bila vlasnikom ovog objekta sve do 1945., kad je nacionaliziran, a vlasnik obješen u centru Pazina.

Kada je  nacionaliziran, završio je u rukama PPK-a Pazin, kasnije Purisa, nekada poljoprivrednog giganta Istre, koji ga je 1996. godine dao na prodaju kao što je kasnije učinio s velikim dijelom svoje ogromne imovine u centralnoj Istri te potom i sam propao.

Za razliku od ostalih kaštela u Istri Belaj bio nastanjen te da se u njemu se odvijao život gotovo kao stoljećima unazad te je svojedobno u 19. stoljeću predstavljao administrativan centar središnje Istre. Danas, nažalost, mnogi lokalci niti ne znaju da Belaj postoji niti gdje se nalazi.

 

 

 

OSTAVITE ODGOVOR